Razgovarao Marko Paradžik

Josip Lucić (Posavski Podgajci kod Županje, 26. travnja 1957.), hrvatski je umirovljeni general, bivši načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu. Godine 1984. diplomirao je na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 1988. stekao je naslov magistra kineziologije, a 2012. doktora znanosti. U studenom 1990. godine dragovoljno je pristupio postrojbama za posebne namjene MUP-a RH, gdje je obnašao dužnosti zamjenika zapovjednika specijalne bojne Rakitje i zapovjednika specijalne bojne Rakitje. Sudjelovao je u uspostavljanju i organizaciji obuke antiterorističke policijske bojne. Odlukom prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana zadužen je za osnivanje prve gardijske brigade Zbora narodne garde, a po njezinom osnivanju imenovan je njezinim prvim zapovjednikom. Od svibnja do prosinca 1991. bio je zapovjednik 1. gardijske brigade „Tigrovi“. Kao prvi zapovjednik 1. brigade ZNG-a „Tigrova“ pomagao je pri formiranju druge, treće i četvrte profesionalne brigade ZNG te Gorskoga zdruga, satnije za obuku iz alpinizma, orijentacije, skijanja i gorskih vodiča. S 1. brigadom zaustavlja napredovanje JNA na pravcu Stara Gradiška ‒ Okučani, uz uspostavljenu crtu obrane ispred Novske. Od prosinca 1991. do travnja 1992. obnašao je dužnost pomoćnika načelnika Glavnog stožera za kopnenu vojsku te je sudjelovao u procesu organizacije i obuke hrvatske kopnene vojske. Od travnja 1992. do lipnja 1992. zapovjednik je Zbornog područja Osijek.

Nakon što je potpisan prekid vatre i zatim primirje, uspostavlja mir u istočnoj Slavoniji, pod njegovim zapovjedništvom stvaraju se uvjeti za dolazak mirovnih snaga UN-a. Od lipnja do prosinca 1992. obnašao je dužnost pomoćnika ministra i načelnika Personalne uprave MORH-a. Od prosinca 1992. do veljače 1996. obnašao je dužnost glavnoga inspektora u Glavnom inspektoratu MORH-a. U veljači 1996. godine obnašao je dužnost zapovjednika Hrvatskog vojnog učilišta „Petar Zrinski“. Na mjesto zamjenika načelnika GS OS RH  imenovan je 20. listopada 2000. godine, a 16. siječnja 2003. na mjesto načelnika GS OS RH. Tijekom petogodišnjega mandata proveo je sveobuhvatne reforme oružanih snaga te je veliku ratnu vojsku transformirao u vojsku primjerenu mirnodopskim potrebama i zadaćama koje su proizlazile iz glavnoga cilja, to jest pridruženja Sjevernoatlantskom savezu. Istekom petogodišnjega mandata, 16. siječnja 2008. formalno je razriješen dužnosti, a potom je ponovno  imenovan na tu dužnost 28. veljače 2008., čime je postao prvi načelnik Glavnog stožera koji tu dužnost obavlja u dva mandata. Vrhuncem vojne karijere može se smatrati pristupanje RH Sjevernoatlantskom savezu na čelu vojske koja je ostvarila zahtjevne NATO standarde te je od obrambene vojske postala vojska sposobna sudjelovati u mirovnim operacijama diljem svijeta, što se provodilo tijekom narednih godina pod vodstvom UN-a, EU-a i NATO-a. Godine 2011. razriješen je dužnosti načelnika GS-a te je imenovan za savjetnika u tvornici specijalnih vozila „Đuro Đaković“ koja je tijekom njegovoga mandata kao načelnika GS-a za potrebe hrvatske vojske proizvela 124 oklopna transportera Patria, s najvišim standardom zaštite vojnika. Po završetku četverogodišnjega mandata kandidirao se za ravnatelja DHV-a te je na tu dužnost izabran u svibnju 2017. godine.

Hvala Vam na pristanku na razgovor za 11. broj časopisa „Obnova“ čija je tema rat. Započeo bih jednim općenitim pitanjem na koje ćete sigurno znati odgovoriti iz prakse. Što je to za Vas rat i kako biste ukratko opisali utjecaj rata na Vaš život?

Nakon iskustva rata proveo sam mnoge dane i noći razmišljajući o toj pojavi kao jednom od najtežih proizvoda ljudskoga uma. Osobe i narodi različitih iskustava ratove doživljavaju različito. Domovinski rat, obrambeni i oslobodilački rat, osobno sam doživio kao jedan od najtežih događaja novije hrvatske povijesti, ali i kao jedan od najvećih i najuspješnijih događaja. Ogromna je razlika između obrambenoga oslobodilačkoga rata i osvajačkih ratova. U našem slučaju, čvrsto smo vjerovali tada, a i danas smatramo, da nam je rat nametnut te je naša obrana i oslobađanje domovine bila jedina mogućnost i ispravna odluka hrvatske politike na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Nažalost, neizbježna posljedica surove velikosrpske agresije rezultirala je ogromnim brojem ljudskih žrtava te razaranjem naše Domovine. Kroz ogromnu žrtvu hrvatski narod ostvario je svoj tisućljetni san: slobodnu i neovisnu hrvatsku državu. Iako tijekom mladosti nisam nikada mislio da ću biti vojnik ili da ću sudjelovati u ratu, Domovinski rat potpuno je promijenio ostatak mojega života.

