Autor: Mate Vodarević

Bezimeni Čovjek sporo je koračao ulicom. Pogrbljen i zamišljen. Njegov je izgled odavao da je riječ o intelektualcu, a možda i o pjesniku. Imao je sigurno oko četrdeset godina, iako je izgledao starije. Kosa mu je bila nepočešljana i pomalo razbarušena, a sijedi i crni pramenovi sudarali su se iznad čela i ušiju. Bio je uredno obrijan i elegantno odjeven, ali u skladu s vremenskim prilikama. Dosta slojevito za svježu listopadsku noć. Nosio je gabardenski ogrtač i plavu jaknu te smeđu košulju i samtene hlače jednake boje. Na nogama je nosio crne niske cipele.

U tamnim smeđim očima nazirala se opterećenost. Kao da je nosio breme cijeloga svijeta na svojim plećima. Takav mu je bio korak, spor i težak. Utonuo je u svoje misli. Prvo je napravio malu retrospektivu današnjeg i jučerašnjeg dana. Prisjetio se s kim se sve vidio otkako je došao u grad. Gdje je ručao i što je ručao? S kim je popio kavu? Viđao je sve širi krug ljudi. To mu katkad nije bilo drago jer više nije znao komu može vjerovati. Zatim je počeo misliti o svojem životnom djelu. Razmišljao je o Narodu i Zemlji. Njima je posvetio ovaj križni put od svojega života. Razmišljao je o geopolitičkoj situaciji, o hladnoratovskim zbivanjima i prilikama koje ta nemirna vremena pružaju. Sedamdesete su bile na izmaku, a imao je osjećaj da će sljedeće desetljeće biti razdoblje velikih svjetskih promjena. Ne smije nas zateći nespremne kao 1918. ili 1945. godina, uvijek je ponavljao u sebi. Evo čak je i Crkva, budna čuvarica svojega naroda, najavila novu stranicu i novu epohu ljudske povijesti. Gledao je vijesti u jednom cafeu prije nekoliko sati. Te je noći izabran novi Papa i u 19.15 se s balkona na Trgu sv. Petra obratio vjernicima. Rekao je: „Ne bojte se!“. Kako divne riječi!

Bezimenom je bilo drago što je Poljak postao Papa. U glavi su mu odzvanjale te tri riječi. Njemu, koji je više od pola života proveo u strahu od Neprijateljevih uhoda i nasilnika, pružile su veliku utjehu. Pogotovo iz usta Kristovoga Namjesnika. Odmah je odlučio opet otputovati u Rim. Mora sam vidjeti i slušati ovoga čovjeka. Bio je Slaven, katolik i upoznao je sve strahote komunizma iz prve ruke. Možda će Crkva sada pojačati svoja djelovanja u svjetskoj borbi protiv komunizma. Da, izbor Poljaka nakon toliko talijanskih papa sigurno je neki znak koji je Majka Crkva uputila svojoj djeci iza željezne zavjese. Nije zaboravila na nas, svoju djecu u sužanjstvu. Znao je da će i njegov Narod u tom čovjeku naći prijatelja. Malo se umirio i zahvalio Bogu na milosti i providnosti.

U svim tim potencijalnim preslagivanjima moći i utjecaja na svjetskoj karti nije smetnuo s uma da je njegov Neprijatelj vrlo dobro koristio svoj položaj zbog čega je bio potreban i Zapadu i Istoku. Čak je i Vatikan katkad znao ustuknuti pred Neprijateljevom igrom. Vjerovao je da novi Papa ne će pristati na to. Ako se nije bojao komunista kao pastir poljskoga naroda, ne će ni kao pastir cijele Crkve. I njemu su, sirotom emigrantu koji živi od dana do dana, za petama bili zapadni obavještajci, i to po Neprijateljevom nalogu. Rekli su da je opasni terorist. To ga je katkad i najviše boljelo. Zašto to rade? On ne želi ništa više za sebe i svoje nego što oni imaju u svojim zemljama. Ništa više od toga, ništa manje od toga. Antikomunistički blok zadavao mu je više problema i briga nego komunistički, a barem su oni trebali razumjeti što znači željeti slobodu. Morali su objasniti cijelom svijetu svoju borbu. Baš kao i Irci koji su uživali simpatije svih europskih naroda, bez obzira na lijeve ili desne svjetonazore.

