Urbano istraživanje (engl. urban exploration) u Hrvatskoj je još uvijek bizaran, pomalo čudan i definitivno neočekivan odgovor na usputno dobačeno pitanje čime se baviš. Redovito popraćeno kratkom stankom, teško je složiti politički korektno objašnjenje za to zbunjeno lice koje želiš uvjeriti da nisi neka mutna persona, morbidni čudak ili u najboljem slučaju guska u magli na minskom polju. Što se i zna dogoditi no...kasnije. I tako krene kratak monolog o urbexu, hobiju ili pozivu kako kome, koji nije samo zavlačenje u one ružne napuštene zgrade gdje smo derali odjeću i dlanove kao klinci već totalno odraslo(!), ozbiljno, sustavno pristupanje predmetu istraživanja. S pravim voki-tokijima! Pravim kartama, kvalitetnim lampama i dobrim fotoaparatom. Ono što se s vremenom ne mijenja jest taj osjećaj. Tko god je ikada iskoraknuo sa civiliziranoga asfalta u koprive i drač kako bi virnuo u mrak sive ruševine zamotane u gusti bagrem, poznaje taj lagani adrenalinski zanos što napregne osjetila i prostruja tijelom. Za to žive urbani istraživači. Čak i nakon kompleksnijih, privlačnijih i opasnijih ekspedicija zaškiljit će na neuglednu brvnaru na koju se oko prosječnog prolaznika ne vrati dvaput. Predmeti toga neumornoga interesa vrlo su raznoliki, mogu to biti javne ustanove ili privatne građevine, lijepe stare vile i čak povijesno-arheološke lokacije, industrije i tvornice bilo kakvoga djelokruga, objekti i danas pečatirani nekim stupnjem vojne tajne. Jedini određujuć parametar cijele priče jest da se radi o napuštenome ili..barem djelomično napuštenome..objektu koji nije u organiziranoj upotrebi. Naša domovina ih na žalost ima dovoljno za jedan dug niz godina bavljenja ovom aktivnošću.

Dug niz lokacija kojima bih mogla predstaviti urbex široj javnosti, za potrebe ovoga tematskog broja podšišan je po socijalističkoj stilistici, na objekte koji su građeni ili su živjeli svoje vrhunce u doba državne tvorevine SFR Jugoslavije. Ovdje se nižu prvenstveno vojne lokacije, u urbexu mi osobno najomiljeniji izvori mraka, mahom sve utemeljene oko 1950. godine i čija je duga izgradnja nerijetko trajala do samoga kraha režima, kraja 1980-ih. Silan je novac ulagan u njihovo podizanje (iako češće, ukopavanje), moglo bi se reći kako je zastrašujuće ogroman dio državnog proračuna usmjeravan u ovu domenu, kao uostalom i kod svih tadašnjih socijalističkih režima koji su dijelili nezdravu paranoju od nuklearne prijetnje. Međutim ta gusta mreža bunkera i  podzemnih skloništa u koju su države istočnoga bloka uplitale sve dostupne resurse nije bila namijenjena svome zaduženom građanstvu i narodu, već malenome krugu odabrane političke elite. Tužna okolnost svakako jest i ta da, dok su napokon dovršene, te strukture uglavnom bijahu već odavno zastarjele, i tehnološki i čisto strateški. Hladan zrak struji danas tim mračnim hodnicima kvalitetne gradnje a neiskorištenoga potencijala.

Svima najpoznatiji primjer tadašnje vojne sile bila bi Željava, i njezina priča:

  

Godine 1956. život je u malom naselju Željava, na istočnim padinama planine Plješevice i budućoj granici država Hrvatske i BiH, uzburkan iznenadnim dolaskom vojnih postrojbi. Nekoliko obitelji iseljeno je iz svojih domova, i premješteno u novoizgrađene kuće na sjevernom rubu naselja. Jugoslavenska narodna armija zauzela je i ogradila širok prostor dotadašnjih poljoprivrednih površina, te pozicionirala vojnike i radnike na nekom tajnom, javnosti neproglašenom projektu. Godine 1968., cijelo desetljeće i 4 milijarde američkih dolara kasnije, napokon je aktiviran objekt Željava. Pod kodnim imenom Klek ili Objekt 505, a ponekad kolokvijalno i "Rupa", dovršena je zrakoplovna baza, podzemni aerodrom i popratna vojarna dakle jedno kompleksno multidimenzionalno vojno operativno čvorište logistike i prakse.

