Sveti Juraj

 

U davna i mračna vremena iz krajeva Franaka Božji poslanik Gottschalk stigao je u zemlje Hrvata služiti knezu Trpimiru. Bijaše to zemlja mladih i snažnih ljudi pristiglih iz dalekih krajeva u svoju obećanu zemlju. S njima su došli i njihovi bogovi. Gottschalk od Trpimira dozna da se u staru hrastovu šumu sklonio Perun pa odluči poći k njemu da navijesti istinu Krista. Šapatom je svom bijelom konju naredio da ga odvede do Peruna. Konj se odmah uputio kroz zarasle šumske staze.

Što se više bližio središtu šume, njezino je granje sve jače zaklanjalo nepobjedivo sunce. Cvrkut ptica bivao je sve tiši i tiši, sve dok nije neprimjetno utihnuo. Nedugo nakon ulaska u carstvo tišine ugledao je u oklopu Peruna, obrasloga bujnom kosom i bradom, kako odmara naslonjen na najveći hrast. Ne bi ga ni primijetio da se zrake sunca nisu silovito probijale kroz bujnu krošnju staroga hrasta. Perun primijeti Gottschalka i pesnica mu stegne dršku malja, dok  mu u drugoj ruci zaiskre munje. Gottschalk hrabro prozbori:

„Dolazim u miru, Perune! Dolazim k tebi koji si samo dio istine kako bi se pridružio potpunoj istini! Nudim ti slobodu u službi Krista! Zauzvrat, pomoći ću ti da konačno pobijediš svojega vječnoga neprijatelja Velesa iz podzemlja. Vidim ti u licu da te razdire tuga za tvojom otetom ženom Mokoš. Zamijeni svoju nemoć s moći! Ako odlučiš svoje munje i nebeska kola predati sv. Iliji, darovat ću ti svojega bijeloga konja iz čijega šapata vidim tvoju budućnost. Njegov mi šapat kaže da ako želiš pobijediti kaos Velesa i od njega vratiti svoju ženu, moraš očistiti svoj oklop i iskovati iz svojega malja koplje.“

Perun je šutio. Tuga za njegovom ženom bila je velika. Razmišljao je o njezinoj bujnoj kosi koja je mijenjala svoju boju iz plave u smeđu pa u crvenu, onako kako joj se prohtje. Najviše ga je boljelo to što je već bezbroj puta pobijedio Velesa i vratio svoju ženu na vrh hrasta gdje bijahu njegovi dvori, samo da bi opet Veles u podzemlju oživio i ponovno mu ju oteo. Bol vječne otmice polako se udružio s umorom. Njegovo lice postaralo se u toj vječnoj borbi i zaraslo pa više nije bio mlad. Gottschalkove riječi pružile su mu nadu da će nešto promijeniti, da će ovoga puta konačno poraziti Velesa. Povjerovao mu je i rukom u znak dogovora poslao munje u nebesa da odvedu nebeska kola sv. Iliji. Potom je otišao do obližnjega šumskoga izvora i sa svojom posljednjom munjom zapalio vatru u kojoj je od malja iskovao dugačko i oštro koplje. Dršku koplja izrezbario je od otrgnute grane hrasta. Na nju je ispisao pismom vlastitoga naroda naziv svojega koplja:

perun sl1

Zatim sav prljav od čađe i dima očisti svoj oklop i tijelo u bistrom izvoru vode. Dok se čistio u izvoru, učini mu se da bi bilo dobro obrijati svoju bradu i skratiti kosu vrškom oštroga koplja. Nakon što je to učinio, ugleda u odrazu lijepoga mladića kojega možda još nikada nije vidio. Bio je to on i vidje da to više nije on.

Gottschalk mu priđe i preda uzde bijeloga konja u ruke te reče:

„Sada kada si sa sebe svukao djela tame i obukao oružje svjetla, ne priliči ti više da se zoveš Perun. Predaj svoje ime brdima i gorama jer odsada se zoveš sveti Juraj!“

Sv. Juraj u znak prihvata učini tako te se uspne na bijeloga konja. U tom trenutku snažan potres zatrese čitavu zemlju Hrvata. Gottschalk padne ničice i počne molitvu Bogu za pomoć. Bio je to Veles koji je od bijesa i straha poprimio oblik zmaja i izronio ispod korijena hrasta u sredini šume, oborivši drevne dvore na tlo. Svjetlo sunca konačno se probilo u mračnu šumu jer više nije bilo bujnih krošnji da priječe njegov ulazak. Velesove oči, navikle na tamu, ostale su zaslijepljene suncem i sv. Juraj uvidi svoju priliku da zarije oštricu svojega koplja u njegovo srce. I zajaše prema njemu...

Perun

Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Više o kolačićima: Izjava o privatnosti.

Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.