Njegov je Rođak prije dvije godine oteo zrakoplov kako bi bacao letke po slobodnom svijetu. Bezimeni je napisao tekst otisnut na letcima kojima je objašnjavao položaj Naroda u Neprijateljevoj Državi. Nažalost, tijekom akcije poginuo je jedan policajac zbog čega su Rođak, njegova žena i suborci osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Razmišljao je o novim načinima širenja područja borbe. Te je godine na jednoj nordijskoj televiziji snimio dokumentarac o svojoj borbi s kojim je bio vrlo zadovoljan. U zadnjih nekoliko godina dosta je pisao o ideologijama koje su razorile Narod, o žrtvama koje su podjele donijele i o mogućnostima obnove.

No, njegovo prvenstveno poslanje bilo je ujedinjavanje njegovih. To je bio preduvjet za konačnu pobjedu. Njegovi su se podijelili u odnosu na Neprijatelja. Neki su ga voljeli, a neki su ga mrzili. Oni koji su ga mrzili bili su pak podijeljeni među sobom. Prvi su vjerovali u stare stranke i pokrete, drugi su vjerovali u nove ideje, treći u revoluciju, a četvrti u diplomaciju i lobiranje. Katkad mu je smetala ta mesijanska uloga koju je, htio to ili ne, dobio među svojim istomišljenicima. Privlačila je nepotrebnu pažnju ionako krvoločnog Neprijatelja. On je samo htio raditi i putovati. Za svoju domovinu u izgnanstvu izabrao je Englesku. Smatrao je da je tamo najsigurniji.

Iz svojega je londonskoga stana djelovao pišući tekstove za razne publikacije. Mnogo je putovao, organizirao kongrese, držao govore, davao intervjue i održavao veze sa svim organizacijama Naroda u cijeloj Europi i svijetu. Povezivao se s oslobodilačkim organizacijama drugih naroda. I sad je bio na jednom takvom proputovanju. Trebao se ovdje zadržati još nekoliko dana zbog nekoliko sastanaka i uputiti se u Amsterdam, a poslije toga u Njemačku i Švedsku. Treba organizirati ujedinjenje i zajednički istupiti na svjetla svjetske pozornice. Obratiti se demokratskom svijetu za pomoć kako bi i Narod postao dijelom toga svijeta. Svijeta u kojem čovjek od pisane riječi ne mora strahovati za svoj život kao što je on morao. Kako bi bilo divno da jednoga dana u svojoj Zemlji može pisati, u svojem stanu, i objavljivati u domaćim tiskovinama. Bez straha da će ga netko u noći odvesti u zatvor ili ga napasti na ulici. Više su ga puta pretukli u Zemlji, čak je i boravio u zatvoru u nekoliko navrata. Da je nekome oduzeo život, ne bi s njim tako postupali. Volio je pisati. Bilo mu je lakše nego govoriti jer je još od najranijega djetinjstva imao govornu manu. Prozu i poeziju počeo je pisati u osnovnoj školi.

Kad je upisao studije i preselio u glavni grad, pisao je i znanstvene radove o gospodarstvu, turizmu, povijesti, o posljednjem ratu i njegovim žrtvama. Neprijatelj je već dugo pratio Bezimenog, ali tada se odlučio konačno obračunati s njim. Izolirali su ga od svih. Bila je javna tajna da je pod nadzorom. Nitko nije htio biti viđen s njim na ulici. Nije mogao živjeti tako. Odlučio je pobjeći iz Zemlje. Znao je da time riskira, ali sve je bilo bolje od onoga što je proživljavao.

Neprijatelj je znao koliko je Bezimeni za njega opasan. Znanstvenici i pisci bili su najopasniji za Neprijatelja jer su oni bili zvijezde vodilje cijeloga jednoga pokreta. Oni su kreirali ideje, a to je za Neprijatelja bila najopasnija roba. Pogotovo ideja koju je Bezimeni kroz svoj rad pokušao nametnuti svima koji su bili opozicija Režimu. Ujedinjenje. Svima je njima Zemlja bila zajednički nazivnik. Svi su oni mrzili Neprijatelja. I Neprijatelj se bojao Ujedinjenja. Više nego što se Bezimeni bojao Neprijatelja.