Kao baza vrhunski zaštićena od optičkoga prepoznavanja iz zraka (ako isključimo zrakoplovne piste), pozicija inkorporirana u planini Plješevici pružila je i izvrsnu zaštićenost od nuklearnih prijetnji - procijenjena izdržljivost objekta iznosila je preko 20 kilotona, što je za tadašnje standarde predstavljalo vrlo visok prag. Objekt je sukladno svome značaju u tadašnjoj državnoj tvorevini bio opremljen najnovijom industrijom i tehnologijom - Mig 21f-13, Mig 21-U, Mig 21PfM, zatim R, M i K, što znači da se radilo na starijim (U i US) tipovima iz sredine 50-ih, ali većinski ipak novijim modelima 60-ih (PfM i M). Ranih 80-ih godina predstavljen je i nov Mig-29 kao inovacija na globalnoj razini. Njihov uzlet najavljivao se komandom "vihor", i kontrolirao iz nadzorne stanice također inkorporirane u planini, sa podzemnim objektom povezane dizalom. Osim ovih vrijedno je spomenuti i opremljenost klasičnim 2K12kub tenkovskim minobacačima iz '68.

Dobra pozicija iskoristila se i na vrhu planine Plješevice (1.650 m nadmorske visine), gdje je postavljen radarski položaj povezan s europskom i NORAD mrežom zračne kontrole. Postavljeni britanski modeli S-613 uz manje popratne instalacije nadzirali su zračni prostor promjernoga dometa oko 400km.

Osim što se radi o najvećoj vojnoj bazi tadašnje države Jugoslavije, Željavu Hrvati pamte i po herojskome činu Rudolfa Perešina, koji je obilježio i tek najavio brojne junačke pothvate Domovinskoga rata. U danima kada je postalo jasno kako se situacija hrvatskoga osamostaljenja nažalost neće moći riješiti mirnim putem već joj osim političko-ekonomskoga pritiska slijedi i otvorena agresija, Perešinov izlet Mig-om 21 prema Zagrebu, Ljubljani te konačno Klagenfurtu i danas odjekuje kao jedan od ključnih simbola otpora nasilju bivše države.

Godine 1992. kada su oslobodilačke akcije već buktale hrvatskim prostorom, JNA shvaća kako se omjer snaga mijenja te odlučuje napustiti bazu (samo privremeno, prema njihovim procjenama hrvatskih vojnih mogućnosti). U tu svrhu pripremljeno je sveobuhvatno povlačenje ljudstva, opreme i sve pokretne imovine a sama baza predviđena je za maksimalno onesposobljavanje za moguće iskorištavanje u rukama Hrvatske vojske. U ovim poduzimanjima povlačenja s hrvatskoga teritorija posegnulo se i za ekstremnim mjerama pa je kompletan prostor objekta sustavno miniran i destruiran eksplozivima. Nažalost stanje do danas još uvijek nije riješeno pa su sva neasfaltirana područja visoko rizična za kretanje.

Godina je 2020., i naselje Željava u tišini spava pomaknuto od svoga izvornog položaja. Nedaleko sela, ako pratite liniju obronaka Plješevice i široke ravnice na koju se spušta, otkrit će vam se Objekt 505 - simbol vojnih ambicija Jugoslavije, i simbol hrvatskoga oslobođenja.

 

Osim “bihaćkog aerodroma”, koji je danas vrlo prisutan u javnome forumu, osvjetljen aktualnom migrantskom krizom kao novim oblikom sigurnosne prijetnje našoj Domovini, u vojnoj domeni kojom želim predstaviti urbex izdvojila sam i neke češće, ali ne i manje privlačne objekte.

       

Temeljna stavka funkcionalnoga vojnog mehanizma, a često zanemarena i podcijenjena, jest komunikacija. U Jugoslaviji to su bile radio relejne postaje, stalnoga ili privremenoga tipa. Čvorovi ove komunikacijske mreže postavljali su se u skladu s uvjetima radio-relejne veze (koja se standardno vršila na visokim frekvencijama, pa i u mikrovalnom području), na povišenim nadmorskim visinama i udaljenima od civilnih naselja i prometnih putova. U vojnim arhivama znaju se navoditi kao “meteorološke stanice” kako su se predstavljale građanstvu.

