Književnost

Perun: KRALJEV SIN

 
Nevjera! Nevjera! Odzvanjalo je u mislima kraljevoga sina. Trčao je kao sumanut od seoske kuće do koje je potajice pratio svoju majku. Slučajno je primijetio da se iskrala iz dvora pod krinkom. Nije mu ni na kraju pameti bilo da će ju zateći in flagranti. Te noći probudio se sav mokar od nekog tjeskobnoga sna pa je izašao da se razbudi. Tada je primijetio neku spodobu i mjesečeva svjetlost otkrila mu je lice njegove majke. Slijedio ju je do neke priproste seoske kuće. Nakon što je ušla u tu kuću, prikrao se prozoru i imao je što vidjeti i čuti. Šaputanje na ugarskom jeziku i njegova majka u zagrljaju nekog Ugara. To je bio njezin narod i krv toga naroda tekla je njegovim venama. U prvi mah trznuo se za mač, no ljubav prema majci koja ga je devet mjeseci nosila u utrobi oslabi mu pesnicu. Tamni oblak prekrio je mjesec i nakon što je grom proparao nebo, spustio se hladan pljusak. To je dodatno rashladilo njegovu namjeru da uđe pod krov te kuće. Znao je da bi, kada bi ušao, sve završilo smrću i umorstvom. Uspomene o brižnoj majci iz njegova djetinjstva natjerale su ga da odluta od preljubnika u šumu. Izdaja! Izdaja! Vikao je glas oca njegova u njegovim mislima. Otac njegov bijaše pravedan, pobožan i silovit kralj. Njegovim vjenčanjem sa sestrom ugarskoga kralja, Jelenom, nastupilo je razdoblje mira i blagostanja, no pod koju cijenu?

Više...

Perun: KRALJEV SAN

 
            Majko! Majko! Usnuh san neobičan, dopusti da ti ga kazujem pa mi ga ti tumači. Nakon što na moje oči padne od umora tama, odjednom se nađem usred sunčanoga dana. Sunce je obasjavalo zelenu livadu golemu i njezin kraju stapao se negdje na horizontu s plavim nebom. Ispred mene nađe se ogromno zeleno brdo, gotovo gora! Na vrhu njegovom bijaše neki dvor čiju građu nisam sasvim mogao razaznati jer je sunce taman iza njega svjetlilo i blještavilo zraka sunca toliko je pojačalo izgled nekih metala ugrađenih u taj dvor da sam često morao maknuti pogled s njega. Uspeo sam se do toga dvora i vidjeh metalnu ogradu sa šiljcima, kameni zid dvora pun komada srebra i zlata te vrata od drevnoga hrasta. Pođoh prema vratima i vidjeh bravu od kljova. Posegnuh, no prije nego što dosegnuh, ona se sama otvoriše. Uđem u prostoriju što na kuhinju sliči. Mnogo suđa i posuđa, mirisnih trava i začina, lonaca i poklopaca, valjaka i noževa, rublja, drva za vatru i na sredini peć za hranu.

Više...

Marko Paradžik: Moj otac

 
Moj otac je priča ispričana prije moje priče
I nema više njega nego mene
I nema na mom licu više njegove sjene
Ostale su samo tuđih ljudi o njemu priče
 
Moj otac je poezija napisana prije moje poezije
Grobni mu humak sjetom na život diše,
Dok moja ruka o njemu nespretno nešto riše,
Znam da ga nema više,
Ime mu spominju sve tiše i tiše,
Ostali su samo stihovi od moje majke poezije

Više...

Ivan Novokmet: ČEŽNJA

 

U svakoj molitvi te se sjetim
u svakom udahu te čeznem.
Srce mi izgara od ugode
na sami spomen tebe kao želje.
Mojim umom strujiš,
letiš, prevrćeš se, bježiš,
donosiš, odnosiš kao
lastavica kad sprema gnijezdo
za svoje ptiće.

Više...

Danijel Mataković: Posljednji živičar

 
Kao i svake godine, svakoga desetljeća svojega života, probudio se s prvim zrakama sunca. Danas je morao obaviti važan posao. Umio se studenom vodom i krenuo u sjenik koji mu je služio kao radionica i spremište alata. Svaki komad oruđa stajao je na svojem mjestu, pomno naoštren i očišćen. Uzeo je što je naumio, alat i daske staroga oraha i divlje trešnje. Proljetno sunce probijalo se kroz izmaglicu, a ptičji zborovi slagali su arije u čast vječno promjenjive prirode – dan će biti božanski predivan. Prionuo je radu s najvećom ozbiljnošću, kao da obavlja posao o kojem ovisi sudbina svijeta. Ostarjelim, čeličnim i žilavim rukama slagao je i rezao daske, brusio i rezbario, pozorno pregledavajući svako drvo.

Više...

