Autor: Davor Dijanović

1. Poštovani dr. Vidmaroviću, zahvaljujemo Vam što ste pristali govoriti za treći broj časopisa „Obnova“ koji obrađuje temu geopolitike. S obzirom na to da Vaš znanstveni interes uključuje kinesko-japanske odnose, kinesku vanjsku politiku i sigurnost u istočnoj Aziji, naš će se razgovor ograničiti na ta važna područja. Pozornost svjetske javnosti posljednjih godina sve više privlači Kina pa bismo razgovor započeli Vašim viđenjem trenutne situacije u toj velikoj zemlji. Koji se čimbenici prema Vašem mišljenju kriju iza onoga što se obično naziva „kinesko gospodarsko čudo“ i je li uopće ispravno upotrebljavati tu sintagmu?

Hvala vama na tome što ste mi pružili priliku podijeliti s vama svoja razmišljanja o temi koja je za nas u Hrvatskoj dosta specifična, ali koja postaje sve važnija upravo zbog rastuće kineske moći. Slažem se s vama u uporabi sintagme „kinesko gospodarsko čudo“, ali bih vjerojatno izbacio riječ „gospodarsko“ i ostavio samo „kinesko čudo“. Kineski razvoj tijekom zadnjih dvaju desetljeća priča je o munjevitom rastu na svim područjima – i vojnom i geostrateškom, političkom i socijalnom, a ne samo gospodarskom. To je priča o tranziciji od velike, istina - nuklearne, ali ne i previše značajne ruralne zemlje do zemlje koja je danas jedna od esencijalnih svjetskih sila. Nekoliko je čimbenika koji su osigurali današnje kineske pozicije: dugačka tradicija državnosti, upravljanja i centralizacije, nevjerojatna pronicljivost,  sposobnost anticipiranja promjena, fleksibilnost i adaptacija novonastalim uvjetima. Umijeće formiranja i provedbe strategije te nama potpuno neshvatljiv kineski koncept vremena u kojemu ne postoji kratkoročnost, dok se dugoročnost mjeri u stotinama godina. Nacionalni interesi i vizija budućnosti jedinstveni su i utkani u tkivo kineskog razvoja i svjetonazor kineskog čovjeka.

Nakon tragičnih događaja, odnosno krvavoga obračuna s prosvjednicima na trgu Tiananmen 1989. godine, Kina se našla u svjetskoj gospodarskoj i političkoj izolaciji. Međutim, nitko nije mogao predvidjeti da će upravo tu izolaciju i svjetski „zaborav“ Kina iskoristiti za doslovce nesmetan i nezapažen razvoj. Godine 1990. DengXiaoping sročio je strategiju koja sama po sebi slikovito dočarava, a ujedno i objašnjava zašto je Kina danas takva kakva jest: „Smireno promatrati, učvrstiti svoj položaj, nositi se s promjenama staloženo i hladnokrvno, skriti vlastite mogućnosti i izbjegavati pažnju, ne eksponirati se, ne preuzimati vodstvo i ustrajati u nakani.“. Zahvaljujući implementaciji te strategije, kineski je BDP od kraja 1990-ih u stalnom usponu, a Kina je u 21. stoljeće ušla kao sasvim nova, snažna zemlja sa svojim ciljevima i interesima.

Također treba napomenuti da je Kina vješto adaptirala komunističku ideologiju. Pad komunizma u Europi i Euroaziji nikako se nije odrazio na kineski režim jer je kineska inačica bila spremna za evoluciju svjetskoga poretka i za prelazak na slobodno tržište. Danas se suživot komunizma i slobodnoga tržišta u Kini može dobro opisati pomoću „ptice u kavezu“. Ptica je kinesko gospodarstvo, kavez je kineska komunistička partija, a zrak koji nesmetano prolazi kroz kavez slobodne su svjetske investicije u Kinu.

2. Koje su bitne odrednice kineske vanjske politike u odnosu na države u političkom okruženju te u odnosu na ostale relevantne „igrače“ na međunarodnoj sceni?

