Razgovarao: Danijel Mataković, apsolvent ekonomije 

Jedan od vodećih hrvatskih ekonomista doc. dr. sc. Guste Santini rođen je 22. svibnja 1949. godine u Turnju (općina Sv. Filip Jakov). Osnovnu i srednju  školu pohađao je u Zagrebu, a 1968. je godine upisao Fakultet ekonomskih nauka (Narodna privreda − financijski smjer) u Zagrebu i diplomirao u svibnju 1972. godine. Doktorsku je tezu na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu  obranio 1997. godine.

Od 1972. do 1976. godine radio je u Narodnoj banci Hrvatske, a od 1976. do 1978. u Privrednoj banci Zagreb. Od 1978. do 1986. godine bio je glavni direktor Tvornice duhana Zagreb. U  razdoblju od 1980. do 1984. bio je član Saveznog savjeta za cijene i predsjednik Odbora za poljoprivrednu, prerađivačku i duhansku industriju. Od 1986. godine radio je na mjestu direktora Instituta za javne financije u Zagrebu, a od 1993. na mjestu glavnog direktora Osiguranja − Zagreb, s tim da je od travnja 1993. godine obnašao funkciju predsjednika uprave „Investicijsko-komercijalne štedionice“ d. d., Zagreb. Od 2000. do 2006. godine radio je na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje „Baltazar Adam Krčelić“, a od 2007. godine djeluje u RIFIN-u.

Pokretač je i utemeljitelj znanstvenoga časopisa Ekonomija/Economics, član je uređivačkoga savjeta Montenegrin Journal of Economics te časopisa Suvremena trgovina. Osim toga, član je Znanstvenoga vijeća za ekonomska istraživanja i hrvatsko gospodarstvo HAZU-a.

Objavio je 21 knjigu i monografiju, 56 znanstvenih i stručnih članaka te više stotina komentara i eseja u raznim medijima.

Hrvatskim medijima, ali i društvom u cjelini, često se provlače dvije suprotstavljene teze. Zagovornici jedne teze tvrde da je uzrok lošeg stanja u našem gospodarskom sustavu upravo sam kapitalizam, odnosno (neo)liberalizam koji se često predstavlja u izrazito negativnom tonu. Druga strana pak tvrdi da je Lijepa Naša i dalje ogrezla u socijalizmu i socijalističkom načinu upravljanja te tu traže uzrok svih negativnosti našega gospodarskoga stanja. Dakle, laičkim rječnikom, gdje smo mi danas? Imamo li previše kapitalizma ili socijalizma?

I jedni i drugi su u pravu/krivu. Restauracija kapitalizma učinjena je na najgori mogući način. U restauraciju kapitalizma krenulo se sukladno neoliberalističkom svjetonazoru. Dakle, bez kriterija. Umjesto učinjenog, trebalo je dijagnosticirati hrvatsko društvo pa samim tim i gospodarstvo, dakle tzv. samoupravni sustav. Na osnovi dijagnoze trebalo je u funkciji vremena precizirati ostvarive ciljeve ili, što je isto, tzv. samoupravni model gospodarstva preoblikovati u tržišni sustav koji ne će omalovažiti pojedinca do razine prosjačkog štapa. Jednostavno smo znali, nema isprike, da je cilj tržišnog načina gospodarenja temeljenog na neoliberalizmu isključivo učinkovitost kapitala koji tako određuje cjelokupni društveni sustav. Naš je društveni sustav, nažalost, podređen gospodarskom sustavu. Snažne su implikacije navedene tvrdnje. Valja podsjetiti da je bivša država imala jasno određene granice. Upravo određenje nacionalnih granica definiralo je države kao teritorijalne/nacionalne države koje su upravljale na svojem području. Tako je od merkantilističkih vremena – od XIV. do polovice XVIII. stoljeća.  Razvijeni su se uvijek borili protiv merkantilizma jer im je trebao, onda kao i danas, slobodan protok „robe, usluge i kapitala“. Povijest ekonomske politike danas je u Lijepoj Našoj marginalna znanstvena disciplina koju donekle „čuvaju“ povjesničari i sociolozi. Prema tome, da ne duljim, tržišni način gospodarenja ima svoje prednosti kada je riječ o učinkovitosti i nedostatke kada je riječ o socijalnoj odgovornosti jednih prema drugim građanima, a koja se provodi socijalnom intergeneracijskom i interregionalnom socijalnom politikom bilo koje zemlje. Neoliberalizam je u izravnoj suprotnosti s intergeneracijskom i interregionalnom socijalnom politikom. To se moralo znati. O tome su govorili tzv. katastrofičari. Ja sam prije dvadeset i dvije godine pokrenuo časopis Ekonomija/Economics koji donosi promišljanja relevantnog broja ekonomista u vremenu kada su se problemi generirali i „rješavali“. Tako je časopis postao dokument vremena i podloga budućim istraživačima kada će tražiti razloge zašto smo nerazvijeni. Htjeli to priznati ili ne, biti siromašan ipak je u krajnjoj liniji izbor. Na žalost, upravo smo mi nerazumnom politikom, nakon raspada bivše države, izabrali siromaštvo. Da stvar bude do kraja tragična, početkom devedesetih godina, u vrijeme stvaranja države, glavni cilj njezina stvaranja bila je nezavisnost i blagostanje. Danas nemamo ni nezavisnosti ni blagostanja. 

