Antoneta Hrgović: Pjesme

1.
Još vidim onu vrelu sreću,
Tom koprenom ovitu hladnu dušu.
Dok je nisu stali vjetri krasti,
Tužni vjetri što mrakom pušu.

Dok snagu gubi i dok vene
Tiho čuje neki šapat.
Na tren tad se prene,
Al' brzo opet krene kapat.

I tako hlapi, polako blijedeć' .
Kako bilo je, sve će opet biti.
Još će tužne vjetre slijedeć'
Vela tkati srebrn' niti.

 

2.
Pogledaj se, čovječe,
Je li bolno?
Kako je kad vidiš što si post'o ;
Kad shvatiš da si to i ost'o?

Utapaš li se u onome što kažeš?
Zapitaš se katkad da možda lažeš?
Otvaraš li i dalje rane dok ti suklja krv;
Grliš i dalje ruže kojih oko bode trn?

Da se ponovno upoznamo dođi,
Nasmiješi se, mahni mi i prođi.
Pa da se poznanicima možemo opet zvati,
Tek tol'ko, za stara vremena, prijatelju novi,
Svrati.

 

 

3.
Prazan pogled
U otvorena vrata,
Tonem, gledam
Kazaljke otkucalog sata.

Kopnim, a on traje.
Traje dok grabim
Svo vrijeme što mi daje.
I trošim tako sve što traje.

Noga će prestat kročit,
Hoće,
I život je samo bolest,
A bolest brzo prođe.

Molim te, zaustavi se, stani,
Valjda nije odveć kasno.
Samo stani na trenutak
Da nam vratiš što ti dasmo.


4.
Želja duboko je ukopana
Za od ovog mrvu dražim svijetom.
Tankim lanom umotana,
S nadom poslana za drugim ljetom.

Noć je tiha; luta.
Porozno pred svitanje se ruši.
Mrakom slabe duše guta,
Poljupcem tim i mene guši.

Mukom putuje svijetom dalje,
Ako svijetom ovo smijem zvati,
Gorko hodi pa ga kalje
Svime što čovjek nije znao dati.