Autori:  Marko Paradžik, mag. iur., Ante Brešić Mikulić, mag. art.

Prošlogodišnji svjetski festival književnosti koji se održao u Zagrebačkom kazalištu mladih u jednom je dijelu svoga programa posvetio pozornost Prvom svjetskom ratu pa je tako neizbježno u središtu pozornosti bio Miroslav Krleža, uz stidljivo doticanje velikana poput Ernsta Jüngera i Louis-Ferdinanda Celinea. Jedan od prisutnih govornika tribine na temu „Prvi svjetski rat i književnost“ ispričao je dirljivu anegdotu o  neostvarenoj ljubavi mladoga kadeta Krleže koji je tada stanovao na mjestu današnje Glazbene akademije i jedne Židovke kojoj je otac zabranio tu vezu. Daleko bi prikladnija tema tribine bila anegdota o Krležinom dezerterstvu i njegov bijeg u Srbiju gdje su ga skoro objesili pod sumnjom da je austrijski špijun.  S obzirom na to, bitno je spomenuti da je Krleža  krajem 1915. pozvan u vojsku i unovačen u 25. domobransku pukovniju, a u srpnju i kolovozu 1916. kao dio mase kanonenfutera nalazi se na galicijskoj fronti tijekom prve Brusilovljeve ofenzive gdje se Brusiljevu suprotstavio Svetozar Borojević. 

S obzirom na to da je ove godine obljetnica Prvoga svjetskoga rata, uprizorenje Krležine drame „Galicija“ svakako je sjajan izbor mlade producentice Marine Trandler čija je premijerna izvedba  9. lipnja 2014. godine ujedno njezin diplomski rad. Ne treba zanemariti ni društvenu ni političku aktualnost krize u Ukrajini jer kako je opće poznato, Galicija je ravničarski prostor zapadne Ukrajine, preko Lavova do Prykapattja. U čitavu su dramu vizionarski  uklopljene kao svojevrsni intermezzo dvije novele iz zbirke „Hrvatski bog Mars“: „Bitka kod Bistrice Lesne“ i „Baraka 5 B“. Pretvaranje likova iz novela u mrtvački kor koje su igrali studenti ukrajinistike FFZG-a dalo je izvedbi drame dašak epskoga i prometejskoga duha koji je Krleža imao u svom prvom dramskom ciklusu „Legende“. Točnije, u drami „Kraljevo“ upravo je sam Krleža koristio u svom totalnom teatru kor, tu drevnu snagu dramskoga teksta za koju neki teoretičari drže da su se baš iz njega razvila sva ostala lica grčke tragedije. Sve u svemu, treba istaknuti ideju mrtvačkoga kora koji je izniman rezultat suradnje kroz adaptaciju koju je radila dramaturginja Nina Gojić u suradnji s Ivom Srnec, dok su cijeli projekt osmislili redateljica Iva Srnec, Branimir Suk (ukrajinistika, FFZG) i već spomenuta producentica Marina Trandler. 

Uz manje pogrješke u dikciji koje se inače događaju i profesionalnim glumcima, na premijeri studenti ukrajinistike nisu nimalo zaostajali u dojmu za glumcima kojima daske kazališta život znače. Na samom početku gotovo je trenutačni katarzični trenutak odigrala Vjera Peršić u ulozi Romanowicz-Rusccukove. Činjenica da je odigrala ulogu na ukrajinskom, stvorivši tako jezičnom barijerom monolog patnje, nije spriječila publiku da razumije njezin vapaj pun gnjeva, nemoći i nervoze. Taj vapaj u funkciji zapleta ipak nije bio dovoljan da nadahne mladog glumca Davora Kovača da lice kadeta Horvata dovoljno oboji ekspresionističkim nemirom. To je svakako bolje uspjelo njegovom kolegi Marku Cindriću u ulozi Oberleutnanta Doktora Gregora njegovom gestikulacijom lica (nervozni tik) i brzinom govora. Osim glazbe koju izvodi Matija Antolić,  neizostavno je pohvaliti uporabu svjetla, odnosno mraka u naglašenoj simbolici smrti mrtvačkoga kora dizajnera Zdravka Trandlera.

