Ovaj tekst predstavlja razgovor između Damira Kopljara (studenta povijesti na petoj godini) i Edina Muftića (diplomiranoga povjesničara i stručnjaka za Bliski Istok).

• Sirijski rat polagano se bliži kraju te je očigledno kako će Asad izaći kao pobjednik. Želi li Turska priznati realnost stanja na terenu?

E. M. Već na početku moram se ne složiti. Nisam siguran da se sirijski rat bliži kraju. Podsjetio bih kako se još u prosincu 2016., kada je Bašar Asad, uz velike ljudske žrtve i urbicid jednoga od civilizacijskih epicentara svijeta okončalo četverogodišnju bitku za Halep u svoju korist, govorilo o brzome kraju rata. Peter Galbraith je tada, u tekstu objavljenom u New York Timesu, pozvao na priznavanje realnosti na terenu. Po Galbraithu, Asad je, zahvaljujući pomoći Rusije, Irana, Hizbullaha, kao i brojnih službi najrazličitije političke/vjerske pozadine, zauzeo najveći sirijski grad i nezaustavljivo čistio jedan pobunjenički džep za drugim. Svaka daljnja pomoć sirijskoj oporbi tek bi usporila neizbježno i još više povećala patnju običnih Sirijaca.

Danas, više od tri godine kasnije, Asad jest potpuno „očistio“ okolicu Damaska, Homsa, Hame, stigao do Eufrata a prije nekoliko dana i prvi put prometno spojio Damask s Halepom, ali i dalje ne kontrolira čitav sirijski teritorij. Sjedinjene Američke Države su u međuvremenu dobile novog predsjednika, koji je nekoliko puta najavio potpuno američko povlačenje iz „sirijske močvare“ (da bi se i svaki put suočio s oporbom unutar Kongresa). S druge stane, Turska se pojavila kao značajan igrač u sjevernoj Siriji. Tvrdeći kako bi novi izbjeglički val, ovoga puta kao posljedica pada Idlibskoga džepa u ruke Asada, doveo do kolapsa turske ekonomije (već sada je u Turskoj smješteno oko četiri milijuna sirijskih izbjeglica), predsjednik Erdoğan je odlučio vojno djelovati. Nakon što je uspješno neutralizirao kurdsku pobunu na jugoistoku zemlje, s Rusijom je začuđujuće brzo popravio odnose, do razine da se činilo kako je članica NATO-a Turska čak postala strateški partner Rusije. Operacijom „Eufratski štit“ uspješno je zauzela Džerabulus i Bab te spriječila ujedinjenje kurdskih područja, a operacijom „Maslinova grančica“ zauzela afrinski džep. Turska vojska i obavještajna služba, koja je od ranije kontrolirala desetke frakcija (turkmenske i arapske) u pograničnom pojasu, sada je, u skladu s rusko-turskim dogovorom postignutim 2018. u Sočiju, uspostavila niz kontrolnih točaka kako bi zaustavila daljnja napredovanja Asadove vojske.

Devet godina od početka ovih događaja u Siriji, „sirijski čvor“ ostaje zapetljan – pobunjenici nisu poraženi, Asad je nikad ovisniji o ruskoj i iranskoj podršci, zemlja je porušena, a raseljeni Sirijci u Turskoj ili na putu prema Europi.

• Kakvi su interesi Turske kada govorimo o ratu u Siriji, ograničavajući se u ovome trenutku na regiju Idlib?

E. M. Na početku nužno je nešto reći o sirijsko-turskim odnosima prije Erdoğanova dolaska na vlast 2003. Odnosi ove dvije zemlje sa zajedničkom granicom dugom čak 822 kilometra bili su opterećeni brojnim neriješenim pitanjima. Turska od 1939. kontrolira Hataj (bivši Aleksandretski sandžak), koji Sirija smatra okupiranim teritorijem (poput Golana). Tijekom druge polovice XX. stoljeća ova granica je bila jedno od bojišta Hladnoga rata. Sirijske su vlade, kako prije dolaska Hafiza Asada na vlast 1970., tako i u tri desetljeća njegove vlasti, aktivno podupirale pro-sirijski separatizam u Hataju (Narodna fronta za oslobođenje Aleksandrete), a također i kurdski separatizam unutar Turske. Sirija i Grčka bile su među glavnim područnim zaštitnicima terorista Kurdistanske radničke partije (PKK), čiji se vođa Abdullah Öcalan tijekom osamdesetih i devedesetih godina redovito kretao na potezu Damask – dolina Beka' (Libanon).

