Autor: Leo Marić, magistar povijesti

Lionel Baland (Liege, 1966.) belgijski je novinar i stručnjak za europske nacionalističke i patriotske stranke. Članci su mu objavljivani u mainstream listovima La Libre Belgique, Ardennes magazine, Gazette de Liege, ali i u nacionalističkim časopisima kao što su Minute, Synthese Nationale, i dr. U listopadu 1992. napravio je ratnu reportažu iz Slavonskoga i Bosanskoga Broda. Autor je dviju knjiga: Léon Degrelle et la presse rexiste (Éditions Déterna, Pariz, 2009.) i Jörg Haider, le phénix. Histoire de la famille politique libérale et nationale en Autriche (Editions des Cimes, Pariz, 2012.).

L. M.: Za početak, kakvo je značenje nacionalizma u 21. stoljeću? Kao stara i heterogena politička doktrina, što nacionalizam predstavlja u suvremenom svijetu i posebno u Europi? 

L. B.: Nacionalizam je rođen u Francuskoj s Francuskom revolucijom. Zatim se pojavio u Njemačkoj kao reakcija na napoleonsku okupaciju, nakon čega se širi Europom. Ta ideja, smještena na ljevici, s vremenom se premješta na političkom spektru. U 19. stoljeću u Francuskoj krugovi „krajnje desnice“, tj. kontrarevolucionari, s misliocima kao što su Louis de Bonald i Joseph de Maistre, nisu baš bili nacionalisti. Nacionalizam 19. stoljeća i početka 20. stoljeća još je dosta prisutan diljem zemalja Istočne Europe. Suprotno tomu, u Zapadnoj je Europi potpuno nestao. Međutim, nacionalizam se ponovno probudio kao reakcija na imigrantsku bujicu. 

U Zapadnoj i uskoro u Istočnoj Europi, nacionalizam 21. stoljeća označava prije svega borba protiv useljavanja ljudi iz siromašnih zemalja, odnosno „velike zamjene“ zamišljene od francuskog pisca Renauda Camusa. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata, Francuska i Belgija bile su napadnute 1914. od strane Njemačkoga Carstva. Taj je napad početkom 1916. rasplamsao u narodu oštri nacionalizam koji je postupno oslabio početkom 1920-ih. Francuska je sada iskusila agresiju krajnjeg nasilja. Mondijalizacija uništava njezinu tkalačku ekonomiju i njezine zaposlenike suočava s imigrantskom invazijom. Ta situacija vodila je jačanju Nacionalnog fronta. 

Kako politika više ne predstavlja intelektualnu konstrukciju kao u doba Charlesa Maurrasa, već se prvenstveno svodi na komunikaciju oko ideja svedenih na svoj najjednostavniji izraz, nacionalizam je prisutan u pučanstvu ponajprije kao odbacivanje imigracije i ekonomske mondijalizacije, za što se veže i pitanje sigurnosti.  

L. M.: Nacionalističke stranke u Zapadnoj Europi podijeljene su s obzirom na nekoliko čimbenika: razine umjerenosti ili radikalnosti pogleda na političke probleme, odnosa prema imigrantskom pitanju, stajalištu prema strateškom partnerstvu Europe i SAD-a itd. Možete li nam opisati te podjele i skupine? 

L. B.: U Zapadnoj Europi samo umjerene nacionalističke stranke mogu u ovom trenutku ostvariti dobre rezultate. Ostali ostaju u obliku groupuscula. Iznimka takvog stanja je slučaj Grčke. Zemljopisno smještena na istoku Europe, ova je zemlja doživjela politički razvoj sličan onome zapadnih zemalja kontinenta. I u njoj umjerene nacionalističke stranke imaju svoje predstavnike. No, oštra kriza i pogrješka jedne od tih stranaka, LAOS-a, omogućili su prodor radikalno-nacionalističke stranke Zlatna Zora, koja održava nostalgiju za režimom Ioannisa Metaxasa. LAOS je ponovio pogrješku austrijske Velikonjemačke narodne stranke (Grossdeutsche Volkspartei) s početka 1930-ih, koja je bila dio vlade i preuzela na sebe nepopularne odluke uslijed krize, što je dovelo do toga da većina njezine biračke baze glasa za nacional-socijaliste na pokrajinskim i lokalnim izborima 24. travnja 1932. godine.

