Marko Mustić: Ugodan razgovor

Gledao je vlastiti odraz u zrcalu. Došao je u situaciju u kojoj je izgubio pojam o vlastitom identitetu. Što ga je točno dovelo do ovakvoga stanja, nije mogao točno odrediti. Možda su to bile godine provedene u strahu i sumnji, možda su mu svakodnevne životne brige zagušile um. Nije mogao reći da mu se nešto tragično dogodilo, nešto što bi moglo opravdati ovakvo psihičko stanje, i to ga je najviše mučilo. Bez obzira na sve, trebalo je nastaviti sa životom, kakav god bio. Dan je bio ispred njega, dan za koji se nije moglo pretpostaviti da će se u većoj mjeri razlikovati od bilo kojega prethodnoga dana. Bio je vikend, dakle neradni dan, što je značilo da će, uz uobičajene obveze potrebne za održavanje kućanstva imati dosta slobodnoga vremena. Čitanje knjiga ne dolazi u obzir, koncentracija nije više bila na toj razini. Šetnja s prijateljem? Da, to je opcija. Takvi ljudi također imaju prijatelje, koliko god to nama izgledalo čudno. Iako je nejasno koliko bi se njihov odnos mogao nazvati prijateljstvom. Uvijek su pažljivo baratali emocijama, doživljajima i mislima kada su bili zajedno. Nisu mogli dopustiti kompromitaciju vlastitoga unutarnjega života iskrenošću, za koju su bili uvjereni da pravo prijateljstvo zahtijeva.

Može se reći da je pretjeranom njihov odnos karakterizirala nevjerojatna disciplina i suzdržanost u svakom smislu. Do dogovora se uvijek dolazilo bez incidenata i nije bilo zamjeranja ako jedna strana nije mogla doći. Trebalo je samo u razumno vrijeme obavijestiti promjenu plana. Naravno, dogovor je i u ovom slučaju brzo postignut. Mjesto susreta je utvrđeno i dan je polako počeo dobivati svoju strukturu. Naš je junak na dogovoreno mjesto susreta uvijek dolazio ranije. Čak i do pola sata ranije. Kao da je uobičajena međuljudska interakcija zahtijevala od njega posebnu mentalnu pripremu. Ta mentalna priprema obično bi se sastojala od pomalo nervoznog šetanja i melankoličnog promatranja najsitnijeg detalja koji bi mu se našao u vidnom polju. U ovom slučaju radilo se o smeđim listovima zalijepljenima na mokri asfalt. Jedan od listova pokazivao je znakove truljenja i kao da se lagano stapao u crni mokri asfalt. Ova kratka ulična meditacija nad jesenskim motivima prekinuta je neugodnim zvukom sirena. Vozilo hitne pomoći jurilo je ulicom i ostavljalo iza sebe prepoznatljiv nemir u srcima promatrača. U tom trenutku opazio je svojega staroga prijatelja kako se približava s karakterističnim izrazom lica. Bio je to izraz koji je odavao neku vrstu nedefiniranog, pritajenog straha. Nakon kratkog pozdrava krenuli su svojom uobičajenom rutom. Šetnja je obično trajala sat vremena, samo bi se u izvanrednim okolnostima odužila. Vrijeme je da otkrijem imena ove dvojice pojedinaca, ali nisam siguran da ću to napraviti. Smatram da njihova prava imena nisu važna. Umjesto toga dat ću im pseudonime. Imajte na umu da se radi o neobičnim, i što je važnije, krhkim pojedincima. Osjećam se dužnim zaštititi njihov identitet, iako možda nisu realne osobe. Uostalom, tko je od nas realna osoba? Našega prijatelja s početka priče nazvat ću Skeptik, jer je zbilja bio skeptičan oko svega, pa i vlastitog identiteta, a njegova uplašenoga druga nazvat ću Prorok, jer je često s velikim uspjehom predviđao određene događaje (iako često nije bio svjestan te činjenice). Nemojte u ovom pseudonimu tražiti uvredu i cinizam (ako i ima toga, u zdravim je količinama). Što je točno utjecalo na njegov dar proricanja, teško je reći. Neki bi rekli da ima izraženu intuiciju, ali osobno smatram da se radilo o posebnoj kombinaciji inteligencije, senzibilnosti i sklonosti dubokoj introspekciji. Razgovor je započeo naš Skeptik, koji u ovom slučaju nije bio pretjerano raspoložen za priču, ali upravo je u takvim prilikama osjećao dužnost ne samo započeti nego i upravljati razgovorom.

