Književnost

G. K. Chesterton: Obnova kakvu želim

 

Čini mi se da eminentni novinar koji piše pod pseudonimom Candidus u Daily Newsu smatra ovo doba bezbožnim te od nas traži da imamo više vjere. I to me tjera da ga pitam: „Vjere u što?“ Čini mi se da poganske dame i gospoda koji uživaju u ljudskim žrtvama imaju mnogo vjere u svoje idole, a Candidus priznaje da mnogi ljudi danas imaju vjere u mnoge čudne bogove.

Primjećujem također da je Candidus ražalošćen nad dječacima i djevojčicama koji bivaju doneseni na ovaj svijet zbog toga što nisu odmah ili djelomični liberali ili djelomični konzervativci. Slažem se s time, ali bojim se kako se ne mogu složiti da je većina ljudi danas izgubila vjeru u političare. E da barem jesu! Nisu oni izgubili vjeru, već Vjeru – jednu sasvim drugu stvar. Niti imam nagnuće molitvi za puko oživljavanje religije. Poganske dame i gospoda imaju svoju religiju, spiritualisti i scientisti također; ali nemam nikakve želje da se ijedna od njihovih religija obnovi. Jedina religija za koju imam ikakvoga dubljega interesa jest ono što smatram pravom religijom, Vjerom. I pod time mislim na povijesnu Crkvu kršćanstva. I ne vidim potrebe za oživljavanjem nje. Ona je već tu, kao što je i uvijek bila, još otkako ju je Gospodin institucionalizirao, s dnevnim Čudom na tisućama oltara. Sve što moramo učiniti jest vratiti se Vjeri. Ja sam joj se vratio, prakticirao sam ju te se bojim da sam u tome bio pomalo neuspješan.

Više...

Gloria La Marr: Pjesme

 

CLII 

Tvoje su suze k'o parfem od ruža,
ćutim ga kada tvojim putem hodim.
Svakim korakom jačina se pruža
dajući opoj tim dušama srodnim!
Staza do tebe postaje sve uža
jer čiste su želje kojim se vodim.
Ako me ljubav Božja oboruža,
Njemu neka ponajprije ugodim!
Tebi me vodi miris tog parfema,
s obilnijim suzama sve sam bliže.
Dok se duša moja za tvoju sprema,
posljednje pjesme u čeznuću niže –
miris je to kakav prolaznost nema
jer sam' u vječnost naša ljubav stiže!

Više...

Marko Paradžik: Pjesme

 

Vjenčanje neba i zemlje

Posvećeno D. L. i A. L.

Cvrči, cvrči cvrčak na drevnom dvoru,

Dvoru u davnini vremena zaboravljenom...

Obred drevni veže vas u jedinstvu svetosti,

On odražava bjelinu vaše nepokolebljive vječnosti,

Zavjet mirisne i smirene odanosti

Uobličen u zlatni krug vjernosti

Čuje se glas buduće prošlosti:

„Vjera, ljubav i ufanje...“

Više...

Antun Lešić: Pjesme

 
Dan manje
 
Na izmaku još jedan,
svakim svitanjem sve bliže.
On ne zna, Otac zna.
Stiže li?
Janje – striže!
 
 
Prah
 
Čestica. Važno ili nevažno?
Ići u detalje.
Tko će snositi odgovornost?
I naš će jednom biti svet!
Dok o Preporodu sve se važe.
I važno i nevažno.
Pa u detalje.

Više...

Ivan Dadić: Pjesme

 

Sussex

Klone sunce u purpurnu vunu,
Bijeli konjski repovi po nebu se viju;
Nekoć bijele litice sada se rumene
Stidljivo sussešku zemlju kriju.

Tek pokoji zelen brijeg i dolina zablista,
Bijeli kućerak proviri, opruže se šumske sjene;
Noge su napete, srce mi već gori,
Žudno želi otkriti tajne njene.

Više...

Sveti Juraj

 

U davna i mračna vremena iz krajeva Franaka Božji poslanik Gottschalk stigao je u zemlje Hrvata služiti knezu Trpimiru. Bijaše to zemlja mladih i snažnih ljudi pristiglih iz dalekih krajeva u svoju obećanu zemlju. S njima su došli i njihovi bogovi. Gottschalk od Trpimira dozna da se u staru hrastovu šumu sklonio Perun pa odluči poći k njemu da navijesti istinu Krista. Šapatom je svom bijelom konju naredio da ga odvede do Peruna. Konj se odmah uputio kroz zarasle šumske staze.