Osobno ste poznavali dr. Franju Tuđmana. Kako je prema Vašoj procjeni on izvršio svoju ulogu predsjednika Republike Hrvatske i time ujedno vrhovnoga zapovjednika u ratu? Vrednuje li se danas u medijima pogrešno ili ispravno uloga dr. Franje Tuđmana u ratu?

Neposredno prije Domovinskoga rata u travnju 1991. imao sam sreću upoznati predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franju Tuđmana. Po uspješno provedenoj zapovijedi protjerivanja terorističkih skupina iz Nacionalnoga parka Plitvice u akciji nazvanoj „krvavi Uskrs“, a tijekom koje je nažalost poginuo i prvi hrvatski redarstvenik Josip Jović, pozvan sam na ručak u obiteljski dom dr. Tuđmana. Bio sam zatečen tim pozivom, čak pomalo nesiguran kako se ponašati u prisustvu predsjednika republike, međutim predsjednik me je svojim nastupom ohrabrio te sam mu iskreno prepričao osobna doživljavanja o tom burnom vremenu političkih previranja raspada Jugoslavije te puzajuće velikosrpske agresije koja je kao trojanski konj koristila Srbe u Hrvatskoj. Vjerojatno sam mu bio simpatičan jer sam stekao njegovo povjerenje te sam kasnije tijekom Domovinskoga rata izvršavao mnoge njegove zapovijedi. Od prvoga trenutka otkako sam ga upoznao imao sam puno povjerenje u njega i bio sam uvjeren da će on pronaći najbolja politička i sva druga rješenja u tom vrlo teškom vremenu za hrvatski narod. O tim početcima ostvarenja naše samostalnosti samo je hrvatski narod na čelu s dr. Franjom Tuđmanom vjerovao u svoj opstanak i ideju stvaranja hrvatske države. Praktički sve svjetske službe te najvažnije države politički uključene u raspad Jugoslavije Hrvatskoj su davale najviše do tri mjeseca te su stoga mnogi i nastupali prema velikosrpskoj ideji i Slobodanu Miloševiću kao nečemu normalnom, neizbježnom, nečemu što treba prihvatiti kao gotov čin. U tim trenutcima izolirani od svijeta pod nametnutim embargom za oružje, pokriveni s mrežom više od pet stotina vojnih objekata JNA uz nedovoljno naoružanu policiju, hrvatski predsjednik izbjegao je sve političke zamke i terorističke provokacije organizirane iz Beograda, a preko terorističkih i četničkih grupacija u Hrvatskoj, te je on odredio vrijeme, mjesta i načine vođenja obrambenoga rata za Hrvatsku. Danas, 28 godina po početku rata, još uvijek mnogi koji nisu željeli hrvatsku državu pokušavaju osporiti političke ideje i odluke kojima je Tuđman ujedinio sve Hrvate Hrvatske, Bosne i Hercegovine i iseljeništva cijeloga svijeta u ideji nacionalne pomirbe i zajedničkog ostvarenja tisućljetnoga sna obnove hrvatske državnosti i samostalnosti. Jednostranim prikazivanjem hrvatske stvarnosti zanemarujući ogromnu žrtvu u ljudskim životima i strahovita materijalna razaranja, suvremenu hrvatsku državu pokušava se prikazati kao neuspješan projekt, ali to je samo medijsko nasilje nad voljom hrvatskoga naroda koji je vođen predsjednikom Tuđmanom, hrvatskim dragovoljcima, policijom i vojskom koja je uz ogromne žrtve stvorila svoju državu, a iskazom kroz mnoge nacionalne događaje potvrđuje svoju vjeru i odlučnost u njezin opstanak. Vizionarstvo predsjednika i ispravnost njegovih odluka potvrđuje se sa svakom godinom kojom se udaljujemo od tih sudbonosnih i veličanstvenih događaja u kojima je hrvatski narod ostvario svoj cilj, iskazujući time poštovanje i zahvalnost svim generacijama koje su tijekom naše teške povijesti to pokušavale, a nisu doživjele.

S obzirom na to da Vi niste prilikom ulaska Hrvatske u rat bili vojno školovani, možete li nam ukratko reći kakav je odnos vas i ostalih vojno školovanih oficira JNA?

