Marko Mustić: Pjesme

Tamni pratitelj

Uvijek je blizu, odmah iza leđa
Poput sjene, ne možeš ju uhvatiti
Ljudi drhte pri pomisli na nju
Knjige kažu da su je mudraci nadvladali
Mnogi u to sumnjaju
No svatko vjeruje u nju
Njena je neizbježnost zastrašujuća
Vjerni je pratitelj ljudskog roda
Svatko je susreće u samoći
I rijetki su oni koji se pripreme za nju
Ona predstavlja nerješivu zagonetku
I blizu je čovjeku kad je tih
Pomisao na nju ga pritišće u nemirnim snovima
I besanim noćima

Kažu da je izvor svakog straha
Jer i najjače lišava životnog daha
Ne mogu joj pobjeći ni kraljevi ni sluge
No mnogi su pokušali na razne načine
Shvati ovu istinu lijepu i strašnu
Ljudsko tijelo je ograničeno na zakon propadanja
Ljudski um nije još spreman za dimenzije tajne
Zato se prepusti njoj
Jer moći nad njom nemaš
I kad tvoj trenutak dođe,
pridruži se milijardama koje su prošle kroz njena vrata
u područja nepoznata

 

Nevjernik

Usmjeravao je svoj pogled prema nebu
Predavao se svetim ritualima
Provodio je vrijeme uz svete spise
Ponekad su ga inspirirali snažno, poput prve ljubavi
Ponekad mu se učinilo da u njima nadzire vrhovnu Istinu
I u tim trenucima, osjećao je spoznaju u svom srcu
Brzo je došao pad, nošen ohološću, požudom i strahom
Praznovjerje je njegova religija, on ne poznaje Istinu
Pokušava je uhvatiti, ali ona mu bježi
Što to oni imaju, a on nema?
Postoji li nešto što treba spoznati?
Traži sigurnost i utjehu, traži nebesku zaštitu
Ali nije dostojan kraljevstva
Bogohuli i zaziva Boga
Mrzi molitvu i tišinu, gadi mu se ispovijed
Radosno se vraća na svoj grijeh kojeg više ni ne osjeća
Nema više srama, nema osjećaja krivnje
Isti je kao i oni koji su izabrali zemaljski put
Gradi hram i nastanjuje ga idolima
Predao se u vlast kneza ovog svijeta

 


Djetinjstvo

Sve je u svijetlu i toplih boja
Prijatelji su svugdje
U igri prolaze dani
Srce je čisto i ne poznaje rane
Vrijeme nema kraja i strah se ne poznaje
Nema tuge ni nesreće, nema ni misli o nesreći
Pričaju se priče i uživa se u čarobnim detaljima
Smjenjuju se godišnja doba i sve ima svoj ritam
Kako je bilo na početku, tako će biti na kraju
Bio je nekad i opet će biti sretan

 

Uspavani zavičaj
Daleko od uplašenih očiju i ubrzanih koraka nogu čovječjih
Zaštićen oklopom zaborava i okrunjen tornjevima majke Zemlje
Pripada svima, no nitko ga ne priznaje
Vrijeme i prostor se u njemu prelamaju
Kao zrake sunca kroz gustu krošnju u tamnoj šumi
Život ga napučuje i obdaruje bogatstvima zemaljskih rajeva
Pod njegovom se površinom debelo korijenje isprepliće u gustu mrežu
Mrežu koja održava sam svijet na životu
U njegovom središtu hram je podignut
Kroz prostorije odzvanja jeka božanstvenih pjesama
Oltar koji se uzdiže prema izvoru svjetlosti
Mjesto štovanja je davno napušteno
Mahovina prekriva zidove
Rijeke donose hladnoću i odnose tugu