Što se više bližio središtu šume, njezino je granje sve jače zaklanjalo nepobjedivo sunce. Cvrkut ptica bivao je sve tiši i tiši, sve dok nije neprimjetno utihnuo. Nedugo nakon ulaska u carstvo tišine ugledao je u oklopu Peruna, obrasloga bujnom kosom i bradom, kako odmara naslonjen na najveći hrast. Ne bi ga ni primijetio da se zrake sunca nisu silovito probijale kroz bujnu krošnju staroga hrasta. Perun primijeti Gottschalka i pesnica mu stegne dršku malja, dok  mu u drugoj ruci zaiskre munje. Gottschalk hrabro prozbori:

Više...

Kristijan Šalinović: Identitet

   

    Nitko ne želi stajati pred razbijenim zrcalom. Jer, ako ne možemo sami sebe prepoznati u njegovu odrazu, kako će nas itko drugi prepoznati, kako će nas itko spoznati?

    Životom prolazimo kao kroz labirint hodnika obloženih raznolikim zrcalima; u nekima smo posve izobličeni, dok u drugima pronalazimo – što nam je veoma uzbudljivo – onaj lik koji nas uspješno sjeti na vlastitu personu, odnosno na našu vlastitu percepciju iste. Život je, dakle, ta kuća zrcala i možda bi bilo lako pronaći ono pravo – ono pred kojim ćemo do kraja života ponosito stajati, znajući da se odraz neće promijeniti čak ni kada pred sobom zatvorimo oči – ali je kuća zrcala strahovito napućena, toliko da je gotovo nemoguće izabrati hodnik u kojem bismo sami lutali. A kada nam to i pođe za rukom, kada nas naši zaneseni koraci konačno odvedu u kakvu kratku i spokojnu izolaciju, otkrivamo da ondje vlada tama odveć velika da bismo se uopće nazrijeli u ikojem ogledalu.

    Uputit ćemo se tada opet k onim koridorima u kojima vlada vreva; u kojima se ljudi konstantno mimoilaze, šapuću jedni drugima tajne o nekim posebnim zrcalima nevjerojatnoga sjaja ili se pak svađaju i tuku oko jednog takvog, bajkovitog ogledala u kojem se svaki odraz doima apsolutno savršenim. No, svejedno su takva mjesta ugodnija i istinitija; ondje su čak i laži tako lijepo uokvirene da se svaki odraz doima umjetničkom fotografijom. Pojedine su rame doista unaprijed naslovljene – naizgled rezervirane – pa se, samo da bismo opravdali titulu umjetnika, ratnika ili ljubavnika, beskrajno trudimo postići upravo onu sliku koja jedina može valjano pristajati baš tome zrcalu. Isprobavamo različite poze, uvježbavamo dosad nepoznate manire, mimikom lica manipuliramo kao glinom i iskušavamo se okružiti drugačijim statistima i kaskaderima svoje životne priče, pa ipak je ponekad neizvedivo ostvariti željeni rezultat. Hoće li nas obuzeti gnjev i razočarenje? Hoće. Evo, već se u odrazu to pokazuje – sada savršeno bistro – kako smo ljutiti, skrhane duše i molećljiva srca pa se osjećamo slobodni osvetiti se istini jer nije htjela biti laž. Tako će mnoga zrcala ostati razbijena...

Više...

Književni proglas obnovaša

 

Mi, pjesnici okupljeni oko književnoga kruga „Obnove“, ovim putem iznosimo načela koja će biti temelj naših zajedničkih književnih radova u časopisu „Obnova“:

1. Načelo života:

Mi volimo i želimo slaviti život, onaj zemaljski i onaj vječni koji ima prednost nad zemaljskim jer njemu teži naša besmrtna duša. Mi pjevamo kulturu života naspram kulture smrti onako kako je ona prepoznata od pape Ivana Pavla II. u enciklici „Evangelium Vitae“ 1995. godine.

2.  Načelo anonimnosti:

Mi smatramo svoja književna djela važnijima od nas samih te ih darujemo zajednici u kojoj živimo. Mi smo samo mediji kroz koji simboli našega naroda govore i zato ne smatramo važnim svoja imena i privatan život vezati uz svoja književna djela. Stoga svoje radove objavljene pod ovim proglasom nećemo potpisivati svojim imenima i prezimenima.

Više...

Marko Paradžik: Odabrane pjesme

 

Burek od sira (iliti ljubav kroz želudac)

kruljenje praznine u njenom želucu glazba je za moje uši
ćutim metafizičku glad za hrskavom masnoćom
umjesto cvjećarne odlazim u pekaru,
umjesto buketa cvijeća nosim joj burek od sira,
nisam siguran je li joj je možda draži od mesa, no riskiram...

njena glad je sve snažnija i obuzima me slabost
sjedim ispred kafića i čekam je da dođe, treba biti strpljiv,
ali moja glad nije strpljiva,
od mirisa toplog sira ne mogu više da osjetim njen miris,
naposljetku pojeo sam burek namijenjen njoj...

