Autor: Danijela Tomanjik

Jelena Jurišić rođena je u Splitu 1972. godine, gdje je završila osnovnu školu te prva dva razreda srednje škole. Krajem kolovoza 1988. cijela se obitelj preselila u Moskvu. Ondje je završila srednju školu i fakultet novinarstva na Moskovskom državnom sveučilištu Mihaila Lomonosova. Nakon toga je doktorirala s temom „Formiranje medijskoga sustava u neovisnoj Republici Hrvatskoj (1990 − 1997)“. Od akademske godine 1998/1999. predaje na studiju novinarstva, danas studiju komunikologije Hrvatskih studija, najprije kao vanjski suradnik, a danas kao docentica i pročelnica odjela. Sudjelovala je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu te objavila 15-ak znanstvenih radova. Među posljednjima se ističe urednička knjiga, s još troje stranih autora, „Audience Research Methodologies: Between Innovation and Consolidation“ te poglavlje u knjizi, također s dvojicom kolega iz inozemstva, „What Does It Mean to Trust the Media?“, sve u izdanju „Routledga“.

Ruska Federacija nastala je raspadom Sovjetskog Saveza krajem 1991. godine iz Ruske SFSR, najveće republike nekadašnjega SSSR-a. Površinski je najveća država svijeta sa 17.098.242 kilometara kvadratnih, a prostire se preko većeg dijela istočne Europe, cijele sjeverne Azije pa sve do Tihog oceana. Budući da je vaš znanstveni interes suvremena Rusija, zanima nas ukratko kakvo je vaše viđenje Rusije danas u usporedbi s Rusijom kao dijelom Sovjetskog Saveza i Ruskog Carstva? 

Rusija je prvenstveno moj osobni interes, s obzirom na to da sam ondje živjela deset godina, zatim novinarski, koji je započeo još s mojom karijerom stalne dopisnice Slobodne Dalmacije iz Moskve tijekom 1993. − 1998., a najmanje je moj znanstveni interes kojim dominira proučavanje suvremenoga novinarstva. 

U SSSR-u je Rusija bila dio zajedničke države i formalno gledano ne može se uspoređivati ni sa carskom ni sa sadašnjom Rusijom kao samostalnim državama. Kao i onda, kada je primjerice bila najveći izvoznik žita na svijetu, i danas je vrlo dominantna na globalnoj razini, ali na mnogo više načina. I gospodarski, suvremena Rusija do uvođenja sankcija tek je Kini i Brazilu gledala u leđa po stopi rasta BDP-a, a i ukupno gledano dominira tržištem energenata. Geopolitički je daleko snažniji faktor nego ikada u svojoj povijesti, suprotstavljajući se projektima Euroazije, BRICS-a i Šangajskog sporazuma američkom jednopolarnom svijetu. U vojnom segmentu, gledajući moć naoružanja, SSSR je bio daleko snažniji, kao i tadašnji SAD, ali tijekom Hladnoga rata bio je prijetnja svjetskoj sigurnosti, što Rusija danas nije, bez obzira na to što neki političari i njihovi poslušnici, posebno u medijima, posljednjih mjeseci poručuju.

Kakva je predodžba samih Rusa o sadašnjem predsjedniku države Vladimiru Putinu i kakva je predodžba o bivšem predsjedniku Borisu Jeljcinu? 

Rusi danas imaju lidera kojim se, za razliku od mnogih prije njega (posljednji je bio Staljin), u punom smislu riječi ponose. Imaju lidera kojega se ne srame kao što su se sramili njegovih prethodnika dok su obavljali svoje državničke funkcije (Staljina su se počeli sramiti nakon otkrića zločina koje je počinio). S početkom ukrajinske krize njegova popularnost strelovito raste i dosegnula je u kolovozu rekordnu razinu – prema istraživanju agencije Levada-centar podupiralo ga je tada čak 87 % ispitanika!  Postigao je tu popularnost i status ikone u društvu djelovanjem potpuno suprotnim od onog najomraženijeg političara svih Rusa – Borisa Jeljcina. Prvenstveno jasnom i odgovornom, nazvala bih je prodržavnom politikom. Kao direktor FSB-a i premijer Rusije iskazao se čvrstom i uspješnom sigurnosnom politikom, u prvom predsjedničkom mandatu socijalnom politikom, u drugom ekonomskom i vojnom politikom, a sada i snažnom vanjsko-političkom linijom. Sve je to rezultiralo time da su Rusi nakon dugo vremena opet ponosni na svoju zemlju i svojega lidera. A sve to što je Putin izgradio, Boris Jeljcin je, prema njihovu mišljenju, uništio ili samo završio ono što je započeo Mihail Gorbačov. Upravo su zato oni i najomraženiji ruski političari do sada. Car Nikolaj kojega su svrgnuli boljševici čak u takvim anketama bolje stoji.

