Kao i svake godine, svakoga desetljeća svojega života, probudio se s prvim zrakama sunca. Danas je morao obaviti važan posao. Umio se studenom vodom i krenuo u sjenik koji mu je služio kao radionica i spremište alata. Svaki komad oruđa stajao je na svojem mjestu, pomno naoštren i očišćen. Uzeo je što je naumio, alat i daske staroga oraha i divlje trešnje. Proljetno sunce probijalo se kroz izmaglicu, a ptičji zborovi slagali su arije u čast vječno promjenjive prirode – dan će biti božanski predivan. Prionuo je radu s najvećom ozbiljnošću, kao da obavlja posao o kojem ovisi sudbina svijeta. Ostarjelim, čeličnim i žilavim rukama slagao je i rezao daske, brusio i rezbario, pozorno pregledavajući svako drvo.

Imao je taj starac kćer prvorođenu, izdahnula u petoj godini života pod kotačima kamiona. Imao je ženu, njemu jedinu, najbolju i najljepšu, odnijela ju bolest. Ostao mu sin njegovoga imena, oženio se i otišao u grad. Rodila mu snaha unuku i dala joj časno ime sinove majke. Ta desetogodišnja djevojčica, njegova jedina nasljednica, bila je njegov svijet. Nedavno ih je posjetio u gradu, odnio im svježih trešanja i divljih jagoda. Unučica je skupljala knjige i stripove, zatrpala njima cijelu sobu. Sjedili su u toj sobici jedan do drugoga i čitali „Povijest drevnih civilizacija“, na podu, kao dva stara djeteta prijatelja. Dok je bio njezinih godina, nije imao vremena čitati, a htio je. Morao se brinuti o porušenoj kući, majci udovici i sestrama ratnoj siročadi. A tako je htio čitati, učiti, uroniti u tajne skrivenih znanja, proučavati prašnjave spise i zapisivati misli na čisti bijeli papir – čišći, neviniji i časniji od stare obiteljske porezne knjižice. Godine su prošle i jedino za što je imao vremena bile su katolička „Danica“ i njezin stoljetni kalendar. Nitko nije mogao ispravno razumjeti njegovu ogromnu ljubav prema unukinim knjigama. U njezinom oduševljenju sitnim slovima vidio je svoje zatomljene snove.

Zato je odlučio – svojim će joj rukama napraviti ormarić za knjige, kako bi ih mogla složiti uredno i po broju, kao što on slaže svoj prastari alat. A nije on bio ni stolar ni drvodjelac, po zanatu bio je nitko – a opet, bio je sve. Bio je i poljoprivrednik i trgovac, i stolar i zidar, i kovač i veterinar – morao je biti ako je htio preživjeti.

Kao i preci mu, živio je u prirodi, s prirodom. Bez nje nije mogao, volio ju je neograničeno, božanskom iskrom strahopoštovanja, a opet protiv nje se borio svakoga dana. Priroda porodi travu, on ju pokosi, on izgradi krovište, vjetar prirode ga poruši. Cijelo mu je postojanje koračalo u krugu – proljeće donese primordijalnu iskru buđenja, ljeto vrhunac plamena, jesen blagoslov plodova, zima upozorenje – ne uzoholi se bogatstvom jeseni. Dok se rezbareći divlju trešnju prisjećao minulih dana, sjetio se imena kojim su nazivali one njegovoga zavičaja – živičari, ljudi iz živice, neslomljivi i nepokoreni. Njegove teške kosti ovoga su proljeća proživljavale jesen. Znao je – zimu života nitko nikada nije pobijedio, samo Bog. I živičari joj se moraju pokoriti.

Zato je prionuo poslu još brže, još snažnije, dok ima jeseni u kostima. Toga dana nije ni jeo ni pio dok nije završio. A po okončanju rada, sjeo je nasred dvorišta, zadovoljno zapalio duhan i natočio čašu vina. Stari vučjak lijeno mu je položio glavu na noge. Gledao je u unukin ormarić, prvoga puta danas se nasmiješivši. Onako mršavoga i visokoga, čvrstoga i žilavoga, preplavili ga vino i uspomene pa je odlučio zaoriti jednu iz mladosti. I baš u tom trenutku, kad je pustio grlo, iza kuće mu, po starome putu, iziđoše dvoje izletnika. Momak i djevojka pod punom biciklističkom spremom, oboružani najnovijim kotačima i GPS-om, preplašili se pjesme staroga živičara i njegovoga vjernog vučjaka, ustuknuli začuđeno. „Na zdravlje!“, podigao je čašu i uputio im pozdrav. Kimnuli su glavom, odzdravili i produžili dalje. U nekoliko sekundi susrela se dva svijeta, jedan koji će uskoro nestati i jedan koji je tek uronio u proljeće.

Dan se primicao kraju, stari je živičar s dolaskom noći otišao na počinak – uvijek u ritmu vječno promjenjive prirode. Danas je napravio veliko djelo. Sutra mu je rođendan, sedamdeset i neki, u posjet mu dolaze sin, snaha i unuka. Njemu poklona ne treba, on će za svoj rođendan darivati njih.

Skromni ormarić za unuku njemu je vrijedio više od ijednoga dizajnerskoga namještaja. U njega je utkao iskustvo, znanje i ljubav svoje jeseni – u ime oživotvorenja unukinoga proljeća u zlatnim haljinama ljeta, u ime budućnosti čijim venama teče krv njegovoga naraštaja u sutonu.