Književnost

Književni proglas obnovaša

 

Mi, pjesnici okupljeni oko književnoga kruga „Obnove“, ovim putem iznosimo načela koja će biti temelj naših zajedničkih književnih radova u časopisu „Obnova“:

1. Načelo života:

Mi volimo i želimo slaviti život, onaj zemaljski i onaj vječni koji ima prednost nad zemaljskim jer njemu teži naša besmrtna duša. Mi pjevamo kulturu života naspram kulture smrti onako kako je ona prepoznata od pape Ivana Pavla II. u enciklici „Evangelium Vitae“ 1995. godine.

2.  Načelo anonimnosti:

Mi smatramo svoja književna djela važnijima od nas samih te ih darujemo zajednici u kojoj živimo. Mi smo samo mediji kroz koji simboli našega naroda govore i zato ne smatramo važnim svoja imena i privatan život vezati uz svoja književna djela. Stoga svoje radove objavljene pod ovim proglasom nećemo potpisivati svojim imenima i prezimenima.

Više...

Marko Paradžik: Odabrane pjesme

 

Burek od sira (iliti ljubav kroz želudac)

kruljenje praznine u njenom želucu glazba je za moje uši
ćutim metafizičku glad za hrskavom masnoćom
umjesto cvjećarne odlazim u pekaru,
umjesto buketa cvijeća nosim joj burek od sira,
nisam siguran je li joj je možda draži od mesa, no riskiram...

njena glad je sve snažnija i obuzima me slabost
sjedim ispred kafića i čekam je da dođe, treba biti strpljiv,
ali moja glad nije strpljiva,
od mirisa toplog sira ne mogu više da osjetim njen miris,
naposljetku pojeo sam burek namijenjen njoj...

Više...

Marko Mustić: SUSRET

 

Sjedio je u jednom malom kafiću u središtu staroga grada i nestrpljivo pogledavao oko sebe. On je prilično mršav, crne kose, blijedog tena, upalih obraza i tankih usana. Oči su mu bile sitne i tamno smeđe, gotovo crne. Imao je lice kojem bi proučavatelji fiziognomike nedvojbeno pripisali negativne duševne karakteristike. Njegovo ime nije bitno, možda je bitno napomenuti da je bio mlad čovjek, još je bio student. Nalazio se za stolom u kutku na kojem je bilo nekoliko knjiga i tamno pivo koje je običavao piti. Nervozno je lupkao prstima po stolu i pogledom je pomno pratio sve što se odvijalo oko njega. Znao je da njegova nestrpljivost nema smisla jer je s namjerom došao ranije od dogovorenog vremena. Uvijek je to radio prije svakog susreta, ali ovoga puta previše ga je obuzela njegova karakteristična živčanost. Neka vrsta nezdrave živčanosti pratila ga je još od ranog djetinjstva i manifestirala bi se upravo u ovakvim u situacijama, po svojoj prirodi sasvim prozaičnima.

Koliko ovo uopće ima smisla, što da ja radim s njim? – pitao se iščekujući tajanstvenog posjetitelja – ma zapravo nije ni bitno, ionako imam vremena. Pa što ako ćemo lupetati gluposti sat-dva, uostalom, zar to ljudi inače ne rade?

Više...

Antonio Karlović: Izabrane pjesme

 

MOĆ DUGIH NOŽEVA

Kažite noževi, zašto mi Lacrimosu svirate?
Oštar je to zvuk, tišine više! - molio bih.

Da se niste za ogledala zamijenili
kad ste mi tako lijepo odraz uhvatili?

Neću vam oštrice više brusiti
beznadnim mislima i praznim sobama...

jer krvi ste željni, čini se meni,
vi noževi dugi, naoštreni.

Možda i nije čovjek kovač svoje sreće,
i možda je, no životinja, više bilje venuće.

Možda je čovjek kovač svoga sječiva
s kojim si kad strune tugu odsjeće.

Ali manite me se sjajni bajoneti,
manite me se lijepi bajoneti,

manite me se hladni bajoneti --
možda i jesam s pameti skrenuo,

ali nisam još uvenuo,
nisam još uvenu

Više...