-           Kako si? Sve po starom ili?

-           Ah, uglavnom je sve po starom. Ti? Kako napreduje rad?

(Važno je napomenuti da je Skeptik bio sklon pisanju pjesama koje nisu bile osobito dobre, ali njegov mu je prijatelj opraštao sve, pa i te pjesme)

-           Generalno dobro, ali nekako sam usporio ovih nekoliko dana. Ne osjećam više inspiraciju za pisanjem, a i nisam baš siguran koliko je  dobro to što pišem.

-           Zar mora biti dobro?

-           Kako to misliš?

-           Pa zar nisi rekao da pišeš samo za svoju dušu? Nije da će netko drugi to pročitati (htio je reći „osim mene“. ali se u zadnji trenutak suzdržao)

-           Da, u pravu si.

-           Onda nema razloga da se mučiš i opterećuješ sumnjama u svoje sposobnosti. Pišeš za sebe i ja bih ti savjetovao da tako nastaviš. Nema ništa loše u tome.

-           Vjerojatno hoću nakon nekog vremena. Reci mi, razmišljaš li još o onome o čemu smo razgovarali zadnji put? Ona tvoja teorija o mrežama ili kako si je već nazvao? Mogu ti reći da si me zaintrigirao zadnji put.

-           Naravno, nikad nisam prestao razmišljati o tome, čak i prije nego što sam u sebi osvijestio tu „teoriju o mrežama“ (kako si je ti nazvao), ona me mučila. Čak me i u snovima progonila.

-           Zar zbilja? Muči te nečista savjest?

-           U neku ruku da – Prorok mirno uzvrati – mislim da bi svakoga trebala mučiti nečista savjest kada uzmemo u obzir koliko grijeha počinimo svakoga dana.

-           Dobro, ali nisu svi vjernici. Pa čak ni svi vjernici nemaju izraženi osjećaj za grijeh. Čovjek lako zaboravlja vlastitu nepravdu.

-           To je istina, i to je ono što me u neku ruku plaši. Zamisli koliko bi manje problema bilo kad bi svi bili svjesni da smo grješnici? Vjernik ili ne, svaki čovjek ima barem nekakvu predodžbu o grijehu

-           Da, i kako ono ide, 'odgovarat ćete za svaku suvišnu riječ'…

-           Upravo to! – Prorok je uzbuđeno povisio glas – pokušaj zamisliti koliko u svakom danu izgovorimo tih suvišnih riječi. Zamisli koliko zla i ispraznosti ima u nama.

-           Teško je bez suvišnih riječi, ponekad mi se čini da bez njih ne bismo ni govorili.

-           Dobro si to primijetio – zadovoljno će Prorok – što znači da je naš život jedna velika laž, a meni se ne živi u laži. Odlučio sam govoriti malo, i ono što govorim bit će isključivo istina.

-           Nemoj sebi postavljati previsoke ciljeve.

-           Nipošto. Ja sam svjestan koliko sam pokvarenjak u svakom smislu, nemam iluzija o sebi. Ne želim izigravati sveca, samo se želim riješiti ove, kako ti kažeš (a ona to zbilja je)  nečiste savjesti. Osjećam je kao teret. Čak i u svojim „zaboravljivim trenutcima“ kada se prepustim svjetovnim ispraznostima, osjećam iz dubine duše glas savjesti koji me opominje. I što je najgore, ponekad uz potpunu svijest o tom glasu, ja se i dalje prepuštam ispraznostima. Što je najgore, tada osjećam potpuni užitak u tome. Tek kasnije žalim zbog svega. Iako je bilo situacija kada me osjećaj krivnje spriječio u grijehu.

-           Čini mi se da si previše strog prema sebi. I kako misliš svjetovnim ispraznostima? Zar si pripadnik klera? – nasmije mu se Skeptik.

-           Hah, nisam, iako mi se ponekad čini da jesam. Možda sam promašio svoj poziv u životu?

-           Pa ponekad djeluješ kao da jesi. Nisam nikada upoznao nekoga tko se do te mjere opterećuje grijehom...