U vrijeme kada sam se javio kao dragovoljac u jedinice za posebne namjene Ministarstva unutarnjih poslova RH, relativno malo ljudi radilo je na izgradnji obrambenoga sustava. Najveći broj institucija u Hrvatskoj bio je još uvijek premrežen jugoslavenskim i srpskim kadrovima, a tek možda jedan posto vojno školovanih Hrvata sudjelovao je u tome. Uz generala Martina Špegelja i 40-ak njegovih najbližih suradnika okosnicu hrvatske obrane činili su hrvatski redarstvenici koji su se javili po pozivu predsjednika Republike i Hrvatske demokratske zajednice. U to vrijeme 1990., pa i u prvoj polovici 1991., JNA je na sve načine pokušavala sačuvati svoju državu, zanemarujući volju naroda koji su živjeli u Jugoslaviji. Danas možemo reći da je najveći broj vojno školovanih Hrvata pripadnika JNA zakasnio priključiti se stvaranju nove hrvatske policije, Zbora narodne garde, a u cijelosti hrvatske vojske, što je nažalost rezultiralo početnim nedostatkom znanja i gubitkom dijelova teritorija koje nismo trebali izgubiti. Zahvaljujući ogromnom životnom iskustvu i zahtjevom za politikom pomirenja i razumijevanja, vrhovni zapovjednik oružanih snaga i predsjednik Republike pozvao je u obranu Hrvatske sve Hrvate i građane RH te prihvatio sve bez obzira na to koliko su neki čekali trenutak svojega priključenja hrvatskoj vojsci. Rezultat je bio vojska od 200.000,00 vojnika koja je tijekom listopada 1991. godine uspostavila liniju fronta od Baranje preko Slavonije do Banovine, Like i Dalmacije sve do Dubrovnika te zaustavila napredovanje srpsko-jugoslavenskih snaga.  Osobno se nisam osjećao inferiornim okružen hrvatskim dragovoljcima iz svih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine te sam provodio u djelo najteže zapovijedi temeljem čega me je predsjednik Republike već 1993. godine promaknuo u čin generala pukovnika HV-a.

Jeste li upoznati s povijesti Drugoga svjetskoga rata i ako jeste, možete li ju usporediti s povijesti Domovinskoga rata u kojem ste sudjelovali?

Uslijed siromaštva moje obitelji, jedini prozor u svijet bila mi je biblioteka u zagrebačkoj Dubravi. Pročitao sam mnogo knjiga vezanih uz tematiku Drugoga svjetskoga rata koje su mi pomogle da izbjegnem pogrešne odluke koje se lako donose u vihoru i nesreći rata. Vrlo mlad shvatio sam opseg nesreće Drugoga svjetskoga rata koji se obrušio na hrvatski narod izložen utjecaju najvećih ideologija toga vremena, stoga sam već od prvoga dana sudjelovanja u obrani domovine zagovarao zajedništvo svih Hrvata, naglašavajući kako vodimo rat za hrvatsku državu, a ne nastavak Drugoga svjetskoga rata. Domovinski rat bio je obrambeni i oslobodilački rat, u njemu su sudjelovali muškarci i žene iz svih dijelova Hrvatske, BiH i iseljeništva ujedinjeni vizijom ostvarenja hrvatske državnosti.

Jeste li se tijekom Domovinskoga rata susretali s neobjašnjivim gubitcima gradova i teritorija i kako ih danas objašnjavate?

Izvrgnuti brutalnoj agresiji na cijelom teritoriju RH bili smo prisiljeni uspostaviti liniju obrane, ali i osloboditi sjeverozapadni dio domovine kako se ne bi borili na dva fronta. Naše snage, u početku nedovoljno brojčane, nedostatno naoružane i uz nedostatak potrebnih vojnih znanja bile su izložene žestokom djelovanju neprijateljskoga oružja, ali i podmuklom psihološkom djelovanju koje se temeljilo na okrutnim masakrima hrvatskoga stanovništva i glasinama koje su širene kako bi se proizveo strah te potaknuo ljude da napuštaju svoje domove. U tom razdoblju pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima pali su Drniš i Petrinja te mnoga manja mjesta. Veoma slična aktivnost djelovanja neprijateljskih službi, moguće i u našim redovima, zaprijetila je gubitkom Novske i Nove Gradiške. Samo zahvaljujući odlučnosti zapovjednika postrojbi hrvatske vojske ti su gradovi obranjeni, što je ograničilo djelovanje banjalučkoga korpusa i onemogućilo je njegovo spajanje s varaždinskim korpusom preko zapadnoga slavonskoga ratišta.

Kako izvršili zapovijed vrhovnoga zapovjednika dr. Franje Tuđmana u istočnoj Slavoniji 1992. godine?

