Razgovarao: Davor Dijanović

Zoran Vukman rođen je 28. kolovoza 1966. u Trogiru gdje trenutno živi. Srednju školu novinarskoga usmjerenja završio je u Splitu, a na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao je filozofiju i ruski jezik i književnost. Nakratko je radio u srednjoj školi u Trogiru, da bi od početka devedesetih nakon kratke suradnje na Radio Splitu postao novinar dnevnoga lista „Slobodna Dalmacija“. U redakciji „Slobodne Dalmacije“ u Splitu prošao je sve faze novinarskoga posla, od gradske rubrike i unutarnje politike, deska i terena do urednika tjednoga priloga i uloge stalnoga kolumnista, odnosno političkoga komentatora i analitičara. Proteklih godina surađivao je kao urednik i komentator u nekoliko tjednika i na raznim portalima. Objavio je osam knjiga koje su se svojedobno nalazile na vrhu ljestvica čitanosti u Hrvatskoj: „Propast svijeta ili novo doba poganstva“, Verbum, 1997., „Kuda ideš, Hrvatska?“, Verbum, 2000., „Put u Balkaniju“, Verbum, 2001., „Stepinac, znak vremena“, 2002., vlastita naklada, „Hrvatska ni crvena ni crna“, Naklada Vukman d.o.o., 2003., „Pogled iza obzorja“, Joshua, 2011., „Bogoubojstvo zapada“, vlastita naklada, 2016., „Filozofija novoga početka“, vlastita naklada, 2018. S engleskoga je jezika preveo knjigu „Gora od sedam krugova“ Thomasa Mertona u izdanju Naklade Vukman, 2004., i s ruskoga jezika knjige „Smisao povijesti“ Nikolaja Berdjajeva u izdanju Verbuma i „Temelji duhovnoga života“ Vladimira Solovjeva, također u izdanju Verbuma. U svojoj novinarskoj i publicističkoj karijeri održao je niz tribina i predavanja o vjerskim i političkim temama po Hrvatskoj i dijaspori, govorio je i nastupao na televiziji i radiju, a proteklih desetak godina prisutniji je na internetu nego u tiskanim medijima.

Razgovarao: Matej Tolić

Joseph Pearce rođen je 12. veljače 1961. godine u Barkingu u Londonu. U javnom životu Velike Britanije poznat je kao istaknuti član Britanskoga nacionalnoga fronta. Nakon obraćenja na katoličanstvo postaje poznat kao biograf katoličkih pisaca, a među ostalima napisao je i knjige o životu Williama Shakespearea,  G. K. Chestertona, J. R. R. Tolkiena, Oscara Wildea i drugih. Od 2001. godine živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama. Danas je direktor izdavaštva na Augustine Institute, urednik časopisa St. Austin Review, časopisa „Faith & Culture“, urednik je serije „Ignatius Critical Editions“ i viši suradnik u mrežnom časopisu „Imaginative Conservative“.

Na samom početku razgovora za časopis „Obnova“ želim Vam zahvaliti u ime svih članova Udruge na razgovoru.

Uzevši u obzir temu ovoga broja „Ateizam, agnosticizam i antiteizam“, želio bih Vas pitati o Vašem iskustvu agnosticizma. Kao mladić bili ste agnostik s izraženim anglikanskim nasljeđem i obratili ste se na katolicizam koji ste prethodno otvoreno mrzili. Kakvi su tada bili Vaši stavovi o postojanju transcendentalnoga Boga i kako danas gledate na svoja nekadašnja uvjerenja?

Razgovarao: Ivan Dadić

Katolički apologet i filozof Peter Kreeft (rođen 1937. u New Jerseyu) jedan je od najpoznatijih autora današnjice. Napisao je više od stotinu knjiga o teologiji, apologetici i kršćanskoj filozofiji. Teško je izdvojiti najpoznatija djela, ali među monumentalnija svakako spadaju mnogi dijalozi Sokrata s drugim poznatim ličnostima, summe katoličke vjere te misli svetoga Tome Akvinskoga, studije C. S. Lewisa i J. R. R. Tolkiena, raznovrsna pobijanja moralnoga relativizma i drugih načela moderne kulture smrti te djelo kojim je u velikom stilu stupio na apologetsku scenu, „Dvanaest argumenata za Božje postojanje”. 

