Autor: Filip Šaravanja, mag. iur.

Swans je glazbeni sastav iz New Yorka, aktivan od 1982. do 1997. pa reformiran 2010., na čelu s pjevačem, tekstopiscem i multi-instrumentalistom Michaelom Girom. Na početku karijere marginalno su povezani s no-wave scenom New Yorka. Kako Gira ističe[1], Swansi su izrasli u opasnom predgrađu velegrada u kojemu se redovito čuju pucnjave automatskoga oružja, a većina je zgrada u susjedstvu napuštena. Takav turoban svijet doslovno oslikavaju rani albumi.

Rana faza (1982. − 1986.)

Glazba prvoga albuma „Filth” (1982.) opravdava naslov. Album isporučuje klaustrofobičan zvuk obilježen repetitivnim ritmom naglašenih bubnjeva te glasnoga zvuka gitare poput kakvog struganja. Čovjek je ogoljen na animalne porive, zarobljen u kavezu dominacije u kojemu egzistira izobličenom količinom pokornosti, a izražava se jednostavnim urlicima dubokoga glasa Gire koji se kreće u rasponu od bijesnih do očajničkih krikova.

Konačni je rezultat atmosfera tjeskobe i mehanike, što glazbu dobrim dijelom stavlja u krug industrial zvuka i noisa, no lišen ikakve eksperimentalnosti industrijalaca poput Einstürzendea Neubautena ili štreberskoga noisa Big Blacka. Album ima cilj koji isporučuje jednostavnom strukturom bez naznaka transcendentalnih, eksperimentalnih ili melodičnih aspiracija. Takav koncept isporučuje samo osjećaje niskosti, bijesa i očaja, The Birthday Party je imao previše šarma Nicka Cavea da bi konkurirao ovakvoj razini odbojnosti i glazbenoga horora, a kasniji bijes Trenta Reznora naspram ovoga je radio friendly pop bijes. Jedna od recenzija prvoga albuma opisuje glazbu Swansa kao „duboko odvratan oblik audiopornografije”[2]. Drugi album „Cop” (1984.) nastavio je istim ulicama mračnoga i klaustrofobičnoga velegrada, a teror je dobio svoju središnju ulogu u naslovu albuma. Glazbeni odmaci od prošloga su albuma relativno mali, glazba zvuči smirenije, udari energije dolaze u sporo pulsirajućim i jednako raspoređenim ponavljajućim valovima čime se glazbeno pojavljuju obrisi sludga[3].

Godine 1986. Swansi izdaju dvostruki album, tematske i glazbene blizance „Greed” i „Holy Mony”. U glazbenom se smislu više pridaje važnost atmosferičnim pozadinskim zvukovima, po prvi put sa Swansima radi vokalistica Jarboe čiji hladan melodičan glas (na ovim albumima još je uvijek samo kao pozadinski glas) postavlja kontrapunkt Girinom dubokom i teškom emotivnom urlanju. Od prve pjesme „Fool” na „Greedu” se čuje obogaćenje u korištenju instrumenata, klavijature i Jarboeino glasovno stvaranje pozadine poput jeke koji Swansima daju novu dimenziju. Klaustrofobija prvih albuma lagano se rastvara u šire prostore, tjeskoba udara manjom jačinom, ali se više širi samoprezir, moć, prevlast i ekonomska propast koji nastavljaju tematski prevladavati u zvukovno širim prostorima.

Promjena smjera (1987. − 1991.)

