G. K. Chesterton: "Obrana pustinjaka"
Prevoditelj: Ivan Dadić
Svatko tko je ikad štitio dječaka od zlostavljanja u školi ili djevojčicu od nekakvog djetinjastog uznemiravanja na zabavi ili koju god normalnu osobu od koje god manje neugodnosti, zna da tako maltretirana osoba ima sklonost u jednostavnoj, ali jedinstvenoj frazi zavapiti: „Pusti me na miru!“ Rijetko kad po prirodi dijete uzvikne: „Pusti me da uživam bratsku solidarnost neke društveno organiziranije skupine.“ Još rjeđe s usana siđe ovakva pobuna: „Pusti me da trčkaram okolo s nekom svjetinom koja ima dovoljno novca za kretanje po elitnim mjestima.“ Niti jedan od ovih tipičnih modernih ideala ne predstavlja ništa tom prirodnom umu, nego samo da ideal bude „na miru“. Vrlo je zanimljivo da tako spontan, instinktivan, gotovo animalan izljev sadržava riječ „mir“, „samoća“.
Mnogo je danas mladića i djevojaka, starijih i mlađih, koji su zaista u takvom misaonom stanju. Ne samo zbog zadirkivanja, nego i zbog tetošenja. Većina njih to će žestoko poricati, budući da to proturječi običajima nove generacije, baš kao što će dijete koje ostaje budno do kasno u noć ljutito poricati želju za snom. Doista, uvijek očekujem da ću čuti da je pokrenuta nekakva znanstvena kampanja protiv Sna. Prije ili kasnije, prohibicionisti će skrenuti svoju pozornost na staro plemensko i tradicionalno praznovjerje o Snu te će kazati kako lijenčinu samo potiče kukavičluk umjerenog spavača. Bit će i statističkih tablica koje će pokazivati koliko je proizvodnih sati izgubljeno u redovima rudara, talioničara, vodoinstalatera, štukatera i svih drugih zanimanja u kojima su se ljudi „navukli“ na spavanje. Tablice će pokazivati manjak jedića, stipsa, jabuka, govedine, cikle, vezica za cipele itd. te druge statistike koje će pažljivo prikazivati kako mjesečari takav rad rijetko kada mogu obavljati. Bit će svih znanstvenih činjenica osim jedne, a to je činjenica da ljudi bez Sna polude. Činjenica je da ljudi polude ako nemaju Samoće. Pokazuje to i način na koji se ponašaju kada ti siroti vražićci imaju samo Društvo.
Incident s gospođicom Fitzpatric, damom koja je stvarno voljela biti sama, stavlja na kušnju sve posljednje mode koje zagovaraju Društvo bez Samoće. „Moramo se sastati“ − kako ono reče odmetnik usmjeravajući svoju strojnicu u druge dvije, pobivši svu djecu uhvaćenu između vatre. I svi mi znamo da je ova društvena i zajedničarska organizacija u pomodnim društvima već proizvela onu sladunjavost i prozaičnost, svu uljudnost i dobročinstvo, svo Istinsko Kršćanstvo oprosta i strpljenja koje vidimo u modernim organizatorima škvadri „života u skupini“. Nasuprot sretnom raspoloženju koje sada prevladava u našoj literaturi i razgovorima, uobičajilo se ukazivati na pustinjake i samotnike kao da su oni bili divljaci i mrzitelji ljudi. Međutim, to nije istina. To nije istina ni u povijesti ni u ljudskim stvarnostima. Rečenica „Osvrni se blagi pustinjače iz Doline“1 sadržavala je više istinske tradicije o pravim pustinjacima. Bez sumnje, s modernoga stajališta oni su bili luđaci, ali bijahu to ugodni luđaci. Mnogim primjerima mogu dočarati ono što mislim. Primjerice, činjenica da su mogli pripitomiti divlje životinje te da im je to dolazilo samo od sebe. Ali mnogi su od njih zaista bili milosrdni, čak i prema ljudskim bićima. Bili su dobrostiviji prema ljudima nego ljudi s Foruma i Trgova jedni prema drugima. Bez sumnje, bilo je i mrzovoljnih pustinjaka; neprijeporno je da je bilo i prevarantskih cinika i pozera, poput Diogena2. Ali on i njemu slični bili su veoma pažljivi da ne budu zaista samotni; pažljivi da uvijek vise po tržnicama kao i svi demagozi. Diogen je bio i politički skakutavac i bačvosjedilac3. Sva ta profesionalna zlovolja stoji, ali to je zlovolja bez samoće. Svi znamo da ima genija koji moraju izlaziti u pristojnoga društva kako bi bili nepristojni. Svi znamo da ima hostesa koje skupljaju šarmantne prvake društva, a otkrivaju da imaju neotesane grubijane. Bojim se da je dašak toga bio prisutan u društvenim legendama o Thomasu Carlyleu te možda i o Tennysonu, ali ti ljudi moraju imati društvo u kojem bi bili nedruštveni. Pustinjaci, posebno sveci, živjeli su u samoći u kojoj su mogli biti društveni.
