Utemeljeno na guslarskom epu „Šimica Karamatić“ narodnoga guslara Željka Šimića

 

U polutami Puzića hana za grubo izrađenim drvenim stolom sjedio je visok i snažan muškarac odjeven u seljačku odjeću. Potezao je rakiju iz bukare i brisao lozovaču s tamnih i raščupanih brkova rukavom grube bijele košulje. Povremeno bi se osvrnuo oko sebe i promotrio bi goste; domaća kršćanska raja, izmiješana, i muslimanska raja i činovnici te nekoliko bosanskih trgovaca koji su pričali s trgovcima iz Dalmacije. Kršćani i muslimani su razgovarali, ali stoljeća turskoga zuluma i more prolivene krvi stvorili su nepremostiv jaz među njima, pun dubokoga nepovjerenja i opreza. Muškarac je razmišljao o stoljećima zla koja su pratila njegov kraj i njegovu obitelj. Bio je kmet u službi turskoga velmože, kao njegov otac, i otac njegova oca te mnogi njegovi predci čijega imena i ne poznaje više. Otkad se vjenčao i dobio djecu, bol i poniženje sve su mu više razdirali srce. Kao da su se sve suze njegovoga roda i krv, proliveni u zadnjim stoljećima, slili u njegovo srce koje je pucalo od tereta beskrajne patnje.

Iako je Visoka Porta ograničila kmetska davanja, daleko je bio sultan i Istanbul od njegovoga Posušja i njegovih gospodara koji su za njega bili moćniji nego svi turski sultani u povijesti. Zato je ogorčenost gasio rakijom. U ovoj zaboravljenoj zemlji osim rakije ničega više nije ni bilo. I Boga, koji je uvijek sa svojom djecom koja trpe. Barem su mu tako fratri pričali, ali više nije bio siguran vjeruje li u to.

 

Do tada mirno kavansko popodne prekinulo je naglo otvaranje vrata mehane i ulazak Derviša Šiškića, ljubuškoga age. Gorostasni muškarac s vrata zagrmi da mu se natoči lozovača, što nezgrapni i debeljuškasti mehandžija bez odgađanja napravi te dok je aga došao do njega, piće je bilo spremno. Iako musliman, aga se nije odrekao običaja uživanja u alkoholu svojih kršćanskih predaka. Kad je ugasio žeđ, osvrne se oko sebe i primijeti da svi muškarci, kršćani i muslimani, stoje i odaju mu počast. Svi osim jednoga kmeta koji ga je gledao s dubokom mržnjom iako su se sreli prvi put u životu. Aga priđe kmetu i dva se muškarca nekoliko trenutaka promatraše u tišini. Kmet shvati koliko su sličnoga fizičkoga izgleda, osim što je aga bio nekoliko godina mlađi od njega. Možda je imao tridesetak godina. Pogleda i njegovu odjeću i naoružanje. Naoružan puškom stragušom, kuburom i jataganom i odjeven u zelenu košulju, prsluk optočen srebrenim tokama i hlačama od najfinije perzijske čoje budio je strah i poštovanje kod prisutnih. Osim kod kmeta.

 

Aga ga otvorenom šakom udari u oba obraza, što izazva grohot i porugu kod muslimanskih trgovaca i dijela raje. Upita ga aga: „Ko si ti, pašče vlaško i kaursko, da se ne dižeš pored age?“ Kmet ne odgovori, a krv i rakija udare mu u glavu. Aga ga još jedanput udari da bi nasmijao prisutne. „Kako se zoveš, krstu?“ Kmet kroz zube procijedi ime: „Šimica Karamatić“. Aga ga odmjeri te i on uoči sličnost između njih dvojice i prkos u očima stasitoga kmeta. Okrenuvši leđa, reče mu: „Zafali se bogu svome kaurskome što moram što prije doći u Ljubuški jer da toga nije, iša bi vezan za rep mojega konja.“ Aga naruči ručak, a Šimica gledajući po mehani okrenu se, ostavi novac, i ode preko vrata. U sumrak Šimica stigne u svoju kamenu kućicu sa slamnatim krovom. Djeca su već ležala u kući, dok je žena sjedila ispred trošne kuće iščekujući muža. Kad se približio, ugleda njegovo crveno lice, što od udaraca, što od gnjeva. Odluči ga pitati što se dogodilo, ali Šimica je pretekne i zaurla u kući: „Mater mu njegovu balijsku je*em, on će meni pleske davat k'o da sam dite!“ Čuvši psovku iz njegovih usta, žena se makne praveći se da obavlja kućanske poslove. Šimica otvori drveni sanduk i iz njega izvadi pušku, barut i kugle te jatagan – ostavštinu turskoga osvajača koja je postala oružje i domaćega pokorenoga naroda. Uzme kamen kojim je inače oštrio kosu, sjedne pored ognjišta i počne oštriti sivu i pomalo otupjelu oštricu jatagana. Pao je prvi mrak kad je izašao iz kuće. Mlada ga žena isprati pogledom. Ako se njezin muž ne vrati do jutra, znala je da ga više nikad ne će vidjeti.