Što sukob Rusije i Ukrajine znači za Europu i svijet u kratkoročnom i dugoročnom smislu? 

Formalno gledano takav sukob ne postoji, a krizu u Ukrajini i napetost između tih dviju zemalja one same nisu izazvale, ona im je nametnuta. Kratkoročno gledano ta je kriza već utjecala i na Europu i na svijet, pri čemu ne mislim samo na stvaranje antiruske koalicije na relaciji SAD − EU i nekolicinu vanjskih partnera poput Australije, Kanade, Japana i razmjenu sankcija s Rusijom. Ona je dovela i do vojno-strateških promjena u Europi razmještajem američkih zračnih snaga u Estoniji i formiranjem postrojbi za brzo djelovanje NATO-a u Europi. S obzirom na to da ISIL nije prešao granice Starog kontinenta, jasno je protiv koga bi ta postrojba trebala djelovati. I posljednje je i konačno pretvaranje NATO-a, na nedavnom summitu u Newportu, iz obrambenoga vojno-političkoga saveza u ofenzivni. Dugoročno, a to su planirali oni koju su je izazvali, ukrajinska kriza pozvana je promijeniti geopolitičke odnose u crnomorskoj regiji, onemogućiti Rusiji pristup Sredozemnom moru, zavaditi je na jako dugo vremena kako bi je se vojno i politički izoliralo i od Ukrajine i od EU te usporiti njezin gospodarski rast koji posljednjih godina javno ugrožava neoliberalni kapitalistički sustav kojim je SAD ovladao svijetom. Već su sada neki od tih planova neostvarivi. Nemojte se iznenaditi ako ova kriza rezultira širokim međunarodnim otporom američkoj gospodarskoj, vojnoj i političkoj viziji svijeta na čelu s Rusijom, odnosno Vladimirom Putinom.

Nakon što je vlast u Kijevu revolucijom preuzela politička opcija koja je za udaljavanje Ukrajine iz ruske sfere utjecaja, službena Moskva je u skladu s Karaganovljevom doktrinom, koristeći retoriku o ugroženosti ljudskih prava ruske manjine u istočnoj Ukrajini, započela s opsežnim diplomatskim i vojnim akcijama usmjerenima na odcjepljenje ruskogovornih krajeva iz Ukrajine ili barem federalizaciju te istočnoeuropske države. Budući da bi uspjeh ruske politike u tom slučaju značio ili stvaranje još jedne pseudodržave pod pokroviteljstvom Moskve (poput npr. Transnistrije i Abhazije) ili pretvaranje Ukrajine u neučinkovitu i tromu federaciju nalik BiH, koji su uopće relevantni argumenti za potporu današnjoj ruskoj politici u ukrajinskoj krizi?

