Književnost

Bijela smrt

Bijela kuga žanje svoje nerođene žrtve:
Napretku u čast, u slavu!

Bijela buka zuji u Delillovom hramu:
Romerovi zombiji konzumiraju...

Bijela tehnika sterilizira život:
tvrdi da je bit čovjeka udobnost i sigurnost!?

Bijelo svijetlo na monitoru umjesto papira:
umjetnika više nema.

Ništa u nas zuri iz ništavila bijelog:
možemo li još uvijek pogledati u svoju prošlost, tamo gdje je naš izvor?

(Perun) 

 

Danijel Mataković: Snovi i korijeni

Svake noći snovi, priče i romani. To je genetika, i moji stari su uvijek sanjali, iz snova učili i prorokovali. Naraštajima nas snovi prate i progone, kao vjerni drug u samotnim noćima.

Noćas je isto tako bilo, san sjajan i oštar, topao i tako dalek. Jesenska je noć, naš stari dvor obasjan mjesečinom, okupan mirisom borova i plodova naših ruku. Ulazim u dom, svi ste tu, živi i mrtvi, družina i braća. Svi oko stola, oko stola kao izvora i ognjišta, skupljeni opet kao nekada. A stari je to stol, mnoge su se znojne ruke na njemu odmorile i glave teške od muka otpočinule. 

Prilazim vam, ali ne primjećujete me, ne vidite. Nisam ja stranac, ta iste smo krvi, te tamne krvi koja se ne srami suza. I kane mi ta prokleta suza, nama tako normalna, drugima na sramotu, nama na ponos. U njoj i prošlost i budućnost, i radost i tuga, i toplina i zima. 

Više...

Igor Petrić: Spoznaja

Spoznaja

Sad mi je sve jasnije.
Vidim, uživaš u podnevnom suncu
i nije te briga za preporuke stručnjaka.
Slažem se s tobom.
Jednom živjeti i umrijeti, dovoljno je.
Čovjek kao ti može imati sve što poželi.
Dovoljno je glasno izreći zaboravljene riječi
i širom otvoriti oči zatvorene.
Po potrebi upoznati nepoznate,
primit ih za ruku i hodati bos kroz visoku travu
do uzavrelog potoka
u kojem voda u blato se pretvara.
Dovoljno je ono malo,
jer za sad malo, već sutra
veliko postat će

Više...

KASNONOĆNI TRZAJI

 

I
Imaj na umu:
Ja nisam pjesnik ni poeta, umjetnik ni stvaraoc.
Samo njušim hladni noćni zrak i osluškujem tišinu,
a zapišem tek pokoji trzaj i pokoji šum i zaboravim.
Zaboravim sebe koji pišem, koji dišem, čujem i opipkujem
I sve što vidim i sve što znam.

Čak ni ovo o čemu ti vlastite oči upravo sad lažu;
Nisu to moje laži, nego tvoje.
Ni moje riječi a ni tvoje.
Ovo pripada tišini.

Ovo ne pripada razboritosti
nit' priprostim šumovima uma.
Ne može jezik i ne mogu usne
dati oblik bezobličnome.

Ovo pripada tišini
i začudnim kasnonoćnim posjetama.

Više...

Davor Dijanović: Potraga

 

Pogled u daljinu noći
Mrtvački što nas obasjava
Beskrajnim zrakama Istosti
Ogledalo na napuštenoj cesti
I na njemu slika
Minulih stoljeća

Više...

Poganstvo i gospodin Lowes Dickinson

Prevoditelj: Ivan Dadić

Na novo poganstvo (ili neo-poganstvo) kakvo je Swinburne veličanstveno, a Walter Pater profinjeno propovijedao ne treba obraćati mnogo pažnje, osim kao na nešto što je iza sebe ostavilo neusporedive vratolomije engleskoga jezika. Novo poganstvo više nije novo te ni u jednom trenutku nije ni najmanje nalikovalo na poganstvo. Predodžbe o drevnoj civilizaciji koje je utisnula u javno mnijenje dovoljno su neobične. U fikciji i lakom štivu pojam „pogan“ neprestano se koristi za čovjeka koji je bez ijedne religije, dok ih je poganin općenito imao pola tuceta. Prema toj su se predodžbi pogani neprestano krunili cvijećem i posvuda neodgovorno plesali, dok su zapravo dvije stvari u koje je najbolja poganska civilizacija iskreno vjerovala bile poprilično strogo dostojanstvo i odveć stroga odgovornost. Pogani su se u prvom redu prikazivali kao pijanci i bezakonici, dok su zapravo povrh svega bili trezveni i ugledni. Hvaljeni su kao neposlušni, dok su u stvarnosti imali samo jednu veliku vrlinu – građansku poslušnost. Zavidi im se i divi kao besramno sretnima, a imadoše samo jedan veliki grijeh – očaj.

Više...

G. K. Chesterton: "Obrana pustinjaka"

Prevoditelj: Ivan Dadić

Svatko tko je ikad štitio dječaka od zlostavljanja u školi ili djevojčicu od nekakvog djetinjastog uznemiravanja na zabavi ili koju god normalnu osobu od koje god manje neugodnosti, zna da tako maltretirana osoba ima sklonost u jednostavnoj, ali jedinstvenoj frazi zavapiti: „Pusti me na miru!“ Rijetko kad po prirodi dijete uzvikne: „Pusti me da uživam bratsku solidarnost neke društveno organiziranije skupine.“ Još rjeđe s usana siđe ovakva pobuna: „Pusti me da trčkaram okolo s nekom svjetinom koja ima dovoljno novca za kretanje po elitnim mjestima.“ Niti jedan od ovih tipičnih modernih ideala ne predstavlja ništa tom prirodnom umu, nego samo da ideal bude „na miru“. Vrlo je zanimljivo da tako spontan, instinktivan, gotovo animalan izljev sadržava riječ „mir“, „samoća“.

Više...



© Udruga Obnova 2021. All Rights Reserved.

Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Više o kolačićima: Izjava o privatnosti.

Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.