Više...

Marko Mustić: SUSRET

 

Sjedio je u jednom malom kafiću u središtu staroga grada i nestrpljivo pogledavao oko sebe. On je prilično mršav, crne kose, blijedog tena, upalih obraza i tankih usana. Oči su mu bile sitne i tamno smeđe, gotovo crne. Imao je lice kojem bi proučavatelji fiziognomike nedvojbeno pripisali negativne duševne karakteristike. Njegovo ime nije bitno, možda je bitno napomenuti da je bio mlad čovjek, još je bio student. Nalazio se za stolom u kutku na kojem je bilo nekoliko knjiga i tamno pivo koje je običavao piti. Nervozno je lupkao prstima po stolu i pogledom je pomno pratio sve što se odvijalo oko njega. Znao je da njegova nestrpljivost nema smisla jer je s namjerom došao ranije od dogovorenog vremena. Uvijek je to radio prije svakog susreta, ali ovoga puta previše ga je obuzela njegova karakteristična živčanost. Neka vrsta nezdrave živčanosti pratila ga je još od ranog djetinjstva i manifestirala bi se upravo u ovakvim u situacijama, po svojoj prirodi sasvim prozaičnima.

Koliko ovo uopće ima smisla, što da ja radim s njim? – pitao se iščekujući tajanstvenog posjetitelja – ma zapravo nije ni bitno, ionako imam vremena. Pa što ako ćemo lupetati gluposti sat-dva, uostalom, zar to ljudi inače ne rade?

Više...

Antonio Karlović: Izabrane pjesme

 

MOĆ DUGIH NOŽEVA

Kažite noževi, zašto mi Lacrimosu svirate?
Oštar je to zvuk, tišine više! - molio bih.

Da se niste za ogledala zamijenili
kad ste mi tako lijepo odraz uhvatili?

Neću vam oštrice više brusiti
beznadnim mislima i praznim sobama...

jer krvi ste željni, čini se meni,
vi noževi dugi, naoštreni.

Možda i nije čovjek kovač svoje sreće,
i možda je, no životinja, više bilje venuće.

Možda je čovjek kovač svoga sječiva
s kojim si kad strune tugu odsjeće.

Ali manite me se sjajni bajoneti,
manite me se lijepi bajoneti,

manite me se hladni bajoneti --
možda i jesam s pameti skrenuo,

ali nisam još uvenuo,
nisam još uvenu

Više...

Bića u daljini

Posvećeno D. Ljubiću

Mi ćutimo ta bića u svojim jezgrama
Svjetlost njihova izvire iz iskona vječnosti
Ipak, stalno im prijeti tama nebitka
Uronjena su u prostorvrijeme u kojemu će nestati
U suštini smo kao oni satkani od iste materije nastale iz ohlađene energije
Ipak, zavidimo im na svijetlu njihovog vječnog duha;

Zavidimo njima koje Stvoritelj najviše voli, zavidimo njima koji nas nazivaju
− Zvijezdama

Franjo Matanović: Izabrane pjesme

 

NENORMALNA NORMALNOST

ove godine vrućina
kakve nisu nikad izmjerili
u Europi
mnogi od nas kažemo
ovo nije normalno
i slično zadnjih decenija
klimatska zbivanja
abnormalna

ma ima i drugo pitanje
je li normalno toliko ubijene
djece abortusom
je li normalno tražiti
ozakonjenje braka homoseksualaca
je li normalno obučavati djecu
u školi masturbiranju
je li normalno da djeca biraju
što su
muško ili žensko
krava ili žaba
konj ili slon

i molim vas dodajte još
na ovaj spisak
svatko ono što vidi
što zna

Više...

Stablo

Autor: Domagoj Tomas, asistent odjela za kulturologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku

 

Došavši na igralište toga dana, primijetio sam da su odrezali veliko stablo. Bilo je staro, oronulo, trulo i polusasušeno. Međutim, razvio sam sentimentalnost prema tom subjektu prirode, na istovjetan način kao što je razvijem prema objektima – predmetima i stvarima koje pripadaju neživoj prirodi. Naime, oni služe kao posrednici u očuvanju individualne memorije, a individualna memorija, odnosno osobna prošlost i svijest o njoj, nešto su najvrjednije što čovjek posjeduje i što mu nitko ne može oduzeti. U ekstremnim situacijama, poput okruženja koncentracijskih logora, čovjeku mogu oduzeti ljudsko dostojanstvo. Mogu mu umrtviti i emocije, ali sjećanja mu ne mogu oduzeti. Kroz njih čovjek može odlutati u vlastitu prošlost i ona mu tada daju snagu za pronalazak smisla preživljavanja u ekstremnoj situaciji. Tako kaže čuveni bečki logoterapeut Viktor Emil Frankl, bivši logoraš nacističkih koncentracijskih logora. I čovjek je potpuno u pravu.