Sa svoje strane, Turska je desetljećima vršila pritisak na Siriju koristeći „ratovanje vodom“. Turska naime kontrolira tok Eufrata, koji može po želji ograničavati gradnjom hidroelektrana, čime Siriju lišava glavnog izvora pitke vode.

Opterećeni ovako teškom poviješću međusobnih odnosa, činilo se da dvije zemlje nikada neće pronaći zajednički jezik. Ovo se promijenilo Erdoğanovim dolaskom na vlast (nepune tri godine nakon Bašara Asada). Dvojica vođa su u javnosti ostavljali dojam prijateljskog odnosa, trgovinska razmjena između dvije zemlje je procvjetala, u sirijskim školama se pojavio interes za učenjem turskog jezika, a započet je i niz zajedničkih projekata na Eufratu.

Ovu idilu je prekinula 2011. godina. Erdoğan  je, čak ni ne krijući, vjerovao kako će Asadov režim relativno brzo pasti nakon početka tzv. „Arapskoga proljeća“ u ožujku iste godine. Tijekom 2012. sirijski pobunjenici su zauzeli niz graničnih prijelaza prema Turskoj, preko kojih je u zemlju ušla ogromna količina oružja i velik broj dobrovoljaca. Od početka 2012. do polovice 2013. zaista se relativno brz pad Asadova režima činio neizbježnim. Kada je Erdoğan ipak shvatio da Asad neće tako lako pasti, dok su sirijski Kurdi (ideološki nasljednici PKK), na račun američke podrške u ratu protiv ISIL-a, počeli formirati povezan entitet na samoj turskoj granici, odlučio je djelovati.

Asad je, „čisteći“ pobunjeničke skupine oko Damaska i diljem zemlje, poražene pobunjenike slao na područje pokrajine Idlib (pod pobunjeničkom kontrolom od proljeća 2015.). Ova je pokrajina, uz samu granicu s Turskom, tako postala utočište velikoga broja pobunjenika i njihovih obitelji. Jedan broj ovih izbjeglica je, vidjevši da se stanje na terenu ne mijenja, odlučio krenuti putem Europe čega se danas sjećamo kao velikoga izbjegličkoga vala 2015. Budući da je napredovanje Asadove vojske nastavljeno, Turska je opravdano počela strahovati. Još jedan izbjeglički val, iz sve manjega Idlibskoga džepa, bio bi udarac koji zemlja ne bi uspjela izdržati. Na razgovorima u Sočiju u siječnju 2018. dogovoreno je uspostavljanje niza turskih promatračkih točaka te provođenje zajedničkih tursko-ruskih ophodnji. Cilj je bio spriječiti daljnje napredovanje Asadove vojske, i nove izbjegličke valove koji bi nužno uslijedili.

• Sirija i Rusija tvrde kako je Idlib (područje u kojemu se trenutno vode teške bitke) promrežen teroristima na koje se prethodno dogovorena primirja ne odnose, te od Turske traže odvajanje umjerene oporbe od terorista. Zašto Turska na to ne pristaje?

E. M. Daleko najuspješnija vojna formacija u pokrajini Idlib bila je Džebhetun-Nusra (Front podrške), sirijski ogranak El-Ka'ide. Iako su bili svjesni što to podrazumijeva, brojni sirijski aktivisti, čak i izvan islamskoga spektra, opetovano su bili protiv proglašavanja Džebhetun-Nusre terorističkom organizacijom. Bila je to najorganiziranija, najmotiviranija i najdiscipliniranija vojna tvorevina u ratu, sa širokom mrežom društvenih usluga (pekarne, javne kuhinje, ambulante i ljekarne, opskrba pitkom vodom, održavanje cesta,…).