Konačni preobražaj ka bogatijim aranžmanima donosi album „Children Of God” (1987). Na njemu Gira po prvi put dijeli ulogu glavnoga vokalista sa Jarboe. Također, Girin vokalni nastup na ovom je albumu svečan. Naspram nekadašnjeg ispoljavanja ljudskih niskosti, on sada gotovo propovijeda nadahnut starozavjetnim Bogom o prirodi ljubavi i vječnoj krhkosti čovjeka. Jarboe tu duboku i mračnu propovijed ukrašava svojim melodičnim glasom te tako još više pojačava intenzitet propovjedničke konture – svečani čin Girinoga propovijedanja popraćen pjevanjem Jarboe uz čiju melodiju nekadašnji bijes prerasta u slojevitu i bolnu tugu. Uvodna pjesma „New Mind” otvara album teškim udarajućim ritmovima i prijetećim stavom, nasuprot nje „In My Garden” u kojoj Jarboe prati lagani ritam gitare, pozadina klavijatura, flaute, oboe i pjev ptica, čime mračna atmosfera glazbe Swansa dobiva depresivnu notu. Sa gospel bluesom „Our Love Lies” glazbeno se Swansi približavaju Nicku Caveu i The Bad Seedsima, čiji je preobražaj iz mladenačkoga bijesa u zvukovno šire, a vokalno i tematski svečanije propovjedničke vode uza sve razlike sličan. Da se Swansi nisu potpuno odrekli staroga izričaja potvrđuje „Sex, God, Sex” sa sporo pulsirajućim ritom i distorziranim zujanjem gitara, u „Like A Drug (sha la la la)” sa skladnim i prštećim tonovima  klavijatura i truba u pozadini podsjeća na  radove The Pop Group, posebno na albumu “Y”. „You're Not Real, Girl” je prvi Girin akustični uradak s kojima će se više baviti kasnije na samostalnim albumima, te sa „The Angels Of Light”. S pjesmom „Beautiful Child” Swansi se vraćaju buci, distorziranim gitarama, repetitivnom ritmu i bijesnom kričanju, dosežući malo bogatijim aranžmanom možda i vrhunac izričaja kakvog su gradili u ranim albumima. „Children Of God” predstavlja prekretnicu kojom Swansi napuštaju mehanički, industrijski zvuk velegrada, no religija, moć, seks, ljubav i dominacija su i dalje glavne teme, ali u potpuno novom kontekstu slojevitijega i bogatijega zvuka.

Prvim i jedinim albumom za veliku izdavačku kuću[4] The Burning World (1989.) Swansi su akustične gitare i mračni američki folk, s kojima su koketirali u „Children Of God”, stavili u prvi plan. Swansi su s Burning Worldom pristali na kompromis napravivši dopadljiv rock/folk album. Swansi su pokazali da mogu napraviti lagano slušljivu glazbu, bez zvučnoga zida buke i tutnjajućeg ponavljanja ritma. Unošenjem novih instrumenata i melodičnim folk bojama Swansi prvi put slušatelju isporučuju melankoličnu atmosferu. Većina pjesama zvuči kao da su ih radili mediokritetski, ali kvalitetni rock bendovi poput The Walkaboutsa, Girina ekspresija još više podsjeća na Caveove albume s The Bad Seedsima, a Jarboe je dobila prostor kakav prije nije imala. Zanimljivo je čuti, nakon ranih pjesama koje su zastrašivale svojom brutalnošću, da Gira u „I Am Saved” pjeva: „When sunlight falls on your shoulder / You look like a creature from heaven”. Posljednja se pjesma, gotovo verterovski depresivna „God Damn The Sun”, evocirajući Johnnyja Casha/Leonarda Coena[5] prometnula u jednu od najpopularnijih pjesama Swansa. Iako su ovim albumom Swansi ponovili često viđene obrasce drugih glazbenika, nastavili su evoluciju vlastita stvaralaštva i odveli ga u smjeru koji se naspram albuma „Filth”, „Cop” ili „Holy Money/Greed” nije mogao pretpostaviti te otvorili vrata za nove radove koji će ovdje korištene obrasce mnogo bolje iskoristiti. 

Od „White Light From The Mouth Of Enternity” do „Soundtrack For The Blind” (1991. − 1997.)