Nacionalističke i domoljubne stranke za izbornu pobjedu moraju se prilagoditi mjestu na kojem se nalaze. Pitanje imigracije nema jednaku oštrinu u različitim zemljama, no nažalost gotovo sve države kontinenta sada će biti suočene s masovnom invazijom iz Trećega svijeta. Iako je do prije dvije godine Mađarska, uz iznimku prisutnosti nekoliko kebab obrta, još uvijek bila etnički homogena, danas se ona suočava s imigrantskom invazijom pa se i Jobbik našao u borbi s masovnom imigracijom. Stranka je u dvije godine prešla iz nacionalizma 19. stoljeća, utemeljenog na teritorijalnim potraživanjima prema susjednim zemljama, u nacionalizam 21. stoljeća, usredotočen na borbu protiv invazije.

Stavove domoljubnih stranaka prema Sjedinjenim Američkim Državama, Izraelu, Rusiji i drugim zemljama ovise o lokalnoj povijesti, ali podjednako i o izboru stranačkih vođa. Povoljno stajalište o Rusiji lakše je za usvojiti stranci kao što je Nacionalni front u Francuskoj nego nacionalističkim strankama baltičkih naroda ili Poljaka, s obzirom na to da su njihove zemlje u određenim povijesnim razdobljima bile pod ruskom vlašću. Norveška je članica NATO-a i nacionalistička Napredna stranka Siv Jensen podupire taj Savez. Švicarska pak ima tradiciju neutralnosti koju brani i nacionalistička Švicarska pučka stranka (SVP/UDC).  

Bitan rascjep može biti socijalna ili ne-socijalna strana stranke. Poneke su stranke prigrlile socijalnu tematiku, poput Nacionalnog fronta Marine Le Pen u Francuskoj ili Stranke za slobodu Geerta Wildersa u Nizozemskoj. Ustvari, ove stranke pokušavaju preuzeti biračko tijelo koje je nezadovoljno konkurencijom na tržištu rada i u području socijalnih naknada koju vide u imigrantima iz Trećega svijeta. Sadašnji Nacionalni front razvija program s izrazitim socijalnim naglaskom, dok je ranije stranka imala vrlo liberalne ideje ograničenja države na njezine osnovne uloge. U frankofonoj Belgiji, Pučka stranka uzima buržoasko biračko tijelo koje odbacuje golema oporezivanja. U Norveškoj je vodećoj političarki Napredne stranke Siv Jensen uzor Margaret Thatcher. 

L. M.: Posljednji izbori za Europski parlament pokazali su veliki rast potpore nacionalističkim strankama na kontinentalnoj razini. Jesu li one uspjele kapitalizirati izborni uspjeh u nekakav politički utjecaj u europskim ustanovama? 

L. B.: Uspjeh nacionalističkih stranaka na europskim izborima ima malo političkog utjecaja u ustanovama Europske unije koje su izrazito nedemokratske i ne predstavljaju javno mnijenje. Eurokrati, članovi kaste skorojevića indoktriniranih tijekom školovanja i lutaka gospodarskih lobbyja, nameću narodu duboko anti-nacionalnu politiku koja ide protiv interesa građana. Glavna prednost Europskog parlamenta za nacionalističke i domoljubne stranke je financiranje plaće europskih zastupnika i njihovih suradnika.

L. M.: Koje su perspektive Marine Le Pen i Nacionalnog fronta u godinama koje dolaze? Mislite li da imaju šanse utjecati na političko odlučivanje u Francuskoj ili čak pobjedu na predsjedničkim izborima 2017. godine? 

L. B.: Da se predsjednički izbori održavaju danas, Marine Le Pen bi vjerojatno ušla u drugi krug. No, ne bi pobijedila. Marine Le Pen kao predsjednica Republike ostaje još uvijek mašta za sada, ali to se može lako promijeniti jer je međunarodna i nacionalna situacija eksplozivna i sklona promjeni. Tko je prije dvije godine mogao zamisliti da bi švedski demokrati imali 25 % u ispitivanjima javnog mnijenja ili da bi FPÖ Heinza Christiana Strachea tako usko slijedio socijaldemokrate u „crvenom Beču“? Ono što je nemoguće danas, moguće je sutra.

L. M.: Posebni predmet Vašega interesa je Jörg Haider i njegova Slobodarska stranka Austrije (Freiheitliche Partei Österreichs, FPÖ), koja je postigla značajne izborne uspjehe i tijekom Haiderova upravljanja strankom i danas s Heinzom Christianom Stracheom kao čelnikom. Koji su uzroci tako snažnog nacionalističkog pokreta, mogu li i nama u susjedstvu možda ponuditi kakav recept? 