Druga strana opravdano tvrdi da je sve ostalo po starom. Pritom se misli na mentalni sklop. To je vrlo snažna postavka. Postoji obilje argumenata da je tome tako. Ako je to i približno točna tvrdnja, tada moramo ustvrditi da je privatizacija i sve izravne i neizravne posljedice te i takve politike samo dodatno povećala ovisnost građana o državi kao „majke svih majki“. U tzv. socijalističkim zemljama pitanjima socijalne sigurnosti pridaje se najveća moguća pozornost. Načelno je tako. Ma koliko se odstupalo od tog načela, mora se priznati da se ustrajno vodila politika „jednakih želudaca“, što je onima socijalno najugroženijima davalo veću sigurnost od sigurnosti koju su imale najsocijalnije najrazvijenije tržišne države ima li se u vidu dohodak per capita. Nadalje, dobro se sjetiti parole „nitko mene ne može tako malo platiti kako ja mogu malo raditi“. Danas znamo da je istina upravo suprotna. Mnogi ugroženi građani rade tek za obećanje da će dobiti plaću. Da bi se potisnuli socijalni naboji, donijeli smo zakon prema kojem u slučaju nemogućnosti isplate plaća poslodavaca to čini država. Iako dobro zvuči, od toga će se odustati. Da su građani bili svjesni da napuštanje tzv. samoupravnog socijalizma znači rast individualizacije rizika, nitko ih ne bi zadužio kao što su to oni sami učinili vjerujući da će „drugovi“, odnosno stranka na vlasti, na kraju reagirati tako da ih se zaštiti od njihova nerazumnoga ponašanja. Potkrijepimo to primjerom. U 1994. godini od sto kuna kredita građani su koristili tek 15 kuna, dok je gospodarstvo koristilo 81 kunu, a država preostale četiri kune. Nakon što su banke privatizirane, tj. prepuštene inozemnim investitorima, 2007. godine (kada je započela globalna kriza u SAD-u) građani su od 100 kuna kredita bili dužni 53 kune, tvrtke 40 kuna, a država preostalih sedam kuna. Napuštanjem tzv. samoupravnog sustava i uvođenjem tržišnog modela privređivanja, nakon privatizacije poslovnih banaka financijski su igrači nepripremljenim hrvatskim građanima ponudili „med i mlijeko“ koje je građane Lijepe Naše danas dovelo na put osobnog bankrota. Da im se kojim slučajem, a nije, ukazalo na to da će ih njihov rastući konzumerizam dovesti na „prosjački štap“, vjerojatno se to ne bi dogodilo, odnosno, što je jednako, država bi posegnula za ograničenjima njihove agresivne poslovne politike. U cijelu se priču izvrsno uklapa problem švicarskoga franka. Država je intervenirala i tako zaštitila obespravljene građane. Ona je to učinila tako što je u funkciji arbitra presudila u korist dužnika, ne mareći o činjenici da je svojom odlukom suspendirala tržište. Dobro je znati da bez poštivanja privatnog vlasništva i instituta ugovora nema tržišnog, kapitalističkog načina poslovanja. To je vrlo loša poruka hrvatskim građanima. Jedan je razlog što će građani i dalje pogrešno vjerovati da će im država rješavati probleme, posljedica čega je podupiranje postojeće politike. Drugi je razlog što će vjerojatno nakon stanovitog vremena cijenu platiti svi porezni obveznici jer će država lako moguće izgubiti pravni spor s poslovnim bankama. Upravo sam zato pokrenuo biblioteku koju nazivam „Financijska kuharica“ od jedanaest knjiga koja poučava građane kako se ponašati u tržišnom modelu privređivanja. Moram reći da se na programe edukacije prijavilo manje građana nego što sam očekivao. Razlog je jednostavan – stari način razmišljanja determinira ponašanje građana, što političari obilato koriste kako bi ostali na vlasti.

Danas je Hrvatska visoko zadužena zemlja. Inozemni dug iznosi 48 milijardi eura (€). Pridoda li se tome 20 milijardi devizne štednje, ukupan dug iznosi 68 milijardi €, dok nam je BDP svega 44 milijarde €. Država je također dužna. Javni se dug dramatično približava razini BDP-a pa je temeljni cilj današnje vlade zaustaviti rast duga. Narod kaže: „Sve se vraća, sve se plaća“. Prema tome, stanje Lijepe Naše danas je gore nego što je bilo jučer, ali je bolje nego što će to biti sutra. Dakle, problem je u promjeni mentalnoga sklopa.

Koje je Vaše mišljenje o hrvatskoj monetarnoj politici te ulozi Hrvatske narodne banke? Smatrate li da se Hrvatska konačno treba odreći (visokog) apreciranog tečaja kune kako bi stimulirala izvoz, kao što predlažu neki stručnjaci, ili zagovarate stabilni tečaj u čijem je održavanju do sada Hrvatska uistinu bila uspješna?

Cilj neoliberalizma, za razliku od države blagostanja, jest stabilnost cijena. Nasuprot tome, država blagostanja imala je četiri cilja koja je centralna banka morala podupirati, a to su rast BDP-a, rast zaposlenosti, suficit na tekućem računu platne bilance i stabilnost cijena. Dopustite da na početku kažem kako je globalizacija više učinila za stabilnost cijena nego ikada sve centralne banke. Zemlje koje danas imaju inflaciju one su zemlje koje se „ne uklapaju“ u globalno gospodarstvo, a njih je tek nekolicina. Ako se kao kriterij ocjene uzme stabilnost cijena, tada naša centralna banka spada u red standardno učinkovitih centralnih banaka. Ovo tim više ako se ima u vidu da su banke internacionalizirane, što znači da vode svoju, a ne nacionalnu poslovnu politiku. Međutim, godinama se u javnosti vodi polemika o tome treba li zadržati postojeću tečajnu politiku ili je napustiti. Odgovor na to pitanje nije nimalo jednostavan. Mogu se primjerice složiti da je tijekom 1995. godine valjalo „olabaviti“ fiksni tečaj kune i otklizati nekoliko postotnih poena. Danas napuštanje fiksiranog tečaja kune prema euru nije moguće poduprijeti. Razlog je jednostavan. Napuštanje postojeće tečajne politike imalo bi za posljedicu inflatorni udar koji bi bitno pogoršao ukupno, pa i gospodarsko stanje u Lijepoj Našoj. Drugim riječima, iako nemamo inflaciju, promatramo li istu indeksom rasta cijena, imamo inflaciju na strani ponude jer je naše gospodarstvo, i društvo u cjelini, neefikasno. Da je tome tako dovoljno je pogledati stanje nelikvidnosti, destrukcije realnoga sektora i zahtjev inozemnih vjerovnika o tome da se moramo restrukturirati od države preko gospodarstva do građana. Ekonomisti će me razumjeti ako im kažem da mislim na troškovnu ili strukturnu inflaciju. 