Swansi su sa „Children Of God” i „The Burning World” već pokazali da njihova inspiracija ne proizlazi iz buke same po sebi, već nekakve neiscrpne unutrašnje energije prepune tuge i bijesa zbog proždirućeg osjećaja praznine i nemoći. Nakon što su sa svoje kreativne energije skinuli veo buke i neobuzdanoga bijesa, provukli su je kroz rafinirani zvuk mračnoga folka. „White Light From The Mouth Of Enternity” (1991.) je ambivalentan album prožet značajkama folka, dooma[6] i rocka, a Gira kroz apstraktne, metafizičke tekstove teme kojima se bavi od početka karijere stavlja u kontekst ljubavnih pjesama kojih je na ovom albumu najviše u dotadašnjoj karijeri. Albumom prevladavaju slike tame, svjetla, ljepote i uznemirujućega blaženstva, prisustvo neprestano napete introspekcije i zloslutna, ali umirujućega ugođaja.  Aaron Lariviere u pregledu karijere Swansa opisuje  ambivalenciju „White Light i Love Of Life”: „Atmosfera poput romana ranoga Cormaca McCarthyja[7], gothic-noir pod krinkom americane − užasa i ljepote, ljubavi i smrti.”.[8] Upečatljivu naslovnicu ovoga albuma, kao i „Love of Life”, radio je Deryk Thomas koristeći motiv zečeva, ljubavi, vatre i naglašenih jarkih boja. Nametnuo je time tumačenje komplementarno glazbi s ovih albuma, ponovnoga rađanja i ljubavi kroz simbole vatre i uskrsnuća… Sada kada paradoksalno bijesni i mračni Gira pjeva o ljubavi, kroz sav se pesimizam nazire i paleta svjetlosti, prožeta cijelim spletom harmonija koje Jarboe i pozadinski zbor ostavljaju na albumu. Uvodna „Better Than You” započinje snimkom dječjeg plača, uz ponavljanje stiha „Ja sam bolji od tebe” i pozadinskim glasom Jarboe tematizira o metafizičkom rivalstvu i nadilaženju odnosa s nekim ili nečim nekad bliskim. Drugom pjesmom „Power And Sacrifice” odiše vitalističkim konceptom volje za moć.  U „Song For A Dead Time” Jarboe je glavni vokalist, pjesma je sporog tempa, strukturu joj daje pratnja žičanog instrumenta s klavijaturama u pozadini, a stihovi odišu Cioranovskim motivima: „Now the earth bleeds cold water, in my open hands / But their bodies bleed poison, and they swallow the sand / And we'll walk to the river, where we will die of a thirst / And my fate, it's no question: every fool he is broken / Beneath the same holy curse / So bury your trust beneath the ground with me / And lay your loneliness down for the sun to burn, to sand”. „Love Will Save You” odiše ciničnim optimizmom o snazi ljubavi, dok u „Failure” sporim ritmom i rezigniranim glasom Gira oplakuje čovjekovu sizifovsku sudbinu. Motive čovjekova pada, umiranja i uskrsnuća u obliku nečeg novog, poput niti koja se proteže kroz čitav album, najviše eksplicira „Song For The Sun”, kao nekakav kontrast depresivnoj „God Damn The Sun”, Gira umjesto rezigniranosti pjeva „But I won't cry, no / I will survive the light of the sun as it enters me / Let it come right in, let the sun come in.”. Album završava nihilističkim „Miracle Of Love”, „Why Are We Alive” i „The Most Unfortunate Lie”. Ljubav ne spašava, ne znamo razlog zašto postojimo, padamo i umiremo, ali se vraćamo kroz volju za moć, unatoč i preko svih žrtava − nihilistički vitalizam prisutan kroz cijeli album priziva Nietzschea.

Swansi 1992. izdaju svojevrsni tematski i glazbeni nastavak White Lighta – „Love Of Life”. Album otvara energična pjesma naslovljena kao i album u kojoj se još očitije i snažnije nastavlja vitalizam prethodnika kroz stihove „…Now The Strong Survive / For The Love Of Life / For The Blood Of Life / And The Heavens Come / For The Strongest Ones / In A Universe / Made Of Blood And Love / In The Blood Is Light / In The Light Is Life / For The Love Of Life…”. Pjesme u kojima glavnu ulogu ima Jarboe podsjećaju na „This Mortal Coil”, “The Oder Side Of The World” i “She Crys (For Spider)” i možda su i vrhunac bolne i hladne ljepote koju je Jarboe isporučivala u svojim pjesmama sa Swansima. „Amnesia” vraća Swanse u okrilje industrijskoga ritma kojim su započeli karijeru, samo ovoga puta s ironično plesnom strukturom uz gotičarsko razigrano pjevušenje nimalo djetinjastih stihova. Vjerojatno najsnažnija pjesma albuma je „In The Eyes Of Nature”, koja odvodi vitalistički nihilizam u antimodernizam beznačajnosti modernoga čovjeka naspram vječne prirode: “We'll Raise Our Hands Up To Heaven / And Sacrifice Our Limitations / And The Pain And Frustration / Are Equal To The Bliss Of Release… Into The Eyes Of Nature / Into The Arms Of God / …And We Are Nothing But Experience / In The Eyes Of Nature / And We Will Live Forever / In The Eyes Of Nature”. Antimodernizam još naglašenije dolazi do izražaja u za Swanse rijetko otvoreno političkoj, ali i dalje metafizičkoj pjesmi „God Loves America” koja zvuči kao najbolja pjesma koju nisu snimili Death In June, a Gira pjeva o rodnoj državi biranim riječima: „Our Reward Is Our Entropy / Our Emptiness Is Our Gift / So God Forgive America / And Every Human On This Earth / And God Forgive The Ruined Lives / And Nothing Is What It's Worth”.

