Razgovarao: Marin Sabolović, mag. geogr.

Damir Markuš rođen je 20. veljače 1968. godine u Kutini gdje je završio osnovnu i srednju školu. Roditelji su mu doseljenici iz Zagorja, a uz brata, djetinjstvo su mu obilježile utakmice zagrebačkog Dinama na koje je išao kao dio navijačke skupine Bad Blue Boys. Jedinici za posebne namjene Ministarstva unutarnjih poslova u Kutini pristupio je 1991. godine, a ubrzo nakon toga priključio se i Hrvatskim obrambenim snagama. Tijekom Domovinskoga je rata triput ranjen, a umirovljen je 2001. godine kao pripadnik Pete gardijske brigade „Sokolovi“. Živi u Kutini, oženjen je i ima dvoje djece. 

Kako je započeo Vaš ratni put? Kako ste uopće saznali za postojanje Hrvatskih obrambenih snaga i zašto ste pristupili upravo njima?

Moj ratni put započeo je 12. ožujka 1991. godine kada sam kao djelatnik Petrokemije Kutina dao otkaz i pristupio jedinici za posebne namjene, kasnije nazvanoj specijalna policija MUP-a Kutina. Tome je prethodilo moje svjedočenje provokacijama 1990-ih. Neposredno prije otvorene agresije posjećivao sam nogometne utakmice Dinama koji je igrao s nogometnim klubovima iz Srbije. Tada sam uvidio kolika je njihova mržnja prema Hrvatskoj, ali i kolika je njihova težnja za Velikom Srbijom. Međutim, najveće zasluge za pristup HOS-u pripisujem kumu čije ime ne ću navoditi. On je kasnije preminuo u Vukovarskoj bolnici, nakon što ga je ranila granata koja je pala točno među nas. Tada sam i ja sam ranjen. Naime, kada sam bio pripadnik policije, jednog sam slobodnog vikenda posjetio upravo jer smo bili dobri prijatelji i imao sam običaj to činiti. Družili smo se mi te braća i sestre Bezuk, bili smo pravo društvo. Kada sam došao, vidio sam ga kako u odori s oznakom HOS-a na panju čisti automatsku pušku. Do tada nisam znao za tu postrojbu i ubrzo mi je objasnio o čemu se radi. Sviđalo mi se i rekao sam si: „To je to“. Skinuo sam se iz ZNG-a, kojima sam ranije pripadao, i pristupio sam HOS-u.

Možete li u kratkim crtama opisati profil pripadnika postrojbi te može li se uopće promatrati međuovisnost djelovanja HOS-a čiji ste bili pripadnik i ideje Ustaškog pokreta, odnosno Hrvatskih obrambenih snaga nastalih 1944. godine? Ne trebamo zanemariti da čak i Ivo Goldstein u knjizi „Hrvatska povijest“ u izdanju Jutarnjega lista navodi kako su „jedinice nazvane HOS (Hrvatske obrambene snage) do listopada 1991. najvećim dijelom integrirane u regularne jedinice Hrvatske vojske“. 

Pripadnika HOS-a krasila je oznaka na kojoj je pisalo „Za dom spremni“, a  na crnoj beretki nalazio se mali znak s grbom s prvim bijelim kvadratom. Da odmah to demistificiram, mi (HOS op. a.) nismo duhovi prošlosti ili neke moderne ustaše, nama je temelj Domovinski rat. Zajedno smo rame uz rame sa specijalcima, gardistima, policijom i svim ostalim postrojbama branili svoj dom i za njega smo bili spremni umrijeti. Što je vrjednije od toga da je čovjek spreman dati život za domovinu? To je značilo biti za dom spremni. Nisam mogao staviti recimo cvijeće ili nešto bez veze jer je tada taj znak bio zaista simbol borbe protiv agresora i jer smo znali s kakvim zvijerima imamo posla. Već su tada bili masakri ranjenih policajaca u Borovu Selu, a ginuli su i civili, stoga ne trebaju čuditi takvi opisi. Dakle, odluka je pala − ili oni ili mi. Što se tiče navoda iz knjige Ive Goldsteina, potvrđujem, kasnije smo integrirani u HV te smo nastavili bitku sa srpsko-četničkim agresorom za Hrvatsku.