-           Slušaj me – uzbuđeno će Prorok – istina je da smo svi mi povezani. Kao što sam ti govorio zadnji put, kad jedan od nas učini ili izrekne zlo o nekome drugome (pojedincu ili skupini ljudi), naše riječi odlaze u eter i utječu na misli i emocije drugih. Jedan negativac sa svojim riječima punim mržnje može uništiti ono što je deset dobrih ljudi pokušalo izgraditi. I ne radi se samo o mržnji, tu igra ulogu i ljubomora, predrasude, oholost i želja za ponižavanjem. Možda je najgora dosada, iz nje izvire sve zlo. Nepromišljeno baratanje riječima može uništiti mnogo dobra u svijetu. Mi smo svi povezani u jednu mrežu, mi smo čvorovi u toj mreži (eto pa smo došli do tvoje mreže). Što jedan pomisli, izgovori ili napravi, to utječe na sve nas. Čak i na čvorove koji su najudaljeniji od izvora zla. Toliko je malo potrebno da nam zatruje um.

-       Zar je dobro toliko osjetljivo?

-       Da, u ovom svijetu dobro je osjetljivo.

-       Kako da se borimo protiv sebe? Pretpostavljam da ćeš predložiti molitvu, post ili meditaciju – bilo je malo podrugljivosti u riječima Skeptika.

-       Nisam siguran. Ne znam još odgovor na to pitanje.

-      Ti znaš što ja mislim o tome.

-      Pa mislim da znam. Mogu pretpostaviti.

-      Nismo mi stvorenja za nekakve velike heroizme i mudrovanja o moralnosti. Možda nam je taj isprazan govor u neku ruku i koristan, tu mislim na nas koji nismo toliko pokvareni da ćemo zbilja nauditi nekome, tako izbacujemo frustraciju. Nije za svakoga istina.

-      Riječima možeš izazvati istu ili veću štetu nego djelima. Recimo da tvoje jedno zlo djelo može naštetiti jednoj ili nekolicini osoba, ali ako si vješt s riječima, možeš izazvati smrt tisućama. Uostalom, istina mora biti za svakoga – Prorok će ozbiljno – mora biti tako i nikako drukčije!

-       Zašto?

-      Zato što u dubini duše osjećam da su stvari upravo tako posložene.

-     Loše je to, prijatelju moj, loše… to proizlazi iz tvoje pretjerano osjetljive prirode.

-     Ne, ne i ne! Odbijam to prihvatiti! To nije objašnjenje, a priznao si mi da si i sam osjećao slično, ti koji si sasvim različit po karakteru.

-     Jesam, i priznajem još jednom da jesam, ali možda je to i do moje posebne slabosti…

-     Kakva je to slabost? Ako smijem pitati...

-     Nikad nisam imao jak karakter, iako na prvi pogled djelujem čvrsto. To je došlo do izražaja u nekim situacijama u mojem životu. Jedan mi je događaj pogotovo ostao u sjećanju. Radi se o jednoj situaciji iz moje mladosti, iz srednjoškolskih dana. Nikada ti je nisam ispričao jer nisam osjećao da je važna, ali u zadnje vrijeme mi je isplivala iz podsvijesti, osjećam se kao da je došla da me upozori ili možda osudi.

-  Ako možeš, ispričaj.