Razvoj kineske vanjske politike uvijek je teško predvidjeti. Jedanput sam proveo komparativnu analizu desetka članaka posvećenih Kini i njezinoj budućnosti objavljenih u razdoblju od 1970. do 1990. Htio sam vidjeti koje su se prognoze stručnjaka ostvarile. Nisam očekivao da se gotovo ništa od prognoziranog nije zbilo. No, to ne govori loše o znanstvenicima, već o tome koliko je zapravo kineska unutarnja i vanjska politika ispod površine dinamična, iako je izvana vrlo statična, gotovo monumentalna. Kineska se vanjska politika zasniva na iščekivanju, konstantnoj skrivenoj adaptaciji i zavaravanju suparnika. Ona ne čini ništa na uštrb svojim interesima. Vjerujem kako je konačni cilj Pekinga postati neupadljiv i skrovit hegemon, država koja ima najjače pozicije, država koja dominira planetom tiho, stvarajući pritom iluziju multipolarnosti. Kako bi došli do toga, Kinezi sada nastoje riješiti jedno, odnosno dva važna pitanja koja se nadopunjuju i definiraju njezine odnose s bilo kojom zemljom. Prvo je pitanje ujedinjenje s Tajvanom. Uvijek kategorično tvrdim da je to kamen temeljac kineske vanjske politike i svih njezinih pothvata. Svijet se dijeli na one koji priznaju da je Tajvan dio Kine i na one koji smatraju da je Tajvan samostalan. Ujedinjenje s Tajvanom bio bi konačni simbol kineske moći i snage centralizirane države. Vlada koja ostvari to ujedinjenje ući će u povijest kao najveći heroj. Drugo je pitanje vlastite sigurnosti – energetske, gospodarske i vojne. Tu Kina širi svoju dominaciju kroz različite gospodarske odnose i veze, i to više sa siromašnim i zemljama u razvoju, vješto kombinirajući jeftine kredite i zajmove u zamjenu za resurse i razumijevanje Pekingovih aspiracija prema Tajvanu. Što se velikih igrača tiče, vidljivo je da se iščekuje, ne provocira i ne nameće. S Rusijom Kina vodi zanimljivu politiku kojom Rusija de-facto postaje veliki sigurnosni štit na njezinu zapadu i osigurava dio diversificiranoga uvoza energenata. Svoje velike trgovačke partnere – Sjedinjene Američke Države i Europsku uniju Kina ne provocira, ostaje po strani bilo kakve oštrije diskusije jer ne želi ugroziti gospodarstvo i dobru trgovinu. U isti mah, smogla je za zemlje u razvoju stvoriti lagani „antiamerički“ imidž i plasirati sebe kao alternativnog lidera. 

3. Posljednjih godina svjedoci smo međusobnih trvenja između Kine i Japana s obzirom na skupine spornih otoka u Istočnom kineskom moru kojima upravlja Japan. U tom se kontekstu govorilo o porastu japanske vojne potrošnje i remilitarizaciji Japana. Koje su Vaše spoznaje o toj problematici?

Ovaj problem ima svoju kinesko-japansku i japansko-američku stranu. Kinezi i Japanci ratovali su mnogo puta još prije Drugoga svjetskoga rata tako da imaju dosta razloga za uzajamno nepovjerenje i animozitet. Ali vojni savez Japana i SAD-a jest ono što je doista bitno. Naime, remilitarizacija Japana i japanski razgovori o tome ne brinu samo Peking, već i Washington.