Sljedeći album, „Great Annihilator” (1995.), naspram svoja dva šarenija folk prethodnika naslovnicom i sadržajem poručuje da su se Swansi vratili nešto mračnijem izričaju. Naslov albuma je po Girinim izjavama[9] nadahnut teorijama o crnim rupama, posebno onom o „Great Annihilatoru”[10] pa su Swansi svoju energiju ovoga puta usmjerili u stvaranje istovremeno ambivalentne strukture beskonačnih prostora i klaustrofobije u kojoj je zarobljen čovjek, kozmičke sile koja oslobađa i stvara, guta i uništava – crne rupe, velikoga stvaratelja i uništavatelja istovremeno. Album koristi značajke prisutne u svim prijašnjim albumima Swansa, a pomak se očituje u povezivanju koje stvara do sada najkoherentniji album njihove karijere u kojemu se skladno preklapaju i prelaze jedan u drugi melankolični zvukovi, folk utjecaji, distorzirane gitare, manični vokali i mehaničko industrijsko tutnjanje, a otvara ga  „In”, atmosferični instrumentalni uvod na čijem se kraju tek pojavljuje pozadinski glas dječjeg plača, a zatvara umirujuća pjesma „Out” praćena laganom vokalnom pratnjom Jarboe bez stihova. Granicu između klaustrofobične granice našega tijela i beskonačnosti kozmičkoga prostora preispituju „Mind/Body/Light/Sound” i „Where Does a Body End”. Mješavina klavijatura i tjeskobna akustična gitara zvučno oslikavaju maničnost pjesme „She Lives”. „Celebrity Lifestyle” korištenjem gitare podsjeća na Sonic Youth, ali tu prestaje svaka sličnost te naspram Sonic Youtha te njihove stihovne dopadljivosti i „kul” videouradaka kao za primjerice „Sugar Kane”,  Swansi postavljaju svojevrsni antipod takvom stilu sa stihovima poput: „All her children want a suck and a taste, of her celebrity lifestyle... a self-reflecting image of a narcotised mind...the perfect image of the end of time.” „Blood Promise” s klasičnom strukturom lagane rock pjesme i stihovima „Every breath, I stole from you, and I will never see your perfect body... I'll never betray your blood promise.”, nameće se kao jedna od najljepših pjesama karijere, a snimkom live izvedbe sa „Swans Are Dead” (1998.) pokazala je dekonstrukcijom  i promjenom aranžmana iznimnu snagu koju studijska verzija skriva. Izvrćući i na određeni se način izrugujući formi rock balade, Swansi snimaju „Killing For The Company”, možda najmorbidniju pjesmu njihove karijere o masovnom ubojici i nekrofilu, homoseksualcu Denissu Nilsenu[11] koji je ubijao mlade muškarce. Pred kraj albuma naslovna pjesma tematski zaokružuje album: „Burning backwards through the years / And in your hands time was made / And through breathing / You'll erase it / But we can see forever / Before love and hate / we will fall right through the wall of the place where we were made / Right into the open mouth of the great annihilator”.

Naslovi zadnjih albuma Swansa nisu skrivali da se bliži kraj njihove karijere, 1996. su objavili svoj najambiciozniji album u karijeri „Soundtrack For The Blind”, iste godine izašla je i svojevrsna kompilacija „Die Tür Ist Zu” (hrv. „vrata su zatvorena”), nakon raspuštanja skupine 1997. objavljen je album koncertnih izvedbi snimljenih u razdoblju od 1995. do 1997. naslovljenih „The Swans Are Dead”. Gira je još 1995., objavivši zbirku kratkih priča pod naslovom „The Consumer”, pokazao aspiraciju ka toj umjetničkoj formi, sve je više producirao albume drugih glazbenika, a najznačajniji mu je prevladavajuće folk glazbeni projekt „The Angels of Light”[12].

