Vojnik

 

Mate Vodarević

 

Vojnik je bio daleko od svojega doma, u stranoj zemlji. Ležao je na podu neke zgrade namijenjene administrativnim poslovima koja je tada služila kao prijemni logor za ratne zarobljenike. U tami je slušao glasove čuvara, a do njega je dopirala pokoja poznata riječ ruskoga jezika. U tom trenutku čuje nove glasove i škripu vrata. Uz dva već poznata stražara Kozaka, ušle su tri osobe u uniformi srpske kraljevske vojske, časnik i dva vojnika. Probudili su zarobljenike i pročitali im poziv srpske vlade i Jugoslavenskoga odbora upućen južnoslavenskim pripadnicima austrougarske vojske zarobljenima na istočnom frontu kojim ih se poziva da se pridruže novoj jugoslavenskoj legiji koja će se boriti rame uz rame s bratskom srbijanskom vojskom. Oficir zaključi govor s uputom da će u paviljonu zgrade za nekoliko sati započeti s prijavom dobrovoljaca.

Vojnik je počeo razmišljati o ponudi. Rusko ga je zarobljeništvo tjeralo u očaj, a posebno se bojao sibirskoga zatočeništva. Uz svakodnevne brige o vlastitoj budućnosti do zarobljenih su vojnika dopirale vijesti o sve većem nezadovoljstvu Rusa i revolucionarni se naboj osjećao svugdje, pa i među njima. No, s druge strane, odlazak u jugoslavensku legiju činio mu se odbojnim. Nije mogao ratovati uz srpsku vojsku. Nije ih mrzio, ali vjerovao je da je velikosrpska politika dovela do Velikoga rata. Još mu je bilo živo sjećanje na dan sarajevskoga atentata i na antisrpske demonstracije. Naposljetku, odlazak u jugoslavensku legiju bio bi prekid svih veza s domom ako Monarhija pobijedi u ratu. Ako bi se vratio ili ako bi ga zarobili kao pripadnika jugoslavenske legije, čekala su ga vješala. Sramotna kazna za izdaju i dezerterstvo.

Ujutro je u paviljonu zgrade pušeći cigaru promatrao srpskoga vojnika koji je popisivao jugoslavenske dobrovoljce. Nosio je maslinasto-sivu uniformu uz koju je išao debeli vojnički kaput iste boje, a na glavi mu je bila šajkača sa srpskim obilježjima. Bio je nizak i crnomanjast, a na licu mu se ukazivala vojnička ozbiljnost. Pri svakom novom dobrovoljcu njegov bi izražaj lica na trenutak postao opušteniji i zadovoljniji. Odaziva u novu legiju je bilo, ali uglavnom su se javljali Srbi iz osječke pukovnije. Hrvati, Slovenci i muslimani bili su suzdržani. Do njega bi povremeno navratio oficir odjeven u vrlo sličnu uniformu, osim što je nosio oficirsku šajkaču s emajliranim amblemom dinastije Karađorđević. 

Novačenje je trajalo nekoliko dana bez uspješnijega odaziva. Noćima je teško spavao, ali te je večeri našao svoj kutak i za razliku od posljednje noći vrlo brzo utonuo u san. Opet je sanjao svoj rodni grad, njegove ulice i svoju ženu i sina. U gluho doba noći probudi ga galama; Kozaci i Srbi ušli su u prostoriju u kojoj su spavali zarobljenici iz južnoslavenskih zemalja i počeli udarati po ratnom roblju. Prostorijama i paviljonima hladnu su jesensku tišinu parali jauci žrtve i psovke napadača. Srbijanski oficir promatrao je nasilje i urlao prema zarobljenicima govoreći da su izdajice južnoslavenskoga bratstva i konjušari bečkoga dvora. Odjednom iznad sebe ugleda krupnoga Kozaka i onoga crnomanjastoga Srbina. Kozak ga ošine bičem preko prsa, a zatim ga crnomanjasti sa zluradim osmijehom na licu odalami kundakom puške u nos, psujući mu majku katoličku i šokačku. Zatim se sagne do njega i nastavi ga udarati šakom po glavi i tijelu. Prije nego što je pao u nesvijest, osjeti jak smrad alkohola i znoja te krv koja mu je tekla iz usta i nosa.