Japan je nakon Drugoga svjetskoga rata ostao okljaštren, bez vojske i bez nade za svoju vojsku. Naime, Amerikanci su inzistirali da se u novi japanski poslijeratni Ustav uvrsti članak br. 9 koji zabranjuje Japanu posjedovanje svojih pravih vojnih snaga, a umjesto toga Japanu je dopušteno imati tek lokalne „snage samoobrane“. Sve duge poslijeratne godine bile su za Japan jedno veliko poniženje i osjećaj srama i sad se taj nacionalizam i japanski ponos sve brže vraća i u društvenu i u političku diskusiju. Tema remilitarizacije Japana i izmjene Ustava više nije tabu, o tome se razgovara. Kina je nehotice doprinijela tome svojim naglim rastom vojne moći i antijapanskom retorikom. Japan se osjeća ugroženo i osjeća da SAD ne može (ne želi) pružiti Kinezima pravi otpor u istočnoj Aziji. Sadašnji premijer Abe ne gnuša se ideje i o svojem nuklearnom oružju jer osjeća ugroženost u široj regiji koja je sada načičkana atomskim bombama – Kina, Indija, Pakistan, Rusija i Sjeverna Koreja! Stručnjaci upućuju na to da Japanske tehnologije i novac mogu Japancima osigurati kreiranje najjačeg oružja u vrlo kratkom roku. Amerika je već neko vrijeme u dilemi s obzirom na produžetak svoga saveza s Japanom, ali zasad inzistira na njemu jer nije sigurna hoće li Japan voditi proameričku politiku u slučaju svoga „osamostaljenja“. Kinezima takvo stanje odgovara, za Peking je bitno stalno imati opasnost u susjedstvu, faktor koji bi mogao iz godine u godinu opravdavati kineski rast vojne moći. Više od deset godina nastavlja se taj obračun s tim da Kinezi inzistiraju na tome da je normalizacija moguća isključivo uz svestrano kajanje i ispriku Japanske vlade za genocid zadnjih ratova. Japanci su se već ispričali u onoj mjeri, koliko im dopušta njihova kultura i osjećaj vlastitoga dostojanstva, ali Kinezi namjerno ne čuju, inzistirajući na nečemu za što znaju da je nemoguće.

Spor oko otočja ima političke, strateške razloge. Namjerno ne navodim energetiku jer je energetika paravan kojim se zemlje pokrivaju u dotičnom slučaju. Otočje i podmorsko tlo otočja Senkaku bogato je plinom, ali ne u tolikim količinama da bi moglo Kini osigurati zadovoljavanje njezine rastuće energetske gladi. Japan to također zna. Glavni je razlog sukobima i agresiji oko tih zapravo vrlo malih otoka, stijena i hridi koje strše iz mora – Tajvan. Otočje se nalazi vrlo blizu Tajvanu, a površina nekolicine otočića dopušta gradnju kratkih vojnih pista i omanjih baza. Zato je bitna kontrola tog kopna zbog svih prednosti koje proizlaze iz toga – zračni prostor i proširenje pomorskih granica. Sve dok je bilo koji od otočića u japanskom posjedu, snažna američka mornarica može nesmetano krstariti svega nekoliko stotina kilometara od kineskoga tla.

4. Koliko u kinesko-japanskim odnosima dolaze do izražaja suprotnosti politika SAD-a i Rusije? Naime, SAD se postavlja kao saveznik Japana, dok Rusija s druge strane razvija sigurnosnu suradnju i s Japanom (u studenom 2013. održan je niz sastanaka na temu sigurnosne i gospodarske suradnje, što se tumačilo kao signal Kini koja jača vojnu prisutnost  toj regiji), ali i  s Kinom (zajednički vojni manevri)?

Odlično ste zapazili te čudnovatosti regije. Ukratko, ovdje bi svi htjeli biti dobri sa svima i kontrolirati sve. Što se Japana i Rusije tiče, ne zaboravimo da se dvije zemlje još uvijek formalno nalaze u ratu. Japan traži od Rusija da mu se vrate sjeverna područja – Kurilski otoci, tako da je sigurnosna suradnja, odnosno razgovori o reguliranju starih problema s Japanom neophodna. Tu Rusi možda žele preduhitriti Japance, oduzeti inicijativu. Moskva ne želi vraćati otočje, ali bi voljela da Japan ostane tržište za ruske energente. Takva suradnja s Japanom ne predstavlja ni opasnosti za Kinu jer pomaže dodatnoj zbrci i rascjepkanosti regije. Mislim da su takvi rusko-japanski razgovori čak i u interesima Washingtona jer dodatno skreću pozornost s važnijih problema.