Vratimo se postojećoj tečajnoj politici. Gospodin Željko Rohatinski i moja malenkost 1992. smo godine napisali rad pod naslovom „Prilog razmatranju politike ekonomske stabilizacije u Hrvatskoj“, dakle godinu dana prije Stabilizacijskog programa. Moram reći da su autori Stabilizacijskog  programa većim dijelom prihvatili naša mišljenja i argumentaciju. Tako je 4. listopada 1993. godine fiksiran tečaj tadašnjeg hrvatskog dinara za njemačku marku u omjeru 4,444 hrvatska dinara. Autori prijedloga, ispravno, fiksirali su tečaj ispod njegove realne vrijednosti. Stabilizacija tečaja i lom inflatornih očekivanja prekinut je gotovo „preko noći“. Autori su obećali da će Program stabilizacije dopuniti Razvojnim programom. Nažalost, do njega nije došlo pa se Stabilizacijski program pretočio u Antiinflacijski program. 

Općenito, tečaj nacionalne valute povezuje domaće gospodarstvo s izvanjskim. Dakle, ako imate fiksni tečaj, tvrdite da imate bar jednaku učinkovitost kao što to imaju vaši vanjskotrgovinski partneri. Ako to nije tako, u slučaju vaše veće učinkovitosti imate deprecijaciju, a manje aprecijaciju. Svako dijete u Lijepoj Našoj zna da je učinkovitost hrvatskoga gospodarstva daleko ispod razine njemačkoga. Drugim riječima, bilo je potrebno varijabilizirati tečaj. To nam pokazuje rast deficita robne razmjene s inozemstvom u 1995. godini, što smo mi ignorirali. Tako je fiksni tečaj postao cilj samome sebi. Ogromna je cijena koja je zbog te „ljubavi“ plaćena. Prosječno je 300 000 nezaposlenih, a razina industrijske proizvodnje danas je ispod razine one početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Rasprodano je nacionalno bogatstvo koje ja zovem „obiteljsko srebro“. Dramatično smo se zaduživali u inozemstvu i tako stvarali privid da stvari u gospodarstvu nisu tako loše, iako su bile gore nego što je to izgledalo. Svekoliki današnji problemi mogu se većim dijelom obrazložiti nerazumnom tečajnom politikom. Cijenu smo platili, ali je kuna ostala monetarni maneken. Tako nismo učinili ništa, a mogli smo. 

Danas tečaj nije tako stabilan kao što je to bio prije krize. Izvoznici bi dodatnom deprecijacijom kune popravili svoj položaj, no visoko eurizirano gospodarstvo bi u ukupnosti bilo na gubitku. Zato su nam potrebne snažne promjene koje zovemo reformama, restrukturiranjem itd. Ono što je bitno istaknuti jest da nam ni javni ni inozemni dug ne smiju dalje rasti. Njihov bi rast dodatno smanjio kreditni rejting, što bi nas moglo odvući u ogluhu. To sigurno nije dobro. Međutim, istina je da moramo daleko više poraditi na stvaranju novih vrijednosti jer pored namirenja domaće potrošnje, moramo sve više izvoziti da bismo servisirali inozemni dug. Vjera u turizam iskaz je naše nemoći. Turizam je dobro došao, ali turizam ne će niti može riješiti gospodarske probleme Lijepe Naše. Čak kada bi mogao, to ne bismo smjeli dopustiti kako ne bismo postali monokulturna zemlja. 

U hrvatskim se medijima za vrijeme minule predizborne kampanje, doduše vrlo stidljivo, nekoliko puta spomenuo i pojam ordoliberalizma. Možete li našim čitateljima ukratko pojasniti model ordoliberalizma, njegovu specifičnost, je li i koliko je on primjenjiv na hrvatski gospodarski sustav te ono možda najzanimljivije, može li taj koncept predstavljati neku vrstu ekonomske pomirbe između onih silnica u hrvatskom društvu koje zagovaraju veću liberalizaciju tržišta i onih koji ekonomsku sigurnost traže u aktivnoj ulozi državnog aparata?

Nije. Njemačka je od ujedinjenja 1871. godine vodila svoju ekonomsku politiku. Dok su druge zemlje vodile merkantilističku politiku, Njemačka je vodila onu kameralističku. Bilo je to vrijeme apsolutizma i uspostave nacionalnih, odnosno teritorijalnih država. Dok su Ujedinjene pokrajine, na čelu s Nizozemskom, i kasnije Velika Britanija zagovarale liberalizam, Njemačka je ustrajala na protekcionizmu koji je List naučio u SAD-u od prvog američkog ministra financija Hamiltona na kraju XVIII. stoljeća. Njemačka je u samo četrdesetak godina postala druga gospodarska sila nakon SAD-a. Dakle, protekcionizam se pokazao kao dobitna kombinacija. Prvi svjetski rat, borba za preraspodjelu kolonija, rezultat je nemogućnosti daljnjeg funkcioniranja liberalizma koji su države kao izvršni organ kapitala pokušale riješiti ratom. Versailleski mirovni sporazum od 28. lipnja 1919. godine, koji je J. M. Keynes nazvao sramotnim, nije ništa riješio, već je posijao sjeme novoga – Drugoga svjetskoga rata. Njemačka je između dvaju ratova obnovila svoje gospodarstvo usprkos velikim ratnim reparacijama (koje nije platila) i hiperinflaciji koju je namjerno izazvala. Poslije Drugoga svjetskoga rata zahvaljujući, samo djelomično, Marshallovoj pomoći i Hladnom ratu, Njemačka postaje vodeća gospodarska sila Europske unije. Uvijek je tijekom povijesti država igrala snažnu ulogu u njemačkom gospodarstvu. Ako neka država zaslužuje epitet gospodarske učinkovitosti, Njemačka je sigurno jedan od najozbiljnijih kandidata. Drugi slučaj učinkovite države jest Japan. Početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća njemačko i japansko gospodarstvo imalo je nastavak –  Njemačka d. d. i Japan d. d.