Posljednji studijski album „Soundtrack For The Blind” kojim su Swansi okončali stvaralaštvo izašao je 1997. Po završetku „White Lighta” Gira i Jarboe su se odselili iz urbanoga krajolika New Yorka u ruralne predjele države Georgije. Gira je u razgovorima to preseljenje naznačio kao nužni bijeg od daljnjeg propadanja, kakvim mu se život u New Yorku činio[13].  Soundtrack predstavlja neskriveno pretenciozno djelo. Naslov podsjeća na ambijentalni album Briana Ena[14] „Music for Films” (1978.) koji je snimljen kao glazba za imaginarni film. Soundtrack „For The Blind” teško je detaljno opisati jer bi vjerojatno zauzeo jednako prostora kao i svi albumi Swansa prije, prvenstveno stoga što ima 26 pjesama u ukupnom trajanju od dva sata, 16 minuta i 30 sekundi, niza raznih studijskih snimki, snimljenih live nastupa, eksperimentalnoga korištenja instrumenata kao potencijalnoga izvora različitih zvukova, elektronike, takozvane tape music[15], odnosno raznih ranije snimljenih zvukova i govora koji su kao ulomci ugrađeni u pjesme na albumu. Tekstualni dio je krajnje minimaliziran, apstrahiran, sveden na jednostavne stihove ili ranije nasnimljene ulomke monologa – sve je podređeno glazbi, a ponajprije ugođaju. Swansi su slušatelju ponudili do sada najzahtjevnije iskustvo, album kroz koji se teško probijati da bi se kroz uvrnuti ugođaj i niz osjetilnih prijelaza probilo do dijelova koji isporučuju klasičnije glazbene uratke poput odlične „The Sound” kojom su predvidjeli cijeli post-rock pokret. Soundtrack je zapetljana konstrukcija od ironično plesne elektroničke glazbe, do njezinih bijesnih ispada i pitomih akustičnih uradaka, teško je opisati kreativnu šarolikost i nekompromisnost kojom ovaj album bježi od popularnih i dominantnih glazbenih pravaca, istodobno ih režući, spajajući, miješajući u kontrolirano kaotično okončanje impozantne i ekstremno nekonformističke karijere. No, minimalistička glazba s mnogo ugrađenih ulomaka, korištenja instrumenta kao izvora zvuka više nego oruđa za stvaranje ritma i melodije, prijelaza iz tišine u razdiruću buku, iz nježne akustike u ratno bubnjanje, bez pretjerivanja i prozaičnih glazbenih kulminacija djeluje na slušatelja koji se prvi put susretne s njom kao bolno skidanje s heroinske ovisnosti o sveprisutnim pop zvukovima.

Ponovno okupljanje (2010. – )

