Razgovarao: Davor Dijanović

Poštovana gospođo Markić, prije sedam godina bili ste spiritus movens inicijative koja je dovela do toga da je brak kao života zajednica žene i muškarca referendumskim putem ušao u Ustav Republike Hrvatske. Možete li se prisjetiti kako je došlo do rađanja udruge „U ime obitelji“? Koji je bio glavni okidač za organiziranje?

Rekla bih da su bila dva okidača za organiziranje građanske inicijative „U ime obitelji“. Prvi je bio SDP-ov pokušaj nametanja neznanstvenoga, ideološki obojenoga tzv. zdravstvenoga odgoja, de facto u sve škole u Hrvatskoj, a drugi najave SDP-ovih ministara o izjednačavanju braka i istospolne veze. Što se tiče uvođenja spolnoga odgoja u škole, tadašnji ministar obrazovanja, Željko Jovanović, nije poštivao znanstvene, stručne korake za odobravanje programa, preporuke literature za nastavnike sadržavale su, između ostaloga, knjige koje zagovaraju pedofiliju, priručnik LGBT, a teme koje su djeca trebala obrađivati poput pornografije i dr. nisu bile prilagođene niti njihovoj dobi niti preporukama struke o tome kako i u kojim uvjetima s djecom treba razgovarati o spolnosti kako ih se ne bi prerano seksualiziralo.

Razgovarao: Ivan Dadić

Nikola Bolšec ima 32 godine, rođen je u Novom Marofu i živi u Zagrebu. Završio je gimnaziju u Varaždinu i trenutačno radi na doktoratu na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti (bivši FFDI). Zaposlen je na Laudato televiziji a u slobodno vrijeme se bavi oslikavanjem skateboard ploča i skateboardingom. Predsjednik je Hrvatskog čestertonijanskog kluba.

1. Što je tako posebno oko jednog engleskog novinara da danas ljudi u Hrvatskoj imaju klub koji se vrti oko promoviranja njegovih ideja?

G. K. Chesterton u suvremenom svijetu, koji klizi u novopoganštinu i u neko poslije-kršćansko razdoblje, predstavlja snažnu luč ne samo istine, dobrote i ljepote, već i temeljne radosti, čuđenja i zahvalnosti koje su nam, za smislen život, nasušno potrebne. U svim svojim djelima progovarao je o Bogu. U svim svojima djelima potvrđivao je i objavljivao temeljnu istinu o čovjeku i svijetu. Činio je to dotičući naš razum i srce, zahvaćajući u čovjeka cijelog, pri tome prenoseći ugodan plamen istine koji grije, pa čak i raspaljuje, mlake, hladne i ledene duše. Njegova posebnost je stoga u tome da se hrabro, s borbenošću katoličke vjere, suočio s idejama i pokretima koji su poništavali čovjeka. Njegove riječi čovjeka pobuđuju na velika, velikodušna djela, oduševljava ga za samo postojanje, potiče na zahvalnost prema jednostavnoj činjenici da smo ovdje i postojimo, ali i prema svemu dobrome koje u životu imamo, ma kako maleno ono bilo. Chesterton dakle, obdaren posebno milošću, može potaknuti ljude da premještaju brda.

Razgovarao: Marko Paradžik

Vladimir Šumanović rođen je 10. ožujka 1988. godine u Zagrebu. U Zagrebu pohađa Osnovnu školu Ivana Gundulića te Klasičnu gimnaziju. Maturirao je u lipnju 2006. godine, a 2008. godine upisao je preddiplomski sveučilišni studij Povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. U rujnu 2012. godine stekao je diplomu sveučilišnoga prvostupnika povijesti te upisao diplomski sveučilišni studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Obranom diplomskoga rada u lipnju 2014. godine postao je magistar povijesti. Iste godine u studenom upisuje poslijediplomski doktorski studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Od travnja 2017. godine zaposlen je kao asistent na Odsjeku za povijest na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, u sklopu kojega predaje obvezne i izborne kolegije na temu suvremene hrvatske i svjetske povijesti.