Više...

Marko Mustić: Ugodan razgovor

Gledao je vlastiti odraz u zrcalu. Došao je u situaciju u kojoj je izgubio pojam o vlastitom identitetu. Što ga je točno dovelo do ovakvoga stanja, nije mogao točno odrediti. Možda su to bile godine provedene u strahu i sumnji, možda su mu svakodnevne životne brige zagušile um. Nije mogao reći da mu se nešto tragično dogodilo, nešto što bi moglo opravdati ovakvo psihičko stanje, i to ga je najviše mučilo. Bez obzira na sve, trebalo je nastaviti sa životom, kakav god bio. Dan je bio ispred njega, dan za koji se nije moglo pretpostaviti da će se u većoj mjeri razlikovati od bilo kojega prethodnoga dana. Bio je vikend, dakle neradni dan, što je značilo da će, uz uobičajene obveze potrebne za održavanje kućanstva imati dosta slobodnoga vremena. Čitanje knjiga ne dolazi u obzir, koncentracija nije više bila na toj razini. Šetnja s prijateljem? Da, to je opcija. Takvi ljudi također imaju prijatelje, koliko god to nama izgledalo čudno. Iako je nejasno koliko bi se njihov odnos mogao nazvati prijateljstvom. Uvijek su pažljivo baratali emocijama, doživljajima i mislima kada su bili zajedno. Nisu mogli dopustiti kompromitaciju vlastitoga unutarnjega života iskrenošću, za koju su bili uvjereni da pravo prijateljstvo zahtijeva.

Više...

Danijel Mataković: Snovi i korijeni

Svake noći snovi, priče i romani. To je genetika, i moji stari su uvijek sanjali, iz snova učili i prorokovali. Naraštajima nas snovi prate i progone, kao vjerni drug u samotnim noćima.

Noćas je isto tako bilo, san sjajan i oštar, topao i tako dalek. Jesenska je noć, naš stari dvor obasjan mjesečinom, okupan mirisom borova i plodova naših ruku. Ulazim u dom, svi ste tu, živi i mrtvi, družina i braća. Svi oko stola, oko stola kao izvora i ognjišta, skupljeni opet kao nekada. A stari je to stol, mnoge su se znojne ruke na njemu odmorile i glave teške od muka otpočinule. 

Prilazim vam, ali ne primjećujete me, ne vidite. Nisam ja stranac, ta iste smo krvi, te tamne krvi koja se ne srami suza. I kane mi ta prokleta suza, nama tako normalna, drugima na sramotu, nama na ponos. U njoj i prošlost i budućnost, i radost i tuga, i toplina i zima. 

Više...

KASNONOĆNI TRZAJI

 

I
Imaj na umu:
Ja nisam pjesnik ni poeta, umjetnik ni stvaraoc.
Samo njušim hladni noćni zrak i osluškujem tišinu,
a zapišem tek pokoji trzaj i pokoji šum i zaboravim.
Zaboravim sebe koji pišem, koji dišem, čujem i opipkujem
I sve što vidim i sve što znam.

Čak ni ovo o čemu ti vlastite oči upravo sad lažu;
Nisu to moje laži, nego tvoje.
Ni moje riječi a ni tvoje.
Ovo pripada tišini.

Ovo ne pripada razboritosti
nit' priprostim šumovima uma.
Ne može jezik i ne mogu usne
dati oblik bezobličnome.

Ovo pripada tišini
i začudnim kasnonoćnim posjetama.

Više...

Poganstvo i gospodin Lowes Dickinson

Prevoditelj: Ivan Dadić

Na novo poganstvo (ili neo-poganstvo) kakvo je Swinburne veličanstveno, a Walter Pater profinjeno propovijedao ne treba obraćati mnogo pažnje, osim kao na nešto što je iza sebe ostavilo neusporedive vratolomije engleskoga jezika. Novo poganstvo više nije novo te ni u jednom trenutku nije ni najmanje nalikovalo na poganstvo. Predodžbe o drevnoj civilizaciji koje je utisnula u javno mnijenje dovoljno su neobične. U fikciji i lakom štivu pojam „pogan“ neprestano se koristi za čovjeka koji je bez ijedne religije, dok ih je poganin općenito imao pola tuceta. Prema toj su se predodžbi pogani neprestano krunili cvijećem i posvuda neodgovorno plesali, dok su zapravo dvije stvari u koje je najbolja poganska civilizacija iskreno vjerovala bile poprilično strogo dostojanstvo i odveć stroga odgovornost. Pogani su se u prvom redu prikazivali kao pijanci i bezakonici, dok su zapravo povrh svega bili trezveni i ugledni. Hvaljeni su kao neposlušni, dok su u stvarnosti imali samo jednu veliku vrlinu – građansku poslušnost. Zavidi im se i divi kao besramno sretnima, a imadoše samo jedan veliki grijeh – očaj.