Ta „revolucija“ priprema se u Europi, na poticaj SAD-a naravno, još od kraja 2011. godine. Na kraju je to bio krvavi državni udar, iako se sve moglo riješiti mirnije, bezbolnije i što je najvažnije − demokratičnije. Primjerice, s obzirom na razvoj događaja moglo se inicirati u Vrhovnoj zbog izglasavanja nepovjerenja predsjedniku Janukoviču, a uz pregovore i dogovor s Rusijom i provesti njegov impeachment. Ali planerima akcije cilj je bio suprotan – izazvati ne samo nesuglasice s Rusijom, već i potaknuti mržnju u Ukrajini prema njoj kako bi je zauvijek odmaknuli od svojeg najbližeg susjeda i najprirodnijeg saveznika. Upravo je to prethodilo kasnijim težnjama za federalizacijom, odcjepljenjem itd. Zašto Rusija nema pravo na vanjsko-političku doktrinu kakvu SAD ima još od 1823. i predsjednika Jamesa Monroa? Već gotovo dva stoljeća Amerikanci sebi daju za pravo intervenirati svugdje u svijetu gdje su ugroženi njihovi nacionalni interesi. Sada su im ugroženi interesi u Ukrajini, na drugom kraju svijeta. Stvarno? A Rusija želi štiti Ruse i rusku jezičnu manjinu, ali ne u SAD-u, na Novom Zelandu ili Antarktiku, već u zemljama nastalima raspadom bivšeg SSSR-a, odnosno u svom susjedstvu. U Ukrajini Rusi čine oko 17 % stanovništva, a na posljednjem popisu stanovništva 55 % ljudi izjasnilo se da im je materinji jezik ruski. Ova je kriza formalno nastala zbog podjele Ukrajinaca, odnosno tadašnje oporbe i vlasti, oko pristupanja EU. Predsjednik Janukovič odgodio je odluku i najavljeno potpisivanje sporazuma o pridruživanju i slobodnoj trgovini. Da, to je učinio pod pritiskom Moskve koja mu je ponudila velik popust na cijenu plina, porezne olakšice za uvoz ukrajinskih proizvoda i 15 milijardi dolara pomoći ukrajinskom gospodarstvu kako bi zaštitila svoju ekonomiju od predviđenih negativnih posljedica zone slobodne trgovine na njezinim južnim granicama. EU je tada izjavljivala da je ne zanima mišljenje Rusije. I to svog najvećeg opskrbljivača energentima i 3. najbrže rastuće ekonomije na svijetu. Ali joj je mišljenje najzaduženije ekonomije svijeta, kakav je SAD, Božja zapovijed!

Kako predviđate da će gospodarske sankcije nametnute Rusiji od EU i SAD-a utjecati na hrvatsko gospodarstvo? 

U tim odnosima mi smo u debelom deficitu jer prvenstveno uvozimo iz Rusije, najviše energente, a veoma malo izvozimo. Većinu potreba plinom zadovoljavamo sami, nešto više uvozimo nafte, ali to su količine koje nisu velike i mogu se nabaviti primjerice na sredozemnom tržištu. Da, naš je izvoz u porastu u posljednje dvije-tri godine, kreće se negdje oko 250 milijuna dolara, gore-dolje. Vrlo malo u njemu sudjeluje prehrambena industrija koja je najviše pogođena ruskim sankcijama. Ali one našim proizvođačima voća i povrća mogu na dugo vremena onemogućiti pristup ruskom tržištu jer mjesto izvoznika iz EU sada zauzimaju oni iz srednjoazijskih, afričkih i latinsko-američkih zemalja.

Kakvo bi stajalište hrvatska vanjska politika trebala zauzeti prema Rusiji i kakvo je uopće moguće s obzirom na naše sudjelovanje u euroatlantskim integracijama (v. razgovor glavnog tajnika NATO-a u Jutarnjem listu)?

Mislim da bi Hrvatska trebala zauzeti onaj stav koji štiti njezine nacionalne interese, oko svakog pitanja, a ne samo ukrajinske krize i odnosa prema Rusiji. No, mi nakon 23 godine neovisnosti ne znamo koji su to naši nacionalni interesi, bili oni ekonomski, geopolitički, vojno-strateški ili neki drugi. Američka intervencija u Iraku pokazala je da članice NATO-a ne moraju sudjelovati u svakoj vojnoj akciji koju Washington pokrene. Isto tako, pozicija Slovačke, Mađarske i Finske oko sankcija Rusiji, kao i Bugarske i Italije oko južnoga toka pokazuje da članice NATO-a i EU itekako imaju pravo na drugačiju odluku. A sve zbog zaštite ili realizacije svojih nacionalnih interesa.

Prema podatcima iz 2007. godine EU je uvezla 82 % svoje nafte i 57 % plina iz trećih država, a prema predviđanjima će ovisnost o tim energentima i dalje rasti. Najvažniji energetski partner EU je Rusija koja je u 2008. pokrila 33 % europskoga uvoza nafte i 40 % uvoza plina, prema Europskom energetskom portalu. Je li zaoštravanje rusko-europskih odnosa zapravo kontraproduktivno i loše za obje strane s obzirom na tržište energenata? Kome će u konačnici to više štete nanijeti? 