Prosječna radiorelejna postaja dugoročnog tipa nalazi se na visinskom, teško pristupačnom području, a strukturološki je podijeljena na dvije zone - nadzemnu i podzemnu. Osim građevine jednostavnog i skroz običnog izgleda, nekoliko antenskih stupova i manjih okolnih struktura (primjerice heliodrom, nadzorni postovi, platforma za prikupljanje kišnice itd.), glavno mjesto radnje nije vidljivo na prvi dvogled. Ta neupadljiva nadzemna kuća zapravo skriva svoju podzemnu presliku, ukopanu duboko u brdo zajedno s tunelskim izlazima orijentacije vertikalne (ventilacijske) ili horizontalne (protuudarne, tzv. “brkovi”). Otprilike isti tlocrt ili barem princip gradnje slijede Guslica, Panos, Promina i Ćelavac.

Većina je postaja stiglo biti stavljeno u pogon te su zbilja i ugostile pokoju generaciju ročnika, s apsurdnom iznimkom Guslice, dovršene tik pred kraj 1980-ih i jedva se oglasivši prije no što je mirnim putem predana oslobodilačkim hrvatskim snagama. Istu bijelu zastavu mirno su razvili i Promina, Ćelavac te Kuk-1 ali i Panos, objekt smješten među nepristupačnim velebitskim valovima, prema pričama oslobođen osobnim i lovačkim oružjem u odlično koordiniranoj akciji iz dva smjera, sa strane kontinenta i sa obale na zapadu.

Vrijedno je ovdje spomenuti i privremenu, ili možda prikladnije mobilnu poziciju Šašina Greda, danas teško miniranih okolnih područja (kao i zapravo svaka navedena vojna lokacija). Ovaj radarski punkt smješten je na ravničarskom terenu u široj okolici Siska, no itekako je dobro služio svoju ulogu i u rukama JNA i pod kasnije preuzetim hrvatskim upravljanjem.

 

Kao posljednji vojni objekt u nizu spomenula bih jedan poseban pothvat svojih urbex arhiva, Objekt 182.

Maleno brdovito naselje Žrnovnica ponad Splita jedno je od onih mjesta koja se prikazuju samo na kartama krupnijih mjerila. Žrnovnica ipak, skriva i tajne - njena djeca se igraju pod budnim okom starijih koji paze da ne skrenu s puta. Stari još čuvaju sjećanje na ne tako davne tajne ukopane pod naizgled nevinim delmatskim brdima.

   

Kodnoga imena Objekt 182 izgrađen je 1950-ih (i kasnije, 70-ih nadograđivan) podzemni vojni kompleks Vojno-pomorske oblasti. Kao središnji operativni centar i rezervno zapovjedno mjesto za ratne operacije, objekt je služio slijevanju i koordiniranju informacija prikupljenih sa radarskih i promatračkih postaja diljem Jugoslavije. Jedan od radara ostao je i danas ukopan u brdo, usmjeren prema zapadu. Uloga ovoga centra bilo je mornaričko i zrakoplovno upravljanje visokorizičnim i borbenim situacijama na Jadranu, uz komunikaciju sa svim većim vojnim pozicijama u državi. U slučaju neposredne nuklearne opasnosti objekt je mogao izdržati atomske udare do 20 kilotona. Od nekoliko ulaza koji su danas zatvoreni, kao jedini mogući ostao je otvoren ventilacijski šaht s ljestvama, promjera 2m, i dubine 60 metara. Objekt 182 danas je pod vlasništvom i stalnom kontrolom Oružanih snaga Republike Hrvatske.

   

 

Uz vojne, totalitarni je bivši režim prikazan u svome političkom (politička škola Kumrovec) te izvršnom autoritetu (Goli otok). Obzirom kako se radi o jednom izrazito popularnom lokalitetu u urbex krugovima pa i na međunarodnoj razini, Kumrovec je začuđujuće dobro očuvan objekt s mnoštvom opstalih detalja i predmeta. Većinom se, doduše, radi o polutruloj propagandnoj literaturi te evidencijama knjižničkih dugova i zakasnine tadašnjih polaznika, no sve je to pravo bogatstvo u odnosu na uobičajeno stanje tako pristupačnih lokacija. Mnogi ga kolege obilaze više puta jer je svjedok jednom ružnom običaju sebičnih fotografa - poznat prizor otvorenog bara sa visokim stolcima zaraslima u paprat zlonamjerno se kida i uništava, kako bi se spriječio isti lijep kadar budućim prolaznicima(!). Zgrada škole danas je u privatnom stranom vlasništvu, i pokrenuti su neki još nam nepoznati planovi za njenu restauraciju i upotrebu.