Više...

Pixie: Pjesme

 

Dvije kule

Zaboravljena daleka zemlja,
planina moćna
i rijedak zrak.
Na arheološkim iskopinama
dvije kule stoje.
Hladne,oronule,same,
zastale u vrtlogu vremena.
Jedna,tamna i mračna,
okružena poluraspadnutim bedemima
ostavlja dojam kako je nekoć
na ovome mjestu
vatra tinjala u znak pozdrava
istraživačima s toplog juga.

Više...

Marko Mustić: Moj prijatelj guru

Globalni sustav za pozicioniranje toga je dana zabilježio njegovu lokaciju u derutnom socijalističkom neboderu u ulici K. 12. Egzistirao je u svojoj maloj neurednoj sobi prepunoj knjiga, čudnih papira, starih slika i raznih zgužvanih papirića. Sve objekte i površine u sobi prekrivao je sloj lagane bijele prašine. Sjedio je na tepihu u pozi za meditaciju, leđima naslonjenima na rub kreveta koji je stajao usporedno zidu. Taj je zid bio hladan, pun rupa i tragova od tko zna kakvih nepodopština iz njegovoga djetinjstva. Volio je kao dijete pisati i crtati po zidu, na kojem je još uvijek ponosno stajalo (doduše pomalo izblijedjelo) ime „Ivan“, označavajući vlasnika sobe. Ne može se reći da mu je ovaj položaj tijela bio sasvim ugodan, no bio je to položaj koji je njega inače najviše poticao na razmišljanje. Blaga neugoda koju je osjećao zbog ruba kreveta koji mu se urezao u leđa služila je kao poticaj za budnost i oštrinu misli. Čovjeku je prije svega potreban mir i tišina, uvijek je hrabro zastupao to svoje temeljno uvjerenje. Pogotovo nakon dana ispunjenoga raznim događajima i interakcijama s ljudima. Interakcije su ga najviše umarale. Uvijek bi nakon dužih razgovora s jednom ili više različitih osoba osjećao neodoljivu potrebu da se zavuče u svoju toplu jazbinu i odmori mozak od napada tuđih energija koje su djelovale ometajuće na njegov duševni mir. Potrebno je pustiti da se određeni dojmovi u glavi slegnu i dobiju onaj ispravan, za meditaciju pogodan oblik. Toga je dana bio posebno pod dojmom. Imao je priliku upoznati čovjeka koji se po svojim karakteristikama itekako razlikovao od većine ljudi. 

Više...

Josip Vidović: Pjesme

 

Oprost

Kada kažem oprosti
izražavam tugu svoju
radi zla kojeg učinih.

Ljudi često koriste riječ tu
jer griješni su oni,
puni zla, kojeg nanose drugima.

O Bože moj!
Zašto su ljudi nepravedni,
zašto su zli?

Više...

Tomislav Smoljan: Pjesme

 

Uvod u poeziju

Poezija je Pjesma nad pjesmama, a stvarnost je Knjiga
Sirahova.
Poezija je onaj rijetki trenutak šutnje između dvije
pričljive osobe dok piju kavu.
Poezija je kada pretrčimo cestu dok nam automobili
trube.
Poezija je kašnjenje na zakazani sastanak (namjerno). Poezija je kada na pitanje 'Kako si', umjesto uobičajenih odgovora kažemo: 'plavo, pokislo, probuđeno'.
 Poezija je kada ustanemo i oporavimo se od pada samo zato da bi opet mogli pasti.

Više...

Agneza: Pjesma

 

Sanjala sam Te noćas
Koračala sam k Tebi
Izgubljena i umorna
Ruke sam Te tražila

Sanjala sam Te noćas
Oči sam Ti gledala
Uplašena u nadi
Snagu sam molila

Sanjala sam Te noćas
Riječ je bila snažna
Duša se odmorila
Radost se pojavila

Više...