Obratio se na katoličanstvo za vrijeme studentskih dana kada ga je kalvinistički profesor zadužio za istraživanje izjave Katoličke Crkve o nasljedovanju crkvenih otaca. Na obraćenje je utjecalo i čitanje svetoga Ivana od Križa te zadivljenost ljepotom gotičke arhitekture. U jednom je razgovoru rekao: „...ušavši u katedralu (gdje prije nisam bio), pitao sam se, ako su katolici u svemu u krivu, kao što su me učili, barem su ljepotu tako dobro pogodili. Kako laž i zlo mogu biti tako lijepi?”

Trenutno radi kao profesor filozofije na Bostonskom sveučilištu.

Smatrate li da je danas (kao što je Chesterton rekao prije stotinu godina) ljudima sve manje i manje stalo jesu li filozofi u pravu? Ako smatrate da je to istinito, što mislite koji je razlog tome? Također, smatrate li da se možda zbog toga ljudi danas lako povode za prorocima novoga ateizma?

Marina Skelin, mag. soc. et. mag. hist.

Drago Župarić-Iljić rođen je u Županji 1981. Zaposlen je u Institutu za migracije i narodnosti kao asistent. Poslijediplomski doktorski studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dovršio je 2015. obranom disertacije na temu „Utjecaj promjena u okolišu na nastanak (ne)dobrovoljnih migracija“. Područja njegova istraživačkoga interesa su Sociologija migracija i Sociologija etničkih odnosa, a posebno znanstvena polja Studija prisilnih migracija, Izbjegličkih i azilnih studija. Uz to se bavi i tematikom nacionalnih manjina, problematikom integracije imigranata te migracijskim, kulturnim i državljanskim politikama. Objavio je desetak znanstvenih i stručnih radova, samostalno ili u suautorstvu, u domaćim i inozemnim znanstvenim i stručnim časopisima.

1. Multikulturalizam je danas u zapadnim društvima prevladavajući način pristupanja problematici masovnih imigracija i integraciji manjina. Međutim, na teorijskom se prostoru „lome koplja“, odnosno postoje brojna druga teorijska rješenja, između ostalog različite inačice kulturnog pluralizma, etnopluralizam, interkulturalizam, pluralni monokulturalizam, melting pot… Istodobno, kritičari multikulturalizma tvrde da je multikulturalizam proizvod kulturne industrije zapadnog, globaliziranog društva, svjetonazorski obojen, povijesni društveno-politički izvor su mu američka ljevičarska sveučilišta druge polovice 20. stoljeća te da odiše duhom postmoderne, odnosno kulturnog relativizma… Kako i zašto je pojam multikulturalizma ušao u svakodnevnu široku uporabu i postao gotovo paradigmatičan način za razumijevanje imigracije i integracije manjina među širokom masom?

Autor: Danijela Tomanjik

Jelena Jurišić rođena je u Splitu 1972. godine, gdje je završila osnovnu školu te prva dva razreda srednje škole. Krajem kolovoza 1988. cijela se obitelj preselila u Moskvu. Ondje je završila srednju školu i fakultet novinarstva na Moskovskom državnom sveučilištu Mihaila Lomonosova. Nakon toga je doktorirala s temom „Formiranje medijskoga sustava u neovisnoj Republici Hrvatskoj (1990 − 1997)“. Od akademske godine 1998/1999. predaje na studiju novinarstva, danas studiju komunikologije Hrvatskih studija, najprije kao vanjski suradnik, a danas kao docentica i pročelnica odjela. Sudjelovala je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu te objavila 15-ak znanstvenih radova. Među posljednjima se ističe urednička knjiga, s još troje stranih autora, „Audience Research Methodologies: Between Innovation and Consolidation“ te poglavlje u knjizi, također s dvojicom kolega iz inozemstva, „What Does It Mean to Trust the Media?“, sve u izdanju „Routledga“.