Druga polovica 1991. godine pouzdano je najteže razdoblje obrane Republike Hrvatske i najintenzivnije razdoblje organiziranja obrambenoga sustava tijekom kojega je cjelokupno stanovništvo Republike Hrvatske podnijelo ogromne materijalne napore i pretrpjelo najveće žrtve Domovinskoga rata. Zima 1991. na 1992. godinu bila je veoma hladna, hrvatska policija i vojska nedovoljno opremljene za zimske uvjete ratovanja trpjele su velike hladnoće i vlagu na svim linijama frontova uz izloženost neprijateljskim oružanim djelovanjima. Proljeće 1992. godine dočekali smo s ogromnim brojem mrtvih, ranjenih i bolesnih. Rezultat okrutne agresije, nemilosrdnih razaranja, potpunoga poremećaja civilnoga života u Hrvatskoj, negativnih klimatskih utjecaja uz još uvijek nedovoljno razumijevanje svjetskih faktora o procesima u raspadajućoj Jugoslaviji rezultiralo je vrlo složenom političkom, sigurnosnom i vojnom situacijom na području Slavonije. Istodobno ideolozi velikosrpske agresije težište rata s Hrvatske u kojoj nisu ostvarili svoje vojne ciljeve prenose na područje BiH. Predsjednik RH i vrhovni zapovjednik oružanih snaga dr. Franjo Tuđman pozvao me na razgovor 6. travnja 1992. te mi zapovjedio da se istoga trenutka uputim u zborno područje Osijek, razriješim dužnosti dotadašnjega zapovjednika OZ Osijek general-bojnika Karla Gorinšeka, s obzirom na to da nije uspijevao riješiti složenu sigurnosno-političku situaciju u području odgovornosti operativne zone Osijek. Podsjećam, to je razdoblje kada je zaustavljeno napredovanje srpsko-četničkih snaga i JNA, ali je cijelo područje uz liniju fronta dubine desetak kilometara trpjelo udare neprijateljskoga topništva, što je kod stanovništva proizvodilo osjećaj nesigurnosti i bijesa, a kod pripadnika oružanih snaga frustriranost nemogućnošću sprječavanja svakodnevnoga razaranja sela i gradova i zaustavljanja ubijanja nedužnoga stanovništva. To je još uvijek vrijeme u kojem sustav obrane leži na postrojbama hrvatske vojske organiziranima na području Slavonije te na drugim postrojbama dovedenima iz sjeverozapadne Hrvatske sa zadatkom pojačavanja linije fronta u istočnoj Slavoniji. Istodobno još uvijek u obrani djeluju odredi narodne zaštite samoorganizirane na razini sela i manjih gradova u cilju zaštite civilnoga stanovništva i sa zadaćom saniranja posljedica ratnih djelovanja na područjima pojedinih općina i gradova. Svjestan ukupnoga stanja, vrhovni zapovjednik izdao mi je zapovijed temeljem koje sam bio obvezan uspostaviti mir i red, podignuti profesionalnost i uvojničenost svih vojnih postrojbi i njihovih zapovjedništava, potpuno odvojiti nadležnosti vojnih struktura od nadležnosti i odgovornosti predstavnika civilne vlasti. Gotovo godinu dana svih oblika razornoga djelovanja psihološke i oružane velikosrpske agresije ostavili su teške tragove na svim strukturama u Slavoniji, dok se u istodobno osjećalo intenzivno djelovanje što stranih, što neprijateljskih službi kroz procese dezinformacija, demoralizacije i zbunjivanja stanovništva. Pod neposrednim zapovjedništvom operativne zone Osijek u to vrijeme bila je grupacija brigada snage nešto više od 45 000 hrvatskih vojnika. Zapovjedništvo brigada, bojni i manjih postrojbi uz veliki napor sanirali su posljedice zime i značajnih gubitaka u ljudstvu uzrokovanih hladnoćom i neprijateljskim djelovanjem. U provedbi predsjednikove zapovijedi susretao sam se sa svim negativnim aspektima koje proizvodi rat, uslijed čega su nastupili mnogi nepovoljni događaji koje sam morao razrješavati s civilnim i vojnim strukturama. U isto se vrijeme intenzivirao rat u susjednoj državi BiH, posebno na području Bosanske Posavine kojom je prolazio koridor koji je povezivao Republiku Srpsku sa Srbijom te koji je bio glavni put opskrbe svih srpskih snaga na području BiH i Hrvatske. Kako bih što brže ispunio zadaće, zatražio sam od predsjednika pomoć antiterorističke postrojbe Lučko, što mi je u kratkom vremenu odobreno te sam vrlo brzo na raspolaganju pored 46 000 vojnika pripadajućih vojnih postrojbi i policije imao na raspolaganja i ATJ Lučko, dragovoljačku postrojbu čije sam zapovjednike i pripadnike poznavao iz 1990. godine, iz vremena kada smo zajedničkim snagama štitili Grad Zagreb i institucije hrvatske države od prijetećega vojnoga udara. Kako bih spriječio djelovanje pete kolone koja je provocirala na mnogim dijelovima fronte te proizvodila mnoge složene i nepovoljne situacije, zatražio sam pomoć radija i televizije Osijek te pozvao stanovništvo da prijavi u svakom trenutku kada uoči postupanja suprotna mojim zapovijedima, a kojima sam zabranio sva djelovanja naše vojske, želeći jasno pred pripadnicima međunarodnih snaga koje su se u to vrijeme već razmjestile na području istočne Slavonije jasno prikazati koja strana krši dogovorena primirja te uzrokuje nepotrebne ljudske patnje i materijalna razaranja. Uz određene otpore reorganizirao sam rad vojne policije, a uz snažni psihološki pritisak prisustva ATJ Lučko prisilio sam na poslušnost i sve one koji su se suprotstavljali provedbi mojih, to jest predsjednikovih zapovijedi. Do lipnja 1992. potpuno sam uspostavio stanje mira te je za Osijek i ostale gradove i sela toga dijela bojišta završio rat. Nesreću rata i zločinačka djelovanja srpsko-četničkih i armijskih snaga još naredne gotovo dvije godine trpjela su sela i gradovi hrvatske Posavine.