Neoliberalizam s jedne strane i s druge strane, integracija Zapadne i Istočne Njemačke bili su veliki izazov tadašnjoj zapadnonjemačkoj Vladi. Zamjenom istočnonjemačke marke za zapadnu u omjeru 1 : 1 tadašnji kancelar Helmut Kohl pokazao je državničku mudrost koja mu se snažno predbacivala. Da bi integrirao dva različita gospodarstva, bilo je potrebno u kratkom vremenu povući više snažnih poteza koji su zahtijevali milijarde njemačkih maraka. Pritom nije smanjena proaktivna politika prema daljnjem razvoju Europske unije. Uvođenje eura, početkom 1999. godine, snažno je podržao proces integracije njemačkoga gospodarstva, što se ogleda u vanjskotrgovinskom suficitu Njemačke prema južnim zemljama članicama. Kritičari tvrde da je Njemačka dobro prodala euru ugled njemačke marke. U toj tvrdnji moguće je naći više od zrnca istine. Kriza koja dolazi 2008. godine vraća Njemačku nacionalnim gospodarskim problemima. Kancelarka Merkel preko Europske centralne banke spašava svoje banke koje su obilato kreditirale zemlje PIGS-a, a na nacionalnom planu povećava PDV kako bi stimulirala domaću potrošnju. Pritom izravno intervenira kada je u pitanju spašavanje značajnih tvrtki za njemačko gospodarstvo. Socijalna je politika omogućila značajnu fleksibilizaciju tržišta rada. Sve u svemu, ma koliko to tragično bilo, prisutna politička i ekonomska emigracijska oluja tzv. Balkanskom rutom nastala je jer svi žele ići u – Njemačku. To je veliki kompliment njemačkim građanima koji su tako dobro regulirali odnos na relaciji građani – vlast. 

Otprilike se tako kretala ekonomska politika Njemačke. Ordoliberalizam je stvaranje institucionalnih pretpostavki kako bi tržišta bila učinkovita. Iz toga proizlazi da tržišta nisu učinkovita sama po sebi, ali ih država svojom mudrom politikom može takvima učiniti. Pritom ne treba zaboraviti da je Pruska imala daleko najbolju državnu birokraciju. Isto možemo reći i za Austro-Ugarsku. 

Primjer koji će nam zorno pokazati učinkovitu administraciju jest rekonstrukcija mosta u Metkoviću. Početkom sedamdesetih godina stari most na ulazu u Metković nije imao dovoljno protočnosti pa ga je valjalo proširiti. Dilema je bila treba li raditi novi most ili je moguće proširiti postojeći. Kako nije bilo statičkih proračuna, inženjeri su otišli u Bečki arhiv i pronašli cjelokupnu dokumentaciju vezanu uz most. Statički su proračuni sugerirali da nije potrebno graditi novi most, već proširiti stari. Zamislite sada da nešto slično tražite u Lijepoj Našoj pa ćete dobiti odgovor zašto ordoliberalizam nije moguć. Općenito valja reći da u gospodarstvu, s obzirom na specifičnosti, nije moguće provoditi politiku copy – paste. Nažalost, često nas bombardiraju primjerima učinkovitih gospodarstava. Zaboravlja se da svako rješenje pretpostavlja nužne i potrebne uvjete. Tako su primjerice Prusija i Rusija željele istim modelom urediti sustav naplate poreza uz pomoć vojske koja je pratila poreznike. U Prusiji je pokušaj uspio, a u Rusiji su se obogatili poreznici i vojnici.  

Može li malo i srednje poduzetništvo, obrtništvo te privatna inicijativa biti temelj hrvatskoga gospodarskoga razvoja te kako to postići? Koje je Vaše rješenje za fiskalnu politiku kojom bi se stimuliralo poduzetništvo i privatna inicijativa?

Podatci pokazuju da malo i srednje poduzetništvo zapošljava više ljudi po jedinici kapitala. U vrijeme kada su tehnika i tehnologija temeljni čimbenici učinkovitosti svake tvrtke, moramo zaključiti da je stabilnost malih i srednjih tvrtki daleko manja od velikih tvrtki koje izdvajaju znatna sredstva za istraživanje i razvoj. Globalizirano gospodarstvo jednostavno znači globalne i nužno veće rizike i neizvjesnosti nego što je to bio slučaj kada smo imali nacionalna gospodarstva. Prema tome, moje je mišljenje da je Hrvatskoj potrebna snažna tvrtka koja će nositi ukupni razvoj zemlje. Recimo, to je mogao biti turizam, brodogradnja,  prehrambena industrija, proizvodi i usluge za treću životnu dob i sl. koje ne bi djelovale na lokalnom već na svjetskom tržištu. Poznate su Lenjinove tzv. male privilegirane nacije kao što su Švicarska, Belgija, Nizozemska itd., koje su ograničenje malog nacionalnog tržišta pretvorile u razvojnu šansu. Svaka od tih zemalja ima bar jednu internacionalnu korporaciju. Samo veliki sustavi stvaraju potrebu za razvojem znanosti i tehnologije. Uzmite INA-u koja danas „životari“ i kojoj sigurno nije potreban nacionalni naftni fakultet. Isto je s Plivom kojoj nije potreban farmaceutski fakultet. Nadam se da je dovoljno primjera kako bi se shvatilo da snažne tvrtke traže učinkovito obrazovanje, znanost i institucionalni okvir koji se dnevno ne mijenja. Ovo ne znači da ne trebamo mala i srednja poduzeća, odnosno obrtništvo, već znači da se na malim i srednjim poduzećima ne može graditi relevantna konkurentska prednost. 