S druge strane, rusko-kineska suradnja i zajednički vojni manevri nešto su što ne izaziva veće emocije u Washingtonu jer je jasno da Rusi i Kinezi ulažu u te vježbe različit smisao i svaka strana brine samo o svom. To nije „antiamerička“ koalicija, niti će ikada takva biti. Rusija želi da se manevre tumači upravo kao nešto antizapadno, a Kina želi da Japan, kineske manjine, Tibet, Indija i zemlje središnje Azije vide kinesku moć.

5. Podudara li se, barem načelno, komplementarnost strategija Rusije i Kine na globalnoj razini i na azijskim, „lokalnim“ pitanjima? Postoje li neka otvorena geostrateška razilaženja Kine i Rusije na istoku Azije (npr. pitanje rudama iznimno bogate Mongolije) koja bi mogla biti problematična u njihovu partnerstvu?

Uvijek sam tvrdio i nemam razloga ne nastaviti tvrditi da se putevi Kine i Rusije razilaze. Oni nemaju iste geostrateške ciljeve niti su ih ikad dijelili. Ruska je percepcija stvarnosti zamagljena hladnoratovskim razmišljanjem i romanticizmom – Moskva bi voljela stvoriti nekakvu osovinu koja će biti alternativa općenitom Zapadu i američkoj vanjskoj politici. Zato su u Rusiji toliko aktivni u promociji Kine i BRICS-a. Kremlj gaji nadu (a vrijeme će pokazati je li to zapravo zabluda) da će sve te zemlje zbog „više ideje“ napustiti suradnju s Washingtonom ili EU i postaviti se kao opozicija. Ono što Rusija doista želi postići je pravi multipolarni svijet ravnopravnosti i u toj je nakani vrlo iskrena, ali možda i naivna, smatrajući da se takav svijet može izgraditi isključivo preko antiameričke pozicije. U tom zanosu Moskva ne vidi, ili za sada ne želi vjerovati, da kineski ciljevi nisu isti. Kina želi osigurati svoj dominantan položaj, energente, kroz kontrolu središnje Azije koji joj mogu pružiti dobre količine uz povoljne cijene. Peking će surađivati i s Amerikom i s EU-om sve dok u takvoj suradnji ima smisla. S obzirom na to da je konačni cilj Kine ujedinjenje s Tajvanom, Kina nikada neće podržati sve što ima veze sa separatizmom i odcjepljenjem – Peking nije podržao Rusiju ni sa Sjevernom Osetijom ni s Krimom. Borba za središnju Aziju je žestoka. Rusi gube i razumijem sve njihove frustracije – to je područje njihovih uskih nacionalnih interesa, a ne mogu se nositi s kineskim kapitalom. Kina ima iznimno privlačan i dobar model suradnje s malim, siromašnim zemljama i zemljama u razvoju: ogromne investicije i jeftini krediti u zamjenu za međunarodnu podršku Kine. Peking ne traži promjenu režima, mišljenja, ustavnoga poretka. Uvijek tvrdim da je taj model spas za Hrvatsku i treba ga iskoristiti.

6. Pitanje Sjeverne Koreje s vremena na vrijeme dolazi na repertoar svjetskih medija. Kako Vi gledate na stanje u toj komunističkoj državi? Kakvi su njezini odnosi s državama u okruženju? Smatrate li da je ujedinjenje Sjeverne i Južne Koreje uopće u interesu susjednih zemalja i zapadnih sila?

