Danijel Mataković: Snovi i korijeni

Svake noći snovi, priče i romani. To je genetika, i moji stari su uvijek sanjali, iz snova učili i prorokovali. Naraštajima nas snovi prate i progone, kao vjerni drug u samotnim noćima.

Noćas je isto tako bilo, san sjajan i oštar, topao i tako dalek. Jesenska je noć, naš stari dvor obasjan mjesečinom, okupan mirisom borova i plodova naših ruku. Ulazim u dom, svi ste tu, živi i mrtvi, družina i braća. Svi oko stola, oko stola kao izvora i ognjišta, skupljeni opet kao nekada. A stari je to stol, mnoge su se znojne ruke na njemu odmorile i glave teške od muka otpočinule. 

Prilazim vam, ali ne primjećujete me, ne vidite. Nisam ja stranac, ta iste smo krvi, te tamne krvi koja se ne srami suza. I kane mi ta prokleta suza, nama tako normalna, drugima na sramotu, nama na ponos. U njoj i prošlost i budućnost, i radost i tuga, i toplina i zima. 

I onda te vidim stari, tamo iza svih, na stolcu od orahovine, leđa uz oganj griješ, a pogled ti na tvojoj djeci, na onima za koje si živio. Svima otac, nada i sigurnost. Kao uvijek mrk si, žilav i ponosan, a opet tako mekan, tako sućutan. U ruci ti čaša. „I anđeli bi ga pili“, govorio si za svoje vino, plod ljubavi, truda i muke. Ne vjerujem, znam da te više nema, ali ipak, ti si tu. Pogledi nam se sretnu, a tvoje bistre oči preplavi sol i onaj blagi osmijeh ti zatitra na usnama. Ime mi drhtavo izgovaraš, ono ime kojim si me samo ti zvao. Hrlim ti u zagrljaj, ti me prepoznaješ, ti si tu, ti me vidiš, sretan sam. 

Grlim te, cjelivam ti čelo, i onda shvatim što ljubim. Ljubim hrast, ljubim godove godina muke, borbe i života. Ljubim ti ruke, hrastove grane, čvrste i jake, žilave i neslomljive, a tvoje odijelo, uvijek uredno i čisto, sada je mirisno lišće mojega zavičaja. Isprva tuga, žalost i suze, sreće više nema, zagrlio sam čovjeka, a poljubio stari hrast, zašto nisi živ? 

Ali onda u suzama vidim poruku i shvatim što moj san znači. Shvaćam, ti si moj korijen, moj sveti hrast, a ja sam tvoja mladica. I ja ću jednog dana biti hrast starac i bit će novih mladica. I da bi mladice rasle, starac mora otići. Mora umrijeti da bi mogao vječno u nama živjeti. Tako je uvijek bilo, tako jest i tako će navijeke i biti. 

Moji su snovi krv moga roda, naraštajima mi sanjamo jer svi smo mladice jednoga hrasta, zaboravljenog u magli stoljeća.