Daria Lisenko: Opravdanje u pola četiri

 

Danas je moderno zaustavljati na ulici.  I ne mislim sad na lopove koji kradu ženama torbice ili one koje oduzimaju mobilne i zlatne naušnice. Jednostavno kažem da je danas moderno zaustavljati ljude na ulicama. To je moja teza. Ali ne mora sad značiti da je istinita. Kažem to da ne bi sad došlo do nekog konflikta. Možda se netko ne složi sa mnom pa ja obično tako unaprijed kažem da možda moja istina nije ni toliko istinita. Čisto da ne bi bilo neke svađe.

Ali samo kažem da se, eto, meni obično nikud ne žuri. Mogu satima sjediti negdje u gradu, gledati prolaznike. A i kad žurim, uzmem si vremena pa napravim sve polako. Ne volim kaotičnost. A još više ne volim kada se ta kaotičnost glumi. Ide tako prolaznik i svako malo gleda na sat, prati svaku drugu sekundu i svaki put kad pogleda kazaljku namršti se i ubrza hod. Obično takvi ljudi još vole pogledati sve oko sebe žure li i ostali ovako ili je on trenutno jedini kojem život ide uzbrdo. Takve je ljude teško zaustaviti jer su usred svoje napete glume.   „Oprostite, gospodine, koliko ima sati?“

Ne usporavajući hod odgovorit će ti nešto poput „ pla čtr“, i to intonacijom koja će ti reći „nemam vremena za čavrljanje i kakav je ovo život da ne znaš koliko je sati. Srami se“. I sramit ćeš se. Jer nisi čuo što je stari prdonja rekao, ali ćeš se osjećati krivim. Eto. Tako to funkcionira.

Al' fala Bogu, takvih ljudi ima sve manje. Zaposlenost opada. Konobarica koja ide na posao nema izraz lica pripadnice plemićke obitelji i ona se zaustavlja vrlo lako. Staklene pozornice trgovina, gdje manekeni u elegantnoj odjeći i blještavu nakitu glume skupi život gotovo će je sigurno privući. Još eto jedna plaća i možda izdvoji koju kunu da si nešto kupi. Kad bude sniženje. Ili bar neka akcija.

Da se razumijemo, ja najviše volim konobarice i nimalo ih ne ponižavam ovime što sam rekao. Samo kažem da je situacija u državi teška. Al' ipak malo osuđujem ove bahate kao onog gospodina kojeg sam spomenuo, onog kojem život ide uzbrdo. Al' s druge strane, tko sam ja da mu nešto zamjeram!

Ali obično se ljude zna zaustaviti da ih se nešto pita o životu. Nikakva teška pitanja. Ne, nikako. Obično budu pitanja poput: „Volite li životinje?“, „Smatrate li da djeca zaslužuju imati sretnu obitelj?“, „Želite li da vaša okolina bude čista?“ Gotovo uvijek odgovor je „da, naravno“. To samo da znate za ubuduće jer se ja znam zbuniti ponekad. E. Ali problem je što se svi ti odgovori uvijek moraju platiti, u suprotnom ispada da mrziš životinje, djecu, sve ljude općenito, i okoliš. I sramiš se ako ne platiš. Jako se sramiš. Te male psihološke igre, što bi se reklo. Pomalo neugodno. Ali sad nemojte pomisliti da ne volim životinje, djecu, ljude ili ne daj Bože, okoliš. Ja uvijek plaćam. Nemam potvrdu. Ali nadam se da mi vjerujete.

Znao sam vidjeti i novinare koji zaustavljaju neke zanimljivije ličnosti u gradu. Ovako direkt na ulici i pitaju ih da nešto kažu o sebi ili neko svoje mišljenje u vezi nekog problema. E, to se obično ne plaća, ali tu treba paziti što pričaš jer ako mucaš ili se hihoćeš ispadneš kao... ne baš pametna osoba. Zato je najbolje reći u takvim situacijama da je taj problem naravno problem i da je zbog tog problema živjeti teško, ali, eto, osjećate se pozitivno i da će kad-tad biti bolje. Obično je to najbolji odgovor u vezi bilo kojeg iznenadnog pitanja novinara na ulici. Eto, kažem za ubuduće. Možda zatreba.

A znate, ima još onih simpatičnih koji užurbano idu ulicom, najednom stanu i počnu gledati u svoje mobitele. I tako mogu stajati dugo − dugo. I misliš da čovjek žuri, a on zapravo ne žuri. On je zauzet. Čim se zaustavi na ulici, on je zauzet.

Ima mnogo vrsta zaustavljača... Mnogo... to je, eto, moja teza. Jako mi je neugodno ako sam vam pokvario dan. Oprostite. Ja sam onaj vjerojatno najgori od svih vrsta. Nisam nikoga htio povrijediti. Da ne pomislite nešto krivo. Ali što mogu, eto, kad mi se nasred ulice zaustavilo srce.