Ujutro su trinaestorica lakše ozlijeđenih hrvatskih domobrana prišli crnomanjastom vojniku i odlučili se prijaviti u jugoslavensku legiju. Odvedeni su iz logora i otišli u pratnji jednoga srpskoga oficira i nekolicine kozačkih stražara. Gledao ih je s pomiješanim osjećajima ljutnje i zavisti. Za nekoliko su dana čuli da su odmetnuti domobrani masakrirani jer nisu htjeli položiti zakletvu srpskom kralju ispred zastave Kraljevine Srbije. Nakon neuspjeloga novačenja, srpska je vojska odlučila popuniti jugoslavensku legiju primjenjujući svirepost i nasilje. Svakodnevna maltretiranja i premlaćivanja su nastavljena, a domobrani su odvođeni u skupinama i nisu se vraćali. Danima je slušao grozne priče o Kulikovoj poljani i iživljavanju Srba i Kozaka nad hrvatskim ratnim robljem. Kružile su priče o mučenjima i ubojstvima, pričalo se o bacanju leševa u Crno more i neoznačene rake. On je nekoliko puta bio pretučen, ali još nije bio odveden. Šepajući i teško se saginjući legne na goli pod i prekrije se vojničkim kaputom i zaspe nadajući se da će dočekati još jedno jutro u Odesi.

Ujutro se probudio na mekoj proljetnoj travi. Nije osjećao bolove, ali mu je umor pritiskao noge i leđa. Jutro je bilo svježe, ali je odavalo nadolazeći topao i ugodan dan. Bio je gladan i umoran. Prošla su već dva tjedna otkako je bio u stalnom pokretu i tjedan dana otkako se predao Jugoslavenskoj armiji s ostatkom hrvatske vojske i civila na austrijsko-slovenskoj granici. Tjedan je dana hodao do improviziranoga logora u okolici Maribora i bio je jedan od rijetkih iz njegove postrojbe koji je preživio. Uspravio se i rastegnuo, a oko sebe je vidio mnoštvo svojih suboraca. Nije bilo ništa teže nego gledati svoju poraženu vojsku. Iscrpljeni, zabrinuti i odjeveni u raspadnute odore Hrvatskih obrambenih snaga koje su sami izderali kako ih pobjednici ne bi opljačkali. U sredini logora nalazila se koliba u kojoj je boravio partizanski komandant sa stražarima. Stražari su ih tijekom dana podrugljivo gledali i povremeno prijetili kako će ih pretući ili ubiti, a prijetnja bi u pravilu bila popraćena udarcem nogom ili šakom. Noću bi ih redovito premlaćivali, a kako se kome prohtjelo nasumično je ubijao zarobljene. Posebno se u nasilju i brutalnosti isticao jedan srpski partizan. Bio je niska rasta i crnomanjasta lica, odjeven u mješovitu seljačku i vojnu odjeću, a na glavi je nosio kapu vojske Kraljevine Jugoslavije, ali s ušivenom petokrakom. 

Iduće se večeri u logoru nešto promijenilo. Noćna je tišina kao uvijek bila ispunjena prisutnošću zla, ali taj jezivi osjećaj nije bio popraćen urlikom i pjesmom pobjednika. Među njih je došao partizanski oficir u pratnji nekoliko vojnika. Po govoru mu se činilo da je Hrvat. Odjeven u odoru sastavljenu od njemačke, ruske i hrvatske s trorogom kapom na glavi s koje se isticala petokraka obasjana svjetlom iz fenjera koji su držali stražari. Objasnio im je da će biti provedeni dalje i da se moraju  poredati u kolonu po parovima te da će put nastaviti kamionima. Zaključio je govor izjavom da je rat gotov i da je komunizam pobijedio. Nakon kratke stanke posebno je naznačio da hrvatske države nikad ne će biti, a da će oni nakon što ih se dobro provjeri biti vraćeni kućama. Među svojim suborcima čuo je olakšanje jer više nema marširanja. Naglo osjeti mučninu i nagon na povraćanje, ali kako nije jeo dva dana, sve ostane na snažnim trzajima i grčevima želuca. Prvi je kamion došao, a crnomanjasti je odvojio malobrojne ustaše koji su ostali živi i domobrane koji su bili najbliže vozilu i uz oružanu ih je pratnju ukrcao na kamion. Za pola sata došao je drugi kamion, a unaprijed pripremljena skupinica poraženih ubrzanom se procedurom ukrca i u sekundi u noći i prašini nestanu iz pogleda. Dva mu partizana priđu da ga pripreme za iduću turu, ali se otrgne iz njihovih ruku i jednoga od njih udari. Niotkuda se stvori niski crnomanjasti Srbin i mašući puškom udari ga kundakom u rebra i čelo, a on se stropošta na pod. Dvojica neprijateljskih vojnika uhvate ga i podignu. Dok je bio uspravan, njegov se mučitelj derao, a od njega su dopirale riječi o banditima, o obračunu, o narodu i osveti i smrad jeftinoga alkohola. U polusvijesti i bunovnom stanju ubacili su ga u kamion, a on je, ležeći u kamionu, počeo moliti: „Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, dođi kraljevstvo Tvoje, kako na Nebu tako i na zemlji...“, kad je izgubio svijest.