 Gira je izdao prvi album Swansa nakon okupljanja „My Father Will Guide Me Up A Rope To The Sky” (2010.), ovaj put bez Jarboe kao stalne partnerice. Na „My Fatheru” Gira kompilira melodiju, buku i religioznu transcendentarlost provlačeći ih kroz matricu „apokaliptičnoga country blousa”[16] s juga SAD-a. Uvodnu „No Words, No Thoughts” otvara gotovo predmisnim epskim udaranjem zvona koje se ubrzo strmoglavljuje u post-rock kulminirajuću buku, pretapajući potom bučni post-rock zvuk s pastoralnom zvonjavom rastvarajući se na kraju u marširajuće bubnjeve, uz pozadinu cimbala i Girin karizmatični glas koji u ekstazi pjesme proročki nariče: „Long may he live, long may he live / long may his children drift through the wind / to think is a sin, to think is a sin / long may his world never begin”, dok pjesmu potpuno ne zatvori spajanje mnoštva već prije razrađenih zvukova i najavljenih u rastućoj konstrukciji pjesme − ovako bi zvučao Nick Cave da nije povodljiv[17]. I dok je „My Father” opravdao Girinu tvrdnju da ne okuplja Swanse kako bi svirali svoje stare radove, već zato što imaju za ponuditi nešto novo[18], tek je s album „The Seer” (2012.) pokazao kakvu je količinu energije zaista akumulirao i uspio kanalizirati. Potpuno beskompromisnim determiniranim kaosom nedefiniranih kozmičkih sila koje jednako razgrađuju pokrove glazbene strukture kako u tihim, tako i u jedva snošljivo bučnim dijelovima Swansi su opet nadišli sami sebe. Instrumenti ovdje uglavnom služe samo kao izvor zvuka, a njihova osnovna namjena stvaranja ritma i melodije služi kao ulomak koji se koristi za stvaranje atmosphere. Teško je pjesme na „The Seeru” nazvati standardnim pjesmama: više se radi o golemim naslagama zvuka u kojima su klasične strukture jazza, američkoga bluesa, rocka, folka, drona samo građevni elementi za zastrašujuću monumentalnu građevinu koja ne zastrašuje svojim stilom ili zvukom kao takvim, već veličinom i obuhvatnošću. Gira je metastazirajući na klasičnim strukturama koje komponira u „pjesmama” na Seeru iskušao same granice slušateljevih mogućnosti. Ono što Seer isporučuje zapravo bi se moglo nazvati pravim post-rockom, za razliku od silnih post-rock bendova koji predvidljivim razvlačenjem klasične rock strukture rijetko isporučuju išta više od razrijeđenoga ekstrakta baze rocka koju koriste. Dok je kod većine albuma dovoljno biti pasivni slušatelj, ovdje za dostizanje cilja slušatelj mora progutati gorku pilulu koju mu Swansi nude kako bi na kraju putovanja došao do cilja. Najočitiji je primjer „Mother Of The World” u kojoj repetitivni ritam i užasavajući pozadinski vokali nerazgovijetnoga mrmljanja prerastaju u zid buke uz Girino uzvikivanje „In and out”, dok napokon ne odu u lagani smiraj klavijatura i akustike uz konačno razgovijetne, gotovo ezoterične stihove: „And where are you now / O Mother of the world / While we feed from your hands / and we drink from your filth and your oil / So send them down / to scrape and suck the soil / Keep us safe inside / your damp and rusty coil / In and out and in and out again / In and out and in and out again / Mother's son / Mother of senseless things / Mother come / Kill time as it begins”. Najimpozantnija minimalistička drone skladba naslovljena kao i album sadrži 32 minute u kojoj se ponavlja stih „Ja vidim sve” kroz polivalentno skladno prelijevanje promjena dinamike, glasnoće i različitih aranžmana. Zatim s nekad stalnom suradnicom Jarboe Swansi pružaju zarazni plemensko-šamanski ritam u „The Seer Returns”, oslikavajući Girinu izjavu kako je ovo glazba proizašla iz „that deep sex death place in your stomach”[19]. I dok je prva polovica albuma metafizički mračna, u drugoj probija svjetlost počevši od akustične balade „Song For A Warrior” u kojoj kao glavi vokalist gostuje Karen O[20], ponavljajući motive iz „White Lighta” i „Love Of Life”: „Some people say God is long dead / But I heard something inside you with my head to your chest… Use your sword / Use your voice / And destroy / And destroy / Then begin again”. „Avatar” sa stihovnim bojnim pokličem, zvonima i iznimno glasnim završetkom pruža titansku glazbenu energiju, potom „Piece Of The Sky” koja započinje uz zvuk kiše i kroz dugački minimalistički drone uvod od desetak minuta prerasta u klasičnu post-rock kulminaciju prateći stihove: „In a burning white ship / in the taste of her lips / in the blood of the swans / as the sun fucks the dawn... are you there?” te na kraju minuciozna 23 minute duga „The Apostate” okončava ovo opravdano pretenciozno glazbeno zdanje.

