Majko! Majko! Usnuh san neobičan, dopusti da ti ga kazujem pa mi ga ti tumači. Nakon što na moje oči padne od umora tama, odjednom se nađem usred sunčanoga dana. Sunce je obasjavalo zelenu livadu golemu i njezin kraju stapao se negdje na horizontu s plavim nebom. Ispred mene nađe se ogromno zeleno brdo, gotovo gora! Na vrhu njegovom bijaše neki dvor čiju građu nisam sasvim mogao razaznati jer je sunce taman iza njega svjetlilo i blještavilo zraka sunca toliko je pojačalo izgled nekih metala ugrađenih u taj dvor da sam često morao maknuti pogled s njega. Uspeo sam se do toga dvora i vidjeh metalnu ogradu sa šiljcima, kameni zid dvora pun komada srebra i zlata te vrata od drevnoga hrasta. Pođoh prema vratima i vidjeh bravu od kljova. Posegnuh, no prije nego što dosegnuh, ona se sama otvoriše. Uđem u prostoriju što na kuhinju sliči. Mnogo suđa i posuđa, mirisnih trava i začina, lonaca i poklopaca, valjaka i noževa, rublja, drva za vatru i na sredini peć za hranu.

Pokraj prozora ugledah lijepu trudnu ženu kako tkalje niti života. Odjednom stane tkati i pogleda me svojim dubokim plavim očima. Upitah ju za ime, a ona mi bez da zbori odgovori da se zove Mokoš. Zatim se digne i uzme me nježno za ruku i povede u drugu prostoriju gdje bijaše spavaća soba sa starim krevetom izrezbarenim u hrastu i starom škrinjom što neko blago sigurno čuva. Nasred sobe bijahu u podu neka vrata. Mokoš izvadi zlatni ključ ispod svoje plave halje i otključa ta vrata te ona propadnu prema dolje. Nakon toga mi rukom dade znak da joj se približim i pogledam što se skriva iza tih vrata u tlu. Začudim se kad ugledam spiralne stube u kamenu što vode negdje duboko u tlo, a tamu osvjetljavaše baklje na zidu. Opet me uhvati nježno za ruku i povede u podzemlje. Silazak u spiralu činio se beskonačno dug i cijelo mi se vrijeme činilo da se vrtimo u krug. Htio sam da silazak što prije završi. Odjednom osjetim da je ruka te žene nekako nježnija i mekša, mlađa. Nisam bio siguran priviđa li mi se pod svjetlom baklje, no njezina haljina više nije bila plava, već bijela. Iznenada okrene pogled prema meni i gle čuda! To više nije bila trudna žena, već mlada djevojka zelenih očiju. Nasmiješi mi se onako kako se samo mladost smiješiti zna! Upitah ju za ime, a ona mi bez da zbori odgovori da se zove Mara. Zaljubio sam se. Sada mi se silazak više nije činio dug, dapače, želio sam da taj silazak nikada ne prestane. Sve što je lijepo kratko traje, tako je naš silazak ubrzo došao kraju jer konačno dođosmo pred nova vrata. Izvadi ponovno zlatni ključ ispod svoje halje i otvori ta treća vrata. Hladno svjetlo čiji izvor nisam primijetio obasjavalo je prostoriju izgrađenu od kamena. Prođosmo kroz šumu kamenih stupova što bijahu potporanj tlu iznad nas. Konačno stanemo ispred dvaju ogromnih bazena nalik na stećke, samo uronjenih u zemlju, punih neke vode. Zagledah se u tu ledenu vodu i tama mi iz nje odgovori da je dno duboko. Osjetih jezu u njezinoj hladnoći i nešto strašno što se krije ispod površine, nešto zmijoliko. Odjednom spazim odraz moje pratnje. Nije to više bila mlada djevojka, već starica u crvenoj haljini. Ne upitah ju za ime, a ona mi bez da zbori šapne: Morana... Zatim se probudih sav u znoju. Majko, reci mi tko su te žene? Kakav je to dvor na gori i kakva je to voda ledena i mračna?

Majka odgovori kralju: – To je samo uzbuđenje pred svadbu, ništa više, sine. Ustaj i okrijepi se, danas je bitan dan. Danas će Bog svezati tebe i šumsku Ugarku Jelenu Lijepu u jedno tijelo. Ono što Bog sastavi, rastaviti može samo smrt. Zvonimire, sine, mili moj, što na ovako lijep dan može poći po zlu?