„...kruh naš svagdašnji daj nam danas i oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim i ne uvedi nas u napast nego izbavi nas od zla. Amen“ – nastavio je tiho dok je ležao na hladnom betonskom podu hangara. Došao je k sebi nakon što su ga neprijatelji pretukli. Čulo se stenjanje i hroptanje zarobljenika, a prostorom se širio nesnosan smrad otvorenih i inficiranih rana. Srpski teritorijalci, četnici i pripadnici JNA su nakon mučenja i pojedinačnih likvidacija odvodili zarobljenike u skupinama, a pucnjevi su odjekivali od sumraka. Njegova je uniforma bila prekrivena krvavim mrljama, a na mjestu gdje su bile oznake ZNG-a bile su rupe. Strgali su mu ih razbojnici kada je zarobljen. Pogledao je oko sebe, a na drugom kraju hangara skupina neprijateljskih vojnika skakala je po njegovom suborcu. Između njega i suborca ležali su pretučeni i slomljeni civili i vojnici. Bio je tu jedan Francuz iz HOS-a i još ranjenika s kojima se susretao na ratištu i u bolnici. Dva se mjeseca borio u Vukovaru i znao je većinu zarobljenika. Došao je kao dragovoljac Zbora narodne garde i sudjelovao je u borbama sve do ranjavanja početkom studenoga kada je hospitaliziran u vukovarskoj bolnici.  Opet mu se približio četnik. Bio je odjeven u vojničke hlače i kožnu jaknu, a na glavi mu je bila šajkača s oznakama srpske kraljevske vojske. Njegovo tamno lice bilo je uokvireno crnom gustom bradom, prošarano sjedinama. Njegovu je pojavu upotpunjavao zadah alkohola i znoja koji ga je pratio kao sjena. Pokazao je dvojici pripadnika JNA na njega da ga podignu i odvedu s ostalima. Sam nije mogao ustati jer mu je noga bila slomljena. Izgled starijega armijca odavao je profesionalnoga vojnika, uredno obrijanoga i discipliniranoga, idealnoga vojnika Jugoslavije. U očima mu se vidio duboki prijezir prema zarobljeniku. Drugi je bio tek unovačeni ročnik, a u pokretima i pogledu očitovala se zbunjenost, strah i sažaljenje nad ranjenikom. Na njihovim se kapama nazirala metalna zvijezda petokraka. S ostalima je odveden izvan hangara na rub jame pored koje su stajali buldožeri. Prišla su mu dvojica supatnika i ponudila mu oslonac da se na nogama i uspravan suoči sa smrti. Ispred njih je bio streljački vod sastavljen od pripadnika JNA, teritorijalaca i dobrovoljaca srpskih paravojnih postrojbi. U jami su već ležali zarobljenici. Primijetio je masakrirano tijelo jedne zarobljene trudnice. Mladi ročnik JNA je, pogledavši leševe koji su isprepleteni ležali na dnu jame, otišao sa strane i povratio. Zenga je pogledao prema streljačkom vodu, a netko do njega šapnuo je: „Za Hrvatsku, za Vukovar...“.

„Za Hrvatsku, Za Vukovar“ ispisano crnim sprejem isticalo se na bijelom transparentu. Na vijestima su pustili prilog o prosvjedu u Vukovaru zbog neprocesuiranja srpskih ratnih zločina u Domovinskom ratu. Sjedio je u udobnoj fotelji, u moderno uređenom stanu, i tužno odmahivao glavom na izjave vladajućih o prosvjedu. Na ekranu su se izmjenjivali političari i prosvjednici sa zastavama i slikama ubijenih i nestalih. Osjećao se poraženo gledajući prilog. Toliko krvi i toliko poginulih. Zašto? Mladić je ustao i nervozno prošetao po stanu. Dođe do kuhinjskoga stola na kojem je bilo uključeno računalo i razbacana papirologija. Počne prebirati po kartama i papirima koje je pregledavao toga poslijepodneva. Sudjelovao je u velikoj vojnoj vježbi HV-a. Na trenutak ga uhvati bijes i mučnina zbog nemoći jer ne može učiniti ništa u državi i društvu koje tone. U tom se trenutku otvore ulazna vrata stana, kroz njih uđe supruga s njihovom djecom, a njegove se brige na trenutak rasprše. Poljubi suprugu i zagrli djecu te ih posjedne na sebe. Dječak ga upita tko su ljudi na televiziji. Mali je bio zainteresiran za sve što bi vidio na vijestima iako je od toga malo što razumio. Ne znajući kako bi mu objasnio prosvjed, odgovorio je sinu da su oni Hrvatska koja još uvijek traži svoju državu.