Sveti Jeronim živio je s pravim lavom − dobar je to način da ga ljudi ne okrune lavovskom slavom4. No volio se družiti s lavom. U njegovo je vrijeme, kao i u našem vremenu, društvenost uobičajenog tipa postala društveno gušenje. Tijekom zalaza Rimskoga Carstva ljudi su se nalazili u amfiteatrima i javnim festivalima, baš kao što se danas nalaze u tramvajima i podzemnim željeznicama. I bilo je iste uzajamne ljubavi i nježnosti između dvoje ljudi koji pokušavaju sjesti u amfiteatar, kao što je danas ima između dvoje ljudi koji se pokušavaju dokopati zadnjeg sjedala u tramvaju za Tooting. Prema tome, u posljednjoj fazi Rima svi su posebni ljudi pohrlili u pustinju kako bi iskusili ono što se zove pustinjaštvo, ali to bismo gotovo mogli nazvati praznikom. Čovjek je bio pustinjak jer je bio više a ne manje čovječniji. I nije toliko stvar u tome što je osjećao da bi se bolje slagao s lavom nego s onim ljudima koji bi ga bacili lavovima. Stvar je bila i u tome što je više volio ljude kada bi ga pustili na miru. Dakle, nitko ne očekuje ni od koga, osim od vrlo iznimnih osoba, da postanu potpuni pustinjaci. Ali postoji snažan povod za više Samoće; posebno danas kada Samoća zapravo ni ne postoji.
Svaki bi normalan čovjek trebao biti polupustinjak zato što je to jedini način na koji um može imati polupraznik. To je jedini način da izvučemo ikakvu zabavu iz životne svakodnevice, čak i ako su te svakodnevice igre, plesovi i opere. To je vrlo slično raspakiravanju prtljage. Rečeno je da živimo na željezničkoj postaji; mnogi od nas žive u kolicima za putne torbe ili lutamo svijetom s putnim torbama koje nikada ni ne raspakiravamo. Jer najbolje stvari koje nam se događaju one su koje proberemo iz onoga što nam se već dogodilo. Kad bi ljudi bili iskreni prema sebi, složili bi se kako se društveni susreti, čak i s onim ljudima koje vole, čine neobično kratkotrajnima, odsječenima, isprekinutima ili nedorečenima. Puko društvo način je da prijatelje pretvorimo u poznanike. Prava dobit nije u susretanju prijatelja, već što smo ih uopće susreli. Danas kad ljudi samo lete od susreta do susreta, od skupine do skupine, oni nikada ne otkrivaju istinske užitke života. Oni su poput ljudi koji su neprestano gladni jer se njihova hrana ne probavlja. Također, poput tih ljudi, oni su uvijek ljutiti. Nešto zasigurno nije u redu s modernim životom kad je sva književnost mladih tako ljutita.
Tu je djeličak tajne sveca koji je odlazio u pustinju. Ljudi se zapravo u društvu svađaju s prijateljima, a u samoći im opraštaju. I prije nego što „društveni čovjek“ kritizira sveca, neka se sjeti kako je čovjek u pustinji često imao dušu koja je bila poput mednog ćupa ljudske dobrote, samo što nijedan čovjek nije dolazio blizu da ga kuša. A čovjek u modernom salonu u svojoj intelektualnoj gostoljubivosti uglavnom poslužuje crvotočinu umjesto vina.
Zaključit ću uzimajući jedan vrlo moderan, čak i aktualan slučaj. Ja ne vjerujem u Komunizam, definitivno ne u prisilni Komunizam, a tipično je za ovo ljutito doba da svi govorimo samo o prisilnom Komunizmu. Često suosjećam s Komunistima, ali to je nešto sasvim drugo. Čak i te prvenstveno poštujem kao hrabre, iskrene ili logične, nego kao srdačne ili ljubazne. Nitko neće tvrditi da je moderni Komunizam posebno dobroćudna i miroljubljiva stvar. Ali ako pogledate legende najstarijih pustinjaka, pronaći ćete vrlo šarmantnu zgodu o dvojici monaha koji su zapravo bili Komunisti. Jedan od njih pokušao je objasniti drugome kako dolazi do svađa vezanih uz privatno vlasništvo. Srušio je kamen i teatralno izjavio: „Ovaj kamen je moj.“ Onaj drugi, pomalo začuđen njegovim ukusom reče: „U redu, eto ti ga.“ Tada se učitelj ekonomije poprilično uznemiri i kaže: „Ne, ne! Ne smiješ to reći. Moraš kazati da je tvoj pa se onda možemo svađati.“ I tako drugi pustinjak reče da je njegov, na što se prvi pustinjak mehanički odrekao kamena i cijela se lekcija Trgovinske Metode raspala. Dakle, možete se i ne morate slagati s komunističkim idealom isključivanja sebe iz trgovine koji su ta dva asketa slijedila. No, ne postoji li tu nešto što ukazuje na to da su to bili poprilično ugodniji ljudi nego što su komunisti koje danas susrećemo u društvu? Nekako, kao da je Samoća poboljšala ćud?
1 Iz pjesme Olivera Goldsmitha – The Hermit.
2 Diogen (412. − 323. pr. Kr.) − grčki filozof nadimka „Cinik“, živio je u bačvi.
3 Neprevediva igra riječima: „Diogenes was a tub-thumper, as well as a tub-dweller.“
4 Neprevediva igra riječima: „St. Jerome lived with a real lion; a good way to avoid being lionised.“