 

Goli se otok, s druge strane, posljednjih godina pretvara u egzotičnu turističku destinaciju s jeftinim, minimalnim ulozima (te sukladno nedostojnom ponudom u odnosu na potencijal). Jednom davno dok razorni masovni turizam još nije zajedrio našim obalama, vez na otoku nije bio siguran i do njega su rijetki nautičari mogli samo čamcem. Tada se mogla vidjeti raznolika ostavština nekadašnjeg zatvora, instrumenti, predmeti i metri, metri žice, a priče o jugoslavenskoj pravdi u nevinog prolaznika urezivao je divlji vjetar i zapeklo usijano sunce.

       

 

O stravama Golog otoka pišu se romani i znanstveni radovi, stoga je uzaludno opisivati ga u kratkih nekoliko rečenica, ma koliko mučnih superlativa pokušali ugurati. Posljednje lokacije koje ću brzo izdiktirati su čisto civilne, javne, radničke. Osim Maraske u gradu Zadru koja postoji još od 1768., tvornice Bagat, Bania te cementara u zagrebačkom Podsusedu podignute su u doba Jugoslavije. Upravo zbog osnivanja cementare uspostavilo se i razvilo cijelo podsusedsko naselje. Priča se kako se tada, u ta vremena radilo, kako je posla bilo i (pre)živjeti se moglo. Varka je to dugoročno neodržive gospodarske koreografije, koju su velikim dijelom nosile donacije, ili plaće, velikih sila obje svrstane strane. Iako bi se iste tvornice svojim načinom rada brzo ugasile, sudba im je inducirano ubrzana krajem 1980-ih godina kada je atmosfera u državi najavljivala promjene. Njihova propast također je ostavština socijalizma.

 

 

Ovisnost o vanjskim čimbenicima najtransparentnija je na primjeru hotelskoga kompleksa Haludovo na otoku Krku, od početka financiranoga priljevom stranoga novca. Izgrađen je prema nacrtima arhitekta Borisa Magaša, kao velika iznimka tadašnjim ograničenjima u stranim ulaganjima - osnivač Bob Guccione, direktor Penthouse magazina, uložio je 45 milijuna američkih dolara za izgradnju ovoga kompleksa kao simbola otvaranja Zapadu i slabljenja tenzija Hladnoga rata. U službenom vlasništvu riječkoga Brodokomerca 1972. otvoren je Penthouse Adriatic Club Casino, u tome trenutku najluksuznije odmaralište na prostoru jugoistočne Europe. Kompleks je zapošljavao lokalno i američko osoblje, među kojima i slavne penthousove hostese, uključujući playboyeve “Zečice” koje je sam Guccione prozvao “novim snagama Hladnoga rata”. Superelitni gosti hotela u principu nisu plaćali svoj smještaj, kompenzirajući troškove u kockarnici, no ta praksa rezultirala je bankrotom već prve godine od otvorenja. Među istaknutim posjetiteljima knjige gostiju ističu se potpisi Henryja Forda mlađega, Silvija Berlusconija, Saddama Husseina, Edsona Arantesa do Nascimentoa (ukratko Pelé), te i Paula Rosenkeimera, vlasnika svjetski poznatog Linder Solingen proizvođača noževa.

S krahom ekstravagantne jednogodišnje Penthouse ere počinje ona sljedeća, s Haludovo Palace Hotelom nazvanom po obližnjoj plaži, ostajući u rangu luksuza ali pristupačnijem lokalnoj elitnoj populaciji, većinom političkoj.
Početkom Domovinskoga rata hotel prestaje s radom i biva prenamijenjen za prihvat izbjeglica, sve do 1996. kada loše provedenom privatizacijom kreću brojne smjene vlasnika. Godine 2001. posljednji gost vraća ključeve na recepciju i od tada do danas kompleks je prepušten propadanju i destrukciji. Ideje za obnovu aktualne su i danas no nijedan pregovor, od Armenaca do Rusa, još nije urodio konačnim stiskom ruke.

 

Ovime se konačno zatvara naša skromna pregledna lista napuštenih objekata iz doba i teme socijalizma i komunizma. Njihove priče skrivaju još mnoštvo intrigantnih detalja, koje je možda bolje prikazati nekom drugom prilikom. Sam kraj ovog prikaza, svjesna privlačnosti izvancivilizacijski nepripitomljene aktivnosti urbexa neiskusnim entuzijastima, budućim lovcima na tajnovito i estetiku ružnog, zatvorit ću upozorenjima.