Tomislav Smoljan: Poezija

 

Tomislav Smoljan, esejist, novinar i pjesnik, rođen je 1988. u Međugorju. Diplomirao je teologiju u Zagrebu na Katoličko bogoslovnom fakultetu. 2015. godine objavio je jednu zbirku poezije pod nazivom Poezija. Do sada je objavljivao u različitim časopisima i zbornicima te je nagrađivan od kulturno umjetničkog društva 'Spark'. Trenutno boravi u Zagrebu gdje uz poeziju piše kratku prozu i oglede o raznim pitanjima. Obnaša dužnost političkog tajnika novoosnovane stranke 'Generacija obnove'. Osim poezije ljubitelj je filozofije, kulture dijaloga i kritičkog mišljenja te je slijedom toga jedan od moderatora Filozofskog caffea koji se održava subotom u Zagrebu.

 

Uvod u poeziju 

Poezija je Pjesma nad pjesmama, a stvarnost je Knjiga

Sirahova.

Poezija je onaj rijetki trenutak šutnje između dvije

pričljive osobe dok piju kavu.

Poezija je kada pretrčimo cestu dok nam automobili

trube.

Poezija je kašnjenje na zakazani sastanak (namjerno). Poezija je kada na pitanje 'Kako si', umjesto uobičajenih odgovora kažemo: 'plavo, pokislo, probuđeno'.

Poezija je kada ustanemo i oporavimo se od pada samo zato da bi opet mogli pasti.

Više...

Slutnja

 

Autor: Kapistran

                Već se treći dan budim s nekim čudnim teretom u sebi. Jesenski su dani predivni; svaki se list zlati na suncu, ali ipak neka tmurnost pritišće zrak. Zvukovi su predivni; krošnje šumore, lišće po stazi šušti, ali ne kao kakva uspavanka pred zimu kao po običaju. Ne mogu se oteti dojmu da im vjetar donosi upozorenje i da ga sada uzbunjenim šaptom lišća razmjenjuju među sobom.

Dok mi se pogled gubio među udaljenim proplancima u čijem sam se šarenilu pokušavao opustiti i otjerati taj tjeskobni osjećaj koji me predugo salijeće, začuo sam nekakvo neobično kreštanje. Dopiralo je izdaleka; žamor nošen vjetrom. Brzo se približavao. Postajao je sve snažniji i prodorniji. U daljini se nazirao gusti crni oblak koji je sjekao kroz bijele oblačke poput kakve zloguke strijele. Bijahu to ždralovi u jatu. Ima jedna izreka u mojem kraju: „Ako ždral iz šume leti, smrtna zima tebi prijeti!“. I zaista, uvijek kada bi se pred zimu ukazivali ždralovi, onda bi i zima pokazala zube. Samo, to ih uvijek bijaše tek nekoliko. A sad mi nad glavom prelijeće jato kakvo nikada nisam vidio, tisuće i tisuće. Njihovo mi grakanje para uši i prvi me poriv tjera da se sakrijem. Kakva li nas samo zima čeka? Dok sam se opirao tom zloslutnom tulmudu, kroz glavu mi je prošla misao kako prije svakoga potresa, velikoga požara ili rata ptice u velikom broju bježe i sele se na mirnija mjesta.

Više...

Vojnik

 

Mate Vodarević

 

Vojnik je bio daleko od svojega doma, u stranoj zemlji. Ležao je na podu neke zgrade namijenjene administrativnim poslovima koja je tada služila kao prijemni logor za ratne zarobljenike. U tami je slušao glasove čuvara, a do njega je dopirala pokoja poznata riječ ruskoga jezika. U tom trenutku čuje nove glasove i škripu vrata. Uz dva već poznata stražara Kozaka, ušle su tri osobe u uniformi srpske kraljevske vojske, časnik i dva vojnika. Probudili su zarobljenike i pročitali im poziv srpske vlade i Jugoslavenskoga odbora upućen južnoslavenskim pripadnicima austrougarske vojske zarobljenima na istočnom frontu kojim ih se poziva da se pridruže novoj jugoslavenskoj legiji koja će se boriti rame uz rame s bratskom srbijanskom vojskom. Oficir zaključi govor s uputom da će u paviljonu zgrade za nekoliko sati započeti s prijavom dobrovoljaca.

Vojnik je počeo razmišljati o ponudi. Rusko ga je zarobljeništvo tjeralo u očaj, a posebno se bojao sibirskoga zatočeništva. Uz svakodnevne brige o vlastitoj budućnosti do zarobljenih su vojnika dopirale vijesti o sve većem nezadovoljstvu Rusa i revolucionarni se naboj osjećao svugdje, pa i među njima. No, s druge strane, odlazak u jugoslavensku legiju činio mu se odbojnim. Nije mogao ratovati uz srpsku vojsku. Nije ih mrzio, ali vjerovao je da je velikosrpska politika dovela do Velikoga rata. Još mu je bilo živo sjećanje na dan sarajevskoga atentata i na antisrpske demonstracije. Naposljetku, odlazak u jugoslavensku legiju bio bi prekid svih veza s domom ako Monarhija pobijedi u ratu. Ako bi se vratio ili ako bi ga zarobili kao pripadnika jugoslavenske legije, čekala su ga vješala. Sramotna kazna za izdaju i dezerterstvo.