Opće je poznata činjenica o djelovanju HOS-a na vukovarskom i zadarskom bojištu kada su pripadnici te postrojbe bili ključan čimbenik u obrani Vukovara (Sajmište) i šireg područja Zadra (operacija Maslenica). Je li HOS dobio zasluženo mjesto u suvremenoj hrvatskoj povijesti?

Da, imali smo važnu ulogu u stvaranju domovine. Od Dubrovnika do Vukovara nema linije, prve crte na kojoj pripadnici HOS-a nisu bili rame uz rame s našim ostalim postrojbama. Istina, nismo dobili zasluženo mjesto, ali nisu ni ostale postrojbe, kao ni čitav Domovinski rat. U školama recimo osmi razredi koji „kao“ uče o Domovinskome ratu imaju svega tri sata suvremene hrvatske povijesti na kojima se dotiču Domovinskoga rata, i to se, ponavljam, „kao“ uči na kraju godine. Strašno. To je razlog zašto mladi danas ne znaju što je to bilo devedesetih godina i kako je nastala Hrvatska. Nemamo nijedan ozbiljan film o Domovinskome ratu, baš nijedan. Možda osim filma „Broj 55“, ali ja opet kažem da nemamo. Taj je film odličan i snimljen je prema istinitom događaju, ali je u cijelom filmu izbjegnuta crvena petokraka kao simbol zla koji nas je napao uz četničku kokardu. Dakle, u cijelom filmu vidite tek četnike s njihovim znamenjem, kako je zaista i bilo, vidite i hrvatske vojnike s hrvatskim oznaka, no učinjen je važan propust. Uz navedene protagoniste u filmu vidite i vojnike JNA, ali na njihovim šljemovima nedostaje crvena petokraka, kao i na vozilima itd. U cijelom filmu! Zaključno, to je neozbiljan film i pokušaj revidiranja povijesti. Da su u agresiji na Hrvatsku bile samo četničke kokarde, mi bismo ih uklonili za mjesec dana. Ali umiješala se Jugoslavenska narodna armija s tenkovima, zrakoplovima, brodovima itd. Što se tiče tehnike, bili su treća snaga po naoružanju ljudi u Europi u to zloglasno vrijeme. Imali su sve navedeno, ali jedno nisu − ono što smo mi hrvatski branitelji imali, a to je srce.

Opišite nam svoj ratni put. Kada ste došli u Vukovar, do kada ste ondje ostali, kakva su Vaša iskustva i kako ste se osjećali u vrijeme neslaganja između tadašnjega hrvatskoga vodstva i zapovjedništva HOS-a?

Moj ratni put najbolje opisuje dio moje knjige „58“, o tome kako je HOS branio Vukovar i Bogdanovce.