Svakako da je kontraproduktivno, čak više po EU nego samoj Rusiji. Naime, neke europske zemlje ovise o ruskome plinu. Kada pratimo meanstream medije, stječe se dojam da je Europa energetski talac Rusije, ali sama se stavila u takav položaj i to iz ekonomskih razloga jer je ruski plin jeftiniji i od norveškoga i alžirskoga, o američkom da i ne govorim. Osim toga, Rusija izlaz ima – za njezine joj se energente stalno otvaraju nova tržišta, a od 2017. i završetka nedavno započete gradnje plinovoda Sila Sibira, moći će Europu ucjenjivati jer će preko njega isporučivati većinu plina Kini, čija ugovorena količina od 2018. praktički prelazi onu koju sada isporučuje Europi.

Kakve su perspektive za energetsku diverzifikaciju u Europi i smanjenje ovisnosti o ruskom plinu? Koju ulogu Hrvatska može igrati u postizanju europske energetske samostalnosti, imajući u vidu naš važan geostrateški i tranzitni položaj? 

Nisam toliko upućena u to pitanje, ali takva odluka zasigurno poteže za sobom velike infrastrukturne investicije neophodne za izgradnju novih plinovoda, LG terminala i sličnih objekata. Sve članice EU nisu još izašle iz krize, na njezinu tržištu nema a novca i takve je investicije teško očekivati u bližoj budućnosti.

Mislite li da će doći do ostvarenja plinovoda Južni tok uzmemo li u obzir izjave visokih bugarskih vladinih dužnosnika o prekidu rada na plinovodu zbog neusklađenosti s europskim zakonodavstvom?

On je daleko jeftiniji od projekata koji se zagovaraju kako bi se smanjila energetska ovisnost EU od Rusije. Bugarska je nastavila pregovore s Rusijom, traži se novo rješenje, Srbija i Mađarska nisu odustale pa Južni tok još nije odbačen. Inače, europski se energetski propisi ne primjenjuju na Sjeverni tok koji Njemačku čini poprilično bezbrižnom, za razliku od ostatka Europe, jer taj plinovod prolazi preko Baltičkoga mora, a ne Ukrajine kao svi ostali. Ali Angela Merkel inzistira da se oni primjenjuju na Južni tok čija je realizacija počela prije donošenja Energetskog paketa 3. Dakako, o tome mediji, a i političari šute.

Kako će se razvijati odnosi Rusije i Kine s obzirom na pitanje granica tih dviju zemalja i energetsku politiku (projekt Sahalin, Altajski plinovod)? 

Kina je sada najvažniji gospodarski i politički saveznik Rusije te se u njihovim odnosima trenutno ne naziru nerješive prepreke. Nakon uvođenja sankcija Moskvi od strane SAD-a i EU, Kina se stavila na raspolaganje i obećala da će svoga susjeda opskrbiti sa svime što mu treba. Što se energetike tiče, krajem svibnja potpisan je, kako su ga nazivali tamošnji mediji, povijesni ugovor između kineskoga plinskoga monopolista CNPC-a i Gazproma. Njime je dogovoren izvoz ruskoga plina u sljedećih 30 godina u Kinu, opće vrijednosti 400 milijardi dolara. Altajski je plinovod projekt o kojemu se javno govori od 2006., a pet godina kasnije pojavile su se glasine kako je Ministarstvo energetike Rusije odustalo od njegova ostvarenja do 2030. Najprije su one opovrgnute, a prošle je godine Gazprom objavio da je odlukom vođa dviju zemalja projekt zamrznut. U međuvremenu je započela izgradnja plinovoda koji će iz nalazišta u zapadnom Sibiru preko kraka u Blagovešensku omogućiti značajno povećanje izvoza ruskoga plina u Kinu već 2017. 

Što će najavljena Euroazijska unija donijeti Rusiji, što ostalim državama post-sovjetskoga prostora, a što Europi? Kako taj savez država ne će imati više središta moći poput Europske unije, može li se pretpostaviti da će to biti samo političko podčinjavanje Moskvi prostora koji ruski nacionalisti zovu „russkij mir“ (hr. „ruski svijet“)? 