Možete li nešto reći o tome zašto se pojavila potreba osvajanja vojarni JNA u Hrvatskoj i kako su se provodile te aktivnosti?

Uslijed demokratskih promjena koje su zahvatile jugoistočnu Europu gdje su građani niza država zahtijevali demokratsko pravo uspostave demokratskih organiziranih država, slobode naroda i vlastitoga odlučivanja o svim važnim pitanjima za svoje države. Ista događanja prožimala su Hrvatsku, na temelju čega je započeo proces demokratizacije, uspostave višestranačja i procesa tranzicije iz jednopartijskoga sustava  u višestranački. Istodobno s tim procesom koji je rezultirao osamostaljenjem Estonije – Letonije, Litve – Češke itd., zahtjev za samostalnošću iskazali su Hrvatska, Slovenija, Makedonija, ali to nije bio jedini proces. U prostoru Jugoslavije snažno se razvija velikosrpski agresivni šovinizam. Nasuprot težnji prema slobodama i demokraciji u Europi na području bivše Jugoslavije pod utjecajem takve velikosrpske politike i panične želje JNA da sačuva svoju državu s obzirom na to da je JNA bila u Jugoslaviji država u državi, procesi na ovim prostorima otišli su u potpuno suprotnom smjeru. Ideja slobode, samostalnosti i demokracije u vlastitoj državi Hrvatskoj sukobila se s idejom memoranduma i spremnošću JNA da je sprovede u djelo. Usporedno s procesom hrvatske demokratizacije JNA je provodila proces vojnoteritorijalne reorganizacije u cilju sprječavanja hrvatskoga osamostaljenja pod svaku cijenu. Istodobno je velikosrpska politika koristeći raspoložive instrumente jugoslavenske države ponavljala tezu o ugroženosti srpskoga naroda u Hrvatskoj, agresivno se vraćajući u Drugi svjetski rat, krivotvoreći povijesne istine mobilizirala hrvatske građane srpske nacionalnosti te ih uporabila kao trojanskoga konja protiv svojih susjeda, protiv hrvatskoga naroda i protiv države u kojoj žive posljednja dva do tri stoljeća. Rezultat svih navedenih političkih procesa jest lavina zločina nad nesrpskim stanovništvom na području istočne i zapadne Slavonije, Like i dalmatinskoga zaleđa. Uz istodobno oduzimanje oružja teritorijalne obrane koje provodi JNA, uz uvođenje međunarodnoga embarga na uvoz oružja s područja Jugoslavije što stvara situaciju razoružane hrvatske države i hrvatskoga naroda nasuprot do zuba naoružane JNA, paravojnih i terorističkih skupina domaćih i uvezenih Srba  koji su već ovladali s 30 % hrvatskoga nacionalnoga teritorija. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, koji je svim sredstvima izbjegavao i odgađao sukob s jugoslavenskom armijom koja to više nije svjestan kako je pod upitnikom cjelokupna budućnost hrvatskoga naroda donosi odluke o formiranju hrvatskih redarstvenih i potom vojnih snaga redoslijedom: 1990. godine organiziranje specijalnih postrojbi, u svibnju 1991. ZNG-a, a potom od ljeta 1991. nadalje kroz procese mobilizacije ustrojavanje HV-a. Izloženi embargu, agresiji, memorandumskoj velikosrpskoj ideji, istodobno ravnodušnosti Europe i svijeta, hrvatski se narod jedino mogao osloniti na vlastite ljudske i materijalne potencijale. Vizionar Tuđman prvo je donio odluku o blokadi svih objekata i struktura koje su prijetnja hrvatskoj budućnosti, dajući vrijeme svjetskom političkom faktoru da prepozna stvarnost događanja u Hrvatskoj. Veoma brzo, suočen sa stvarnošću da smo prepušteni milosti i nemilosti Srbije i Armije, kao nužan čin donosi se odluka o osvajanju vojarni i preuzimanju naoružanja JNA koje je ionako kupljeno novcem hrvatskih građana, s obzirom na to da je Hrvatska bila najveći financijer JNA tijekom vremena Jugoslavije, kao republika s najvećim društvenim proizvodom. Razdoblje koje je slijedilo jest razdoblje junaštva i žrtvovanja hrvatskih dragovoljaca koji tijekom druge polovice 1991. godine uspijevaju zauzeti sve vojne objekte u Hrvatskoj, istodobno vodeći obrambeni rat na linijama fronta. Obvezujuće je istaknuti hrabrost hrvatskih pilota Rudolfa Perišina i _______ te Albanca Rahima Ademija kojom su pokazali što je to domoljublje i koji su prelaskom u hrvatske oružane snage sa sobom donijeli oružje tako neophodno hrvatskoj obrani uz istodobno tužnu spoznaju kako je najvećih broj ostalih Hrvata pripadnika JNA prešao na hrvatsku stranu ostavivši svoje oružje neprijatelju. Slijedeći Tuđmanovu ideju oprosta i pomirbe, nastavili smo zajednički izgrađivati hrvatske oružane snage. Nasuprot mnogih teza generala Martina Špegelja i političkih istomišljenika koji su zagovarali trenutni napad na JNA, političar i vrhovni zapovjednik, vizionar Franjo Tuđman nije pao u zamku iste ponude jer bi dao potpuni legitimitet neprijateljskoj strani da nas napadne svim sredstvima te da za to ima obrazloženje pred svjetskom javnošću. Odgađanjem konačnoga obračuna kao da je slijedio Sun Tzuovu teoriju kako je pobjednik onaj koji odredi vrijeme, mjesto i način vođenja bitaka. Naknadno s velikim zakašnjenjem pridruženi generali Anton Tus, Petar Stipetić i drugi od tada do danas pokušavaju prisvojiti političku i vojničku genijalnost, odlučnost i hrabrost kojom je Franjo Tuđman kao prvi izabrani predsjednik, istodobno i vrhovni zapovjednik oružanih snaga u ratu, koristeći hrabrost i spremnost na maksimalnu žrtvu hrvatskih branitelja uspio Hrvatsku prvo obraniti, potom osloboditi, politički je međunarodno uspostaviti u UN-u, što je nešto u što je vjerovao samo hrvatski narod. U zauzimanju vojarni naglasak je bio na humanom postupanju zatečenih pripadnika jugoslavenske armije svih nacionalnosti bivše Jugoslavije koji su, nažalost, ponajviše bili samo instrument u rukama velikosrpske politike i odmetnutih jugoslavenskih generala i vojnoga vrha koji je napadom na Hrvatsku pogazio sve one zakletve na koje su se pozivali u vrijeme Jugoslavije, da su oni narodna armija i da su oni ti koji će braniti sve narode, a povijesna je stvarnost pokazala da su oni nenarodna i fašistička grupacija odmetnuta od svih naroda bivše Jugoslavije, zastupajući samo velikosrpske interese. 

