Autor: Šimun Uremović, mag. komunikologije

Neosporno je da se tradicionalistički autori u vremenu suvremene političke krize iznova pojavljuju u središtu političke arene. Postoje različite „tradicije“ (u pojmovniku kakvog nema u R. Guénona) koje se natječu u bitci za postmodernu: lijeve – unionističke i nadnacionalno usmjerene direktive s jedne strane te s druge strane suverenističke direktive s predznakom protekcionističke političke (desne) opcije u gospodarskom smislu. Već se iz same analize političkoga diskursa može zapaziti da kod nas prevladava nerazumijevanje pojmova i podijeljenost, kako na stranačkoj razini tako i na razini nestabilnosti političkoga sustava općenito. Upravo zato dolazi do nastanka novih ekstremističko usmjerenih frakcija ili čak posve novih antidemokratskih stranaka. U razdoblju političkoga pluralizma mogli bismo se s J. Evolom zapitati može li ozbiljna politička opcija biti nedemokratska, odnosno u postmodernom smislu drevni „imperijalni impuls“ kakav nalazimo u Evolinim najistančanijim „Razmišljanjima o vrhovima“? U toj se knjizi Evola opisuje kao imperijalist, ali u smislu duhovnoga ostvarenja „Trećeg Rima“ kakav bi objedinio najbolje iz različitih nacionalnih povijesti, doista vrijednih našeg razumijevanja („osvajanja“), pozornosti i promišljanja. Sami duhovni vrhunci zapravo ovdje predstavljaju vrhunce ljudskoga duha na granici mogućeg i nemogućeg, odakle se proteže pogled na različite krajeva jednog te istog imperija: 

„Nad nama u tihoj prijepodnevnoj svjetlosti sporo i vrlo visoko leti jastreb i navodi me na pomisao o simbolu rimskih legija – orlu, u njegovu najvišem i najplemenitijem obliku. Sjetih se nekih od ponajboljih Cezarovih citata u kojima nema ni natruhe sentimentalizma, elokventnih i subjektivnih komentara, jer je u pitanju čisto iznošenje činjenica u jednostavnom opisu stvari i događaja, u stilu koji je poput sjajnog metala ili vojnog pohoda legendarnog rimskog heroja. Prisjetio sam se i riječi koje pripisuju Konstantinu Kloru, a koje opsežno otkrivaju skriveni i možda nesvjesni impuls rimske ekspanzije. Taj vojskovođa navodno se bavio mističnom tradicijom pa je sa svojim legijama otputovao u Britaniju, ne da bi tamo izveo vojni pohod ni zbog plijena, nego zato da bi otkrio mjesto gdje 'svjetlost ne nestaje' te da bi kontemplirao nad smislom 'Oca bogova', anticipirajući božansko stanje koje, prema drevnom rimskom vjerovanju, očekuje imperatore i vojskovođe poslije smrti: 'S onu stranu sjevera, leda i smrti – tamo je naš život, tamo je naša sreća!' (F. Nietzsche) 

S tih se vrhova počinju protezati tuđe zemlje; a temeljem sličnih iskustava ovdje započinje razumijevanje tajanstvenog pojma – Imperiuma, u najuzvišenijem smislu – ne kao pojedinačni interes i uskogrudnu hegemoniju (tzv. sveti egoizam), nego kao istinsku tradiciju imperija nastalog u pradavno doba, otkako je temeljem posebnog poziva bio probuđen herojski duh odozgor, odakle se najbolje moglo izdići iznad svih racionalnih i materijalnih motiva. To je bila možda i istinska tajna svih velikih pobjednika, onih koji sami sebe nisu doživljavali većima od 'djece usuda' i slugama jer su postali nosioci duha koji se očitovao i iznad njih samih i iznad svega drugoga, iznad njihovih želja, užitaka i spokoja. U tome je najvjerojatnije bila čudesna moć Rimskoga Carstva.“

(U području Mont Blanca, tijekom srpnja 1936. godine)

Biti konzervativan u XXI. stoljeću podrazumijeva jedino rad na povratku nekom još drevnijem idealu imperija. To je ono o čemu na svoj način zbore svi „tradicionalisti“ kao što su R. Guénon, J. Evola itd. Ova će knjiga pomoći u razlikovanju značenja pojmova „tradicionalan“ i „konzervativan“, budući da upravo tradicionalna metoda omogućuje promatranje istih fenomena s različitih pozicija. Nešto je posve drugo biti konzervativan – u smislu identiteta i samosvjesnosti o našem položaju u različitim imperijalnim prostorima, kraljevstvima. 

Ono što je općenito obilježje tradicionalnoga svjetonazora jest očuvanje institucija te obnova kulturno-povijesne baštine i svakovrsno drugo produbljivanje spoznaja na temelju svojih nacionalnih povijesti, mitova, legendi i predaja. Prema tome je istinski putokaz u razvitku našega „konzervativnoga projekta“ ona poznata izjava M. Šufflaya: „Jer naša je lozinka Bog i Hrvati. Hrvatska Hrvatom!“