-   Ovako je to bilo – započne Skeptik – bio sam na prvoj godini srednje škole. Nisam se osjećao sasvim ugodno u novoj atmosferi i nisam uspio sklopiti značajnije veze s drugim učenicima. Kako sam oduvijek bio u svojem svijetu, ta me činjenica nije pretjerano smetala, ali ipak sam osjećao da nešto sa mnom nije sasvim u redu. Intuitivno sam znao da moje ponašanje nije u skladu s normalnim razvojem ljudske ličnosti u tom dobu. Kao da mi je nedostajao jedan element koji je sprječavao potpunu integraciju u okolinu. Dogodilo se da sam jednoga dana u školskim hodnicima ugledao jednu djevojku koja me privukla na neobičan način. Ne može se reći da je imala pretjerano lijepo lice, ali nije bila ni ružna. Djevojka je imala sasvim prosječan izgled, ali bilo je nešto u njezinim crtama lica što je potpuno zaokupilo moju pažnju. Postoje neki ljudi u koje se zagledaš i s kojih je, iz nekog razloga, teško odvratiti pogled. Nekoliko sam puta uhvatio njezin pogled i čak mi se nasmiješila jednom prilikom (nismo nikada uspostavili izravnu komunikaciju). Ja tada nisam uzvratio osmijeh jer nisam očekivao da bi mi se netko mogao uputiti osmijeh i odmah sam požalio zbog toga. Od toga trenutka dao sam si zadatak da idući put, u slučaju da dođe do kontakta očima, uzvratim osmijeh. Ta se prilika ubrzo pružila i doista sam uspio u svojem naumu. Čini se da sam uspješno uspostavio određenu vrstu povezanosti, ali i dalje nisam imao hrabrosti da joj priđem. Ubrzo je došlo do nekoliko slučajnih susreta (točnije pogleda) u gradu. Ja bih šetao sam, obično kada sam imao neke izvannastavne aktivnosti u gradu (tada sam išao u glazbenu školu), dok je ona jednom prilikom bila sama, a drugom prilikom u društvu nekoliko prijateljica. Nije mi trebalo dugo da osjetim topli osjećaj ljubavi i nježnosti prema toj djevojci. Maštao sam o trenutku kada ću skupiti hrabrosti i upoznati se s njom, i uspio sam se nekako uvjeriti da su se ti susreti dogodili zato što sam ja mislio o njoj. Kao da su je moje misli na neki način uvukle u moj svijet. Čak sam došao do toga da sam je vidio taj dan jer sam, recimo, išao određenim putem u školu (to je očito bio „sretan“ put ) i to je trebalo ponovno rekreirati kako bi došlo do istog rezultata. Utonuo bih u san razmišljajući o njoj. Spremno sam se prepuštao blagom osjećaju ljubavi. Prije nego što sam došao u mogućnost ostvariti svoj najuzvišeniji cilj, došlo je do jednog incidenta u školi, incidenta koji sam po sebi nije toliko vrijedan pažnje jer, iako neugodan, spada u uobičajeni dio školskoga života. Prije samog događaja, razredom su kolale prilično zle glasine o predmetu mojeg obožavanja. Ono što je čudno jest utjecaj koji su imali na mene. Dopustio sam zrnu sumnje da uđe u moje srce. Kako se to moglo dogoditi? Zar sam bio toliko naivan i slab? Izgleda da jesam. Počeo sam na nju gledati drugim očima, izjedala me vlastita slabost. Uskoro se osjećaj ljubavi počeo mijenjati u osjećaj straha i sumnje. Osjećao sam se osobno pogođen lošim mišljenjem koje su moje kolege (koje u normalnim okolnostima nisam cijenio) imaju o njoj. Situacija je kulminirala jednoga dana kad je školskim hodnicima odjekivao pokvareni smijeh i uvrede upućene njoj. Stajala je u središtu svega toga i mirno trpjela poniženje. Našao sam se u blizini i također sam se počeo smijati, uz ostale. Postao sam sudionik njihove brutalnosti. Ona me primijetila (iako sam se sakrio u pozadini) i uputila mi pogled pun mržnje. Tada me nešto probolo u srcu i osjetio sam hladnoću. Odmah sam požalio i zamrzio se. Poslije toga, nikad me više nije pogledala. Kasnije se upisala u drugu školu i nikad ju više nisam vidio.

Skeptik je završio svoju priču, bilo je jasno da je ova epizoda ostavila snažan dojam na njega.

-           Žao mi je zbog toga, bio sam i ja okrutan u toj dobi.

-           To je jedna od stvari koju sebi ne mogu oprostiti.

-           Nisi reagirao ispravno, ali bio si mlad, ne kažem da je to bilo dobro, ali…

-           Ma nema opravdanja za to, mlad ili ne, zlo je zlo i tada sam bio zao. Ono što me najviše iznenadilo (zapravo razočaralo) jest to što sam se toliko spremno prepustio sumnji i nepovjerenju.

-           Mladost sve emocije pojačava, nije to toliko čudno.

-           Možda i nije toliko čudno, ali tko mi jamči da danas ne bih učinio istu stvar? Mislim da sam jednako sklon sumnji kao i nekada. Ne bih to jednostavno pripisao mladosti.

U tom trenutku počela je sipiti sitna kiša, tipična za kasnu jesen u kontinentalnim gradovima. Zapuhao je sjeverac koji je otpuhao neke od jesenskih listova sa stabala uz šetnicu. Po pločnicima su se stvarali maleni vrtlozi koji su obuhvatili neke sitne komade otpada, opušaka i nekih nedefiniranih plodova otpalih s obližnjih stabala. Upravo su prolazili kroz ulicu koja je za obojicu imala snažnu emocionalnu vrijednost, ulicu koja je svojim izgledom odavala neku vrstu melankolije za koju su bile zaslužne neobnovljene fasade, razne, pomalo zaboravljene  trgovine, jedna mala knjižara s jeftinim izdanjima u koju su često zalazili.

-           Taj se događaj također može protumačiti u kontekstu onoga što sam ti maloprije govorio.