Ruska Federacija nastala je raspadom Sovjetskog Saveza krajem 1991. godine iz Ruske SFSR, najveće republike nekadašnjega SSSR-a. Površinski je najveća država svijeta sa 17.098.242 kilometara kvadratnih, a prostire se preko većeg dijela istočne Europe, cijele sjeverne Azije pa sve do Tihog oceana. Budući da je vaš znanstveni interes suvremena Rusija, zanima nas ukratko kakvo je vaše viđenje Rusije danas u usporedbi s Rusijom kao dijelom Sovjetskog Saveza i Ruskog Carstva? 

Razgovarao: Davor Dijanović, 

Marko Tilošanec rođen je u Čakovcu 1986. godine. Za svećenika Varaždinske biskupije zaređen je nakon formacije u zagrebačkoj Bogosloviji 2013. godine. Nakon intenzivnijeg proučavanja tradicionalnoga rimskoga obreda i problematike krize u Crkvi, iste je godine odlučio prijeći u Svećeničko bratstvo sv. Pija X., zajednici koju je osnovao mons. Marcel Lefebvre radi očuvanja tradicionalnoga katoličkoga nauka i drevnoga rimskoga obreda. Nakon nekog vremena provedenog u dodatnoj formaciji, od jeseni 2016. djeluje redovito u Hrvatskoj oko promicanja tradicionalnoga rimskoga obreda i obavlja pastoralni rad u nekoliko hrvatskih gradova (Zagreb, Split, Rijeka, Slavonski Brod) u kojima je Bratstvo pokrenulo svoje djelovanje.

Poštovani p. Tilošanec, najprije Vam zahvaljujemo što ste pristali govoriti za ovaj broj „Obnove“ koji obrađuje temu tradicije.  Za početak, zanima kako općenito ocjenjujete značenje tradicije za ljudsku kulturu, znanost, odgoj, obrazovanje...?

Razgovarao: Leo Marić, student povijesti na Hrvatskim studijima

Prijevod s mađarskoga: Zrinka Korać, mag. educ. angl. et mag. hung.

Tibor Imre Baranyi (1967.) mađarski je teolog, filozof, prevoditelj i nakladnik. Najznačajniji je predstavnik tradicionalističke filozofske škole u Mađarskoj. Od 1996. vodi nakladničku kuću Kvintesszencia, u sklopu koje je preveo i objavio na mađarskome jeziku djela tradicionalističkih mislilaca Renéa Guénona, Juliusa Evole, Frithjofa Schuona, Titusa Burckhardta i sl. Između 2012. i 2015. bio je rektor Akademije kralja Atille, političke škole povezane s mađarskom nacionalno-konzervativnom strankom Jobbik. Suautor je jedne i autor dviju knjiga, kao i više stotina eseja i članaka u periodici. 

Za početak, možete li objasniti našim čitateljima razliku između tradicije i Tradicije? Na što misle Guénon i njegovi tradicionalistički sljedbenici kada govore o Primordijalnoj Tradiciji?

Razgovarao: Marko Paradžik, mag. iur.

Amir Riđanović rođen je 7. travnja 1958. u Zagrebu. Diplomirao je filozofiju i klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1982.

Što je to tradicija i je li današnje hrvatsko društvo tradicionalno?

Slijedeći Guénona u nekolokvijalnom i izvornom poimanju tradicije, ona je kontakt ljudskoga i nadljudskoga, to jest božanskoga. Drugačije i jednostavnije rečeno, to je zapisano svjedočenje spomenutoga kontakta u svetim knjigama, podjednako Istoka i Zapada, kao što je npr. Biblija. Guénon koristi i izraz „primordijalna tradicija“, za razliku od kolokvijalnoga poimanja u kojemu sve može biti tradicija pa se tako u tom kolokvijalnom kontekstu može govoriti npr. o tradiciji šišanja trave. Latinsko tradere upućuje nas na to da se nešto prenosi, a to što se prenosi jest upravo svjedočanstvo o kontaktu ljudskoga i nadljudskoga. Zato se vjekovima ustraje na kanonu u kojemu se nema što mijenjati – npr. dogme.

Danas nijedno suvremeno društvo nije tradicionalno, već bi se prije moglo govoriti o  protutradicionalnosti suvremenoga društva. U tom smislu Hrvatska nije tradicionalno društvo te se danas tradicija kod nas svodi na folklor, folkloristiku i etnologiju. Tu zaista nema ničega od duha tradicije kako ga poima Guénon.

