I
Imaj na umu:
Ja nisam pjesnik ni poeta, umjetnik ni stvaraoc.
Samo njušim hladni noćni zrak i osluškujem tišinu,
a zapišem tek pokoji trzaj i pokoji šum i zaboravim.
Zaboravim sebe koji pišem, koji dišem, čujem i opipkujem
I sve što vidim i sve što znam.

Čak ni ovo o čemu ti vlastite oči upravo sad lažu;
Nisu to moje laži, nego tvoje.
Ni moje riječi a ni tvoje.
Ovo pripada tišini.

Ovo ne pripada razboritosti
nit' priprostim šumovima uma.
Ne može jezik i ne mogu usne
dati oblik bezobličnome.

Ovo pripada tišini
i začudnim kasnonoćnim posjetama.

 

II
Ne kudi me, ne hvali me!
Što kome vrijedi tvoja pohvala i pokuda?
Tko god misliš da si, koga kudiš, i koga hvališ?
Moje noćne posjete il’ oštrinu svoga uma?

Nisam ovo ja, kako već iskreno ti rekoh.
Ovo su svjetlomrcanja u tminama,
Šapat zagonetnih posjeta,
Preeksponirana fotografija
ili zarobljen trenutak etera.

Pazi koga kudiš i pazi koga hvališ;
Ja samo čujem riječi. Odakle dolaze?
To mi nije znano.

  

III
Porodila je noć čeda svoja živorođena.
Plodna je njena utroba i hranjiva i blaga
naspram djece svoje.
Othranjena jesu u tišini, odgojena tiše.
Uto zora stiže.

O, djeco svjetla! Otrovan je trn, gorak otrov
Koji ispit morate da noć stvorite u dan!
Svaka od njih odsječak je noći.
Svaka od njih iskaz jednog bola.
Svaka od njih tek trenutak u svjetlu čitava života.
Zajedno sve čine simfoniju svjetla,
A koliko ih ima? Koliko i nota.
A noć ih vječna opet čeka
na kraju njihovoga puta.

Plače luđak svoje smijehe
smije luđak svoje suze
Stvara noć u dan.

Svako ostvarenje začeo je otrov,
Svako ostvarenje odgojila je tama
i svakom ostvarenju slijedi bol rođenja
i svako ostvarenje stvara noć u dan!

Uslijed svakoga rođenja slijede gorke suze,
Na kraju svakoga života opet slijedi san.

 

IV
Tebi koji ovo čitaš:

Kako izgleda tvoje lice?
Smije li se ono kad se i ti smiješ
i smiješ li se ti ako ti se lice smije?
Ako plače, plačeš li ti s njime?
Smiješ li se ti dok ti lice plače?

To jest- kad staviš tužnu masku,
jeli ispod lice vedro?
Ako staviš sretnu masku,
roniš li zapravo suze?

Misteriozno. Intrigantno.
To tvoje lice koje plače
i koje se smije i koje je bijesno.
A ispod maske skrivaš beskonačno ništa.

 

V
Vrišti drevna mudrost:
Ne dajte se zavarati nadama koje pružaju horizonti!
U pustinji, bez vode i skloništa
oni su izvor straha i smrtnoga očaja!

Kao što na moru radoznali dječaci sanjare
o neprispodobivim daljinama i avanturama,
tako slijepi putnik puzeći po pustim tlima
tamo vidi neminovan kraj u beskraju.

 

VI
Crnomodre dubine ravnodušno čuvaju zvjerske, utrnule,nepomične,
bezbojne, ukočene, bezbrojne, izgubljene,
mahnite kreature, satrte u kaotičnosti svojih môra,
plutaju u vlastitim tjelesnim sokovima,
nedovoljno živi, nedovoljno mrtvi,
ali dovoljno licemjerni i dovoljno uplašeni
da svoje raspadanje nazivaju i najvišom srećom.

Lažni osmjesi lebde ponorima,
patničkim i praznim očima traže tračke svjetlosti,
epileptično mlatarajući udovima,
sumanuto željni bar kratkoga smiraja da jednom osjete bilo što
svojim umrtvljenim prezamorenim čulima,
u potrazi za pogledom, za smješkom ili zagrljajem,
grabeći sve što im život pruža gube se
u slinovitim labirintima
vlastitih bjesomučnih psihotičnih fantazija,
trovani od postanka plešu svoj mrtvački ples,
nedovoljno gladni nedovoljno siti.

