Moj je otac dobrano prevalio osamdesetu i još je nevjerojatno znatiželjan. Donosim mu često knjige iz knjižnice, nabavljam kako znam i umijem da mu zadovoljim interese, čak ih još i proširim. Poznavajući ga mogu zamisliti glad za znanjem gimnazijalca koji je rado čitao njemačke knjige na gotici i koji je zbog nedostatka sredstava za školovanje završio u željezničkoj školi u Beogradu. Moj se otac teško školovao i nije se mogao baviti onime što ga je najviše zanimalo. Zato od mirovine koristi priliku i čita, čita.

Pričao mi je o tim beogradskim godinama, o kazalištu i njegovim prvacima, o Mariji Crnobori i Viktoru Starčiću, o utakmicama i starim prijateljima od kojih su mnogi bili u istoj situaciji. Dobivali su stipendije da se školuju za tada nepopularno zanimanje pa bi onda po trojica skupili novac i svakome jedan mjesec šivali odijelo u salonima u knezmihajlovoj gdje su se odijevali tatini sinovi. No, moj je otac dio stipendije slao i doma, jer njegovi kao seljaci nisu imali gotova novca. Bio je u Beogradu kada je dobio vijest da mu je otac umro.

Gotovo je prekinuo s mojom majkom zbog njezine šale na račun željezničara kao pijanaca, ali su se na moju sreću pomirili. On se nakon šale okrenuo i otišao te se prestao javljati, a ona je nakon tjedan dana otišla k njemu i tako se sve razriješilo. Jer moji otac i majka skladan su par, rijetko bude tako kao među njima, pa bi bilo šteta da se sve raspalo zbog nerazumijevanja. Ali, znam kako je ocu teško moralo biti. Nemojte nehajnošću povrijediti druge, ima onih koji će iskoristiti uopćavanje da to učine namjerno. Katkad je teško reći tko je tko.

Često zamišljam ono doba, tko je bio tko u Beogradu i kakve su utakmice morale biti na kišni dan o kojem je govorio otac. Tada je glavni kapital bio – kišobran ili šuškavac iz Trsta. Otac je pričao o svojim prijateljima, od kojih se neki do danas jave telefonom. Za Kup mladosti na prepunom su stadionu igrali Dinamo i Partizan. Cindori Štef navijao je za Dinamo, Srbin iz Bihaća Balan za Partizan, a Cole iz Užica za užičku Slobodu. I tako, svaki je morao biti domaćin kada je igrao njegov klub i voditi na slane srdele i vino u Dalmatinski podrum. Toga je puta Cole navijao za Partizan jer je Balan bio domaćin pa su svi morali navijati za njegov klub. I udalji se Cole zdušno vičući: „Ajde Partizan!“

„Je li bre, za koga ti to navijaš?“ U taj čas shvati da su otac i društvo daleko. Požuri natrag. „Bjež', mamu im je*em, ovi Crnogorci će me biju!“

Bio je i jedan Tucović iz Užica koji je navijao za Slobodu, bio mrzovoljan i pisao poeziju i koliko se otac sjeća završio u Mariboru. Bio je u sličnoj poziciji kao otac, stipendist s drugim ambicijama. Kada bi se rasprava zaoštrila, običavao bi reći, znalački koristeći to što je Srbin: „Vi koji navijate za Zvezdu ste četnici, a vi koji ste za Partizan ste staljinisti!“

Bilo je živopisnih likova u očevu mikrokozmosu u Beogradu, i takvih kao njegov hrvatski cimer u domu kojem je opalio šamar kad je počeo govoriti srpski i kad su bili nasamo.

Otac je kad je već bio u braku studirao u Beogradu i tamo mu je predavao izvjestan ekscentrični profesor poznat kao Dima. Pamti ga kao suhonjava čovjeka, visoka i tvrdoglava, s vrlo jakom voljom da nametne svoj stav. Inače, bio je korektan, pa čak i neposredan, nimalo neugodan, ali očito težak. Predavao je eksploatiranje željeznica i žestoko se protivio stavovima na Visokoj školi u Münchenu, a prihvaćao je ruske poglede na to pitanje. Ukratko, svi su znali za Dimu.

I tako sam ja jednom donijela knjigu s gomilom objavljenih dokumenata stare jugoslavenske tajne službe. „Pogledaj ovo!” reče u jednome trenu otac. Pronašao je Dimu u dokumentima i da je bio osuđen zbog prokineske djelatnosti.