Čelnici Džebhetun-Nusre, a posebno njezin zapovjednik Ebu Muhammed Dževlani, itekako su bili svjesni kako im veze s El-Ka'idom otežavaju djelovanje. Sve su više naglašavali (posebno velikim dvosatnim razgovorom koji je Dževlani dao novinaru arapske Al-Jazeere Ahmedu Mansuru u svibnju/lipnju 2015.) kako su samostalni u odlučivanju te kako djeluju isključivo u sirijskomu kontekstu, bez ikakvih svjetskih pretenzija. Napokon su u srpnju 2016. objavili i službeni prekid veza s matičnom organizacijom. U siječnju 2017. članovi Džebhetun-Nusre i nekolicina prebjeglih članova Ahraruš-Šama su osnovali Hej'at Tahririš-Šam (Organizaciju oslobođenja Levanta).

Na potvrdu da su zaista bili iskreni u prekidu veza s El-Ka'idom nije trebalo dugo čekati. Nekolicina visokopozicioniranih članova Džebhetun-Nusre (posebice Sami Urejdi), koji se od ranije nisu slagali s ovom politikom, istupili su i osnovali novu organizaciju Hurras ad-Din (Čuvari vjere), koja je i dalje lojalna El-Ka'idi. Iz svega ovoga, kao i niza javnih nastupa Dževlanija i ostalih članova, možemo zaključiti kako su ograničeni isključivo na djelovanje unutar sirijskoga konteksta i ne predstavljaju međunarodnu prijetnju. Ako ovome dodamo i činjenicu kako velik dio stanovništva na Hej'at Tahririš-Šam gleda kao na jedinu vojnu formaciju koja osigurava kakvo-takvo funkcioniranje civilne vlasti u vidu Sirijske vlade spasa, dok suparnička tzv. Sirijska privremena vlada djeluje iz Turske (i sirijskog A'zaza). Zbog svega navedenoga, jasno je zašto je Turskoj (ili bilo kome drugome) teško razdvojiti Hej'at Tahririš-Šam od tzv. „umjerene oporbe“. Organizacija koja ima najbolju logističku bazu te podršku velikoga dijela lokalnoga stanovništva, bilo zbog uspjeha na bojištu ili učinkovitoga upravljanja te ne manje važno koja već barem četiri godine prolazi svojevrsnu „evoluciju“, jednostavno ne može samo tako biti marginalizirana.

• Mogli smo primijetiti kako je u proteklo vrijeme Putin naglašavao svoje dobre odnose sa Turskom, likujući nad činjenicom da je Tursku kao NATO zemlju sve više izvlačio iz sfere utjecaja SAD-a i Zapada. Kakvi su trenutno odnosi Turske i Rusije?