Problem Sjeverne Koreje uopće nije trebao postojati – to je nekoć bilo trivijalno, regionalno i specifično pitanje između SAD-a i Sjeverne Koreje. U devedesetima je bilo dogovoreno da će se Sjeverna Koreja odreći nuklearnih programa u zamjenu za američku financijsku pomoć i energente. Ali nakon 11. rujna George Bush odjednom je uvrstio Sjevernu Koreju u popis terorističkih zemalja i tako pomogao stvoriti današnji problem. Treba shvatiti da Sjeverna Koreja silno želi okončati tu nakaradnu utrku. U današnjem svijetu bitno je imati suvremeno konvencionalno oružje, a to stoji puno više od nuklearnog programa. Trošak bombe je samo jednokratna pristojba za članstvo u klubu. Novca više nema, nuklearni program je dalje besmislen, stoga Sjeverna Koreja želi pronaći način izlaska iz te situacije, ali tako da sačuva kredibilitet u očima svoje javnosti. Pomno pratim sve sjevernokorejske izjave koje se objavljuju na službenoj internetskoj stranici njihove državne medijske agencije. Iza redaka paklenih prijetnji upućenih Americi uvijek piše kako je Sjeverna Koreja spremna s Amerikom potpisati ugovor o miru i nenapadanju. Shvaćate? Pyongyangu ne treba čak ni novac, oni ne ucjenjuju nikoga. Samo im treba dostojanstven izlaz iz skupog pothvata. Potpisivanje mirnoga sporazuma pokazalo bi narodu kako vođe nisu lagali da je država moćna, a Washington je cijelo vrijeme strepio.

Međutim, Washingtonu već odavno odgovara imati još jedno krizno žarište u tom dijelu svijeta. Stoga se sjevernokorejsko pitanje raspuhuje na globalnu razinu (dok se Sjeverna Koreja stalno obraća specifično Americi). Prijetnja dopušta američku vojnu prisutnost u Južnoj Koreji, odnosno konstantno pomno praćenje Kine u blizini njihovih granica. Kini, čini se, režim Sjeverne Koreje za sada odgovara jer stvara kaos i odvlači pažnju na sebe. Navodno je Sjeverna Koreja prijetnja i za samu Kinu, što je još jedan bod više u Tajvanskoj politici: „tko će osigurati otočanima miran život ako Amerika ima toliko neprijatelja, i to u neposrednoj blizini?“

Vjerujem da bi obje Koreje odmah prihvatile ujedinjenje da nije geostrateških igara velikih. A velikima više odgovara sadašnje stanje. Zamislite, kada bi se ujedinile dvije Koreje, dobili biste relativno veliku zemlju s odličnim gospodarstvom, nuklearnim oružjem, nevjerojatnom disciplinom i ljudskom izdržljivošću. Pod čiji bi utjecaj dospjela takva zemlja? Velike sile ne bi samo tako dopustile neovisnost nove Koreje. Zato mislim da su svi suglasni na status quo kako ne bi bilo novih konflikata u tom dijelu svijeta.

I za kraj, mali ispravak: službena ideologija Sjeverne Koreje je Chuche koja je već davno smijenila marksizam. To je ideologija oslanjanja na vlastite snage u gospodarstvu, politici i obrani. Pomiješana je s kultom ličnosti u toj mjeri da čak možemo govoriti o laganim teokratskim elementima, čega u komunizmu nije bilo.

7. Kako bi opisali trenutno sigurnosno-političko stanje u Tajvanu (Republika Kina) i kako gledate na međusobne odnose ove države i Kine (Narodna Republika Kina)?

Sve je vrlo složeno. Kina gubi strpljenje i to je vidljivo. Možda je to zbog općenitoga ubrzanja ritma života u svijetu, ali meni se čini da Kina sluti da bi prolongiranje rješenja Tajvana na neki način moglo nepovratno otuđiti taj san. S Tajvanom postoji nekoliko strategija, a Kina trenutno koristi one najsigurnije – narodna diplomacija, propaganda, kulturna i umjetnička razmjena i gospodarstvo. Međutim, što vrijeme više odmiče, to su mladi udaljeniji od Pekinga i bilo kakvih ideja i proklamacija kakve se mogu čuti s Tiananmena. Antikineski prosvjedi na Tajvanu  postali su normalna stvar koja kopnenoj Kini stvara puno glavobolja zbog nemogućnosti utjecaja na takve pojave i njihova rješavanja klasičnim metodama. I jedan krivo ispaljeni gumeni metak ili kantica suzavca može Kinu skupo stajati. Vjerujem da će Peking u nekoj skoroj budućnosti predložiti Tajvanu pojačani model Hong Konga – svojevrsna snažna autonomija koja će garantirati neuplitanje u tajvanske stvari. Također, vjerujem da je ujedinjenje moguće u uvjetima nekog manjeg regionalnog konflikta ili terorističke prijetnje, kada će u kaosu borbe iskrcavanje kineske vojske na tlo otoka biti prijeko potrebno. Ne zaboravljajmo da je k tome Tajvan dio američkih strateških interesa. Bilo kako bilo, Pekingove muke tek počinju. Realno gledajući, za otok je bolje biti pod kineskom nego američkom zaštitom, ali s druge strane, što činiti s ljudima koji desetljećima žive u realnoj demokraciji i ne podnose komunizam na genetskoj razini?

