U svakoj molitvi te se sjetim
u svakom udahu te čeznem.
Srce mi izgara od ugode
na sami spomen tebe kao želje.
Mojim umom strujiš,
letiš, prevrćeš se, bježiš,
donosiš, odnosiš kao
lastavica kad sprema gnijezdo
za svoje ptiće.
Pa te čas želim imati
u mislima, pa te čas tjeram
baš kao što lastavicu domaćini
nekad puste, a nekad neka luda čeljad,
kako ih drugo nazvati, odbace.
Dok svijesti nekad mogu kontrolirati
pa te stavljati i izbacivati u beskonačnost,
srce je nešto sasvim drugo.
Ono zna što želi, ono ispaljuje poput
luka – strijele ugode, u moju dušu i moje biće.
I onda dok tumaram ovom suznom dolinom,
ovom zemljom meni stranom, ti si sa mnom.
U mojim mislima i mojim osjećajima,
koji poput plamena, ali plamena koji se ne smanjuje
jednostavno izgaraju za tobom.
Za tvojom ljubavi, za tvojim skromnim,
dobrim, iskrenim i djetinjasto-poštenim
srcem.