-           Znam… Iako je naizgled djetinjast i banalan, ovaj je događaj ostavio najveći dojam na mene. Na nas uvijek najveće dojmove ostave neostvarene veze, odnosi koji su grubo i besmisleno naprasno prekinuti u samom početku. Pogotovo ako smo sami krivi za to – zamislio se nakon ovih riječi.

-           To je istina. Imao sam jednu situaciju, također u mladosti (što nije opravdanje), u kojoj je moje unutarnje zlo došlo do izražaja. Imao sam 13 godina i skupinu prijatelja s kojima sam se redovito družio. To je još bilo doba u kojem su djeca većinu vremena provodila na ulici i igralištima. Moglo bi se reći da sam bio neka vrsta vođe te skupine od, uz mene, još četiri dječaka. Kako sam od malih nogu volio čitati knjige i izlagati se idejama koje nisu bile sasvim primjerene mojoj dobi, razvio sam verbalnu inteligenciju veću od uobičajene za jednog četrnaestogodišnjaka. Ova stečena sposobnost pomogla mi je da se izvučem iz raznih, za mene nepovoljnih, situacija. Također mi je omogućila da manipuliram svojim prijateljima na najmaštovitije načine. Jednom sam prilikom, pod utjecajem nekakve kvazi-anarhističke filozofije, koju sam valjda pokupio iz neke od knjiga koje su mi se tada našle pri ruci, odlučio svoju skupinu organizirati u malu bandu kojoj je cilj bio stvarati nered u svakoj prilici. Razloge za stvaranje nereda objasnio sam nekom dječjom varijantom nihilističke filozofije. „Slušajte momci“, samouvjereno sam ih poučavao, „nalazimo se na pragu zrelosti, vrijeme je da se izborimo za svoje mjesto u svijetu. Kako ja vidim, imamo izbor − ili smo sluge ili smo gospodari. Ili namećemo svoju volju drugima, ili trpimo tuđu volju. Kako je uvijek bolje biti gospodar nego sluga, vrijeme je da druge upoznamo s kime imaju posla“. Te slabiće nije trebalo dugo uvjeravati, ionako su mi bili pokorni u svakoj prilici (iako možda sami nisu shvaćali što govorim). U toj je dobi važnije biti samouvjeren nego suvisao (možda je i sada tako). Jedan se od tih „slabića“ posebno isticao u svojoj podložnosti. Što sam bio grublji prema njemu, on me više volio. Što sam ga više zasipao uvredama, to mi je on bio lojalniji. Na kraju sam ga uspio pretvoriti u poslušnoga maloga vojnika. Skupinu sam uvjerio da izvedu jednu malu „diverziju“ u školi, diverziju koja je uključivala razbijanje školskih prozora i ubacivanje jedne dimne bombice u razred u kojem se upravo održavala nastava. Sebe sam naravno izuzeo iz toga čina pod izlikom da organizator nikada ne sudjeluje, već samo nadgleda odvijanje akcije (nevjerojatno, ali uspjelo mi je). Akcija je uspješno provedena i rezultirala je jednom ozlijeđenom djevojčicom kojoj je krhotina stakla upala u oko i trajno joj oštetila vid. Svi su uključeni „anarhisti“, osim mene naravno, nastradali. Onaj najslabiji i najpokorniji sve je priznao i preuzeo krivnju na sebe, zbog čega je dobio suspenziju iz škole. Ostali drugovi me nisu „cinkali“. Prošao sam bez posljedica. Nisam osjećao nikakvu krivnju.

-           Čudno – odgovorio je Skeptik – nikada ne bih pomislio da si bio mali pokvarenjak.

-           Još je čudnije to što mi se čini da je onda bilo više zla u meni nego sada, a kažu da su djeca neiskvarena. Tko zna kako je završio onaj dječak koji je suspendiran iz škole. Kasnije nisam čuo za njega. Ponekad se pitam u kojem je smjeru krenuo njegov život, kako mu je bilo živjeti s tom krivnjom koja zapravo pripada meni…

Proveli su još neko vrijeme razmjenjujući uspomene, čak su jedan drugome otkrili neke obiteljske pojedinosti (inače su pažljivo izbjegavali takve teme). Bilo je govora i o nekim životnim planovima. Upravo su stigli do točke koja je označavala njihov rastanak. Svijetle oblake na nebu zamijenili su tamnosivi i sve je mirisalo na početak oluje. Nekoliko krupnih kapi kiše palo je na tlo, prigušena tutnjava grmljavine čula se iz daljine. Pružili su ruku jedan drugome i svaki je otišao put svoje kuće.

                                   Marko Mustić