 

Šimica se približi šumarku koji je bio položen uz cestu koja je vodila prema Ljubuškom. Prema njegovom mišljenju, Šiškić aga još nije mogao proći tim putem. U gostionici je ručao, a sigurno se i odmorio. Bio je pun mjesec i mjesečina je obasjavala put. Gnjev i opijenost polako su popustili, a hladan zrak razbistrio mu je misli. Razmišljajući o svemu, pojavi se u njemu sumnja i želja za odlaskom kući, no nakon čekanja koje se činilo beskrajnim Šimica na putu začu konjski kas. Ne može biti nitko drugi osim Derviš-age. Kako je konjanik prilazio krivudavom stazom koja se sve više približavala gaju u kojem je Šimica čekao tako su udarci njegovoga srca sve brže i glasnije udarali, a misli sve brže prolazile. Niz ciljnik svoje puške promatrao je konjanika i razmišljao o svojem životu, patnji, ali i o aginom životu. Vrijedi li ga ubiti? Danas su se prvi put sreli. Šiškićev život ovisio je o volji jednoga kmeta. Padne mu misao da ga poštedi, ali u ušima mu zazvone šamari i poruga. Prisjeti se svih svojih životnih patnji i patnji svojih predaka koji su bez časti živjeli već stotinama godina i shvati da je Derviša susretao cijeli život, od najranijega djetinjstva. Susreo ga je u svakom agi, begu i paši koji su odlučivali o njegovom životu, o životu njegove obitelji, koji su progonili mladiće i muškarce, koji su kaljali čast njegove žene i svih žena njegovoga roda i naroda. A sad je on u prilici da odlučuje o životu i smrti. Bog mu je u ruke predao neprijatelja. Potegne okidač i zapuca u smjeru konjanika, ali pogodi konja koji se propne na stražnje noge i zbaci jahača sa sebe. U cijev iz koje se uspinjao dim u noćno nebo Šimica ubaci još jednu kuglu i mjeru baruta. Konjanik se ustade i gledaše oko sebe u tami. Izvukao je kuburu i promatrao naokolo, ne mogavši shvatit odakle vreba nepoznati strijelac. Odjednom se začuje pucanj koji propara tišinu noći. Konjaniku kugla prođe kroz oba bedra, a on od boli ispusti oružje iz ruke i padne na zemlju. Šimica mu priđe s leđa. Odgurnu kuburu od njega, uzme mu jatagan. Osvrne se oko sebe da vidi gdje je puška i ugleda ju pored konja koji je polako umirao. Podrugljivo pogleda prema ranjenom agi: „Moram ti kazat', prisvitli ago, da mi se nije spavalo večeras, nego oni šamari mi u glavi zvone pa dođoh da još o tome popričamo. Reka si da nije vakat da se o meni brineš. Pa evo nas, imamo sve vrime da dovršimo započeto.“ Aga mu odgovori psovkom i proklinjanjem, što Šimica prihvati s divljenjem, pomislivši da bi i on tako prkosno i hrabro odgovorio, ali, unatoč tome, uhvati ga za glavu i prereže mu vrat jataganom. Preko hladnih prstiju prijeđe mu topla ljudska krv, a dušu mu zapljusne val kajanja i grižnje savjesti. Sjedne pored zaklanoga age i sklopi mu oči pa se zagleda u mračnu cestu koja je vodila prema Ljubuškom. Kad je došao k sebi, sjeti se da će Turci tražiti Derviša pa ga podigne na rame i uputi se prema dolini zvanoj Vučja draga u kojoj ostavi beživotno tijelo. Prije svitanja se vrati kući. Na ognjištu se presijavala žeravica, a njegova obitelj spavaše dubokim snom. Legne pored žene koja u tom trenutku otvori oči. Zahvali Bogu što se njezin muž vratio, no znala je da je netko za to morao platiti životom.