Dosad je objavio četiri izvorna znanstvena članka: 1.) „Kronologija događaja na području kotara Gacko od četničkog zauzimanja Foče u prosincu 1941. do Operacije Foča krajem travnja 1942.”, Polemos, god. XVIII., br. 35., 2015. 2.) „Pitanje autentičnosti izvješća 8. dalmatinskog korpusa Generalštabu Jugoslavenske armije od 25. veljače 1945. o Mostarskoj operaciji”, Časopis za suvremenu povijest, god. 50., br. 1., 2018. 3.) „Pitanje autentičnosti izvješća 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskom korpusu od 16. veljače 1945. o zauzimanju Širokoga Brijega”, Časopis za suvremenu povijest, god. 48., br. 2., 2016. 4.) „Pitanje autentičnosti pisma Josipa Broza Tita i Aleksandra Rankovića Marka Pokrajinskom komitetu Komunističke partije Jugoslavije za Srbiju od 14. prosinca 1941. godine”, Časopis za suvremenu povijest, god. 47., br. 1., 2015.

Doktorirao je povijest 2019. godine na temi „Ključni vojno-politički događaji u istočnoj Bosni 1942.“

Razgovarao: Damir Kopljar

Josip Mihaljević rođen je 1983. godine u Livnu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U siječnju 2008. godine stekao je titulu diplomiranog povjesničara i profesora povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojem je 2015. godine obranio i doktorsku disertaciju “Odnos vlasti i pojedinca u Hrvatskoj od 1958. do 1972.” Primarno područje znanstvenog interesa mu je hrvatska i jugoslavenska povijest druge polovice 20. stoljeća, s posebnim naglaskom na teme iz društvene povijesti, te povijest komunizma i teorija totalitarizma. Od 2008. do 2009. godine radio je kao vanjski suradnik (istraživač) u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Od 2015. do 2017. bio je vanjski suradnik Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a od 2015. predaje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu na kojem izvodi kolegij Ideologija i praksa komunizma.

Gospodine Mihaljeviću, prije svega želimo Vam zahvaliti što ste pristali na razgovor za novi broj časopisa „Obnova“. Na samom početku bilo bi dobro razlučiti pojmove. U javnosti često možemo primijetiti da se pojmovi kao što su socijalizam i komunizam koriste poput sinonima, odnosno da se ovim pojmovima pripisuje jednako značenje. Jesu li to jednakoznačni pojmovi ili među njima postoji razlika?

Razgovarao: Goran Andrijanić

Nedavno je u Hrvatskoj objavljena iznimno zanimljiva i važna knjiga iz područja političke filozofije, koja bi nam mogla ponuditi neke odgovore na važna pitanja koja muče posttranzicijsko hrvatsko društvo.

„Demon u demokraciji“ naslov je te knjige poljskoga političara i filozofa Ryszarda Legutka u izdanju splitskoga Verbuma i u izvrsnom prijevodu Antonija Akmadže, u kojoj autor razvija tezu o ideološkim, politološkim, ali i filozofskim sličnostima između komunističkoga režima i sustava liberalne demokracije.

Legutkova knjiga nudi sustavno odrađeno i detaljno promišljanje koje svojom temom i pristupom može koristiti svima onima koji žive i djeluju u društvima koja kroz zadnja tri desetljeća prolaze trnovitim putem tranzicije iz totalitarnoga u slobodno društvo. Putem koji, kako se sada jasno vidi, još nije blizu svojega svršetka.

Legutko je profesor na Jagielonskom sveučilištu u Krakovu gdje predaje povijest filozofije (prevodio je i komentirao na poljskom jeziku Platonova djela) te je aktivni političar, član konzervativne stranke Pravo i pravednost (Prawo i Sprawedliwość – PiS). Obnašao je dužnost ministra obrazovanja u nekadašnjoj vladi Jarosława Kaczynskog te je bio i zamjenik predsjednika Senata poljskoga parlamenta. Danas je europarlamentarni zastupnik (drugi mandat zaredom) i potpredsjednik zastupničkoga kluba Europskih konzervativaca i reformista.