L. B.: Austrija je okupirana na kraju Drugoga svjetskoga rata. Zemlja je postala neutralna nakon što su se povukle okupacijske sile, učinivši je enklavom unutar „željezne zavjese“, što ju je na neki način i zaštitilo. Puna zaposlenost i cjeloživotna zaposlenja u sklopu velikih poduzeća osigurali su potporu većine stanovništva političkom konsenzusu uspostavljenom između socijalista i kršćanskih socijala. No, tijekom 1980-ih idilično se stanje postupno pogoršavalo. Zemlja je suočena s problemima integracije izvaneuropskih useljenika, s pogoršanjem stanja radnika, padom „željezne zavjese“, masovnim priljevom zločinačkih bandi iz Istočne Europe… Ratovi na području bivše Jugoslavije donijeli su i druge probleme. Austrija se sada suočila s priljevom imigranata iz zemalja Trećega svijeta. Ovakav razvoj događaja omogućio je pobjedu FPÖ-a otkako je Jörg Haider preuzeo nadzor nad strankom tijekom kongresa u Innsbrucku 1986. godine.

L. M.: Građanin ste države s nesigurnom budućnošću, uzmemo li u obzir činjenicu rasta nacionalističkih osjećanja u Flandriji, na sjeveru Belgije. Kako vidite budućnost takvih pokreta posebno u Flandriji, ali i u njoj srodnim zemljama kao što su Škotska, Katalonija, Baskija…? 

L. B.: Prije Prvoga svjetskoga rata, belgijski i flamanski nacionalizam bili su sukladni. Tijekom tog sukoba, flamanski nacionalisti koji su se borili u belgijskoj vojsci slani su u smrt kako bi ih se belgijska država riješila. Flamanski nacionalisti uključeni u kolaboraciju s Njemačkom oštro su kažnjavani nakon rata. Takav razvoj situacije doveo je do sukoba između belgijskih i flamanskih nacionalista. U posljednjih nekoliko desetljeća, stranka Flamanski blok / Flamanski interes (Vlaams Blok / Vlaams Belang – stranka je morala promijeniti ime zbog sudskih tužbi početkom 2000-ih) bila je glavni predstavnik flamanskog nacionalizma. Međutim, činjenica da su stranke sustava uspostavile protiv te stranke „sanitarni kordon“ – jednu protudemokratsku mjeru kojom su je isključili iz bilo kakvog sudjelovanja u izvršnoj vlasti na svim razinama – vodila je birače koji su ostali vjerni istim idejama da svoj glas daju nacionalno-centrističkoj stranci Novi flamanski savez (Nieuw-Vlaamse Alliantie, N-VA). To je sada glavna stranka belgijske i flamanske vlade. Njezin predsjednik Bart De Wever gradonačelnik je Antwerpena. Stranka je u ovom trenutku ostavila po strani zahtjeve za komadanjem zemlje. Mislim da će Belgija preživjeti, ali kao prazna ljuska, i to zbog Bruxellessa u kojem je 90 % stanovništva frankofono, ali koji je ujedno glavni grad Flandrije, Belgije i Europske unije. Potpuna rastava po čehoslovačkom modelu je nemoguća jer se Flandrija ne može odreći toga grada koji je enklava unutar njezina teritorija.   

U Škotskoj, u Kataloniji, u Baskiji, u Padaniji, u Bavarskoj… obrana lokalnih identiteta je motivirana gospodarskim razlozima: bogate regije žele manje plaćati za siromašne regije. Ishod europskih integracija, kao što znamo, trenutno je jačanje regija nauštrb nacionalnih država.  

L. M.: Najezda imigranata iz Afrike i s Bliskog istoka je među najvažnijim problemima Europske unije u 2015., kao i vjerojatno u sljedećim godinama. Je li ona oslabila prijetnju multikulturalizma i etno-mazohističke ideologije u Zapadnoj Europi? Kakvo je nacionalističko rješenje za taj problem? 

Suočen s jurišajućom imigracijom, dio pučanstva je, usprkos medijskoj propagandi, postao svjestan izgubljenosti migracijske politike. Činjenice su naposljetku nadjačale propagandu. Međutim, osobe bez analitičke vještine nastavljaju podupirati imigracionističke ideje. 