Koje biste Vi mislioce iz 20. stoljeća izdvojili kao tradicionaliste?

Razgovarao: Marin Sabolović, mag. geogr.

Damir Markuš rođen je 20. veljače 1968. godine u Kutini gdje je završio osnovnu i srednju školu. Roditelji su mu doseljenici iz Zagorja, a uz brata, djetinjstvo su mu obilježile utakmice zagrebačkog Dinama na koje je išao kao dio navijačke skupine Bad Blue Boys. Jedinici za posebne namjene Ministarstva unutarnjih poslova u Kutini pristupio je 1991. godine, a ubrzo nakon toga priključio se i Hrvatskim obrambenim snagama. Tijekom Domovinskoga je rata triput ranjen, a umirovljen je 2001. godine kao pripadnik Pete gardijske brigade „Sokolovi“. Živi u Kutini, oženjen je i ima dvoje djece. 

Kako je započeo Vaš ratni put? Kako ste uopće saznali za postojanje Hrvatskih obrambenih snaga i zašto ste pristupili upravo njima?

Moj ratni put započeo je 12. ožujka 1991. godine kada sam kao djelatnik Petrokemije Kutina dao otkaz i pristupio jedinici za posebne namjene, kasnije nazvanoj specijalna policija MUP-a Kutina. Tome je prethodilo moje svjedočenje provokacijama 1990-ih. Neposredno prije otvorene agresije posjećivao sam nogometne utakmice Dinama koji je igrao s nogometnim klubovima iz Srbije. Tada sam uvidio kolika je njihova mržnja prema Hrvatskoj, ali i kolika je njihova težnja za Velikom Srbijom. Međutim, najveće zasluge za pristup HOS-u pripisujem kumu čije ime ne ću navoditi. On je kasnije preminuo u Vukovarskoj bolnici, nakon što ga je ranila granata koja je pala točno među nas. Tada sam i ja sam ranjen. Naime, kada sam bio pripadnik policije, jednog sam slobodnog vikenda posjetio upravo jer smo bili dobri prijatelji i imao sam običaj to činiti. Družili smo se mi te braća i sestre Bezuk, bili smo pravo društvo. Kada sam došao, vidio sam ga kako u odori s oznakom HOS-a na panju čisti automatsku pušku. Do tada nisam znao za tu postrojbu i ubrzo mi je objasnio o čemu se radi. Sviđalo mi se i rekao sam si: „To je to“. Skinuo sam se iz ZNG-a, kojima sam ranije pripadao, i pristupio sam HOS-u.

Razgovarao Tomo Hunjak

Dr. sc. Mirko Bilandžić, izvanredni profesor, znanstveni savjetnik, uposlen je na Odsjeku za sociologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje predaje kolegije Terorizam i društvo te Sociologija nacionalne i međunarodne sigurnosti. Na Sveučilištu u Zagrebu voditelj je i poslijediplomskoga specijalističkoga studija Upravljanje krizama, dok je na sveučilišnom Vojnom studiju nositelj modula za vojnoobavještajnu specijalizaciju. Glavni je i odgovorni urednik znanstveno-stručnoga časopisa „Polemos“ za interdisciplinarna istraživanja rata i mira. Objavio je osam (8) knjiga te pedesetak znanstvenih i stručnih radova iz okvira prije svega sociološke znanosti i političkih znanosti: područja nacionalne i međunarodne sigurnosti, terorizma, protuterorizma, komparativnih obavještajnih sustava. Važnije knjige su: „Sjeme zla: uvod u studije terorizma“ (2014.), „Sjeme zla: elementi sociologije terorizma“ (2010.), „Sjeverna Irska između rata i mira“ (2005.); „Osnove nacionalne sigurnosti“ (2005., suautor), „Politički i obavještajni sustav Ujedinjenog Kraljevstva“ (2000).