O pitanjima fiskalne, posebno porezne, politike mnogo sam pisao. Na mojoj internetskoj stranici www.rifin.com može se naći više stotina napisa o fiskalnoj, posebno poreznoj, politici. Vrlo će kratko reći da je budućnost konkurentnog poreznog sustava u porezu na dodanu vrijednost. Ovo znači da je potrebno smanjiti poreze na plaće i od plaća te vratiti institut zaštitne kamate na kapital. Provedemo li navedeno, porezna je politika izvršila svoj dio zadaće. 

Stanje u javnoj upravi. Birokratizacija, neefikasnost, višak zaposlenih, postoji niz negativnih zapažanja o stanju u hrvatskoj javnoj upravi. Je li naša javna uprava uistinu jedan od glavnih kočničara gospodarskoga razvoja te kako to riješiti? Je li rješenje otpuštanje viška zaposlenih ili reforma te dovođenje javne uprave u stanje efikasnosti i mogu li se te reforme uopće provesti bez otpuštanja?

Nitko nije zadovoljan našom javnom upravom, ni radnici u upravi ni građani zbog kojih ona postoji. Razlog je vrlo jednostavan. Nakon napuštanja tzv. samoupravnog sustava nismo osmislili kakva nam je javna uprava potrebna u uvjetima tržišnog modela privređivanja. I dok smo jednostavno rasprodali nacionalno društveno bogatstvo, u preoblikovanju javne uprave nismo učinili gotovo ništa. Na tzv. socijalističku birokraciju slagali smo tržišnu birokraciju pa smo dobili besplodni hibrid. Sada svi govore o nužnosti reforme javne uprave. Pritom nije jasno što se sve pod tim pojmom misli. Jedni kažu da imamo prevelik broj zaposlenih u javnoj upravi, drugi tvrde da to nije točno. Kako doći do istine? Jednostavno tako da se ispita postojeća tehnologija funkcioniranja javne uprave. Pitanje je od kuda početi? Po mome mišljenju početak valja tražiti u radu hrvatskoga parlamenta, bez obzira na to kako ga pojedina politička opcija naziva. Temeljni problem Lijepe Naše jest velik broj zakona po hitnom postupku koji su doneseni na brzinu i jednako kratko traju. Koji je zakon u Hrvatskoj na snazi pet ili više godina? Nijedan. Prema tome, mjeriti učinkovitost nacionalnoga parlamenta prema broju donesenih zakona nije samo krivo već i kontraproduktivno. Jednom donesen loš zakon predstavlja degeneraciju sustava. Kako bi se smanjile štete, državna birokracija tumači loše zakone. Za birokraciju je Božji blagoslov kada se nađe u poziciji da tumači zakone. Kako to birokracija radi različito, potrebno je nakon stanovitog vremena donijeti dopunu zakona i tumačenje istog. Kada to nije dostatno, hrabro se piše novi zakon. Tako se stvara džungla u pravnom sustavu zemlje. Uzmite nelikvidnost, trajanje sudskih sporova, zemljišnih knjiga. Tražite li bilo što, naići ćete na probleme. Ako je tome tako, tko može reći da je djelatnika u birokraciji malo ili previše? Dakle, treba preispitati postojeći pravni okvir, koji ja nazivam institucionalnim, i propisati način provođenja svakog zakona te troškove implementacije svakog zakona. U saborsku proceduru odlaze prijedlozi zakona za koje se kaže da ne će zahtijevati nove troškove. Da ne povjerujete! Kakav je to zakon koji ne regulira na nov način odnos među građanima, tvrtkama itd.? Dakle, svaki zakon iziskuje troškove obrazovanja građana i državne birokracije. Kada je novih zakona tako mnogo, jasno je da ta produkcija novog puno stoji. I ne samo to. Kako je vrijeme jednog zakona kratko, posao bi se uglavnom mogao svesti s jedne strane na učenje te s druge strane na nepoštivanje zakona od strane građana. 

Da bi se imala mala i učinkovita administracija, valja donositi dobre i jasne zakone koji će se provoditi na točno propisani način. Tada ćemo imati učinkovitu državnu administraciju. Naime, priča o tome da ćemo provesti informatizaciju državne uprave ne znači uspostavu učinkovite administracije. To znači da ćemo loša rješenja provoditi putem novoga informacijskoga sustava jednako loše kao što to danas činimo bez informacijske potpore. Dakle, restrukturiranje državne uprave traži reinženjering cjelokupnoga sustava koji nazivamo javna uprava. 

Ako tako pristupimo, svi će u jednom trenutku dobiti otkaz da bi u drugom trenutku dobili zaposlenje oni koji su zadovoljavajuće vješti. Jednako kao i u realnom sektoru. Jednostavno nećete dopustiti da liječnik opće prakse operira. Ako nema kirurga, on će to sigurno bolje učiniti nego ja koji nema nikakvog pojma o medicini. 

O Hrvatskoj se stalno govori kao o turističkoj zemlji, a na turizam se gleda kao na temelj našega gospodarstva. Nije li to malo prenaivno? Turizam je gospodarska grana ovisna o nizu čimbenika i vrlo ovisna o društveno-političkoj situaciji te je samim time dosta osjetljiva, krhka i podložna promjenama na koje mi često ne možemo utjecati. Može li onda turizam uistinu biti naš gospodarski zamašnjak ili turizam samo treba biti određeni korektiv gospodarstva, „šlag na kraju“, nakon što ostali realni sustav odradi svoj dio posla. Također, vezano uz turizam, iskorištava li Hrvatska dovoljno svoje turističke kapacitete, s poglavitim osvrtom na kontinentalni dio Lijepe Naše?