Bića u daljini

Posvećeno D. Ljubiću

Mi ćutimo ta bića u svojim jezgrama
Svjetlost njihova izvire iz iskona vječnosti
Ipak, stalno im prijeti tama nebitka
Uronjena su u prostorvrijeme u kojemu će nestati
U suštini smo kao oni satkani od iste materije nastale iz ohlađene energije
Ipak, zavidimo im na svijetlu njihovog vječnog duha;

Zavidimo njima koje Stvoritelj najviše voli, zavidimo njima koji nas nazivaju
− Zvijezdama

Franjo Matanović: Izabrane pjesme

 

NENORMALNA NORMALNOST

ove godine vrućina
kakve nisu nikad izmjerili
u Europi
mnogi od nas kažemo
ovo nije normalno
i slično zadnjih decenija
klimatska zbivanja
abnormalna

ma ima i drugo pitanje
je li normalno toliko ubijene
djece abortusom
je li normalno tražiti
ozakonjenje braka homoseksualaca
je li normalno obučavati djecu
u školi masturbiranju
je li normalno da djeca biraju
što su
muško ili žensko
krava ili žaba
konj ili slon

i molim vas dodajte još
na ovaj spisak
svatko ono što vidi
što zna

Više...

Stablo

Autor: Domagoj Tomas, asistent odjela za kulturologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku

 

Došavši na igralište toga dana, primijetio sam da su odrezali veliko stablo. Bilo je staro, oronulo, trulo i polusasušeno. Međutim, razvio sam sentimentalnost prema tom subjektu prirode, na istovjetan način kao što je razvijem prema objektima – predmetima i stvarima koje pripadaju neživoj prirodi. Naime, oni služe kao posrednici u očuvanju individualne memorije, a individualna memorija, odnosno osobna prošlost i svijest o njoj, nešto su najvrjednije što čovjek posjeduje i što mu nitko ne može oduzeti. U ekstremnim situacijama, poput okruženja koncentracijskih logora, čovjeku mogu oduzeti ljudsko dostojanstvo. Mogu mu umrtviti i emocije, ali sjećanja mu ne mogu oduzeti. Kroz njih čovjek može odlutati u vlastitu prošlost i ona mu tada daju snagu za pronalazak smisla preživljavanja u ekstremnoj situaciji. Tako kaže čuveni bečki logoterapeut Viktor Emil Frankl, bivši logoraš nacističkih koncentracijskih logora. I čovjek je potpuno u pravu.

Više...

Marko Mustić: Ugodan razgovor

Gledao je vlastiti odraz u zrcalu. Došao je u situaciju u kojoj je izgubio pojam o vlastitom identitetu. Što ga je točno dovelo do ovakvoga stanja, nije mogao točno odrediti. Možda su to bile godine provedene u strahu i sumnji, možda su mu svakodnevne životne brige zagušile um. Nije mogao reći da mu se nešto tragično dogodilo, nešto što bi moglo opravdati ovakvo psihičko stanje, i to ga je najviše mučilo. Bez obzira na sve, trebalo je nastaviti sa životom, kakav god bio. Dan je bio ispred njega, dan za koji se nije moglo pretpostaviti da će se u većoj mjeri razlikovati od bilo kojega prethodnoga dana. Bio je vikend, dakle neradni dan, što je značilo da će, uz uobičajene obveze potrebne za održavanje kućanstva imati dosta slobodnoga vremena. Čitanje knjiga ne dolazi u obzir, koncentracija nije više bila na toj razini. Šetnja s prijateljem? Da, to je opcija. Takvi ljudi također imaju prijatelje, koliko god to nama izgledalo čudno. Iako je nejasno koliko bi se njihov odnos mogao nazvati prijateljstvom. Uvijek su pažljivo baratali emocijama, doživljajima i mislima kada su bili zajedno. Nisu mogli dopustiti kompromitaciju vlastitoga unutarnjega života iskrenošću, za koju su bili uvjereni da pravo prijateljstvo zahtijeva.

Više...

Danijel Mataković: Snovi i korijeni

Svake noći snovi, priče i romani. To je genetika, i moji stari su uvijek sanjali, iz snova učili i prorokovali. Naraštajima nas snovi prate i progone, kao vjerni drug u samotnim noćima.

Noćas je isto tako bilo, san sjajan i oštar, topao i tako dalek. Jesenska je noć, naš stari dvor obasjan mjesečinom, okupan mirisom borova i plodova naših ruku. Ulazim u dom, svi ste tu, živi i mrtvi, družina i braća. Svi oko stola, oko stola kao izvora i ognjišta, skupljeni opet kao nekada. A stari je to stol, mnoge su se znojne ruke na njemu odmorile i glave teške od muka otpočinule. 