Kako se tijekom zauzimanja vojarni JNA diljem naše zemlje postupalo s vojnicima srpske nacionalnosti koji su se predali?

Tijekom zauzimanja vojnih objekata JNA oružane snage RH poštivale su međunarodne konvencije i postupanja s ratnim zarobljenicima, svjesni kako je jugoslavenski vrh zlorabio tisuće mladih ljudi svih nacionalnosti koji su se po sili zakona jugoslavenske države tijekom 1990. i prve polovice 1991. odazvali na obvezujuće služenje vojnoga roka te ih koristili protiv RH. Po zarobljavanju ili po bijegu, jer su mnogi mladi ljudi samostalno bježali iz vojnih objekata, isti su prihvaćani od pripadnika oružanih snaga RH te su preko susjednih država, najčešće Slovenije i Mađarske, po njih dolazili njihovi roditelji.

Danas ste dopredsjednik Hrvatskoga generalskoga zbora. Možete li ukratko opisati čime se ta udruga bavi, koji je njezin cilj i jeste li zadovoljnim njezinim položajem u današnjem društvu?

Sudionik sam izgradnje obrambenoga sustava RH od jeseni 1990. godine i sudionik Domovinskoga rata u njegovu cjelokupnom trajanju, zapovijedajući postrojbama od najniže razine do operativne zone koju je činilo više od 50 000 hrvatskih vojnika. Svjedočio sam ogromnom naporu i neopisivoj žrtvi svih sastavnica hrvatskoga društva i svih građana koji su bili odlučni braniti slobodu i demokraciju. Zagovornik sam razvoja svih institucija koje postoje u slobodnim i demokratskim društvima pa tako HGZ nije nikakva posebnost Hrvatske, nego u većini demokratskih zemalja postoje takve ili slične organizacije umirovljenih generala, časnika, dočasnika i vojnika. Kao osobni svjedoci s jedne strane tragedije i žrtve koje smo doživjeli u ratu, ali ushita i sreće s kojima smo izgradili vojsku, obranili i oslobodili Hrvatsku, sa svim braniteljima ostvarili povijesni san te uspostavili suverenu, samostalnu i neovisnu RH, odlučni smo čuvati vrijednosti zbog kojih je dana tako velika žrtva u životima, zdravlju, nesreći mnogih obitelji i ogromnim materijalnim gubicima hrvatskoga društva. Kako bi sačuvali što veći broj vjerodostojnih podataka o strateškim odlukama koje su dovršene tijekom Domovinskoga rata te stalno ponavljanu istinu o hrabrosti i požrtvovnosti hrvatskoga vojnika, trudimo se očuvati od zaborava taj najveći kolektivni napor koji je podnijelo hrvatsko nacionalno biće u obrani i ostvarenju svojih povijesnih težnji, mira, slobode i demokracije u vlastitoj državi.