Swansi 2014. izdaju još jedan dvosatni album, „To Be Kind”. Forma ostaje slična kao u „The Seeru”, no dok se prethodnik bavio nesagledivom prazninom i veličinom kozmičkih prostora, „To Be Kind” ocrtava kozmička tijela i ritam sila koje ih spajaju. Pjesme dobivaju oblik ponavljajućim obrascima ritma, pozadinske dinamike, zlokobna šapata, životinjske rike i ponovno sve ispočetka – rad koji zahtjeva iznimnu energiju, a ovdje je u glavnini pruža 60-godišnji Gira. Gira ističe da mu je ovom glazbom cilj bio postići ekstazu”[21]. Uvodni „Screen Shot” utemeljen je na jednostavnom repetitivnom ritmu gitare kojemu se kroz osam minuta pjesme postupno pridodaju udaraljke, klavijature, udaljeni glasovi i naposljetku cijeli košmar već predstavljenih zvukova koji kroz rastući krešendo prerastaju u konačnu buku. Potom „Just A Little Boy” vodi album u atmosferu tihog nemira, prelazeći iz mira u jezivu atmosferu šašavo razigrane „Little God In My hands”. „Bring the Sun/Toussaint L'Overture”, sa svim maničnim zazivanjem „Crnog Napoleona”[22], vođe revolucije na Haitiju, šamanskim ponavljanjem na francuskom „Krv je život! / Krv je ljubav! / Ljubav je Krv!”,  izmjenama tempa, tišinom i zujanjem kroz svoje 34 minute kao da evocira atmosferu revolucije na udaljenom otoku.  „She Loves Us” započinje za Swanse atipičnim „funky” ritmom kojeg mantrički ponavljaju dok se ne izgubi u dekonstrukciji svake forme i kaotičnom spletu buke slično kao u pjesmi „Diamond Sea” Sonic Youtha, iz kaosa se postupno pojavljuju naznake konstrukcije, dok se konačno potpuno ne pojavi forma koja u visokom intenzitetu završava pjesmu. „Kirsten Supine” nadahnuta je  scenom gole Kirsten Dunst na mjesečini u filmu „Melancholia” Larsa Von Triera: „May planets crash, may god rain ash, to sear our skin, to fold us in / Kneeling close, seeking hands, our blood is warm, but what comes next!”. Dostojni nasljednik The Seera završava naslovnom pjesmom, kroz miran uvod do distorzirane buke, u ekstazi i ljepoti[23] riječima: „To the rain, to the wind, in the field / To be kind, to be kind / To be lost, in a bed, touching you / To be lost, to be lost / To be found in the sound of this room / There are millions and millions of stars in your eyes...”.

[1] http://www.youtube.com/watch?v=qNXVetxb4I8

[2] Časopis Melody Maker, citat preuzet s http://younggodrecords.com/products/great-annihilator

[3]http://en.wikipedia.org/wiki/Sludge_metal

[4]Uni/MCA

[5]http://www.brainwashed.com/index.php?option=com_content&view=article&id=8356:swans-qthe-burning-worldq&catid=13:albums-and-singles&Itemid=96

[6]http://en.wikipedia.org/wiki/Doom_metal

[7] Američki romanopisac i dramaturg rođen 1933. Poznat je po romanima kao što su „Ovo nije zemlja za starce” (adaptiran u istoimeni film koji je nagrađen sa četiri Oscara) te Nietzchea „Cesta” koji je nagrađen Pulitzerovom nagradom za književno djelo.

[8]http://www.stereogum.com/1197001/swans-albums-from-worst-to-best/top-stories/lead-story/attachment/whitelight/

[9]http://swans.pair.com/PRESS/art_chart.html

[10]http://en.wikipedia.org/wiki/Great_Annihilator

[11]http://en.wikipedia.org/wiki/Dennis_Nilsen

[12] „Angels Of Light” ističu se nizom suradnji s ostalim glazbenicima kao što su Dana Schechter, Kid Congo Powers of The Cramps, Larry Mullins, Bliss Blood of The Moonlighters and Pain Teens, Thor Harris of Shearwater, Akron/Family.

[13]http://swans.pair.com/PRESS/art_chart.html

[14]http://en.wikipedia.org/wiki/Brian_Eno

[15]http://en.wikipedia.org/wiki/Electroacoustic_music

[16] http://pitchfork.com/reviews/albums/14651-my-father-will-guide-me-up-a-rope-to-the-sky/

[17] http://www.tinymixtapes.com/music-review/swans-my-father-will-guide-me-rope-sky

[18] http://www.youtube.com/watch?v=qNXVetxb4I8

[19]http://www.the-drone.com/magazine/swans-interview/

[20] Pjevačica grupe Yeah Yeah Yeahs

[21]http://pitchfork.com/features/interviews/8925-swans/

[22]http://en.wikipedia.org/wiki/Toussaint_Louverture

[23]http://www.theguardian.com/music/2012/aug/23/swans-the-seer-review