Razgovarao: Dominik Andreić^[1]

Dr. sc. Josip Jurčević hrvatski je povjesničar primarnoga znanstvenoga interesa za suvremenu hrvatsku povijest. Najviše se bavi ratnim i poratnim stradalništvom Drugoga svjetskoga rata, hrvatskim iseljeništvom te Domovinskim ratom. Znanstveni je savjetnik te redoviti profesor suvremene svjetske i nacionalne povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

 Rođen je 1951. godine u Studencima kod Imotskog. Osnovnu školu i gimnaziju pohađa u Zagrebu. Godine 1975. diplomirao je povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ondje zbog nemogućnosti slobodnoga istraživačkoga rada prekida poslijediplomski studij. Studij na istom fakultetu nastavlja 1993. godine te je 1996. magistrirao s temom „Problem proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske“ i doktorirao 2000. s temom „Represivnost jugoslavenskog sustava u Hrvatskoj 1945. godine“. Od 1970. do 1975. godine usporedno je studirao i završio po četiri semestra na Fakultetu ekonomskih nauka, Pravnom fakultetu i Fakultetu političkih nauka u Zagrebu te dva semestra studija laičke teologije na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. U daljnjem razdoblju, do 1980. godine, završio je šest semestara studija informatike te diplomirao na studiju Marksizma i TIPSS^[2]-a. Sudionik je hrvatskoga proljeća tijekom kojega je bio član fakultetskoga odbora Filozofskoga fakulteta.

Ante Brešić pl. Mikulić ima 33 godine, rođen je i živi u Zagrebu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu u klasi profesora Duje Jurića, a trenutačno je doktorand humanističkih znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Životopis mu obiluje desetcima samostalnih i skupnih izložbi, te znanstvenih i stručnih radova iz područja povijesti umjetnosti, povijesti, filozofije ideologije i estetike.

Razgovarao: Borna Kuri

Predsjednik ste, odnosno ban udruge Hrvatsko kraljevsko vijeće. Zamolio bih Vas da predstavite svoju udrugu, njezine ciljeve i nit vodilju našim čitateljima.

Hrvatsko kraljevsko vijeće je udruga koja okuplja istomišljenike u cilju očuvanja i baštinjenja povijesti i kulture naših kraljevina, kneževina i banovina te naše građanske, pučke i plemićke kulture i tradicije.

Razgovarao: Marko Paradžik

Marin Sabolović rođen je 30. listopada 1989. godine u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Bjelovaru, a zvanje magistra primijenjene geografije stekao je na Sveučilištu u Zadru 2014. godine. Iste godine upisuje Poslijediplomski doktorski studij znanstvenih polja geografije i povijesti „Jadran – poveznica među kontinentima“ na Sveučilištu u Zadru. Član je programskih odbora i urednik zbornika radova više znanstveno-stručnih skupova održanih u Zadru, Zagrebu i Splitu. Sudionik je više znanstveno-stručnih i stručnih skupova, autor 13 znanstvenih radova u polju Domovinskog rata te autor više publicističkih članaka. Član je uredništva časopisa za društvo, kulturu i politiku Obnova i voditelj uredništva 11. broja s temom broja „Rat“. Predsjednik je Društva za očuvanje hrvatske vojne tradicije i voditelj Stalnog muzejskog postava Domovinskog rata u Bjelovaru. Dobitnik je plakete Sveučilišta u Zadru za iznimna studentska kulturna postignuća, nagrade Hrvatskog geografskog društva Frederik Grizogono za izvrsnost te javnog priznanja Zlatna plaketa „Grb Grada Bjelovara“ za izuzetne uspjehe na području znanosti. Odlikovan je 2020. Redom hrvatskog pletera za osobite zasluge u očuvanju hrvatske vojne tradicije te promicanju vrijednosti i digniteta Domovinskog rata.