„Dolazeći  u Vukovar, 27. rujna 1991. godine,  nitko od nas nije ni slutio da ulazimo u ratni pakao koji sve jačim napadima JNA poprima apokaliptične razmjere. Bila je to krvava jesen za cijelu Hrvatsku, a mi smo upravo ulazili u grad čija će žrtva omogućiti stvaranje krvavog temelja hrvatske neovisnosti. Zanimljivo, došli smo samo dijelom naoružani. Primjerice, ja  sam imao samo bajonetu, a moj Kutinčanin, Gelo, već spomenutog špagina, raritetno rusko oružje vrlo sumnjive kvalitete i uporabne vrijednosti. Već je u Bogdanovcima u znak 'dobrodošlice' naš mali konvoj neprijatelj „počastio“ granatama. Snašli smo se, poiskakali iz vozila i našli zaklon između i unutar kuća. Moj prvi susret s ovakvom vrstom djelovanja, neobičan osjećaj. Uskoro će mi isporuka granata postati i doručak i ručak i večera. Uglavnom doručak. Nakon smirivanja, odlučeno je da prespavamo i da put u Vukovar nastavimo ujutro. No, Petar i ja smo prespavali jutro i konvoj je krenuo bez nas. Ustali smo sneni, vidjeli smo da nema naših vozila te smo pitali ljude gdje su HOS-ovci, a oni su nam pokazali prstom prema Vukovaru. Da ne povjeruješ, pomislim: 'Majko mila, nije ni krenulo, a mi smo već uspjeli usrati stvar!' Srećom, nešto kasnije naišla su dva vozila koja su išla prema Vukovaru pa smo se s njima dovezli u grad. Ta su vozila bila puna oružja i molio sam vozača da mi da pušku, no nije htio ni čuti. On to mora dovesti u zapovjedništvo, a dalje će onda Jastreb to podijeliti. Ne mogu vjerovati, nisam dobio pušku. Morali smo se kretati kroz kukuruz i sjećam se kako smo zastali, iznenađeni što vidimo nekoliko 'friških' automobilskih olupina, bez vozača, ostavljenih putem. Vozač se lagano provezao pored njih, a na kraju smo bez problema prešli kukuruzni put, iako moram priznati da smo osjećali priličan strah. Cijelo je vrijeme u zraku visio neki čudan osjećaj, kao da će upravo netko zapucati, ali srećom nije. Naši Kutinčani mislili su da smo se prilikom polaska pomiješali sa suborcima, da se nalazimo u nekom od vozila i tek po dolasku u grad skužili su da nas nema. Kada smo napokon stigli u Vukovar, vozač je produžio do zapovjedništva grada. Tamo smo zatekli svoje HOS-ovce. Velja je naravno bio ljut, ali je ta epizoda brzo zaboravljena jer je zapovjednik obrane Vukovara stao pred nas i održao govor koji sam zapamtio, a kojim nas je na upečatljiv način upozorio na tešku situaciju u gradu. Predstavio se kao Mile Dedaković, a mi smo svi zapravo već čuli za legendarnog Jastreba preko vijesti s televizije. Sada smo ga i upoznali. Opisao nam je kakvo je stanje na linijama bojišnice te je rekao da idemo na najteži dio fronte, Sajmište. Naravno, nitko od nas nije imao pojma o čemu se radi, tek nekoliko dana kasnije to smo dobro shvatili. Rekao je da upravo nas šalje na Sajmište, na najtežu gradsku bojišnicu, ne bi li svojom pojavom podignuli moral iscrpljenim braniteljima (...) Neke stvari koje sam vidio i čuo pričinjavale su mi mnogo manju radost, zapravo su me užasavale. Pamtim strašan zvuk vojnih zrakoplova u brišućem letu. Još i danas pretrnem kad ga se sjetim. Pamtim jedan od napada u kojem su sudjelovali zrakoplovima. Napad je započeo iznimno jako, tako da smo znali da će biti snažan i da će biti dugotrajan. Krenuli su ustaljenim receptom: udarili su teškim topništvom, minobacačima, pokrenuli su tenkove i masu pješaka. Tog su puta pokrenuli i zrakoplovstvo. Nije svejedno kada vojni zrakoplovi (MIG-ovi) u brišućem letu mitraljiraju i bacaju bombe raznih veličina i razorne moći (kako smo se mi nalazili njihovim linijama toliko blizu, nisu nam mogli ništa jer bi djelovanjem po nama ugrozili i svoje četnike. No, taj zvuk zrakoplova, on zamrzava čovjeka nakratko. Čuli smo, dobro smo nažalost čuli kako ti zrakoplovi razaraju srce grada, a najviše bolnicu. Time su nas valjda htjeli primorati na  bježanje ili predaju, no nismo se dali. Bili smo ljuti, bijesni zbog nemoći da te proklete neprijateljske 'ptičurine' spustimo na zemlju, iako bi dečki tu i tamo srušili pokojeg. No, uvijek ih je bilo previše. Strepio sam za ranjene suborce u bolnici koja je svakim danom bila sve punija i time potpuno neprimjerena za prihvaćanje i njegu ranjenika. Kaos i smrt vrebali su na svakom koraku pa tako i u samoj bolnici. Bilo je u njoj starijih ljudi, maloljetnika, žena, svi su bili kao jedno do kraja. 