Uz nostalgičan zvuk ruskoga valcera br. 2 iz jazz suite Dmitrija Šostakoviča koji prati čitavu predstavu, vraćamo se u jedan surov svijet Prvoga svjetskoga rata, tmurnih ratnih polja, blatnih rovova i crnih graba. Kao što nas Šostakovičevo djelo podsjeća na neka „bolja“ vremena prije Oktobarske revolucije, tako i predstava, govoreći kroz Krležinu interpretaciju galicijskoga ratišta i sumorne stvarnosti rata s malim ulomcima i sjećanjima likova života prije te ratne katastrofe, govori o propasti jednoga staroga svijeta i dolasku ratne stvarnosti. U istom duhu i scenografija prati Krležinu misao cjelokupnim sumornim prizorom ratišta na sceni s pokojim ulomkom staroga života. Takve su male oaze najčešće prikazane predmetima s nostalgičnim prizvukom poput klavira, pisma ili boce pića s gorkim okusom rata. Scenografija je nepomična i nepromjenjiva karaktera, a može se reći da čini razmak među scenama kraćim. Tijekom predstave su dijelovi scenografije odvojeni uporabom rasvjetnih tijela kako bi se pojedini dijelovi naglasili. Scenografija se sastoji od tri glavna dijela povezana daskama koje poput mostova prolaze preko pozornice. Svi dijelovi scenografije nalaze se u prostoru mizanscene, čime glumci u predstavi koriste svaki dio scenografije. U prvom se planu nalazi dio scenografije nalik na vojničku sobu − baraku. Sastoji se od predmeta koji podsjećaju na ratno vrijeme, osim nekoliko vremenski neodgovarajućih predmeta (npr. ormarić). Također, koriste se vreće s pijeskom, razni lampioni, škrinje i slični predmeti koji stvaraju osjećaj života u rovu. Drugi naglašeni dio scenografije vezan je uz klavir koji povezuje prikaz ratne slike s nostalgijom prema starom predratnom vremenu. U zadnjem planu nalazi se stilizirano stablo sačinjeno od cijevi i lišća koje se koristi za prikaz vješanja seljanke. Dijelovi scena povezani su daskama koje podsjećaju na rovovske mostove i prolaze. Kroz te mostove prolaze glavni glumci dok se sporedni protežu ispod i iznad njih u kadru koji prikazuje različite priče poginulih vojnika. Uz kvalitetno korištenje rasvjete, scenografija je doprinijela cjelokupnoj atmosferi prikaza strahote života u vrijeme Prvoga svjetskoga rata.

Kostimografiju predstavljaju detaljni kostimi koje nose glavni glumci improvizacije kojima se služe sporedni glumci. Unatoč velikom razumijevanju složenosti predstave i ograničenosti sredstava u predstavi, treba naglasiti da je kostimograf napravio velike pogrješke koje su itekako utjecale na prikaz predstave. Nepoznavanje povijesnih odora i izbor neprimjerenih kostima rezultirao je nedopustivim pogrješkama. Kape korištene u predstavi su neprimjerene pa tako umjesto domobranskih taborskih i časničkih kapa likovi nose srpske šajkače i ruske tvrde kape (primjer likova Horvata, infanterista Podraveca, Feldmarschalleutnanta von Hahnencampa, itd.). 

Druga velika pogrješka vidljiva je u nošenju crnih kozačkih hlača umjesto domobranskih dugih ili jahaćih te korištenje znakovlja koje nema veze s onim domobranskim iz Prvoga svjetskoga rata. Zanimljiv je primjer haljine lika barunice Meldegg-Crannensteg čija je crvena boja itekako zanimljiva u konceptu predstave, no povijesno pripada sredini 19. stoljeća, a ne početku 20. stoljeća. Pohvalni su pak kostimi likova Romanowicz-Rusccukova te obje Walterove pratiteljice. Zanimljiv i pohvalan je i odabir crnih kostima nadopunjenih različitim platnenim zavojima u nedostatku vojničkih odora za sporedne glumce koji uz dobru improvizaciju doprinose prikazu uloge mrtvačkoga kora. Inače, dugo neviđena u našim predstavama je uporaba baruta, tj. scenskog oružja koje je u zadnjim kadrovima predstave itekako dobar dodatak općem prikazu predstave.

 U jednom razgovoru za erotski časopis „Playboy“ redatelj Paolo Magelli rekao je da za njega upravo Krležine rane drame („Legende“) nose dramsku snagu jer je većinu vjerojatno napravio u rovovima na ratištu i da njegov ciklus „Glembajevi“ („U agoniji“, 1928., „Gospoda Glembajevi“, 1928., „Leda“, 1932.) predstavlja zapravo kompromis s malograđanstvom iliti sitnom buržoazijom. Možemo tako onda dramski ciklus koji se sastoji  od drama „Galicija“, 1922., „Golgota“, 1922. i  „Vučjak“, 1923. uzeti kao drame u kojima je ostalo nešto od tih univerzalnih i egzistencijalističkih tema koje se javljaju  u suočenju sa smrću ili možda kao requiem jednom umirućem svijetu Austro-Ugarske Monarhije. Na kraju izražavam nadu da će se redateljica Iva Srnec, scenaristica Nina Gojić i producentica Marina Trandler također okušati u uprizorenju ili nekom filmskom produkcijom ostalih Krležinih drama, i to upravo onih koje se opiru svojim dramskim tekstom uprizorenju („Legende“) jer su s „Galicijom“ napravile hvalevrijedan posao.