Prilazim vam, ali ne primjećujete me, ne vidite. Nisam ja stranac, ta iste smo krvi, te tamne krvi koja se ne srami suza. I kane mi ta prokleta suza, nama tako normalna, drugima na sramotu, nama na ponos. U njoj i prošlost i budućnost, i radost i tuga, i toplina i zima. 

Više...

KASNONOĆNI TRZAJI

 

I
Imaj na umu:
Ja nisam pjesnik ni poeta, umjetnik ni stvaraoc.
Samo njušim hladni noćni zrak i osluškujem tišinu,
a zapišem tek pokoji trzaj i pokoji šum i zaboravim.
Zaboravim sebe koji pišem, koji dišem, čujem i opipkujem
I sve što vidim i sve što znam.

Čak ni ovo o čemu ti vlastite oči upravo sad lažu;
Nisu to moje laži, nego tvoje.
Ni moje riječi a ni tvoje.
Ovo pripada tišini.

Ovo ne pripada razboritosti
nit' priprostim šumovima uma.
Ne može jezik i ne mogu usne
dati oblik bezobličnome.

Ovo pripada tišini
i začudnim kasnonoćnim posjetama.

Više...

Poganstvo i gospodin Lowes Dickinson

Prevoditelj: Ivan Dadić

Na novo poganstvo (ili neo-poganstvo) kakvo je Swinburne veličanstveno, a Walter Pater profinjeno propovijedao ne treba obraćati mnogo pažnje, osim kao na nešto što je iza sebe ostavilo neusporedive vratolomije engleskoga jezika. Novo poganstvo više nije novo te ni u jednom trenutku nije ni najmanje nalikovalo na poganstvo. Predodžbe o drevnoj civilizaciji koje je utisnula u javno mnijenje dovoljno su neobične. U fikciji i lakom štivu pojam „pogan“ neprestano se koristi za čovjeka koji je bez ijedne religije, dok ih je poganin općenito imao pola tuceta. Prema toj su se predodžbi pogani neprestano krunili cvijećem i posvuda neodgovorno plesali, dok su zapravo dvije stvari u koje je najbolja poganska civilizacija iskreno vjerovala bile poprilično strogo dostojanstvo i odveć stroga odgovornost. Pogani su se u prvom redu prikazivali kao pijanci i bezakonici, dok su zapravo povrh svega bili trezveni i ugledni. Hvaljeni su kao neposlušni, dok su u stvarnosti imali samo jednu veliku vrlinu – građansku poslušnost. Zavidi im se i divi kao besramno sretnima, a imadoše samo jedan veliki grijeh – očaj.

Više...

Vojnik

 

Mate Vodarević

 

Vojnik je bio daleko od svojega doma, u stranoj zemlji. Ležao je na podu neke zgrade namijenjene administrativnim poslovima koja je tada služila kao prijemni logor za ratne zarobljenike. U tami je slušao glasove čuvara, a do njega je dopirala pokoja poznata riječ ruskoga jezika. U tom trenutku čuje nove glasove i škripu vrata. Uz dva već poznata stražara Kozaka, ušle su tri osobe u uniformi srpske kraljevske vojske, časnik i dva vojnika. Probudili su zarobljenike i pročitali im poziv srpske vlade i Jugoslavenskoga odbora upućen južnoslavenskim pripadnicima austrougarske vojske zarobljenima na istočnom frontu kojim ih se poziva da se pridruže novoj jugoslavenskoj legiji koja će se boriti rame uz rame s bratskom srbijanskom vojskom. Oficir zaključi govor s uputom da će u paviljonu zgrade za nekoliko sati započeti s prijavom dobrovoljaca.

Vojnik je počeo razmišljati o ponudi. Rusko ga je zarobljeništvo tjeralo u očaj, a posebno se bojao sibirskoga zatočeništva. Uz svakodnevne brige o vlastitoj budućnosti do zarobljenih su vojnika dopirale vijesti o sve većem nezadovoljstvu Rusa i revolucionarni se naboj osjećao svugdje, pa i među njima. No, s druge strane, odlazak u jugoslavensku legiju činio mu se odbojnim. Nije mogao ratovati uz srpsku vojsku. Nije ih mrzio, ali vjerovao je da je velikosrpska politika dovela do Velikoga rata. Još mu je bilo živo sjećanje na dan sarajevskoga atentata i na antisrpske demonstracije. Naposljetku, odlazak u jugoslavensku legiju bio bi prekid svih veza s domom ako Monarhija pobijedi u ratu. Ako bi se vratio ili ako bi ga zarobili kao pripadnika jugoslavenske legije, čekala su ga vješala. Sramotna kazna za izdaju i dezerterstvo.