Rad ozbiljnog urbexaša započinje daleko prije same ekspedicije, prikupljanjem svih dostupnih podataka o predmetu istraživanja, povijesti, kontekstu i razlozima svake razvojne faze. Srećom živimo u vremenima kada je znanje dobro umreženo i dijeljeno na pikseliziranim javnim površinama stoga najosnovnije informacije nije teško iskopati dok za ostale, preciznije ili osjetljivije detalje postoje knjižnice i arhivi te osobna svjedočanstva ako je do njih moguće doći. Među svim izvorima onaj ljudski je od neprocjenjive vrijednosti. Smjernice i upute temeljene na neposrednom iskustvu na objektu, a u rijetkim slučajevima i pridruživanje ekspediciji u svojstvu vodstva i pratnje, za neke riskantne lokacije predstavlja pravi sigurnosni pojas te konačnu razliku između izvedivoga i neizvedivoga.

Velika većina sigurnosnih ugroza minimizira se trima osnovnim faktorima: kvalitetnom pripremom svih dostupnih saznanja o objektu, zatim dobrom opremljenošću koja pokriva širok raspon potencijalnih situacija te razboritom politikom kretanja na lokaciji. Ta tri koncepta, dragi Obnovitelju, najvažnija su stvar u cijelome ovom tekstu.

Osim povijesti objekta istraživači se pokušavaju pripremiti za sve potencijalne situacije, što uključuje kontekst lokacije na koju se dolazi. Čak i prije trenutno razbuktale migrantske krize smještaj napuštenih objekata otvara mogućnosti za ugroze - unutar naselja to su ljudi upitnih namjera i duševnog zdravlja, a izvan naselja to su i ljudi (na terenu pogodnom za razne kriminalne aktivnosti) i divlje životinje koje (također) traže zaklon. Jednom kada se dospije pred lokaciju, potrebno je u smirenom tonu izvidjeti, osluhnuti, osjetiti situaciju prije ulaska. Razborita politika kretanja objektom znači jednostavno maksimalnu moguću senzornu pozornost. Grupe se drže zajedno ili su u stalnom kontaktu radio stanicama, u prostoriju se ne ulazi bez svjetlosne provjere stropa i poda (posebice provjera strukture kod stepeništa), na podove prekrivene bilo kakvim materijalom se ne staje dok se ne vidi postoji li ispod čvrsto tlo. Zvukovni doživljaji također su znakoviti - simetrični, repetitivni zvukovi neutralni su i prihvatljivi, nesimetrične treba proučiti. To i ostala znanja tog tipa najbolje se stječu osobnim iskustvom ali i razboritim, promišljenim pristupom. Vrhunska skupa oprema, najspecijalniji survival kit ne može pomoći toliko koliko polagana pozornost i ne-neozbiljnost.

Obzirom da istraživači u svakom slučaju predstavljaju svojevrsni “trespassing”, neovlašteno kretanje prostorom (većina objekata u vlasništvu je države ili lokalne jedinice), nije strana situacija susresti policijska i nadzorna tijela. Dapače, uniformiranom ljudskom licu na napuštenom objektu se iskreno radujete i pozdravljate, jer neko drugo, u civilu, ima upitne namjere.

 

Urbex je zabavna stvar, pogotovo ako volite zemljopis, tlocrte i karte. Istupiti sa ucrtanoga puta kako bi se sirovom orijentacijom i krčenjem šikare na kiši i vjetru u divljini prepoznala naznaka neke pravilne strukture, minijaturne puškarnice ili linije nekadašnjeg krova, neopisivo je uzbudljiv osjećaj. Pratiti makadam uz JNA znakove zabranjenog prilaska istraživaču znači biti na dobrom putu. U Lijepoj Našoj međutim, poneke rute treba izbjegavati u širokom luku. Gotovo sve vojne lokacije navedene u tekstu teško su, planski i sustavno minirane. Na putu za Panos, Prominu i Željavu držiš se isključivo staze, a i njome polako koračaš napregnutih osjetila. Na Željavi i na Šašinoj Gredi sa asfaltirane površine ne istupaš ni u slučaju nužde. Ni u slučaju nužde.

Na kraju dakle, s ne-ugodnom mišlju kako će ovaj tekst i fotografije nekima biti poticaj za samostalne pothvate, ponovila bih najbitnije: tek sa kvalitetnom pripremom svih dostupnih saznanja o objektu, dobrom opremljenošću koja pokriva širok raspon potencijalnih situacija te razboritom politikom kretanja na lokaciji,

urbex je i zabavna stvar.