Unatrag godinu dana javno su predstavljena dva filmska uratka o životima generala Antona Tusa i pokojnoga generala Petra Stipetića, o kojem su vrlo pozitivno pisali mnogi lijevi portali. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

Svjedočeći mnogim netočnim prikazima ostvarenja hrvatske državnosti, obrani i oslobađanja naše domovine, kao i mnogi drugi branitelji, postavljam pitanje kako to da još nisu snimljeni cjeloviti filmovi o pokojnim hrvatskim velikanima koji su umrli prije 2000. godine, npr. o vrhovnom zapovjednik oružanih snaga dr. Franji Tuđmanu, zatim pokojnom ministru Gojku Šušku, pokojnim načelnicima stožernom generalu Janku Bobetku, stožernom generalu Zvonimiru Červenku te dokazanim herojima Domovinskoga rata Blagi Zadru, Andriji Matijašu, Damiru Tomljanoviću Gavranu? Prešućivanje povijesnih zasluga jednih, a isticanje zasluga drugih pouzdano se zove krivotvorenje povijesti.

Smatrate li da je danas dovoljno razjašnjena uloga Kontraobavještajne službe u Domovinskom ratu?

Svjedoci smo kako je tijekom posljednjih desetljeća uvelike razotkrivena uloga Uprave državne bezbednosti (UDBA-e) te su pred svijetom i hrvatskom javnošću predočeni zločini koje je UDBA počinila preko svojih ubojica diljem Europe i svijeta, provodeći nemilosrdnu borbu protiv hrvatskoga iseljeništva, a posebno onih koji su trajno zagovarali hrvatsku ideju i hrvatsku državnost. Istodobno Kontraobavještajna služba (KOS) ostaje skrivena organizacija. Samo su djelomično razotkriveni nosioci zapovijedanja i organiziranja u toj zlokobnoj organizaciji jugoslavenske armije, a isti su najodgovorniji za zločine koje je počinila jugoslavenska armija prema hrvatskom stanovništvu okupiranih hrvatskih teritorija. Nedvojbena je uloga KOS-a u genocidu koji je počinjen u Vukovaru i istočnoj Slavoniji. Nužno je nastaviti istraživati zločine koje su počinili pripadnici KOS-a, potrebno je javno razotkriti djelovanje KOS-a u svim aspektima hrvatske vojske te pokrenuti istražne i sudske procese po cijeloj liniji vođenja i zapovijedanja te fašističke organizacije koja je odgovorna za provedbu terorističkih aktivnosti i genocida, ne samo nad Hrvatima nego i nad Bošnjacima u Bosni i Albancima na Kosovu.  Od pripadnika KOS-a hrvatske nacionalnosti koji danas žive u Hrvatskoj očekuje se da pokajnički doprinesu razotkrivanju krakova te organizacije koja i danas djeluje u Hrvatskoj protiv hrvatskoga naroda i hrvatske države.

Vi ste upoznali sadašnjega ministra obrane SAD-a, Jamesa Normana Mattisa. Kakva je bila uloga SAD-a u Domovinskom ratu?

Za zasluge u Domovinskom ratu nagrađen sam visokim dužnostima u organizaciji mirnodopske hrvatske vojske. Obavljajući dužnosti prvo zamjenika načelnika Glavnoga stožera, a potom i načelnika Glavnoga stožera RH od 2003. do 2011. osobno sam se susreo sa svim načelnicima oružanih snaga Sjevernoatlantskoga saveza (NATO-a). Pored poslovnih aktivnosti imao sam priliku družiti se s mnogim američkim i europskim generalima te sam tijekom tih događanja osjetio razliku u pristupu. Europski generali koje sam susretao doživljavali su nas hrvatske vojne zapovjednike uz određenu dozu arogancije, ponekad i umišljenosti, vjerojatno promatrajući nas kroz prizmu nesretne hrvatske povijesti i lažnih jugoslavenskih interpretacija. Obično bih ih prizemljio pitanjem jesu li ikada bili u ratu i znaju li osobno što je rat, osim što o tome čitaju i teoretski raspravljaju. Pripadnici vojske SAD-a odnosili su se prema hrvatskim vojnicima, dočasnicima, časnicima i generalima s uvažavanjem, iznenađeni našom sposobnošću kako smo izgradili vojsku od 200 000 vojnika u samo godinu dana, ushićeni hrabrošću hrvatskih vojnika i policajaca koji su branili Vukovar i ostala mjesta najvećih bitaka u Domovinskom ratu. U tom odnosu lagano smo sklapali poznanstva i prijateljstva na svim razinama, od vojnika do generala. Već tijekom rata umirovljeni američki generali došli su u Hrvatsku te su uvelike doprinijeli organizaciji vojnoga školstva i obuke, a posebno su doprinijeli stvaranju profesionalnih odnosa na najvišim razinama vođenja i zapovijedanja hrvatske vojske. Svi su oni trajno ostali naši prijatelji i u mirnodopskom razdoblju suradnje između SAD-a i Hrvatske davali su nam značajnu potporu te je SAD postao i ostao strateški partner RH. Generala Mattisa koji je zapovijedao strateškim zapovjedništvom za transformacije i generala Kredoca koji je zapovijedao str. Zapo za operacije NATO-a upoznao sam u vrijeme pristupanja Hrvatske NATO-u. Obojica su dali snažan doprinos suradnjama između naših oružanih snaga, profesionalizaciji i obuci hrvatske vojske te u završnici pristupanju Hrvatske u punopravno članstvo NATO-a. I danas kada je general Mattis ministar obrane SAD-a ponosan sam na to poznanstvo i prijateljstvo i bilo mi ga je zadovoljstvo susresti tijekom njegova drugoga dolaska u Hrvatsku, sada kao ministra obrane SAD-a. Iako su u početku Domovinskoga rata američke službe procjenjivale da Hrvatska nema budućnosti u srazu s JNA i Srbijom, s vremenom su postali svjesni realnosti te se promijenila američka i civilna i vojna politika prema RH, što je pozitivno utjecalo na položaj Hrvatske u pristupnim procesima i NATO-u i EU te u mnogim drugim područjima zajedničkih politika.