To je prvenstveno ekonomska, odnosno carinska unija, s obzirom na to da je nastala stvaranjem zone slobodne trgovine između Rusije, Bjelorusije i Kazakhstana 2011. Sudeći prema službenim podatcima, njima se osnivanje ovakve unije već u prvih pola godine isplatilo jer je trgovinska razmjena porasla za trećinu. Rusiji je savez ono tržište koje joj omogućuje rast domaće proizvodnje i sigurnost od vanjskih utjecaja, a smatra se da će štetu od sankcija Moskva nadomjestiti upravo na ovom prostoru. Glavni cilj je jedinstven ekonomski prostor, a o političkom savezu, kojega je nekada prvi zagovarao kazakhstanski predsjednik Nusultan Nazarbajev, kao alternativu umirujućem Sovjetskom Savezu, javno se više ne govori. Trenutni su članovi Euroazijske ekonomske zajednice (EAEZ), uz navedene zemlje, i Kirgistan i Tadžikistan, promatrači zajednice su Armenija i Moldavija, a carinske unije od prošle godine su Sirija i Turska. Dakle, EAEZ potencijalno dijelom izlazi iz okvira nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, onda ruskoga svijeta.

Danas je uz geopolitiku postalo izuzetno važno geoekonomsko promišljanje koje se bavi istraživanjem odnosa izmjene politike i ekonomike, osobito u međunarodnim odnosima, državna politika koja angažira geoekonomiku, kombinacija međunarodne ekonomike i političkih faktora koji se odnose na sferu utjecaja na neku naciju ili regiju. Kakvo je vaše mišljenje o utjecaju sedam najvećih ruskih kompanija kao što su Gazprom, Rosneft, TNK-BP, Lukoil, Novatek, Gazprom-Neft, Surgutneftegas (svih sedam bave se poslovima vezanima uz naftu i plin, dok je djelatnost preostale tri kompanije među prvih deset vezana uz čelik) na stvaranje moderne ruske države? 

Navedene tvrtke, odnosno preobrazba ruske naftne industrije i naftnih kompanija, od sredine 90-ih do danas najbolji su primjer u Rusiji geoekonomskog promišljanja, a vjerojatno i šire. Čuveni oligarsi iz 90-ih – Berezovski, Abramovič, Hodorkovski, Algiperov i drugi dolazili su prvenstveno iz privatnih naftnih tvrtki. U to vrijeme nacionalne naftne politike gotovo i da nije bilo, novac se od prodaje crnoga zlata umjesto u državni proračun slijevao na račune naftnih magnata. Početkom 2000-ih godina država postupno preuzima kontrolu, kako legitimnim, tako i spornim odlukama, među kojima je svakako najpoznatiji proces protiv Jukosa i njegovih vlasnika. U međuvremenu, među velikim naftnim tvrtkama više nije bilo onih koje nisu prihvaćale i poštivale državnu naftnu politiku. Počeo je veliki gospodarski rast koji je s manjim stagniranjima trajao sve do ove godine. Nemalu ulogu u tome igra činjenica da je država sada većinski ili značajni dioničar mnogih navedenih tvrtki ili su one njezin stabilni suradnik.

Raspad SSSR-a Putin je nazvao „najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća“, a veličanje vrijednosti iz sovjetskoga razdoblja i dalje je vidljivo u službenoj politici Rusije. Kako tumačite te pojave?

To je praktički opće mišljenje u Rusiji, a Putin je prvi ruski lider koji je to javno i rekao: prvi put u travnju 2005. u obraćanju Federalnom Sobranju, odnosno pred predstavnicima oba doma ruskoga parlamenta, a drugi put, na istom mjestu, 2013. Prvi je razlog što su se uslijed raspada SSSR-a, kako je rekao, desetci milijuna Rusa preko noći našli izvan matične države. Drugi je razlog što je taj proces rezultirao separatističkim tendencijama na Kavkazu, terorističkom intervencijom, kako ih je nazvao, te njegovim širenjem na samu Rusiju nad koju se također nadvila opasnost raspada. Treći je razlog utjecaj oligarhije na društvo, prvenstveno kontrolom nad medijima preko kojih su širili svoje interese, na uštrb interesa države i javnosti. Preostale razloge (gospodarski pad i socijalna kriza) Putin je nazvao izravnom posljedicom kaosa u državi u kojoj je u prvoj polovici 1990-ih zbog njezina nemara sve stalo. S obzirom na to da sam u to vrijeme živjela u Rusiji, mogu potvrditi da je zaista tako bilo. Ljudi su zaista bili šokirani onim što se zbiva oko njih, potpuno iznenađeni i izgubljeni, s obzirom na to da, sukladno ruskoj povijesnoj tradiciji, država upravlja i njima i cijelim društvom, a oni je samo poslušno slijede. Stoga i ne čudi netom spomenuti negativni odnos Rusa prema Borisu Jeljcinu i Mihailu Gorbačovu. 