8. Prije nekoliko mjeseci zemlje BRICS-a najavile su osnivanje vlastitoga monetarnoga fonda, razvojne banke i zajedničke devizne rezerve. Odlučeno je da će sjedište monetarnoga fonda biti u Šangaju. Rusija i Kina dogovorile su izgradnju plinovoda koji će Kinu opskrbljivati plinom, a zemlje BRICS-a najavljuju i projekt proizvodnje zrakoplova za duge linije koji bi u budućnosti mogao biti konkurencija Boeingu i Airbusu. Mogu li prema Vašem mišljenju ove alternativne institucije parirati MMF-u i tako ograničiti zapadnu premoć u globalnom financijskom poretku? Kako će prema Vašem mišljenju osnivanje alternativnoga monetarnoga fonda utjecati na položaj Kine u svijetu, a kako na geopolitičke i geostrateške interese zapadnih sila?

Najava je jedno, realizacija je sasvim drugo. Ne sumnjam da će se njihova nakana i ostvariti, ali ne kao opozicija dolaru, nego njegova zamjena kada i ako dolar počne gubiti moć i kada Kina i zemlje BRICS stvarno budu imale materijala za stvaranje svoga Fonda i svoje valute. Opet, najviše o ideji zajedničke novčane jedinice govori Moskva, a ne Kina ili na primjer Indija. S druge pak strane, teško je za očekivati da će Indija i Kina, koje imaju svoje probleme, krenuti u jedan takav pothvat za koji je potrebno jako puno godina rada i usuglašavanja, ne samo gospodarstava, već i političkih principa. EU je tomu dobar primjer. Ruski plinovod prema Kini je samo plinovod poput onih kakvi se grade po svijetu. On nema stratešku težinu jer za Kinu to nije jedini izvor energenata, to nije jedni plinovod prema Kina, a teško da je i za Rusiju od ogromnoga značaja budući da Kinezi ne pristaju na Gazpromove cijene, a izgradnja samog plinovoda, koji je na ruskoj strani duži nego na kineskoj, bit će skup i dugotrajan proces. Nedavno sam čuo da je Gazprom ocijenio investiciju u rasponu od 50 do 100 milijardi dolara.

Kina ima golemu količinu američkih državnih obveznica i čitavo njezino gospodarstvo vezano je uz dolar, što znači da nekakvih većih promjena ne bi trebalo biti, ali opet, kao što sam već napomenuo, kineska je politika nepredvidljiva i možda Peking već ima nekog asa u rukavu.

Proizvodnja zrakoplova je nešto u što vjerujem da bi se moglo ostvariti, pogotovo što združena Rusija, Indija i Kina imaju i tehnološki i intelektualni i financijski potencijal. Rusija mora oživjeti svoju civilnu zrakoplovnu industriju. Kina ne želi više kupovati, ona umije proizvoditi. To je dobar model i takvim projektima se zemlje BRICS trebaju baviti. Inovacija, ulaganje u veliko, ulaganje u korisno za dobrobit čovječanstva. Suradnja zasnovana na protuteži i inatu nekomu ili nečemu nije produktivna. U svijetu se sve mijenja, ništa nije vječno, pa tako ni dolar. Ali dok je jak i relevantan, treba misliti kako ga najbolje iskoristiti, a ne kako ga pobijediti.

9. Kako će se prema Vašem mišljenju dalje razvijati sigurnosni i politički odnosi u istočnoj Aziji? Jesu li u tom prostoru mogući vjerski motivirani sukobi usporedivi s onima na Bliskom istoku?