Napokon je došao do ulice francuskoga naziva Rue de Belleville gdje je bio smješten kod prijatelja na broju 57. Pitao je jednog prolaznika koliko je sati, na što je ovaj odgovorio da su 23 sata. Bezimeni je pomislio da je njegov Domaćin još uvijek budan. Rue de Belleville bila je žila kucavica Bellevillea, pariške četvrti poznate po umjetnicima - boemima, radničkoj klasi, disidentima i imigrantima. Zbog toga mu se taj dio grada činio bliskim. Sama ulica bila je poznata kao mjesto gdje se rodila i odrastala Edith Piaf. Bila je to široka ulica uz koju se pružao niz zgrada koje su u pravilu imale oko pet ili šest katova. Zidovi su bili išarani natpisima na mnogim jezicima. Bilo je tu od arapskih natpisa pa do komunističkih parola i obilježja. Bezimeni se zagledao u grafite koje su iscrtali lokalni pristaše komunizma i socijalizma. Belleville je bio njihova utvrda. Pomislio je kako sigurno nisu loši ljudi. Ali naivni sigurno jesu. Nije nikome želio zlo koje je pogodilo njegovu Zemlju. Približio se ulazu broj 57 i prošao kroz vanjska vrata u dvorište zgrade. Iznenada je čuo ubrzani korak iz svojih leđa i okrenuo se. U njega je nervozno zurio niži muškarac, mlađi od njega, kratke smeđe kose, nabijenog torza, odjeven u svjetlosmeđu kožnu jaknu. U desnoj šaci stiskao je pištolj i uperio ga prema Bezimenom. Bezimeni je posegnuo u unutarnji džep za svojim Smith&Wessonom, ali sjetio se, u tom trenutku, da ga je ostavio u stanu. Otkako je napustio Zemlju, taj mu je pištolj uvijek bio pri ruci. Znao je da mu rade o glavi. Zašto ga sada nije ponio? Nije imao odgovora na to pitanje.

Oduvijek ga je zanimalo kako izgleda Smrt. Zamišljao ju je drukčije. Nikada kao mladoga čovjeka. Prvo što mu je u tom trenu prošlo kroz glavu bilo je djetinjstvo. Sjetio se staroga oca, kamene kuće u Bušićevoj Dragi, sjetio se uzoranih njiva Imotskoga polja, vinograda i šuma. Vidio je usjeve žita, ječma i duhana. Stada na zelenim pašnjacima. Sjetio se dječjih igara i plesanja kola. Pred očima je bila zgrada imotske gimnazije i bijela varoš. Drevna Topana. Jasno je vidio vinjansku župnu crkvu svetoga Roka i sve svoje sumještane kako joj prilaze na nedjeljnu misu. U daljini se uzdizala modra Bijakova, gorda, bajkovita i grozovita. Iz tame pariške noći do uha su mu stigli zvuci gange i guslanja. Zanimljivo, uvijek je mislio da će mu zatvorske uspomene i proživljeni strahovi biti prvo na što će pomisliti u smrtnom času.

Smrt je povukla okidač nekoliko puta. Vidio je bljeskove na vrhu cijevi i čuo jeku pucnjeva. Osjetio je oštru bol u srcu, osjetio je kako zrno kida mišiće i žile i kako mu razdire organe. Zatim jak udarac u glavu zbog kojega je umalo izgubio svijest. Pao je na leđa. Krv mu se izlijevala po licu iz otvorene rupe na glavi. Osjetio je krv kako se širi po prsima. Čuo je Smrt kako odlazi u žurbi i pali automobil. Dok je ležao, vidio je lice neke žene. Nije bio siguran tko je, no pomislio je da bi mogla biti njegova majka. Ona je preminula četiri godine nakon njegova rođenja. Osjetio je kako mu se topla tekućina skuplja u ustima i prelijeva preko usana. Nije mogao disati od krvi koja je nadirala iz pluća, iz jednjaka, iz srca. Žena je nestala, ali ugledao je zaprepašteno lice Domaćina. Htio mu je nešto reći, ali nije znao što. Nešto o Zemlji, o Smrti ili o Narodu i Neprijatelju? Samo je više krvi poteklo iz usne šupljine. Shvatio je da je ovo posljednja stanica njegova križnoga puta. Odjednom ga je napustila sva bol.