Kristijan Šalinović: Identitet

   

    Nitko ne želi stajati pred razbijenim zrcalom. Jer, ako ne možemo sami sebe prepoznati u njegovu odrazu, kako će nas itko drugi prepoznati, kako će nas itko spoznati?

    Životom prolazimo kao kroz labirint hodnika obloženih raznolikim zrcalima; u nekima smo posve izobličeni, dok u drugima pronalazimo – što nam je veoma uzbudljivo – onaj lik koji nas uspješno sjeti na vlastitu personu, odnosno na našu vlastitu percepciju iste. Život je, dakle, ta kuća zrcala i možda bi bilo lako pronaći ono pravo – ono pred kojim ćemo do kraja života ponosito stajati, znajući da se odraz neće promijeniti čak ni kada pred sobom zatvorimo oči – ali je kuća zrcala strahovito napućena, toliko da je gotovo nemoguće izabrati hodnik u kojem bismo sami lutali. A kada nam to i pođe za rukom, kada nas naši zaneseni koraci konačno odvedu u kakvu kratku i spokojnu izolaciju, otkrivamo da ondje vlada tama odveć velika da bismo se uopće nazrijeli u ikojem ogledalu.

    Uputit ćemo se tada opet k onim koridorima u kojima vlada vreva; u kojima se ljudi konstantno mimoilaze, šapuću jedni drugima tajne o nekim posebnim zrcalima nevjerojatnoga sjaja ili se pak svađaju i tuku oko jednog takvog, bajkovitog ogledala u kojem se svaki odraz doima apsolutno savršenim. No, svejedno su takva mjesta ugodnija i istinitija; ondje su čak i laži tako lijepo uokvirene da se svaki odraz doima umjetničkom fotografijom. Pojedine su rame doista unaprijed naslovljene – naizgled rezervirane – pa se, samo da bismo opravdali titulu umjetnika, ratnika ili ljubavnika, beskrajno trudimo postići upravo onu sliku koja jedina može valjano pristajati baš tome zrcalu. Isprobavamo različite poze, uvježbavamo dosad nepoznate manire, mimikom lica manipuliramo kao glinom i iskušavamo se okružiti drugačijim statistima i kaskaderima svoje životne priče, pa ipak je ponekad neizvedivo ostvariti željeni rezultat. Hoće li nas obuzeti gnjev i razočarenje? Hoće. Evo, već se u odrazu to pokazuje – sada savršeno bistro – kako smo ljutiti, skrhane duše i molećljiva srca pa se osjećamo slobodni osvetiti se istini jer nije htjela biti laž. Tako će mnoga zrcala ostati razbijena...

    Nitko ne želi svoj lik dokučivati kroz splet napuklina nalik paukovoj mreži. Osobito kada baš u takvome mozaiku nerijetko uhvatimo sebe u nedovršenoj fazi, kao da naše biće samo još loše izvedeni šavovi drže na okupu, a svaki nam fragment svojom manjkavošću dokazuje koliko će i cjelina zapravo biti nesavršenom. Svima su nam znana takva zrcala ili ona vječito zamagljena; u njima se svačiji odraz doima morom... Plaši nas stajati i pred samo jednim takvim ogledalom, a kamoli biti njima okružen. Odatle potječu vrisci koji se gdjekad začuju u kući zrcala – kada uzalud rabijamo odraze što su nam priprijetili da ćemo uvijek biti gori od ičega čime smo mogli postati – iz svježih rana onih nesretnika koji su vjerovali da je polomiti stvarnost lako, a zrcala su im odgovorila oštrim poljupcima. Tek tada, gledajući u posjekotine na svojim rukama, shvaćamo da smo, uništavajući odraz, ubijali i sebe.

    Doista, koliko god to bilo žalosno, mnogi su od nas osuđeni na hladna zrcala koja se svakim trenutkom sve više naginju prema nama i sve se čini da će nas zauvijek zarobiti, čineći od naših figura kakve sramotne memoare... I zapitamo se: Zar smo doista postali tim stvorenjem koje iz zrcala luđačkim očima na nas zvjera? Što nas je poguralo preko tog ruba, kako smo se iz junaka svoje životne priče preobrazili u antagonista? Dok hodamo po krhotinama upropaštenih ogledala, mi puzimo po vlastitim razočaranjima i zapitamo se – hoćemo li ikada biti istinski prepoznati, iskreno spoznati?

    Tada, kao čudom u koje sumnje ulijevamo iz nepresušna izvora strahopoštovanja, pronađemo se pred spektakularnim zrcalom čije nam refleksije komplimentiraju na načine kojih do tada nismo bili ni svjesni, u koje se nismo usuđivali niti ufati... Klečeći ga gledamo, promatramo kako naš odraz na glatkoj površini raste pa se i mi uzdižemo s njim i najzad smo zadovoljni, čak i sretni. Slutimo da bi to moglo biti priviđenjem, ali svejedno nam ništa ne može oteti autoportret koji smo konačno naslikali pravim bojama. Sve, baš sve savršeno odgovara inicijalnoj zamisli koja, kako to biva na svakoj grani stabla umjetnosti, rijetko kada biva sasvim dosanjana. Iznenada smo neuništivi, najednom nas više nitko ne gura dok traga za svojim mjestom pod imaginarnim reflektorom. I kao da imamo svo vrijeme ovoga svijeta da napokon budemo ono što jesmo, ono što smo morali konačno biti da bismo uopće opstali.

    U tome zrcalu – na njegovu licu hladnom i skliskom kao led – vidimo sebe u pravome ruhu. Ratnik, ljubavnik ili umjetnik, sasvim je nevažno; bitno je da nam više nikada nitko neće ukrasti ulogu.

Kristijan Šalinović