Marko Paradžik: ODŽAK

 

Tisuću kuna? Novac koji više ništa ne vrijedi u 1971. godini. Našao sam ga u torbi koju je netko izgubio u tramvaju. Adresar s brojevima koji sam našao u toj torbi imao je na početku napisanu adresu vlasnika torbe. Odnio sam torbu vlasniku. Vrata je otvorio čovjek s prestrašenim pogledom. Vidio je valjda kroz ključanicu da nepoznat čovjek drži njegovu torbu. Bilo je opasno imati novac iz onog vremena kada su Hrvati ostvarili državu. Unatoč tome, pozvao me u kuću na kavu da mi zahvali za povratak njegove torbe. Kako bi zadobio povjerenje vlasnika tisuću kuna, dao sam mu do znanja da znam što je sve u torbi. Nakon kratke pauze i neugodne šutnje dodao sam da nikome nisam rekao za njih. To je bilo dovoljno vlasniku tisuću kuna da steknem njegovo povjerenje. Odlučio mi je ispričati što njemu znači taj novac.

***

Crna noć spustila se nad Odžakom 1945. godine. Vojnici su budno stražarili nad ulazom u grad. Osjećaj poraza lebdio je zrakom. U svojem biću jedan od tih vojnika znao je da će uskoro biti kraj države Hrvata. Čovjek zna kada mu je smrt blizu. On je to znao. Nije htio podijeliti smrt sa svojim drugovima. To je bila samo njegova smrt. Nagovorio ih je da otiđu svojim kućama i svojim obiteljima. Njegovi su suborci prihvatili njegov prijedlog. Ostao je sam. Usamljeni stražar hrabrio se mislima na svoju ženu i dijete od tek dvije godine. Obitelj je ono što čovjeka drži jakim u najtežim trenutcima. Pucketanje grana u blizini najavilo je borbu. Deset neprijatelja okružilo je vojnika. Pozivali su ga na predaju. On je odgovorio pucnjem iz puške. Neprijatelj je uzvratio. Metak je pogodio ruku posljednjeg ratnika. Puška mu je pala na tlo. Uslijedila je tišina ujedinjena s tužnim zvukom ćuka. Pun mjesec probio se kroz tamne oblake. Pozornica života dobila je svoje prikladno osvjetljenje. Gledao je jasno u lica svojih neprijatelja. Neprijatelj ga je pretražio i našao je jedino tisuću kuna u njegovom džepu. Nije se mogao više boriti puškom ili na drugi način zbog rane. Bio je gotovo nemoćan. Ostao mu je jedino njegov duh. Neprijatelj je to shvatio. Ponudio mu je život ako triput glasno vikne „Živo kralj Aleksandar!“. Njegovo lice obasjano mjesečinom pobjedonosno se smiješilo. Neprijatelj mu je dao mogućnost pobjede. „Smrt kralju Aleksandru! Živjela Nezavisna Država Hrvatska! Živio poglavnik Ante Pavelić!“ Neprijatelj se razbjesnio i ugurao mu tisuću kuna u usta. Zatim su ga izboli bajunetama. Šutke su se poraženi neprijatelji jedan po jedan uputili prema Odžaku. Ostao je kratko nasamo s mrtvim borcem samo jedan od njih. Bio je duboko impresioniran pobjedom poraženog vojnika. Izvadio je tisuću kuna iz njegovih usta. Kada Odžak konačno padne, naći će njegovu ženu i predati joj taj novac u znak poštovanja. Vlast neprijatelja u narednim će godinama uništavati sjećanje kroz uništavanje dokumentacije poraženih. Sinu poraženog vojnika ne će ostati niti jedna slika njegovoga oca. Ostat će mu samo priča neprijatelja o njegovoj smrti i tisuću kuna.

***

Starac je 2018. godine u novinama pročitao vijest da će uskoro kunu zamijeniti euro. Njegov unuk došao mu je u posjet. Na radiju je svirala Thompsonova pjesma „Moj dida i ja“. Došao je trenutak da njegov unuk sazna za priču o smrti njegovoga oca i da mu preda na čuvanje tisuću kuna.

***

Tisuću kuna s likom Oca domovine Ante Starčevića 1994. godine u svojim rukama držao je čovjek pun suza. Sjetio se priče o smrti svojega oca. Rat je bio pri kraju. U godinama mračne vladavine neprijatelja mogao je samo sanjati o tome da će Hrvati ponovno imati svoju državu. Ono što nikako nije mogao sanjati jest to da će Hrvati opet za svoju valutu imati kunu. Tisuću godina težnje za samostalnosti ogledalo se u tih tisuću kuna…