Razgovarao: Tomo Hunjak

Ivan Kos ima 25 godina, rođen je i živi u Zagrebu. Završio je gimnaziju Lucijana Vranjanina i nakon nje upisao Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Za vrijeme srednje škole počeo se baviti debatom, a nakon završetka i vodio debatni klub gimnazije Lucijana Vranjanina “Moćna gomilica”. Trenutno je student pete godine zagrebačkog Pravnog fakulteta te ujedno i predsjednik Udruge eko Zagreb. Dodatno, član je udruga Forum + Hrvatska, Hrvatsko debatno društvo te Meritokrat. Od sportova voli igrati nogomet, tenis, badminton i šah, a dodatni hobiji su mu gledanje filmova i igranje video igara.

Predsjednik ste Udruge eko Zagreb. Predstavite čitateljima svoju udrugu, njezine ciljeve i glavne aktivnosti. Što vas motivira za rad i na koji način zainteresirani čitatelji mogu pridonijeti njezinom djelovanju?

Ovaj tekst predstavlja razgovor između Damira Kopljara (studenta povijesti na petoj godini) i Edina Muftića (diplomiranoga povjesničara i stručnjaka za Bliski Istok).

• Sirijski rat polagano se bliži kraju te je očigledno kako će Asad izaći kao pobjednik. Želi li Turska priznati realnost stanja na terenu?

E. M. Već na početku moram se ne složiti. Nisam siguran da se sirijski rat bliži kraju. Podsjetio bih kako se još u prosincu 2016., kada je Bašar Asad, uz velike ljudske žrtve i urbicid jednoga od civilizacijskih epicentara svijeta okončalo četverogodišnju bitku za Halep u svoju korist, govorilo o brzome kraju rata. Peter Galbraith je tada, u tekstu objavljenom u New York Timesu, pozvao na priznavanje realnosti na terenu. Po Galbraithu, Asad je, zahvaljujući pomoći Rusije, Irana, Hizbullaha, kao i brojnih službi najrazličitije političke/vjerske pozadine, zauzeo najveći sirijski grad i nezaustavljivo čistio jedan pobunjenički džep za drugim. Svaka daljnja pomoć sirijskoj oporbi tek bi usporila neizbježno i još više povećala patnju običnih Sirijaca.

Razgovarali: Marko Paradžik i Dražen Stojanović

Miro Gavran suvremeni je hrvatski autor rođen 1961. godine u učiteljskoj obitelji u selu Gornja Trnava, nedaleko od Nove Gradiške. Djela su mu prevedena na više od 40 jezika. Njegove su knjige doživjele više od 200 izdanja u zemlji i inozemstvu, a po njegovim je dramama i komedijama nastalo više od 350 kazališnih premijera diljem svijeta te ih je vidjelo više od četiri milijuna ljudi. Vjerojatno je jedini živući dramatičar u svijetu kojem su u čak četiri zemlje organizirali njemu posvećen kazališni festival, na kojem se izvode predstave nastale isključivo prema njegovim dramama i komedijama. Pod nazivom GavranFest, taj je festival djelovao u Slovačkoj, u Trnavi, od 2003. do 2009., potom se 2013. održao u Poljskoj u Krakovu, od 2016. djeluje u Češkoj u Pragu, a 2019. održao se u Njemačkoj, u Augsburgu. Gavran je ujedno najizvođeniji suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu. Objavio je deset romana: „Zaboravljeni sin“, „Kako smo lomili noge“, „Klara“, „Margita ili putovanje u prošli život“, „Judita“, „Krstitelj“, „Poncije Pilat“, „Jedini svjedok ljepote“, „Kafkin prijatelj“ i „Nekoliko ptica i jedno nebo“. Tu su i dvije zbirke kratkih priča, jedna pjesnička zbirka te pedeset kazališnih tekstova među kojima su „Kad umire glumac“, „Čehov je Tolstoju rekao zbogom“, „Kako ubiti predsjednika“, „Shakespeare i Elizabeta“, „Zabranjeno smijanje“...