Sami smo vlastiti otrov.

 

VII
Ispod tebe čovječe otvara se ponor;
gladna usta gorčevite zemlje
progutat će te u tvojoj oholosti.

Pasti ćeš u zemlju sjenâ
i nećeš znati kamo ni kuda ni kako.
O proklet si ti koji poričeš!

Znaj čovječe:
nije zaista odveć kasno.
Jauci koje čuješ tužan su pijev
crnih, trulih ptica
koje vape svjetlost sunca!

Isplakat ćeš tisuću suza.

Vijeće mrtvih je odlučilo:
neka živi onaj koji život hoće.
Život za život, smrt za smrt.
Zove vas zaboravljeno Crno Sunce.

 

VIII
Pustinja duše – kakva li prostranstva krije?
Čovjek zaluđen igrama svjetla i sjene
tone u tamu – tako se gubi čista percepcija
neslućenih izvora i bjesomučnih živih rijeka.

Biti zaluđen teksturom sigurnog i čvrstog svijeta,
koliko je zaluđeni siguran i čvrst?
Dolinom dok odjekuje pijev pustinjaka sa planine,
sunce zalazi na zapadu. Postoji li pustinjak u ponorima?

Hladnoća je sivo-svjetloplava.
Pustinjak, sam i nevelik najbliži je Suncu
Ipak najdalji kad ono zađe.
Koliko su hladne noći u planini
toliko je jutro umilno i utješno.

A kakvo svjetlo tješi onoga
koji dušu otvara i skače u njene dubine?
Nalazi li ovaj neko crno Sunce?
Koliko krvi iz njegovih oka poteče?

 

IX
Ja ne znam istinu. Osjećam je, čujem je i dišem.
Ona me hrani sobom samom, truje mi um.
Tako sam počeo prezirati sve ljudsko.

Nemilosrdna zvijer, vjekovima drevna
ona se uzdiže iznad Horizonta - disanje Svijeta.
Sunce sipa svoju svjetlost.

Klija iz svakoga sjemena,
njeno korjenje zadire duboko ispod tla,
do samog srca Zemlje.
Ističe iz izvora i utječe u more,
rosi s neba i napaja zemlju.

Uz umirućega, tik pored smrti same stoji pognute glave
njena prisutnost trga ustajali život iz čovječjih grudi.
Kažem nije mi poznata, ne znam je - šutim je.
Znam samo da ona zna i izgovara mene.

Zašto nije dobro gledati u sunce:
Ista svjetlost koja hrani
Čupa svijest iz očiju smrtnika.

 

X
Ne mislim! Pišem ove slijepe, beživotne riječi.
I slutim - ispod bunovita siromašna tla,
negdje u dubini Zemlje buja crna bujica.

Sjedati na stijeni, sam poput Heraklita,
samo prazne glave i društvo dok ti čini
stiskanje u prsima kao neka slutnja hladna i daleka
tamo negdje onkraj sunčeva sustava...

 

XI
Postoje žice u neizrecivim dubinama.
Čuti te titraje znači osluškivati tišinu.
Osluškivati tišinu znači ćutjeti vlastito biće!
Ćutjeti vlastito biće znači poput galeba lebdjeti na južini,
a lebdjeti na južini, poput galeba, znači ne brinuti.
Ne brinuti za sutra znači ne živjeti u grču.

Svijet je instrumentarij, orkestar.
One titraju, čuješ li titraje sebstava?
Ne živjeti u grču znači zaista biti.
Umovi redovito ne žubore,
izvori redovito ne zbore;
kad govoriš ti, šutiš ti koji jesi.

Kad tebe obuzme tišina, pjeva sve što u tebi jest.
Kuca srce u neizrecivim tminama.
Čuti žice znači kucati sa srcem uporedo, to je sunce koje sija!
Azurno sunce koje obasjava svojim zrakama i tišinu grobova
i puninu plodnih dolina!

Živi zure u azur, u njih azur zuri.
Mrtvi sklanjaju pogled.
Živi žubore vršcima prstiju
po tankim strunama istine.

