Ivan Dadić: Pjesme

 

Sussex

Klone sunce u purpurnu vunu,
Bijeli konjski repovi po nebu se viju;
Nekoć bijele litice sada se rumene
Stidljivo sussešku zemlju kriju.

Tek pokoji zelen brijeg i dolina zablista,
Bijeli kućerak proviri, opruže se šumske sjene;
Noge su napete, srce mi već gori,
Žudno želi otkriti tajne njene.

Puteljci njeni sliče domu mom,
Sunce hrašću daje isti zlatni sjaj;
Il' mi se to tek pričinja jer u njenoj nebeskoj ljepoti
Svaki čovjek prepozna svoj Zavičaj.

Prošetat ću jednom brežuljcima tvojim
Preko puteljaka što vijugaju se i lome;
Do pjesme canterburyjevskih zvona hodočastit,
Okrijepit dušu pored kostiju svetog Tome.

 

Smiraj dana

Sunce lagano tone.
Noć me obavija poput svilena plašta.
Sa svježim proljetnim povjetarcem
Razgoni se svaka misao ohola i tašta.
Osjećam tračak Vječnosti.

Kao što cvijet pušta korijen u zemlju,
Pa tim zagrljajem jedinstvo tvore,
Kao što se stabla dahom vjetra
Klanjaju i šumore;
Tako i ja želim biti s Tobom.

Sunce lagano tone, i sva ta ljepota šapće
Kako na ovom svijetu nemamo samo muku.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
Hvala ti za djela tvojih ruku.

 

Jesenski Vjetar

Stiglo je vrijeme kada oblaci
Vrhove planina i brjegova kriju;
Kada svaki list oblači novo ruho,
Kada nabujali potoci niz udoline liju.

Bude se zmajevi s planina svojih,
Obavijaju im vrške i s gromom riču;
S vodom naviru trolovi iz šumske špilje,
Orke i goblini kao gljive niču.

Stiglo je vrijeme za borbu svetu,
Kada se iz stijene Mač svetosti vadi;
Stiglo je vrijeme za dobro pivo
Dok se iz dimnjaka svakog veselje kadi.

Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Više o kolačićima: Izjava o privatnosti.

Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.