E. M. Da, možemo i prilično precizno detektirati kada je došlo do promjene turskoga stava prema Rusiji – odmah nakon neuspjeloga državnog udara u srpnju 2016. Postoje brojne teorije o neuspjelom državnom udaru - kako iza njega stoje SAD, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, kako su Rusi u posljednji trenutak dojavili Erdoğanu što se sprema i time mu možda spasili život. Ovo će zasada ostati samo teorije, ali Turska se otada doista počela sve više približavati ruskoj sferi. Sigurno je da se Turska osjeća izdanom od strane SAD-a. Zemlja koja je više desetljeća bila vrlo lojalan saveznik SAD-a i stup jugoistočnog krila NATO-a bila je prisiljena gledati kako sirijski Kurdi (čiji YPG nije skrivao bratske veze s turskim PKK-om i lojalnost Abdullahu Öcalanu) stvaraju kurdsku državu uz tursku granicu, etničkim čišćenjem i zastrašivanjem manjina. A sve uz podršku Amerikanaca, koji su iskoristili situaciju kako bi u sjevernoj Siriji postavili niz vojnih baza. Istovremeno, i neke druge zapadne zemlje su pojačale anti-tursku retoriku, posebice Francuska. U takvoj situaciji, Turska je počela ispipavati teren – koliko zemlja članica NATO-a može voditi samostalnu politiku, tj. približiti se Rusiji, kako bi možda natjerala NATO i EU na pristanu na određene ustupke. Ne treba zanemariti ni ekonomsku dimenziju tursko-ruskih odnosa. Milijuni Rusa posjećuju Tursku svake godine, a i brojni ruski poslovni ljudi rade u zemlji. Njih oko 50,000 u Istanbulu, Ankari i Antaliji drže škole, čak i populariziraju ruski jezik među mlađim Turcima (među kojima neki nastavljaju obrazovanje u turkijskim autonomnim regijama Ruske Federacije, posebno Tatarstanu). Još je jedna važna dimenzija tursko-ruskih odnosa, a to je vjera. Dosad je dakako bilo normalno da patrijarh Konstantinopola, ekumenski patrijarh pravoslavnih kršćana, bude Grk, jer je Konstantinopol bio grčki grad. On to nažalost više nije, jer je grčko stanovništvo ove prijestolnice srednjovjekovnog helenstva, nakon niza progona koji su kulminirali pogromom 1955. („Septembarski događaji“), svedeno na manje od dvije tisuće. Kako turski zakon specificira da patrijarh mora biti rođen u Turskoj, u kojoj osim u Istanbulu, na Imbru i Tenedu, više nema Grka, nužno se nameće pitanje – zašto novi patrijarh ne bi bio Rus rođen u Turskoj? Pogotovo ako znamo da je patrijarh Bartolomej viđen kao „američki čovjek“ u Turskoj. Mogli bismo stoga u narednim godinama svjedočiti otvaranju novih dimenzija rusko-turskih odnosa.

• Može li dići do direktnoga sukoba njihovih vojski?

E. M. Teško. Vidimo da zasada zajedničke tursko-ruske ophodnje dobro funkcioniranju i obje strane se trude ne izazivati drugu stranu. Više puta je bilo postavljeno pitanje potencijalne direktne konfrontacije turske i američke vojske, npr. u Menbidžu, što bi onda bila ratna situacija između dvije NATO vojske. Do ovoga nije došlo pa sam prilično siguran da ni u narednim mjesecima nećemo svjedočiti oružanoj eskalaciji tursko-ruske verbalne konfrontacije. Do sitnih incidenata poput obaranja zrakoplova (koliko samo različitih vojnih zrakoplova u ovom trenutku leti iznad Idliba?) u svakom trenutku može doći, ali preko njih će obje strane prijeći.

• Je li Rusija spremna žrtvovati Asada poradi dobrih odnosa sa Erdoğanom?

E. M. Zanimljivo je čitati kako se arapski komentatori podrugljivo naslađuju svaki put kada Putin dođe u Damask i neverbalno ponižava Asada. Kao da mu želi poručiti da mu duguje vlast (možda i život ako se sjetimo kako je 2011. završio libijski diktator) i da treba znati gdje mu je mjesto. Rusija će, ako to bude potrebno, lako žrtvovati Asada jer je, bar što se tiče Rusije, on 2015. izašao iz jednadžbe. Kad se Rusija aktivno uključila u sukob, budućnost Asadova režima je postala ovisna o eventualnom ruskom dogovoru s Turskom (i Iranom). To je cijena koju je Asad bio spreman platiti, kao što je bio spreman i na ustupke Iranu, u zamjenu za ekonomsku pomoć i neograničene zalihe dobrovoljaca.

• Kakav je stav Irana po pitanju eskalacije sukoba u Idlibu. Poznato je da je upravo Iran poslao najviše svojih dobrovoljaca u pomoć Asadu, te je njegov ostanak na vlasti dobrim djelom plaćen i Iranskom krvlju. Ima li Iran i njegova riječ kakvu težinu kada je u pitanju Idlib?