Više...

Tihana Pšenko Miloš

 

O Istini, Pravdi, Vječnosti,
Književnosti?
„Ocvatu laganja“, traganja,
prenemaganja?
O nama,
kao o puzlama.

---

Korov snova
prevrtljiva duša
dodiruje dno

Naći sebe
odgurnuti tlo
Osjetiti tebe

Više...

BEZIMENI ČOVJEK

 

Autor: Mate Vodarević

Bezimeni Čovjek sporo je koračao ulicom. Pogrbljen i zamišljen. Njegov je izgled odavao da je riječ o intelektualcu, a možda i o pjesniku. Imao je sigurno oko četrdeset godina, iako je izgledao starije. Kosa mu je bila nepočešljana i pomalo razbarušena, a sijedi i crni pramenovi sudarali su se iznad čela i ušiju. Bio je uredno obrijan i elegantno odjeven, ali u skladu s vremenskim prilikama. Dosta slojevito za svježu listopadsku noć. Nosio je gabardenski ogrtač i plavu jaknu te smeđu košulju i samtene hlače jednake boje. Na nogama je nosio crne niske cipele.

U tamnim smeđim očima nazirala se opterećenost. Kao da je nosio breme cijeloga svijeta na svojim plećima. Takav mu je bio korak, spor i težak. Utonuo je u svoje misli. Prvo je napravio malu retrospektivu današnjeg i jučerašnjeg dana. Prisjetio se s kim se sve vidio otkako je došao u grad. Gdje je ručao i što je ručao? S kim je popio kavu? Viđao je sve širi krug ljudi. To mu katkad nije bilo drago jer više nije znao komu može vjerovati. Zatim je počeo misliti o svojem životnom djelu. Razmišljao je o Narodu i Zemlji. Njima je posvetio ovaj križni put od svojega života. Razmišljao je o geopolitičkoj situaciji, o hladnoratovskim zbivanjima i prilikama koje ta nemirna vremena pružaju. Sedamdesete su bile na izmaku, a imao je osjećaj da će sljedeće desetljeće biti razdoblje velikih svjetskih promjena. Ne smije nas zateći nespremne kao 1918. ili 1945. godina, uvijek je ponavljao u sebi. Evo čak je i Crkva, budna čuvarica svojega naroda, najavila novu stranicu i novu epohu ljudske povijesti. Gledao je vijesti u jednom cafeu prije nekoliko sati. Te je noći izabran novi Papa i u 19.15 se s balkona na Trgu sv. Petra obratio vjernicima. Rekao je: „Ne bojte se!“. Kako divne riječi!

Više...

Marko Paradžik: ODŽAK

 

Tisuću kuna? Novac koji više ništa ne vrijedi u 1971. godini. Našao sam ga u torbi koju je netko izgubio u tramvaju. Adresar s brojevima koji sam našao u toj torbi imao je na početku napisanu adresu vlasnika torbe. Odnio sam torbu vlasniku. Vrata je otvorio čovjek s prestrašenim pogledom. Vidio je valjda kroz ključanicu da nepoznat čovjek drži njegovu torbu. Bilo je opasno imati novac iz onog vremena kada su Hrvati ostvarili državu. Unatoč tome, pozvao me u kuću na kavu da mi zahvali za povratak njegove torbe. Kako bi zadobio povjerenje vlasnika tisuću kuna, dao sam mu do znanja da znam što je sve u torbi. Nakon kratke pauze i neugodne šutnje dodao sam da nikome nisam rekao za njih. To je bilo dovoljno vlasniku tisuću kuna da steknem njegovo povjerenje. Odlučio mi je ispričati što njemu znači taj novac.

***

Više...

Daria Lisenko: Opravdanje u pola četiri

 

Danas je moderno zaustavljati na ulici.  I ne mislim sad na lopove koji kradu ženama torbice ili one koje oduzimaju mobilne i zlatne naušnice. Jednostavno kažem da je danas moderno zaustavljati ljude na ulicama. To je moja teza. Ali ne mora sad značiti da je istinita. Kažem to da ne bi sad došlo do nekog konflikta. Možda se netko ne složi sa mnom pa ja obično tako unaprijed kažem da možda moja istina nije ni toliko istinita. Čisto da ne bi bilo neke svađe.