Kombiniranim napadima neprijatelji su pokušavali slomiti naš otpor, ali porazi i gubitci koje smo im nanijeli nakon svakog pokušaja, znali smo, morali su ostaviti  traga na njihovu moralu (ako su ga uopće imali). Jer, primjerice, krenulo bi njih pedesetak, a mi bi ih 'skinuli' pet – šest, a ranili još petnaestak. E pa sad ti kreni opet u napad. Oni su često mijenjali svoje napadačke postrojbe, možda dijelom i zato što ovi novi nisu znali da ih čeka ekipa koja ne bježi, a stariji, koji su bili duže na bojišnici, vjerojatno su mudro šutjeli i gurali ih u napad na nas. Kako god bilo, zasigurno su bili mnogo odmorniji, daleko bolje naoružani, no sve nas je to činilo još i bjesnijima i davalo nam je dodatnu snagu (...) Navečer  smo se prisjećali naših poginulih i žalovali. Razgovarali smo o ranjenim suborcima koji su ostali u bolnici zbog ozbiljnijih rana. Misleći na njih, crpili smo dodatnu snagu, kao da su se i oni borili s nama protiv divljačke agresije, protiv idiota koji su za 'Veliku Srbiju' zaista ginuli kao idioti. Neka samo kažu, barem okvirno, koliko je četnika i vojnika JNA poginulo na Sajmištu i uopće u napadu na Vukovar?“

Jesu li Franju Tuđmana obmanjivali suradnici koji su bili aktivni i u vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije kao obavještajci Uprave državne bezbednosti i ostale strukture ili je neslaganje s tadašnjim vodstvom Hrvatske stranke prava dovelo i do negativnih konotacija prema HOS-u?

S ljudima kojima je bio okružen, poput Josipa Manolića, nedvojbeno je da su strukture UDBA-e koje su ostale uz hrvatsko vodstvo radile određene stvari i bez znanja predsjednika Republike Hrvatske. Primjer je ubojstvo ratnog načelnika HOS-a Ante Paradžika, nakon toga Mire Barešića i još mnogo primjera koji su „rukopis“ UDBA-e. Pripadnici HOS-a kasnije su priznati u okviru Zakona o pravima hrvatskih branitelja, i to još za vrijeme života prvoga predsjednika 1996. godine. Činjenice idu u prilog tome, dakle mogli su nas i ne priznati, no argumenti su na našoj strani.

Istine radi, na znaku HOS-a koji se koristio tijekom obrambenoga Domovinskoga rata i kasnije kao dio grba udruge registrirane u Zagrebu stajao je poklič „Za dom spremni“ koji se u ovom obliku nije koristio prije 1941. godine, dok je povjesnica državnoga grba s prvim bijelim kvadratom neosporno starija, korištena čak i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. No trebamo li ipak biti oprezniji u tumačenju tog pokliča, vodeći računa o meritumu samoga Domovinskoga rata koji nije imao veze s fašizmom i povezivati sve pripadnike HOS-a koji su tada najvećim dijelom tek ušli u dvadesete s ustaštvom? 

Slažem se i ponavljam kako nismo duhovi prošlosti, temelj nam je Domovinski rat. Ima onih koji nas HOS-ovce automatski i bespredmetno povezuju s fašizmom, što je, usudim se reći nevjerojatna idiotarija. No kada se vidi tko nas to proziva, sve je relativno jasno. HOS je nastao, kao i sve ostale hrvatske postrojbe, kada su nas napale srpsko-četničke agresorske snage s JNA, a korijen tog pokliča seže daleko, daleko prije Drugoga svjetskoga rata i svi to znaju. Ali ovo, kako znam reći, nije napad  na nas, na HOS, ovo je napad na cijeli Domovinski rat. To čine oni koji ne vole Hrvatsku, koji je za razliku od nas nisu branili, koji paradoksalno danas uživaju u kunama, a ako ćemo tom metodologijom, u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske koristile su se upravo kune. Što ćemo sad, zabraniti i našu valutu? Stalno se nekome moramo ispričavati, a nemamo zašto. Domovinski je rat obrambeni i time čist kao suza, branili smo i obranili svoje, no to očito neke boli. Na tom tragu rat očito nije gotov, samo što se vodi na drugačiji način.