E. M. Iran je previše uložio u projekt šijizacije Sirije da bi lako odustao. Svaki tjedan svjedočimo novim slikama dženaza Iranaca koji su poginuli u Siriji. Sirijski pobunjenici objavljuju fotografije leševa iranskih dobrovoljaca ukrašenih šijitskim hamajlijama. Njihov fanatizam je, čak i prije aktivnoga ruskog uključivanja u sirijski rat 2015., omogućio Asadu da od sredine 2013. (bitka za Kusajr) počne tijek rata okretati u svoju korist. Ipak, ovisnost o iranskoj pomoći ga je učinila njihovim taocem. Morao je pristati na njihov softpower prozelitizam (vjerske škole husejnije, kulturni centri, izdavačke kuće, knjižnice), morao im je dopustiti vršenje vjerskih obreda ne samo u šijitskim svetištima poput mezara Hazreti Zejnebe, nego i u samoj Umajadskoj džamiji u Damasku, naposljetku morao je dopustiti da Sirija bude premrežena iranskim obavještajcima. Sve je to bila cijena koju je Asad bio spreman platiti kako bi osigurao svoj ostanak na vlasti.

• Amerikanci se nisu susprezali što brže verbalno reagirati i dati Turskoj verbalnu podršku. Je li to naznaka novih odnosa između SAD i Turske?

E. M. SAD svakako želi Tursku u zapadnoj sferi. Turska izvan NATO-a predstavlja opasnost za čitav savez na strateški najosjetljivijoj točki Euroazije. Bez obzira na ponekad vrlo žestoku anti-tursku retoriku nekih kongresmena ili Mikea Pompea, Amerika treba Tursku i pristat će na određene ustupke kako bi ju zadržala. Sve ostalo je predstava za domaću javnost.

• Jesu li se Izraelci uključili u sukob u Idlibu i kakav je njihov stav o toj regiji?

E. M. Izrael je od početka uključen u sirijski rat. Bez obzira na službenu retoriku, radije bi u Siriji imali na vlasti Asada, kojeg poznaju, nego nekog koga ne poznaju. Još bolja opcija je dugotrajni kaos kojem svjedočimo već gotovo čitavo desetljeće. Cilj Izraela je bio uništiti moćnu arapsku zemlju (nakon pacifikacije Egipta i Iraka) i u ovome su uvelike uspjeli. Sirija je u ruševinama i stoljećima se neće ponovno uzdići.

• Prijeti li Europi nova migrantska kriza?

E. M. Nešto čemu ćemo sigurno svjedočiti u narednim tjednima bit će velik broj izbjeglica iz sjeverozapadne Sirije. Procjenjuje se da na području Idlibskog džepa trenutno živi između dva i tri milijuna ljudi, od kojih velik broj nisu lokalno stanovništvo nego unutarnji izbjeglice koji su ondje pronašli utočište od Asadova režima. Kako je daljnja vojna eskalacija sigurna, mnogi će se sigurno uputiti prema Turskoj, a onda i dalje prema Europi. To je tragedija Sirije, koju čitav svijet promatra već devet godina, i čija posljednja stranica još dugo neće biti ispisana. Kako pjeva Konstantin Kavafis u svojoj pjesmi „Bitka kod Magnezije“:

Ο Φίλιππος την εορτή βέβαια δεν θ’ αναβάλει.

Όσο κι αν στάθηκε του βίου του η κόπωσις μεγάλη,

ένα καλό διατήρησεν, η μνήμη διόλου δεν του λείπει.

Θυμάται πόσο στην Συρία θρήνησαν, τι είδος λύπη

είχαν, σαν έγινε σκουπίδι η μάνα των Μακεδονία.—

Ν’ αρχίσει το τραπέζι. Δούλοι· τους αυλούς, τη φωταψία.

Neće Filip dakako odgoditi slavlje.

Koliko god ga život mnogo iscrpio,

Jedna dobra stvar ostaje: sjećanje ga nije napustilo.

Sjeća se koliko su tugovali u Siriji, kakva je to žalost bila!

Kad je njihova majka Makedonija bačena u smeće.

• Hajde, pripravite stol! Robovi - frule, svjetla!