 

Nakon dva dana mjesni age i begovi okupiše potjere i počeše provoditi teror i zlostavljanje kršćanske raje kako bi saznali što se dogodilo s Derviš-agom. Saznaše da je zadnji put živ viđen u Puzića hanu u blizini Posušja pa pozovu posuškoga fratra i seoskoga glavara. Dva najuglednija kršćanina posuškoga kraja bez riječi otrpješe divljanje aga i prijetnje koje su uputili njihovom narodu. Age su se natjecali u grozotama koje će činiti ako Posušaci ne isporuče ubojicu svezanoga u ljubuški zatvor u roku od sedam dana. Fratar i knez obavijestiše seljake da će im domovi biti spaljeni, djeca i žene odvedeni, a mladići nabijeni na kolac ako se ubojica ne isporuči, ali među njima vladaše šutnja. U međuvremenu turske ophodnje nađoše konjsku strvinu u šumarku pored puta gdje je Derviš stradao, a pronađoše i truplo Derviš-age u Vučjoj dragi. Iako se cijeli kraj digao na noge, pa i seljaci počeše sudjelovati u potrazi, Šimica se pritajio i razmišljao o svemu. Nije se htio predati, ali nije htio da njegovi sunarodnjaci stradaju. Ako se preda, bio bi to kraj i za njegovu obitelj. U petak navečer zamoli ženu da uzme djecu i ode u svoje rodno selo, a od tamo, ako Boga zna, u neke rodbine, ili neka pokuša prijeći granicu. Šaptom joj prizna ono što je žena znala kad je na bunaru čula za zagonetno ubojstvo od svojih pričljivih susjeda. U nedjeljno jutro sa susjedima i rođacima otišao je na misu koju su služila dva brata svetoga Franje na pokretnom oltaru pod vedrim hercegovačkim nebom. Šimica je dostojanstveno odslušao misu. Kad je krenuo na pričest, prisjeti se osjećaja tople ljudske krvi preko prstiju pa odustane. Nakon što je misa završila, muškarci posjedaše i zapališe kamiše kako bi uživali u razgovoru i duhanu. Tajnovita smrt Derviš-age bila je glavna tema razgovora. Nije bilo jasno tko je mogao ubiti turskoga agu. Svi su znali da nisu hajduci jer nije bio opljačkan, njegovu odjeću i novac našli su uz njega. Na to se Šimica ustade među njima i glasno reče: „Braćo, znate svi da je Šiškić ubijen. Ja sam ga ubio jer sam imao svako pravo i svi to znate. Neki od vas bili su tamo kad me udario! Makar leža na dnu pakla, ja sam Dervu svojim nožem zakla! Ne ću da radi mene pravedan strada! Sve ste čuli! Pođite Turcima i recite im šta sam reka!“ Izljubio se sa susjedima i rođacima i krenu prema zapadu trčećim korakom. Samo desetak kilometara dijelilo ga je od zemlje kršćanskoga cara.

 

Dok su Turci pokrenuli potjeru, Šimica je već prešao granicu kod Vinjana i našao sklonište kod Imoćana koji su uživali slobodu u kršćanskom svijetu, ali zbog prošlih turskih vremena i života na granici uvijek su bili spremni na sukob. Turske potjere svake su noći oprezno i potajno prelazile dalmatinsku granicu i tražili Karamatića, ali bez uspjeha bi se vraćali u Hercegovinu. Bio je drugi tjedan od Karamatićevoga bijega, a skupina turskih konjanika cijeli je dan jahala kroz Vinjane, u blizini granice. Sunce se već polako počelo približavati planinskim vrhovima kada je predvodnik patrole ugledao na putu obrise čovjeka oslonjenoga na pušku. Bio je to Šimica koji hitrim pokretom podigne pušku, osloni kundak na rame i pogodi jednoga od svojih progonitelja u prsa. Vidjevši smrt svojega suborca, razjareni zbog Šimičine drskosti i ohrabreni činjenicom da je sam, potjeraše konje prema njemu s izvučenim oružjem. Odjednom začuše grmljavinu iz pušaka koje se pojaviše iza suhozida koji je dijelio put od livada i oranica, a Turci počeše padati s konja zapomažući i zazivajući Alahovo ime. Aga Buljubaša, turski časnik koji je vodio potjeru, okrenuvši konja u smjeru granice zagalopira i poviče prema svojim vojnicima: „Vraćajte se, sokolovi moji, kaurin se kuršuma ne boji!“ Šimica i Imoćani ih ispratiše podrugljivim povicima i smijehom. Šimica se zagleda prema istoku misleći na svoj dom. Zatim pogleda prema zapadu, u imotsku varoš gdje je bila austrijska uprava, i pomisli kako nema za njega ovdje slobode jer će ga austrijske vlasti izručiti Osmanskom Carstvu da izbjegnu diplomatske probleme s velikim susjedom. Često je gledao kako su kršćanske vlasti u lancima kršćane bjegunce vraćali Turcima. Zahvali svojim pomagačima, prebaci pušku preko ramena i lakim korakom krene prema šumi znajući da ga samo tamo čeka sloboda, u divljini, na međi svjetova i politika čiji se interesi slomiše preko njegovoga života.