U okviru dnevno-političkih okolnosti, jesu li hrvatski političari popustljivi prema svakodnevnim napadima službene Srbije? Je li uopće korektno da nas neposredni agresori, a time i fašisti proglašavaju upravo fašistima zbog postavljanja ploče jedanaestorici poginulih dječaka u jeku upravo njihove agresiju na Republiku Hrvatsku?

Nedopustivo je kada neki samoprozvani i deklarirani četnik u Srbiji, poput predsjednika Srbije Tome Nikolića, kao i njihovoga premijera Vučića koji dva dana prije Oluje u Glini huška srpski narod govoreći kako ovo nikad nije bila Hrvatska niti će biti, prozivaju Republiku Hrvatsku za postavljanje ploče poginulim braniteljima. Ti ljudi vode zemlju koja je devedesetih bila agresor na Hrvatsku i na ostale republike tadašnje Jugoslavije! Pametnome dosta. Izrazit ću se žargonski − netko od njih kihne, a mi se u Hrvatskoj prepadnemo, svašta. Oni su agresori, likovi koji su izgubili rat, ali nažalost i dalje imaju pretenzije prema tuđem. Što se tiče spomen-ploče HOS-ovcima iz satnije „Ante Paradžik“ koja je postavljena u Jasenovcu, ona je postavljena poginulim junacima koji su branili Jasenovac i okolicu i logično je da je postavljena upravo tamo, odnosno ne znam gdje bi drugdje trebala biti postavljena. No treba naglasiti da je postavljena u središtu Jasenovca, daleko od spomen-područja. Ponavljam, i u ovim se navodima opet moramo braniti − od čega, od koga, zašto?

Družite li se danas sa svojim kolegama braniteljima i kakva su njihova iskustva, čime se bave? Jesu li u vrijeme priključivanja postrojbama i ratnoga djelovanja imali ovakvu viziju Hrvatske ili su je zamišljali drugačije? 

Moji su suborci nešto najbolje što se dogodilo u mojem životu zbog toga što je prijateljstvo stečeno u ratu neprocjenjivo. Tu nema laži, tu sve maske padaju, ostajali su oni najhrabriji, oni koji me nisu ostavili u okruženju ili ranjenog, oni su mi kao braća. Mnogi su ranjavani pa su u mirovinama, a koliko je to dobro toliko je i loše. Mnogi su se snašli, krenuli drugim putem pa rade nešto korisno, no nažalost neki osjećaju posljedice PTSP-a koje prati alkohol ili pak kocka. Korisniji bi bili društvu da radimo neki posao u skladu s mogućnostima, ali vidimo da ni za mlade nema posla, a kamoli za nekoga poput nas.

Što se tiče drugoga dijela pitanja, moram zaključiti da branitelji za ovakvu Hrvatsku nisu ginuli. To su bili najbolji sinovi i kćeri. Desetci tisuća ljudi 2015. su godine iz Hrvatske otišli u Njemačku, u druge zemlje, kao i nekoliko godina ranije. Jesmo li se za to borili? Naravno da ne. Očekujem od vladajućih da zaustave taj negativan trend i da rade na otvaranju radnih mjesta. Jednako tako treba ukinuti zakon o oprostu, provesti lustraciju jer je nedopustivo da agresori rade u policiji, pravosuđu, državnim institucijama dok mladi ljudi, branitelji i njihova djeca nemaju posao. Trebam li napominjati 149 masovnih grobnica koje su „posijali“ četnici i JNA, a da gotovo nitko nije kažnjen za ta zlodjela? Kakva je to poruka budućnosti? Da se zločin može napraviti jer zločinci ne će biti procesuirani? Istodobno se proganjaju članovi Stožera za obranu Vukovara koji su prosvjedovali protiv ćirilice u Vukovaru, odnosno zbog toga što su nakon postavljanja razbili ćirilične ploče. Njih čuva policija, a naše spomen-ploče svakodnevno se oskvrnjuju, policija ih ne čuva i taj će se trend zasigurno nastaviti. Mnoge stvari su zaista, kako ja znam napomenuti, apsurdne. 