U hrvatskom se društvu već veoma dugo proteže i koristi pojam krize kao opisa stanja u kojem se nalazimo. Na internetu se lako mogu naći domaće televizijske emisije starije od petnaest godina u kojima se raspravlja o krizama. Takav diskurs opstaje sve do danas. Bilo da je riječ o ratnoj, političkoj, gospodarskoj ili aktualnoj imigrantskoj krizi, taj je pojam u našem društvu sveprisutan već dugi niz godina. Jesu li permanentna krizna stanja u Hrvatskoj grijesi naših pojedinaca ili je ipak u pitanju neka vrsta društvene patologije? U kojoj mjeri smo mi kao društvo, to jest pojedinci koji se ne nalaze na izvršnim funkcijama odgovorni za takvo dugotrajno stanje? Jesu li jedan od uzroka relativno kratka samostalnost naše države pa time i nedostatak sudjelovanja pojedinca u civilnom društvu i njegovim procesima i posljedično tomu nedostatak osjećaja odgovornosti?

Razgovarao Marko Paradžik

Josip Lucić (Posavski Podgajci kod Županje, 26. travnja 1957.), hrvatski je umirovljeni general, bivši načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu. Godine 1984. diplomirao je na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 1988. stekao je naslov magistra kineziologije, a 2012. doktora znanosti. U studenom 1990. godine dragovoljno je pristupio postrojbama za posebne namjene MUP-a RH, gdje je obnašao dužnosti zamjenika zapovjednika specijalne bojne Rakitje i zapovjednika specijalne bojne Rakitje. Sudjelovao je u uspostavljanju i organizaciji obuke antiterorističke policijske bojne. Odlukom prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana zadužen je za osnivanje prve gardijske brigade Zbora narodne garde, a po njezinom osnivanju imenovan je njezinim prvim zapovjednikom. Od svibnja do prosinca 1991. bio je zapovjednik 1. gardijske brigade „Tigrovi“. Kao prvi zapovjednik 1. brigade ZNG-a „Tigrova“ pomagao je pri formiranju druge, treće i četvrte profesionalne brigade ZNG te Gorskoga zdruga, satnije za obuku iz alpinizma, orijentacije, skijanja i gorskih vodiča. S 1. brigadom zaustavlja napredovanje JNA na pravcu Stara Gradiška ‒ Okučani, uz uspostavljenu crtu obrane ispred Novske. Od prosinca 1991. do travnja 1992. obnašao je dužnost pomoćnika načelnika Glavnog stožera za kopnenu vojsku te je sudjelovao u procesu organizacije i obuke hrvatske kopnene vojske. Od travnja 1992. do lipnja 1992. zapovjednik je Zbornog područja Osijek.

Razgovarao Marin Sabolović

Mile Ćuk umirovljeni je general pukovnik Oružanih snaga Republike Hrvatske. Rođen je 1961. godine u Rami. Osnovnu školu završio je u Rovišću, srednju u Bjelovaru, a Fakultet prometnih znanosti u Zagrebu, gdje je stekao zvanje diplomiranoga inženjera prometa. Polaznik je prvoga naraštaja Ratne škole „Ban Josip Jelačić“ i MPRI programa za visoke časnike. Po proglašenju samostalnosti Republike Hrvatske 1991. godine postaje djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova i voditelj osiguranja predsjednika Republike Hrvatske, a iste je godine postao načelnik Centra službe za zaštitu ustavnoga poretka (SZUP) Bjelovar do rujna 1992. godine kada postaje pobočnikom predsjednika Republike Hrvatske. Dužnost pobočnika obnašao je do 1994. godine kada započinje s projektom osnutka Prvoga hrvatskoga gardijskoga zbora. Njegov je idejni začetnik i prvi zapovjednik do umirovljenja. Godine 1995. postaje ravnateljem stožera Ureda za nacionalnu sigurnost kao koordinator svih sigurnosnih službi u Republici Hrvatskoj za osiguranje štićenih osoba i objekata. Umirovljen je 2002. godine u činu generala pukovnika Oružanih snaga Republike Hrvatske. Odlikovan je medaljom „Bljesak“, medaljom „Oluja“, medaljom „Ljeto 95“, Spomenicom domovinske zahvalnosti, Spomenicom Domovinskog rata, Redom Hrvatskog trolista, Redom bana Josipa Jelačića, Redom Ante Stračevića s danicom i Redom kneza Domagoja s ogrlicom.