Više...

Tihana Pšenko Miloš

 

O Istini, Pravdi, Vječnosti,
Književnosti?
„Ocvatu laganja“, traganja,
prenemaganja?
O nama,
kao o puzlama.

---

Korov snova
prevrtljiva duša
dodiruje dno

Naći sebe
odgurnuti tlo
Osjetiti tebe

Više...

BEZIMENI ČOVJEK

 

Autor: Mate Vodarević

Bezimeni Čovjek sporo je koračao ulicom. Pogrbljen i zamišljen. Njegov je izgled odavao da je riječ o intelektualcu, a možda i o pjesniku. Imao je sigurno oko četrdeset godina, iako je izgledao starije. Kosa mu je bila nepočešljana i pomalo razbarušena, a sijedi i crni pramenovi sudarali su se iznad čela i ušiju. Bio je uredno obrijan i elegantno odjeven, ali u skladu s vremenskim prilikama. Dosta slojevito za svježu listopadsku noć. Nosio je gabardenski ogrtač i plavu jaknu te smeđu košulju i samtene hlače jednake boje. Na nogama je nosio crne niske cipele.

U tamnim smeđim očima nazirala se opterećenost. Kao da je nosio breme cijeloga svijeta na svojim plećima. Takav mu je bio korak, spor i težak. Utonuo je u svoje misli. Prvo je napravio malu retrospektivu današnjeg i jučerašnjeg dana. Prisjetio se s kim se sve vidio otkako je došao u grad. Gdje je ručao i što je ručao? S kim je popio kavu? Viđao je sve širi krug ljudi. To mu katkad nije bilo drago jer više nije znao komu može vjerovati. Zatim je počeo misliti o svojem životnom djelu. Razmišljao je o Narodu i Zemlji. Njima je posvetio ovaj križni put od svojega života. Razmišljao je o geopolitičkoj situaciji, o hladnoratovskim zbivanjima i prilikama koje ta nemirna vremena pružaju. Sedamdesete su bile na izmaku, a imao je osjećaj da će sljedeće desetljeće biti razdoblje velikih svjetskih promjena. Ne smije nas zateći nespremne kao 1918. ili 1945. godina, uvijek je ponavljao u sebi. Evo čak je i Crkva, budna čuvarica svojega naroda, najavila novu stranicu i novu epohu ljudske povijesti. Gledao je vijesti u jednom cafeu prije nekoliko sati. Te je noći izabran novi Papa i u 19.15 se s balkona na Trgu sv. Petra obratio vjernicima. Rekao je: „Ne bojte se!“. Kako divne riječi!

Više...

Marko Paradžik: ODŽAK

 

Tisuću kuna? Novac koji više ništa ne vrijedi u 1971. godini. Našao sam ga u torbi koju je netko izgubio u tramvaju. Adresar s brojevima koji sam našao u toj torbi imao je na početku napisanu adresu vlasnika torbe. Odnio sam torbu vlasniku. Vrata je otvorio čovjek s prestrašenim pogledom. Vidio je valjda kroz ključanicu da nepoznat čovjek drži njegovu torbu. Bilo je opasno imati novac iz onog vremena kada su Hrvati ostvarili državu. Unatoč tome, pozvao me u kuću na kavu da mi zahvali za povratak njegove torbe. Kako bi zadobio povjerenje vlasnika tisuću kuna, dao sam mu do znanja da znam što je sve u torbi. Nakon kratke pauze i neugodne šutnje dodao sam da nikome nisam rekao za njih. To je bilo dovoljno vlasniku tisuću kuna da steknem njegovo povjerenje. Odlučio mi je ispričati što njemu znači taj novac.

***

Više...

Daria Lisenko: Opravdanje u pola četiri

 

Danas je moderno zaustavljati na ulici.  I ne mislim sad na lopove koji kradu ženama torbice ili one koje oduzimaju mobilne i zlatne naušnice. Jednostavno kažem da je danas moderno zaustavljati ljude na ulicama. To je moja teza. Ali ne mora sad značiti da je istinita. Kažem to da ne bi sad došlo do nekog konflikta. Možda se netko ne složi sa mnom pa ja obično tako unaprijed kažem da možda moja istina nije ni toliko istinita. Čisto da ne bi bilo neke svađe.