Postoji li danas sustavno proučavanje Domovinskoga rata od strane znanosti u konzultacijama sa sadašnjim i umirovljenim generalima? Smatrate li da to ogromno iskustvo rata treba temeljitije dokumentirati i zašto nam je to potrebno?

Hrvatski generali i visoki časnici Domovinskoga rata danas su organizirani u Hrvatski generalski zbor te tako organizirano savjetodavno doprinose daljnjem razvoju obrambenoga sustava RH. Kao umirovljenici značajno su uključeni u široki spektar sigurnosnih i obrambenih pitanja. Istodobno su u medijskom prostoru generali i vojni zapovjednici hrvatske policije i vojske izloženi negativnom tretmanu, vrlo često ismijavanju i poruzi, a još češće optužbama  u kojima se obrambeni rat proglašava građanskim, gdje se izjednačuju agresor i žrtva, gdje se zanemaruju tragedije i teškoće obrane tijekom 1991. i gdje se zanemaruje organizacijska sposobnost koju su iskazali hrvatski zapovjednici svih razina, što je rezultiralo vojskom od 200 000 vojnika koja je obranila, a potom i oslobodila cijelu domovinu. Sa žaljenjem moramo zaključiti da se u pitanje vojne povijesti i Domovinskoga rata najčešće ne konzultira hrvatske generale, a posebno je upitno zašto HAZU nikada nije organizirala niti jednu tematsku raspravu na kojoj bi se raspravilo kako je i u kojim uvjetima izgrađen obrambeni sustav RH. S obzirom na to da je 25 godina dovoljan odmak od ratnih događanja, zbog čega bi bilo krajnje vrijeme da taj dio hrvatske inteligencije koji nosi časni naziv akademika da i svoj povijesni pravorijek u uzrocima i tijeku rata, opsegu stradavanja i šteta koje je Hrvatska i hrvatski narod pretrpio, podsjećamo da u isto vrijeme njihovi srpski kolege već pišu i treći memorandum.

Obnašate li neke funkcije u braniteljskim udrugama i kakva je uloga tih udruga u našem društvu?

Kao umirovljeni hrvatski general neprekidno sam prisutan u radu braniteljskih udruga Tigar Rakitje 90/91 tigrova i HGK. Udruge proistekle iz Domovinskoga rata savjest su ovoga društva i stalno podsjećaju na najtragičniji i najveličanstveniji događaj hrvatske povijesti, obrambeni rat i nastanak suverene hrvatske države. Najtragičniji je to rat po opsegu razaranja hrvatskih sela i gradova i dimenzijama zločina i genocida nad hrvatskim narodom i kulturom u isto vrijeme najveličanstvenijem razdoblju u kojem su se svi Hrvati našli na istoj strani u obrani hrvatskoga naroda i države. Udruge čine maksimalan napor kako bi se pravno i regulatorno kvalitetno riješilo nasljeđe rata svih stradalih i njihovih obitelji.

Za kraj, pitanje vezano uz džudo kojim ste se bavili i o kojem ste napisali nekoliko knjiga. Poznato je da se predsjednik Rusije Vladimir Putin bavio džudom i da je više puta istaknuo da mu to posebno koristi u životu. Koliko Vam je u životu i ratu koristilo iskustvo koje ste stekli baveći se džudom?

Najljepše i najbezbrižnije razdoblje mojega života jest razdoblje mladenaštva kada sam život provodio baveći se sportom, putujući i uživajući u svemu onome što čini mladost. Bavljenje džudom potpuno je odredilo moj život, promijenilo mi je profesionalnu orijentaciju jer sam iz područja tehničke kulture prešao u područje kineziologije, stekao mnoga poznanstva i prijateljstva te se izgradio u tjelesnom i duhovnom smislu i dočekao Domovinski rat potpuno sposoban podnijeti ga kroz sve oblike napora. Istodobno sam bio odlučan donositi najteže odluke koje se u ratu donose. Džudo, iako borilački sport, spada među deset najrazvijenijih sportova na svijetu, a po svojoj strukturi i sadržaju najprihvatljiviji je za odgoj i odrastanje djece, omogućavajući im pravilan razvoj i kvalitetno odrastanje, kao što općenito čovjeku omogućuje dostizanje punih potencijala.

[1] https://www.telegram.hr/price/zasto-je-general-stipetic-jedan-od-ljudi-za-koje-se-zaista-moze-reci-su-obranili-i-oslobodili-hrvatsku/