Istočna je Azija potencijalno vrlo eksplozivno područje gdje su instant-konflikti već spremni, konzervirani i samo čekaju da ih netko otvori. Rusija – Japan – Kurili, Kina – Japan – SAD – Tajvan, Kina – SAD – Rusija – Sjeverna Koreja. I gotovo svi osjećaju svoje pravo i svoju isključivost. Problem je i u tome što ta regija nema svoj sigurnosni savez. Ne postoji azijski NATO. Sve zemlje žele biti vođe regije, a nitko ne predlaže model sigurnosne suradnje. To je i zato što svaka zemlja pomno računa svoje dobitke i gubitke, a zajednička sigurnost značila bi da određene zemlje moraju napustiti neke svoje sadašnje smjernice za opću dobrobit regije. Kako bi slikovitije dočarao situaciju, reći ću kako je to kao da predložite da Hrvatska i Srbija budu u zajedničkom neovisnom vojnom savezu. To bi značilo da Srbi gube Rusiju, mi Europu i Ameriku, a i jedni i drugi imamo povijesnih problema i nesuglasica i teško da možemo supostojati u takvoj sprezi.

Neki izlaz iz situacije vide u američkom napuštanju regije, ali njezino će mjesto zauzeti Kina. Mislim da će prava katarza nastati nakon ujedinjenja Kine i Tajvana. Ako se to dogodi mirno, uz dogovor sa SAD-om i Japanom možemo stvarno govoriti o katarzi odnosa u istočnoj Aziji i o početku nekog drugog, sasvim novog ciklusa kineske povijesti i politike.

10. U kojem se smjeru prema Vama kreće globalna geopolitička slika? Nakon dominacije SAD-a idemo li u smjeru hladnoratovske bipolarizacije ili će geopolitičko stanje biti obilježeno većom heterogenošću i multipolarnošću, kao što jačanje suradnje azijskih država i ostalih država BRICS-a sugerira?

Zanimljivo, ali hladnoratovska bipolarnost bila je za mnoge znatno jednostavnija nego što je današnja situacija. Znalo se tko je s kim, znalo se do koje se granice smije, a što se ne smije. Ljudi i zemlje se teško nose s današnjom slobodom i neizvjesnošću. Mislim da je svijet heterogen, ali nažalost ne u smislu količina staloženih velesila koje predlažu rješenje i pomoć, već u smislu različitih netrpeljivih stavova, terorističkih prijetnji, neriješenih konflikata. Osobno sa sažaljenjem mislim da će se svijet sve više marginalizirati i cjepkati na manje regije koje će imati svoga „policajca“. Drugim riječima, bit će multipolarnost, ali ne onakva o kakvoj su s nadom i ushitom govorili političari nakon pada Berlinskoga zida.

BRICS se nema ne temelju čega ujediniti politički – to su sasvim različite zemlje s različitim kulturama, različitom poviješću i različitim problemima. Paradoksalno, sve ih povezuje trgovina sa SAD-om.

11. Osim s Japanom, Kina u Južnom kineskom moru ima prijepore i s Vijetnamom (u svibnju 2014. u Vijetnamu su održane snažne protukineske demonstracije) koji pak ima dobru političku suradnju s  Rusijom, ali posljednjih godina i s Japanom i SAD-om. Kako gledate na budućnost kinesko-vijetnamskih odnosa i jesu li mogući sukobi usporedivi s onima iz 1979.?

Radi se o otočjima Spratly i Paracel. To je sve dio većega plana o kineskoj pomorskoj dominaciji. Neka vas ne začudi informacija da Kina ima problema i s Malezijom i Filipinima oko otočja Spratly. Vijetnam. Model ponašanja Kina je već formirala s Japanom. Dakle: prosvjedi, provokacije i zatim povremeni „izleti“ vojnih brodova i aviona. Sve u svrhu provjere do koje se granice može ići, koliko će suparnik trpjeti takve ispade.

U takvim se eksperimentima može provjeriti i koliko brzo protivnik može mobilizirati svoje snage. Ne mislim da tu može biti većih konflikata, barem ne za sada.