Ali samo kažem da se, eto, meni obično nikud ne žuri. Mogu satima sjediti negdje u gradu, gledati prolaznike. A i kad žurim, uzmem si vremena pa napravim sve polako. Ne volim kaotičnost. A još više ne volim kada se ta kaotičnost glumi. Ide tako prolaznik i svako malo gleda na sat, prati svaku drugu sekundu i svaki put kad pogleda kazaljku namršti se i ubrza hod. Obično takvi ljudi još vole pogledati sve oko sebe žure li i ostali ovako ili je on trenutno jedini kojem život ide uzbrdo. Takve je ljude teško zaustaviti jer su usred svoje napete glume.   „Oprostite, gospodine, koliko ima sati?“

Više...

Antoneta Hrgović: Pjesme

1.
Još vidim onu vrelu sreću,
Tom koprenom ovitu hladnu dušu.
Dok je nisu stali vjetri krasti,
Tužni vjetri što mrakom pušu.

Dok snagu gubi i dok vene
Tiho čuje neki šapat.
Na tren tad se prene,
Al' brzo opet krene kapat.

I tako hlapi, polako blijedeć' .
Kako bilo je, sve će opet biti.
Još će tužne vjetre slijedeć'
Vela tkati srebrn' niti.

Više...

Marko Mustić: Pjesme

Tamni pratitelj

Uvijek je blizu, odmah iza leđa
Poput sjene, ne možeš ju uhvatiti
Ljudi drhte pri pomisli na nju
Knjige kažu da su je mudraci nadvladali
Mnogi u to sumnjaju
No svatko vjeruje u nju
Njena je neizbježnost zastrašujuća
Vjerni je pratitelj ljudskog roda
Svatko je susreće u samoći
I rijetki su oni koji se pripreme za nju
Ona predstavlja nerješivu zagonetku
I blizu je čovjeku kad je tih
Pomisao na nju ga pritišće u nemirnim snovima
I besanim noćima

Više...

Bijela smrt

Bijela kuga žanje svoje nerođene žrtve:
Napretku u čast, u slavu!

Bijela buka zuji u Delillovom hramu:
Romerovi zombiji konzumiraju...

Bijela tehnika sterilizira život:
tvrdi da je bit čovjeka udobnost i sigurnost!?

Bijelo svijetlo na monitoru umjesto papira:
umjetnika više nema.

Ništa u nas zuri iz ništavila bijelog:
možemo li još uvijek pogledati u svoju prošlost, tamo gdje je naš izvor?

(Perun) 

 

Igor Petrić: Spoznaja

Spoznaja

Sad mi je sve jasnije.
Vidim, uživaš u podnevnom suncu
i nije te briga za preporuke stručnjaka.
Slažem se s tobom.
Jednom živjeti i umrijeti, dovoljno je.
Čovjek kao ti može imati sve što poželi.
Dovoljno je glasno izreći zaboravljene riječi
i širom otvoriti oči zatvorene.
Po potrebi upoznati nepoznate,
primit ih za ruku i hodati bos kroz visoku travu
do uzavrelog potoka
u kojem voda u blato se pretvara.
Dovoljno je ono malo,
jer za sad malo, već sutra
veliko postat će

Više...

Davor Dijanović: Potraga

 

Pogled u daljinu noći
Mrtvački što nas obasjava
Beskrajnim zrakama Istosti
Ogledalo na napuštenoj cesti
I na njemu slika
Minulih stoljeća

Više...

G. K. Chesterton: "Obrana pustinjaka"

Prevoditelj: Ivan Dadić

Svatko tko je ikad štitio dječaka od zlostavljanja u školi ili djevojčicu od nekakvog djetinjastog uznemiravanja na zabavi ili koju god normalnu osobu od koje god manje neugodnosti, zna da tako maltretirana osoba ima sklonost u jednostavnoj, ali jedinstvenoj frazi zavapiti: „Pusti me na miru!“ Rijetko kad po prirodi dijete uzvikne: „Pusti me da uživam bratsku solidarnost neke društveno organiziranije skupine.“ Još rjeđe s usana siđe ovakva pobuna: „Pusti me da trčkaram okolo s nekom svjetinom koja ima dovoljno novca za kretanje po elitnim mjestima.“ Niti jedan od ovih tipičnih modernih ideala ne predstavlja ništa tom prirodnom umu, nego samo da ideal bude „na miru“. Vrlo je zanimljivo da tako spontan, instinktivan, gotovo animalan izljev sadržava riječ „mir“, „samoća“.

Više...

Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Više o kolačićima: Izjava o privatnosti.

Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.