Turizam je dobra prilika, ali bi, nastavimo li ovako, mogao postati velika i skupa zabluda s nesagledivim posljedicama. Turizam poboljšava „krvnu sliku“ platne bilance. On je za ovu i svaku drugu Vladu „slamka spasa“. Tako forsirajući turizam (valjalo bi izračunati cost-benefit analizu ovog i ovakvog turizma) Hrvatska polako ali sigurno postaje monokulturna zemlja. Povijest nas uči da nijedna monokulturna zemlja nije imala sreće na dugi rok. Bez obzira na to radi li se o kavi (Brazil), mesu (Argentina i Urugvaj), nafti (Bliski istok i Južna Amerika), zlatu, dijamantima ili bilo kojoj rijetkoj sirovini, monokultura se uvijek pokazala kao tragedija, mnogi bi rekli prokletstvo. Jedina monokultura koja ima smisla jest znanje. Upravo monokulturne zemlje ne vode brigu ni o obrazovnom ni o znanstvenom sustavu, posebice ne izvan područja interesa monokulturne djelatnosti. Obrazovanje je individualizirano i nije dio strategije razvoja nacionalnog gospodarstva. To su opće i poznate stvari. 

Udio turizma u društvenom proizvodu iznosi oko 17 %; u Francuskoj koja je turistička velesila turizam sudjeluje s 4 %. Drugim riječima, pad turističke aktivnosti za polovinu, što danas nije nerealna pretpostavka, u Hrvatskoj bi rezultirao smanjenjem društvenoga proizvoda za 8,5 %, dok bi se francuski društveni proizvod smanjio za 2 %. Prvi, naš slučaj, predstavlja dramu, a drugi brige koje su savladive. Prema tome, dobro je da nam je turizam „živahan“ bez obzira na različita objašnjenja njegove žilavosti, imajući u vidu maćehinsku politiku prema gospodarstvu općenito, ali on nije rješenje problema. Turizam bi mogao postati problem ako se ne dinamizira gospodarstvo u cjelini. Osim toga, postavlja se pitanje koji dio turističkog kolača u konačnici pripada Hrvatskoj. Ne mislim na vlasničku strukturu, mislim na veliku ovisnost o uvozu roba koje su nužne kako bi se isporučila primjerena vrijednost kupcu turističke usluge. 

Rezultati u turizmu nisu rezultat strategije, oni su nam se dogodili. Različite okolnosti zaslužne su za postignute rezultate. Iste te okolnosti koje su temelj uspjeha, ako se nastavi započeti procesi destrukcije, sjeverna Afrika i Bliski istok, mogle bi biti razlogom urušavanja toliko hvaljene turističke aktivnosti. Osim toga, to svakako valja naglasiti, koncepcija našeg turizma preuzeta je iz bivšeg sustava pa se komparativne prednosti kao kompleksni sustav svode na sunce i more. Stoga i ne čudi da nam je sezona kratka i u izravnoj ovisnosti o vremenskim prilikama. Potreban je novi pristup turizmu, kao što to čine učinkovite turističke destinacije. Ukratko, turizam valja odrediti kao način življenja. Takav pristup turizmu sasvim je drugačiji od današnjeg. On nije pitanje kako ispuniti slobodno vrijeme. Turizam je danas način življenja, posebno za građane treće životne dobi, za mlade način stjecanja vrhunskog obrazovanja i vještina; za sve ljude poboljšanje kvalitete života putem rastuće brige o vlastitom zdravlju. Ipak, bilo kako bilo, turizam nam omogućuje ono što narod kaže „lakše se diše“. Doista treba podupirati razvoj turizma, ali nije dobro to činiti na teret ostalog gospodarstva. Smanjenje PDV-a u turizmu dobra je stvar za sam turizam. Međutim, pitajte poduzetnike iz ostalih grana, recimo tekstilne i drvne industrije, što o tome misle. Ovako se u želji pomaganja turizmu onemogućuje opstanak drugih grana.

Pozabavimo se malo demografskom slikom Hrvatske. Hrvatska stari, mladi iseljavaju, svake godine gubimo jedan grad srednje veličine. Kako će se taj proces odraziti na hrvatsko gospodarstvo te koje će on sve implikacije imati? Kako zaustaviti taj negativni trend te koji je potencijal hrvatskog iseljeništva u zaustavljanju demografskog propadanja Hrvatske? Postoji li još uvijek mogućnost da se u Hrvatsku vrati dio iseljenika koji su iselili za vrijeme prošlog sustava ili je ta mogućnost propala nakon što smo propustili priliku za to devedesetih godina?

Ne stari samo Hrvatska. Gotovo cijela Europa stari. U Europi, izuzmemo li građane muslimanske vjere, stopa fertiliteta kreće se oko 1,1. U zavisnosti od razine razvijenosti ona može biti nešto veća ili manja. Međutim, to ne mijenja osnovnu dijagnozu – Europa „gubi“ stanovništvo koje, kao što ste dobro primijetili, sve više stari. Za kojih 30 – 50 godina velik broj stanovnika Bliskog istoka i Afrike emigrirat će u Europu. Ista će se priča dogoditi i Hrvatskoj. Pritom ne treba gubiti iz vida da je zapadna Europa razvijena, a Hrvatska nije pa je za očekivati emigraciju mladih u daleko većem broju od ovoga kojemu danas svjedočimo. Kapital odnos djeluje kratkoročno uz rastuće neizvjesnosti, što stvara nesigurnost kod građana u kratkom roku jer ne znaju hoće li već sutra ostati bez posla. Napuštanje welfare statea ima snažne posljedice na smanjenje nataliteta u svim zemljama. Nije realno očekivati da će u kratkom roku kapital odnos shvatiti da radi protiv sebe. 