Rješenje ove migracijske invazije planirane desetljećima francuski je pisac Jean Raspail, kako piše u svojoj knjizi „Le camp des saints“, vidio u rezanju socijalnih naknada svih vrsta koje su odobrene strancima koji slijeću u zemlju te time razbijanju privlačnosti Europe tim ljudima. Vraćanje u zemlju podrijetla onih stranaca koji su kažnjeni zbog nekog zločina ili koji ne rade također je jedna od mogućnosti. Predsjednik nizozemske Stranke za slobodu Geert Wilders želi protjerati muslimane, dok je u Francuskoj identitarni pokret razvio koncept „re-migracije“ (povratka u zemlju podrijetla).   

L. M.: Također bitan problem koji je obilježio zadnje godine na našem kontinentu je gospodarska kriza. Nude li nacionalističke stranke nekakav poseban način njezina rješavanja? Postoji li uopće realan odgovor na krizu onkraj jednako distopijskih liberalnih i socijalističkih zamisli? 

L. B.: Gospodarska je kriza prije svega posljedica gospodarskoga sustava kojeg imamo. U posljednjih nekoliko godina iz kapitalističkog smo sustava temeljenog na poslovnom i nacionalnom gospodarstvu prešli na ultra-kapitalistički sustav temeljen na globalnim kompanijama, često sa sjedištem u SAD-u. Učinkovite odgovore na to u ovom kontekstu međunarodnog ultra-kapitalizma teško je primijeniti. No, postoji manevarski prostor te domoljubne i nacionalističke stranke trebaju koristiti taj prostor sve dok se ne dogodi radikalna promjena gospodarskoga sustava, što je na duge staze moguće jer će i sadašnji sustav u jednom trenutku doći do svojega kraja. Zaključno: u ovom trenutku nije moguće uspostaviti drugi gospodarski sustav, ali ga je moguće razvijati u nacionalističkom smjeru. 

L. M.: Što vidite kao uzrok produbljivanja političkih razlika između Zapadne i Istočne Europe? Je li dovoljno uputiti na tradicionalno različite koncepte naroda ili je uzrok suvremeniji, povezan s komunističkim naslijeđem prošloga stoljeća? 

L. B.: Dok su već nekoliko desetljeća u Zapadnoj Europi narodi integrirani i izmiješani, u Istočnoj Europi oni žive jedni kraj drugih. U potonjoj, društvo je izbjeglo desetljeća zapadnjačkog pranja mozga. Glavna razlika između Istoka i Zapada zapravo je činjenica da to  ispiranje mozga nije provođeno na Istoku sve do 1990. godine. Dvadeset i pet godina nakon ujedinjenja, Nijemci iz Zapadne Njemačke i njihovi sunarodnjaci iz Istočne Njemačke nemaju jednake političke stavove. Bio sam prošle godine na kolodvoru u jednom istočnonjemačkom gradiću. U trgovini unutar kolodvora vidio sam svežanj komunističkih novina i, ponešto skriven, svežanj nacionalističkih novina; dok u zapadnonjemačkim trgovinama takve novine uopće nisu prodavane. Radikalno nacionalistička Nacionalno-demokratska stranka Njemačke (Nationaldemokratische Partei Deutschlands, NPD) postigla je značajne uspjehe na istoku zemlje, ali vrlo slabe rezultate na zapadu. Euroskeptična stranka Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland, AfD) iskusila je sukob između zapadnonjemačkog liberalnog krila i istočnonjemačke domoljubne struje – patriotsko krilo je prevladalo i Frauke Petry je danas čelna osoba stranke. 

L. M.: Za kraj, koliko je relevantan integralni nacionalizam i političko katoličanstvo u suvremenoj Europi? Napisali ste knjigu o Leonu Degrelleu, kojeg ste i osobno upoznali, i reksističkom tisku u međuratnoj Belgiji. Je li moguće oživjeti takvu integralističku politiku u 21. stoljeću ili je ona zauvijek izgubljena?  

L. B.: Reksizam je pokret jednog drugog doba, jednog društva koje je definitivno nestalo. Današnje je društvo postalo izrazito individualističko, za razliku od onodobnog u kojem je bilo zajedništva. Također, reksizam je prvenstveno bio pokret nastao oko tiska, sastavljen od novinara i pisaca. Ti su ljudi zatim ušli u politiku. Za sve nas danas, komunikacija je zasjenila sadržaj. Reksizam je došao do točke u kojoj njegove ideje ne korespondiraju s našim vremenom, on je umro 1945. godine.