Ali samo kažem da se, eto, meni obično nikud ne žuri. Mogu satima sjediti negdje u gradu, gledati prolaznike. A i kad žurim, uzmem si vremena pa napravim sve polako. Ne volim kaotičnost. A još više ne volim kada se ta kaotičnost glumi. Ide tako prolaznik i svako malo gleda na sat, prati svaku drugu sekundu i svaki put kad pogleda kazaljku namršti se i ubrza hod. Obično takvi ljudi još vole pogledati sve oko sebe žure li i ostali ovako ili je on trenutno jedini kojem život ide uzbrdo. Takve je ljude teško zaustaviti jer su usred svoje napete glume.   „Oprostite, gospodine, koliko ima sati?“

Više...

Antoneta Hrgović: Pjesme

1.
Još vidim onu vrelu sreću,
Tom koprenom ovitu hladnu dušu.
Dok je nisu stali vjetri krasti,
Tužni vjetri što mrakom pušu.

Dok snagu gubi i dok vene
Tiho čuje neki šapat.
Na tren tad se prene,
Al' brzo opet krene kapat.

I tako hlapi, polako blijedeć' .
Kako bilo je, sve će opet biti.
Još će tužne vjetre slijedeć'
Vela tkati srebrn' niti.

Više...

Marko Mustić: Pjesme

Tamni pratitelj

Uvijek je blizu, odmah iza leđa
Poput sjene, ne možeš ju uhvatiti
Ljudi drhte pri pomisli na nju
Knjige kažu da su je mudraci nadvladali
Mnogi u to sumnjaju
No svatko vjeruje u nju
Njena je neizbježnost zastrašujuća
Vjerni je pratitelj ljudskog roda
Svatko je susreće u samoći
I rijetki su oni koji se pripreme za nju
Ona predstavlja nerješivu zagonetku
I blizu je čovjeku kad je tih
Pomisao na nju ga pritišće u nemirnim snovima
I besanim noćima

Više...

Bijela smrt

Bijela kuga žanje svoje nerođene žrtve:
Napretku u čast, u slavu!

Bijela buka zuji u Delillovom hramu:
Romerovi zombiji konzumiraju...

Bijela tehnika sterilizira život:
tvrdi da je bit čovjeka udobnost i sigurnost!?

Bijelo svijetlo na monitoru umjesto papira:
umjetnika više nema.

Ništa u nas zuri iz ništavila bijelog:
možemo li još uvijek pogledati u svoju prošlost, tamo gdje je naš izvor?

(Perun) 

 

Igor Petrić: Spoznaja

Spoznaja

Sad mi je sve jasnije.
Vidim, uživaš u podnevnom suncu
i nije te briga za preporuke stručnjaka.
Slažem se s tobom.
Jednom živjeti i umrijeti, dovoljno je.
Čovjek kao ti može imati sve što poželi.
Dovoljno je glasno izreći zaboravljene riječi
i širom otvoriti oči zatvorene.
Po potrebi upoznati nepoznate,
primit ih za ruku i hodati bos kroz visoku travu
do uzavrelog potoka
u kojem voda u blato se pretvara.
Dovoljno je ono malo,
jer za sad malo, već sutra
veliko postat će

Više...

Davor Dijanović: Potraga

 

Pogled u daljinu noći
Mrtvački što nas obasjava
Beskrajnim zrakama Istosti
Ogledalo na napuštenoj cesti
I na njemu slika
Minulih stoljeća

Više...

G. K. Chesterton: "Obrana pustinjaka"

Prevoditelj: Ivan Dadić

Svatko tko je ikad štitio dječaka od zlostavljanja u školi ili djevojčicu od nekakvog djetinjastog uznemiravanja na zabavi ili koju god normalnu osobu od koje god manje neugodnosti, zna da tako maltretirana osoba ima sklonost u jednostavnoj, ali jedinstvenoj frazi zavapiti: „Pusti me na miru!“ Rijetko kad po prirodi dijete uzvikne: „Pusti me da uživam bratsku solidarnost neke društveno organiziranije skupine.“ Još rjeđe s usana siđe ovakva pobuna: „Pusti me da trčkaram okolo s nekom svjetinom koja ima dovoljno novca za kretanje po elitnim mjestima.“ Niti jedan od ovih tipičnih modernih ideala ne predstavlja ništa tom prirodnom umu, nego samo da ideal bude „na miru“. Vrlo je zanimljivo da tako spontan, instinktivan, gotovo animalan izljev sadržava riječ „mir“, „samoća“.

Više...