Dražen Stojanović: Memento mori

 
Noćne smjene
i prolaznici
i svi mi koji ćemo umirat
– puniti groblja
i svi mi koji idemo
u tminu u zimu u zaborav,
živimo i skrećemo
pogled s neizbježnog.
 
Kiše i snjegovi
izbrisat će imena
s naših grobnica
i bit će dobro,
ako križ ostane,
ako i križ ostane
naš križ za nama…

Jarmila Gospodnetić: Ribolovac

 
Na zavoju rijeke
zatekne me putnik
sa štapom ribarskim
i tuđim osmijehom na usnama.
Oči mu velike k'o nebo,
svjetlucave k'o noć.
Ukrade mi pogled,
sakri ga u svoj.
Nepostojeću, na put me povede
do velikih riba,
do nepoznatih dubina,
daleko od obale
moje, znane.
Otvori mi dvore podriječne,
svilene od mulja
i maha vlažnog.
Sjajne od vode i biserja,
mirišljave od neznanog opoja.
A ja mokra od vlastitog rađanja
novi život dišem kroz brzace.

Više...

Franjo Matanović: Ogledalo u komunizmu

 

u tih četvrt stoljeća

i više

vidio sam mnoštvo

i više

posljedica komunizma

i još će ih stoljeća gledati

 

sebe nisam

nisam imao ogledalo

u komunizmu

Ivan Novokmet: Oj sine roda hrvatskoga

 
Oj sine roda hrvatskoga
koji lutaš po raznim gradovima
svijeta ovoga, ne zaboravi nikad
tko si!
U kakvoj god situaciji bivao
Duh Božji u tebi prebivao.
Ponosno sebi po Božjoj
obiteljski dom gradio.
Nikad se zlu ne predao
zauvijek vjeru svojih didova
sačuvao.
Skromnost odlika neka ti bude,
premda imao milijune.
Nosio u sebi prkos,ponos,inat,
dišpet oca svoga, koji je za dom
spremno stao i krv svoju dao.
Ne uzmi za zlo onom tko te
otjerao, jerbo samo slabovjeran
ne bi praštao.

Više...

Dominik Tomić: U šetnji kraj Marxova epitafa

 
Bradati me jalnik traži,
unaglas što drumom viče:
„Nema Boga!“ on me draži
i upiruć' k nebesim kriče:
„Nema duše, nema spasa,
kukolj spali samo mi smo
sa svemirska rujna klasa!
 
Zapalite drven-krstel
sravnite im kamen-hrame,
bezbrižno nek' ovce brste
bez opijuma vjerske rame.
 
Križ je truo, smrdljiv crv“,
prijekorno me kara,
„i tko blaguje mu krv,
nek' mu tijela tanad para.
 

Više...

Jure Trutanić: Antemurale christianitatis

 
U smiraj se dana čuje topot konja
Krajinu okupa zlatna mjesečina
Smrt digla se crna s gradskoga tornja
 
Ucviljena majka znade što je čeka
A muža ni brata odavno već nema
Pripila jedinca uz prsa joj meka
 
Nestali su tiho u sjenama planina
Odveli su blago i par žutih škuda
I sina jedinca među dušmanina
 
Na ognjištu doma ostala je svoga
Nema više muža, ni sina jedinca
Ostala je sama s vjerom u Boga
 
Ostala su mrka oko nje prostranstva
Ostala je ona na zemlji hrvatskoj
Ostala je majka predziđe kršćanstva
 

Mate Vodarević: ANTIŠA

 

Bio je Antiša kršan mladić, pravi izdanak sivoga krša iz kojega je niknuo. Nije se uvelike razlikovao od mladića iz svojega sela; srednjega rasta i širokih prsa, a njegova pojava bila je zaokružena velikom kockastom glavom. Unatoč mladosti i snazi, nisu ga krasili marljivost i pamet.

Jednoga svibanjskoga jutra motao se po avliji i, kao inače, izbjegavao rad u polju od kojega je živjela njegova obitelj. Prašnjavim je putem žurnim korakom prolazila skupina mladića i pozvala ga sa sobom. Rekoše mu da se u varoši skupljaju dragovoljci za novu hrvatsku vojsku – ustaše! Antiša se bez razmišljanja odazva pozivu i pridruži se mladosti koja je hrlila dobiti hrvatsku odoru i oružje, željan slave i probitka. Polako su prolazili mjeseci, pa i godina otkako je postao ustaša, a Antiši se vojnički život nije dopao. Zapovjedništvo ga je rasporedilo u seosku ustašku stražu i njegov se život nije niti malo razlikovao od prijašnjega. Povremeno bi puškarali s lokalnim partizanskim odredom, ali epskih bitaka nije vidio, niti im se više nadao. Jednoga je jutra njih došao kamion kako bi ih poveo u susjedni kotar kojega su napale veće partizanske skupine.

Više...



© Udruga Obnova 2021. All Rights Reserved.

Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Više o kolačićima: Izjava o privatnosti.

Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.