Hrvatsko gospodarstvo postaje sve nejasniji pojam. Što je to zapravo hrvatsko gospodarstvo? Je li to gospodarstvo koje stvara dodanu vrijednost u Hrvatskoj ili je pak to  gospodarstvo čiji su vlasnici hrvatski građani? Na jedinstvenom tržištu EU postoji 28 jednakopravnih gospodarstava. Tvrtka iz Njemačke, Italije ili bilo koje druge članice ima ista prava i obveze u Lijepoj Našoj kao da je u vlasništvu hrvatskih građana. Isto tako tvrtke u vlasništvu hrvatskih građana imaju jednaka prava u bilo kojoj članici EU. U pravu ste ako želite reći da se sustavi pojedinih članica razlikuju, ali morate odmah priznati kako Bruxelles provodi znatne napore kako bi se ubrzali procesi konvergencije. Danas još uvijek, ali ne zadugo, postoji granica između EU tržišta i tržišta SAD-a (uključivo Meksiko i Kanada), ali kao što znamo, pregovori su u tijeku kako bi se dva najveća tržišta u svijetu „spojila“ u jedno. Pregovori su ponekad dramatični, ali nema sumnje da će se uspješno okončati. Što će biti tada mala Hrvatska na tako velikom tržištu, ostavimo čitateljima da zaključe. 

Politika je glede našeg iseljeništva tragična. Iseljenici se s pravom osjećaju prevarenima. U vrijeme rata obilno su pomagali u obrani i uspostavi Lijepe Naše. Danas iseljena Hrvatska nije u žarištu interesa koncepcije i strategije razvoja Hrvatske. Ponekad se, prigodno, progovori o značaju iseljene Hrvatske i to bi bilo sve. Moje je mišljenje upravo suprotno. Mišljenja sam da je povezivanje domaće i iseljene Hrvatske potencijal koji nije ni sagledan, a kamoli operativno ugrađen u programe razvoja Lijepe Naše. Radi se velika pogrješka kada se o dijaspori raspravlja kao o izvoru financijskih sredstava. O dijaspori se mora razmišljati kao o temeljnom mediju kako globalizirati hrvatsko gospodarstvo bez obzira na to odvija li se gospodarska aktivnost u Hrvatskoj ili bilo gdje u svijetu. Prisutno okoštavanje naših misli nacionalnim granicama nije u suglasju s globalnim gospodarstvom. Iz osobnih kontakata više sam se puta uvjerio u velike mogućnosti koje imamo, ali i „grijeh propusta do kreativnih razina“. Iseljena Hrvatska spremno čeka domovinsku Hrvatsku da napravi prvi korak ka zajedničkoj budućnosti. To će se, po mojem mišljenju, dogoditi kada budemo vodili brigu o socijalnom statusu naših građana u zemlji i inozemstvu. To je bit priče. I ne samo to. Ako se fokusiramo na socijalne probleme naših građana, tada se postojeće demografsko stanje može poboljšati. To se ne će dogoditi uvedemo li „premiju“ za novo dijete od tisuću eura ili ako smanjimo porez na dječju hranu. To može pomoći, ali nije rješenje. 

Koje su komparativne prednosti hrvatskoga gospodarstva u usporedbi sa susjedima te glavnim konkurentima? Gdje Hrvatska treba tražiti svoju „nišu“?

Zemljopisni položaj i prirodna različitost temelj je naše posebnosti iz koje se izvodi komparativna prednost Lijepe Naše. Međutim, davno su prošla vremena kada je komparativna prednost bila temeljna odrednica. Danas je prava komparativna prednost – znanje. Jer znanje umnaža komparativnu prednost. Uzmimo kao primjer turizam o kojem smo već raspravljali. Turizam koji traje sto i nešto dana jest turizam temeljen na komparativnim prednostima. To je skup i neučinkovit turizam. Osim toga, on je neizvjestan. Te i takve značajke bilo koje grane moraju kada je riječ o oprezu zvoniti na uzbunu. Mi smo se, što je postalo nacionalno obilježje, opustili i zahvaljujemo Svevišnjem što nam je podario prirodne ljepote. Tako nismo, a morali smo, povezali klimatske i termalne izvore s jedne strane, sa zdravstvenim turizmom (medicinskim znanjem) s druge strane. Hrvatska je budućnost u proizvodnji zdrave hrane, u postizanju visokih standarda kada je riječ o zdravom okolišu i, dopustite da kao Dalmatinac naglasim, brodogradnji i brodarenju. 

Od dolaska gospođe Kolinde Grabar Kitarović na mjesto predsjednice Republike Hrvatske sve se češće govori o ulasku Hrvatske u Višegradski savez zemalja kao i o inicijativi Baltik – Jadran koja bi povezala sve srednjoeuropske zemlje od Baltičkoga do Jadranskoga mora, a u kojoj bi Hrvatska zbog svojega geostrateškoga položaja imala jednu od ključnih uloga. Koje bi bile gospodarske posljedice bližeg povezivanja Hrvatske sa zemljama poput Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske? Može li Hrvatska u tom približavanju dobiti novi gospodarski zamah, budući da iz višegradske srednje Europe uistinu pušu neki pozitivni gospodarski vjetrovi posljednjih godina, za razliku od zapadnobalkanskih na koje smo navikli?

Velika je potreba povezivanja prijašnjih tzv. socijalističkih zemalja. Taj nekada drugi svijet jednim će dijelom prijeći u treći svijet, a manji će dio postati dio prvoga svijeta. Hrvatska je, nažalost, učinila  sve što je mogla kako bi onemogućila svoj razvoj. Neke su zemlje koje su po razvijenosti bile daleko u lošijoj poziciji početkom devedesetih godina dinamizirale svoj razvoj, dok smo mi ostali vagon na sporednom kolosijeku. Osim toga, smjer povezivanja u Europi odvija se na relaciji istok – zapad. Gospođa predsjednica dobro je identificirala nužnost povezivanja sjever – jug. Osim što će ta i takva politika revalorizirati položajnu rentu Lijepe Naše, dobit ćemo novu mogućnost da značajnije aktiviramo svoje resurse i tako dinamiziramo svoj razvoj. Međutim, u tom i u svim drugim slučajevima nema razvoja bez reforme ukupnoga društvenoga sustava. 