Vi ste svakako jedan od društveno najaktivnijih branitelja. Osim što ste sudionik gotovo svih značajnijih događanja vezanih uz Domovinski rat, autor ste i knjige „HOS u obrani Bogdanovaca“. Možete li nam pobliže objasniti svoj svakodnevni rad vezan uz temu Domovinskoga rata, opisati nam svoju misiju, najaviti neke buduće projekte?

Napisao sam knjigu vođen mišlju da se ono što se ne zapiše nije ni dogodilo. Statistika kaže da hrvatski branitelj umire u prosjeku s 50 godina. Kad nas ne bude, knjiga ipak ostaje kao svjedok vremena stvaranja naše domovine. Aktivno sam sudjelovao i u snimanju serijala „Heroji Vukovara“ koji će u vrijeme ovoga razgovora biti prikazan na Hrvatskoj radioteleviziji, odnosno deset novih epizoda koje uz prethodne epizode čine jedan sveobuhvatan materijal vezan uz ratne događaje u Vukovaru. U proljeće 2017. krećemo sa snimanjem prvoga ratnoga filma na temu Vukovara koji će se zvati „Šesti autobus“. Zašto šesti autobus? Naime, kada je grad okupiran, četnici i JNA su iz Vukovarske bolnice odveli šest autobusa ranjenika, medicinskog osoblja i nešto civila i mučki ih pogubili na Ovčari. Pet je autobusa (prema broju ljudi) nađeno, ali šesti nikada. Imam sreću, ali i čast jer sam uz nekoliko vukovarskih branitelja izabran kao jedan od protagonista pa će netko u tom filmu glumiti mene, moje proživljene događaje, dijelom preuzete i iz knjige. Snimanje će trajati dvije godine, a moje je da budem na setu s glumcem i da mu govorim što treba činiti. Velika je to obveza, ali spreman sam odraditi i taj dio, kao i sve do sada. Stoga napominjem: knjige, filmove, okrugle stolove, tribine i slično, to moramo raditi mi preživjeli, u tome moramo sudjelovati. Moramo budućim naraštajima govoriti kako je bilo, što se događalo, govoriti im o poginulima i nestalima, o onima koji su najviše dali. Da se nikad ne zaboravi...

Za kraj, što želite poručiti čitateljima „Obnove“ koji su redom na početku svojeg profesionalnog života? Jesu li mladi uopće dovoljno uključeni u populistički, publicistički, znanstveni i stručni rad temeljen na rasvjetljavanju još dovoljno neistraženoga Domovinskoga rata ili su uslijed društvenih prilika inertni? 

Mladi vrlo malo znaju o Domovinskom ratu, ali uglavnom nisu samo za to krivi jer, barem zasad, u školi gotovo ništa ne će naučiti. Ima ih koji usprkos tome prate, zanimaju se, pitaju, čitaju, pa i znaju, no nisu mnogobrojni. Što je najtragičnije, mladi ne znaju ni za jednog junaka Domovinskoga rata, a mi ih zaista imamo. Kada bi čuli priče o njima, itekako bi se imali čime ponositi, imali bi nešto poput uzora. Poruka čitateljima: nemojte dopustiti da su branitelji poginuli uzalud, nemojte ih zaboraviti, ni hrvatske branitelje ni Domovinski rat. Hvala Vama što ste mi omogućili da Vam koliko toliko kažem o tim teškim, krvavim, ali ponosnim vremenima.