Zanima nas kako gledate na  posjet predsjednika Tuđmana Moskvi u prosincu 1998. kada je potpisana deklaracija o prijateljstvu i suradnji, kao i niz bilateralnih sporazuma između Hrvatske i Rusije. Je li to bio pokušaj pronalaska geopolitičke alternative ili samo „pokazivanje mišića“ nakon izjave američkog veleposlanika Williama Montgomeryja o tome da hrvatski narod ne dijeli Tuđmanovu perspektivu Hrvatske?

Sam dan susreta dvojice predsjednika Borisa Jeljcina i Franje Tuđmana još uvijek je najvažniji i najljepši dan u mojem životu. Naime, tog popodneva najprije sam obranila doktorat na Fakultetu novinarstva na Sveučilištu Lomonosov, a onda popratila zadnji novinarski zadatak kao dopisnica Slobodne Dalmacije u Kremlju. Još je k tome to bio najvažniji događaj za svakog dopisnika u nekoj zemlji – službeni posjet najvišeg predstavnika vlasti njegove države. Inače, taj je susret trajao samo 13 minuta, iako je u našim medijima objavljeno da su razgovarali pola sata. Upravo taj podatak govori kako na tom susretu, blago rečeno, nisu mogli biti postignuti neki značajni dogovori. Potpisani su pripremljeni sporazumi koji su upotpunili pravne praznine u tim područjima bilateralnih odnosa nastale raspadom bivših država. Rusija je u to vrijeme inzistirala na svom ujednačenom odnosu sa svim zemljama na prostoru bivše Jugoslavije i predsjednik Tuđman je bio posljednji lider s područja regije koji je posjetio Moskvu u razdoblju od otprilike godinu i pol. S obzirom na to da sam dijelom sudjelovala u pripremi tog posjeta, primijetila sam naš i danas prisutan politički strah od Rusije i kao posljedicu neodlučnost za realizaciju nekih velikih projekata i poslova. Primjerice, tada je najaktualniji bio Družba Adria, ali naša delegacija tih je dana bježala od njega k'o vrag od tamjana. Imala sam tada dojam da se Hrvatska orijentirala na zapad, a Rusiju je naša vlast doživljavala kao simbol prošlosti čiji je list zauvijek zatvoren i bilateralne odnose s njom održava više iz kurtoazije, a ne nekih interesa, pa i samo gospodarskih. Tada je cijeli svijet htio poslovati s Rusijom. Svi osim Hrvatske.

Nedavno se na portalu za geopolitiku „advance.hr“ pojavila analiza mogućih separatističkih tendencija na Sibiru. Koje su Vaše spoznaje o toj problematici i kako ocjenjujete važnost Sibira za Rusiju na geopolitičkom, gospodarskom i energetskom planu?

A tko će pokrenuti te separatističke tendencije? Sibir je prvenstveno ogroman nenaseljeni prostor. On svojom površinom od oko 12,6 milijuna kilometara kvadratnih sačinjava gotovo 75 % površine Rusije, a u njemu prema posljednjim podatcima živi oko 26,1 milijuna ljudi. Oni žive prvenstveno u gradovima i čine tek 18 % ukupnog stanovništva zemlje. Gustoća naseljenosti iznosi ondje tek dva čovjeka po kilometru kvadratnom. Drugim riječima, u tisućama i tisućama kilometara sibirske tundre nitko ne živi, što dakako ne znači da Sibir gospodarski za Rusiju nije bitan. Štoviše, to je još uvijek nedovoljno istraženo nalazište brojnih prirodnih resursa. Primjerice, na internetskim stranicama Gazproma piše kako početne procjene zaliha plina tamo iznose 52,3 tisuće milijardi kubnih metara plina, a istraženo je samo 7,3 % teritorija. Ali i u tom „malom“ prostoru, prvenstveno u Jakutiji i Irkutskoj oblasti, nalaze se trenutno najvažnija i najveća nalazišta plina u zemlji. Energetska vrijednost Sibira za Rusiju posebno će biti vidljiva od 2017. kada će se završiti u rujnu započeta izgradnja više od 4000 kilometara dugoga plinovoda Snaga Sibira do Vladivostoka, propusnosti do 61 milijardu kubnih metara plina godišnje. Naime, upravo će njime Rusija opskrbljivati plinom Kinu, a potom i neke druge azijske države.