Hrvatska i Europska unija. Jesmo li pogriješili što smo ušli u Europsku uniju ili nam se taj potez isplatio? Koliko smo uspješni u iskorištavanju fondova Europske unije te općenito mogućnosti koje nam članstvo u toj organizaciji nudi?

Mlijeko je proliveno. Besmisleno je danas govoriti o tome jesmo li pogriješili. O dobrim i lošim stranama ulaska u EU valjalo je raspravljati prije ulaska. Za to smo imali dovoljno vremena. Morali smo, a nismo, konvergirati svoj sustav i politiku kao da jesmo punopravni članovi. Deset smo se godina dogovarali, a nismo ništa učinili. Dovoljno je pogledati stanje u poljoprivredi. Znamo iz povijesti EU da je poljoprivreda, na zahtjev Francuske, bila najznačajnija zajednička djelatnost kojoj se pomagalo kako bi opstala. Znamo iz ekonomske povijesti da razvoj poljoprivrede nije dovoljan  uvjet za ostvarenje ukupnog razvoja, ali isto tako znamo da je svaka razvijena zemlja pitanjima poljoprivrede posvećivala najveću moguću pozornost. Navedeno vrijedi za sve zemlje. Dakle, umjesto da definiramo koja je i kakva veličina gazdinstva konkurentna, mi smo sve učinili kako bismo konzervirali stanje u poljoprivredi. S vremena na vrijeme, od izbora do izbora, političari bi se, kako bi dobili glasove poljoprivrednika, izborili za neke benefite poljoprivredi koji to uistinu nisu bili. I tako danas imamo poljoprivredu koju nose stari i često nedovoljno obrazovani poljoprivrednici. Imali smo velike mogućnosti, imamo ih i danas, da poljoprivredna proizvodnja i prerađivačka industrija postanu dio globalne ponude. Tu smo imali komparativnu prednost. Umjesto snažne poljoprivrede i prerađivačke industrije mi ostvarujemo deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni sa svijetom. Jasno, ovo nije jedini primjer. Uzmite brodogradnju s kojom nismo znali što raditi, a bili smo brodograđevna sila. Dakle, nesretna privatizacija i izostanak koncepcije i strategije razvoja nužno nas je destruirao. Treba reći da je stanju u gospodarstvu „kumovala“ otvorenost hrvatskoga gospodarstva i olako zaduživanje. Tako se, sve u svemu, može lako dogoditi da postojeće hrvatske tvrtke ne će ni približno iskoristiti planirana sredstva, već će to, ako se reformiramo, učiniti tzv. inozemni investitori. Tako će potencijali koje nam pružaju inozemni fondovi biti utrošeni u stvaranje još veće ovisnosti hrvatskoga gospodarstva o tzv. stranim investitorima. 

Za vrijeme postojeće dugotrajne ekonomske krize, u europskoj se politici javio niz novih političko-gospodarskih stranaka i pokreta koji pokušavaju dati svoj alternativni odgovor na trenutačno stanje. Tu bih prije svega spomenuo zasad politički najuspješniju grčku Syrizu te zatim španjolski Podemos Pabla Iglesiasa koje svjetonazorski gledano možemo svrstati u ljevicu. Na svjetonazorski desnom političkom spektru zasigurno je najzanimljiviji francuski Front National. Iako svjetonazorski različiti, ti pokreti ipak imaju određene sličnosti u ekonomskom pogledu, tj. nalaze se u opreci s postojećim prevladavajućim tržišno-liberalnim europskim sustavom. Kakva je ekonomska perspektiva tih novonastalih pokreta te mogu li oni pružiti rješenje kako razriješiti gordijski čvor postojećeg stanja? 

Krize su majka svih promjena. Krize zahtijevaju nove iskorake koji je rješavaju. Einstein je otprilike rekao – način razmišljanja koji nas je doveo u stanje u kojem jesmo ne će nas izvesti iz stanja u kojem jesmo. Nove stranke, koje navodite, dolaze iz zemalja tzv. PIGS-a koje su se morale suočiti sa stvarnošću. Ona je bila brutalna. Naime, eurozona je, kao politički projekt, dobro funkcionirala u dobrim vremenima. Kada su došla loša vremena, projekt eura nije prošao na ispitu. „Lijekovi“ koje propisuje neoliberalizam nisu samo gorki, već za najsiromašnije mogu biti i pogubni. U tim i takvim uvjetima uvijek se traže rješenja. Najočitije rješenje temelji se na suprotnosti kapital odnosa. Retorika koja se tom prilikom koristi ohrabrujuće zvuči obespravljenima, što u vrijeme svekolike neizvjesnosti može imati učinak „svjetla na kraju tunela“. Lako je dramatizirati stanje, pa i dovesti ljude na ulice. Međutim, za promjenu postojećeg stanja trebat će daleko više. Drugim riječima, sve nove radikalne stranke više valja identificirati kao bunt, a manje kao realno političko rješenje. Oni jednostavno predlažu revoluciju koja se ne će niti može dogoditi. Nedavna nam iskustva sugeriraju da ne bi bilo ni dobro da se dogodi. Francuska je sasvim druga priča. Poznato je da su Francuzi, vjerojatno uz Kineze, najpatriotskija nacija. Neki bi rekli najnacionalnija nacija, s čime se mogu složiti. Ipak, kao što sam već prije rekao, Francuska kao i druge zemlje sve više ovisi o priljevu mladih radno sposobnih djelatnika kako bi se „pokrio“ rastući broj umirovljenika. 

Na kraju želim sasvim jasno reći da su promjene nužne. Papa Franjo I. jasno ukazuje na poželjan pravac. Međutim, kapital odnos, koji danas određuje ukupna kretanja, za sada se ne čuje. Dobro bi bilo da globalizirani svijet dobije na globalnoj razini instituciju koja će brinuti o stvarima koje danas marginalizira kapital odnos. Vjerujem da će se to dogoditi jer ne želim vjerovati da ćemo učiniti glupost i nastaviti destruirati majčicu Zemlju koja je, za sada, jedina domovina čovjeku.