 

XII
Prozor u jedan drugi svijet, neko ljubičasto nebo
i neko tmurno svjetlo, zagasito. Miris slobodna leta.
Neka šira pluća i drukčija disanja. Kao da sve
u jednom dahu diše, neka nova dijafragma.
I odnosi mi um bestežinsko stanje
i zarobljava dušu tek slućeno prostranstvo.

Otvorila se vrata. Vrata čega?
Um kaže pakao pakosno se smijući
ali pakao vjerojatno nema miris tako prijatan.
Ružin vrt i staro vino. Ili podrum ili otrov?
Podrum u kojem se ugušio stari senilni vinogradar?
Reci mi, kako se zove miris stvarnosnog prostranstva?

Lebdi ponad umova oaza,
dok pustinja nas poji morama.
Volite svoje môre, oči svemira
A u samom srcu, a i to je samo slutnja;
sipa svoje blagotvorno svjetlo
jedno nepoznato Sunce.

A bude se šafrani, vijesnici tajnovitoga proljeća.
Crno je to proljeće, i nema zvuka ni lišća ni treptaja
nit je zaprljano utjehom i nadama;
ne čuje se plač ponosa davnina niti orgija besciljne
beskonačne budućnosti.

Dok umiru tmurne, izlizane raspete ljuske smisla,
ginu raščetvorena značenja i zijevajući udišu
umirujuće, iskreno, životno beskrajno Sad.

Počuj! Nije daleko.

 

XIII
Kad zašuti tišina - je li to vrijeme da ja govorim?
Jesu li otišli moji kasnonoćni gosti? Brzo se dogodilo.
Ali ja ih nikad nisam vidio, pa možda samo tihuju.

Možda čekaju da ja nešto kažem? Ponudim ih nečime?
O gosti moji ne bojte se svjetla dana. Ne bojte se tuđih oka.
I ne osjećajte se pokradeno. Ne pripisujem ja sebi
Djela naših noćnih razgovora.

 

XIV
Ružna je to riječ.
Nije nesveta, niti prljava
Ali sve na svoje mjesto i sve u svoje vrijeme!
O, imenuj bezimeno ako znaš,
Pričaj nam malo o okruglim kvadratima!

I najsvetije vaše riječi psovka su u hramu istine.
Ne dopusti! Ne dopusti da ti psovka
Zamagljuje bistrinu noći!

 

 

XV
Besciljni su pokušaji
da vjetru kažeš kamo da puše,
i strujama morskim kamo da te vode.
A ti bi i zvijezdama rekao koji su njihovi puti!

Tvoje krhke ruke drže
samo krhkije staklene jarbole,
i sve što možeš tako sitan
je upravljat orahovom ljuskom.

Ne stavljaj riječi
U ona tiha tiha, najtiša usta.
Pokušaj upravljati morem
i sresti ćeš neminovnu propast.

(Autor: Vatroslav)

 

Projekt "Homecoming: Identity and opportunity"

 
Prema posljednjim popisima stanovništva Republika Hrvatska broji malo više od  četiri milijuna ljudi, čime se smatra relativno malom državom.
 
Hrvatski narod međutim, ako se granice zanemare, čak je dvostruko veći. Iako precizna istraživanja još nisu provedena, procijenjeno je čak 4, 4.5 milijuna duša koje se, okupljene u organizirane i aktivne zajednice diljem svijeta, naraštajima ustrajno identificiraju pripadnicima hrvatskoga naroda. Iseljavanje iz matične zemlje, odlazak u strane krajeve i zasnivanje novog života u nekim novim prostorima i okolnostima pojavnost je koja prati Hrvate dug niz godina, pa i stoljećima. Ono po čemu se hrvatsko iseljeništvo često ističe u svojim novim životnim prostorima jest kontinuiran napor i trud na očuvanju  svoga identiteta i prijenosu znanja i vrjednovanja vlastite baštine na nove naraštaje. Međutim, sama povezanost sa Domovinom često nije jednako zastupljena, razvijena i održavana, osobito među mladima.
 

Youtube kanal



© Udruga Obnova 2021. All Rights Reserved.

Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Više o kolačićima: Izjava o privatnosti.

Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.