Crvena i masna, više sirotinja nego gospođa, prošarana crnicom i rudačom, stotinama godina rađala je pšenicom, ječmom i zobi, svim kulturama Staroga i Novoga svijeta. Kitile ju rijeka, potoci i stotine izvora, guste šume i pitomi vinogradi, voćnjaci i kruške tepke, oskoruši Marije Terezije. Na njoj se rađalo i umiralo, ratovalo i ljubovalo, mrzilo i voljelo, prosilo i razmetalo. Hranile ju nebeske kiše i glasovi pastirskih frula, djevojačkih samica i vrckavih gusli. Uz obale rijeke vile konjima grive plele, a vodenjaci kršćane u bezdan odvodili.

Svaka kuća znala je ime praoca, niz djedova u sjećanju kao na kamenu pisao. Vjerovalo se u Boga i svece, Jurja zelenoga i pretke. A tek kako se ginulo, ginulo jako, strahovito – od ratova i križnih puteva, poroka i bolesti, od španjolke i tifusa. I uvijek – uvijek se odlazilo, u Ameriku, čeličane Pittsburgha i pampe Argentine, u Francusku i diljem Europe. Nakon Drugoga rata, otišlo se za Australiju i Kanadu, kolone radnika gladnih trbuha krenule na Njemačku, Austriju i Sloveniju. Oni nevični dalekim odlascima preselili u nebodere Karlovca, Rijeke i Zagreba. Ali zemlja je i dalje rađala – jedan otiđe, drugi se rodi –  puna života u danima smrti.

Onda je došla sloboda, djeca krvi starih ratova konačno su pobijedila, a zemlja – zemlja je ostala pusta. Svi zbjegovi za Amerike, Australiju i velegradove nisu ju opustošili, ali vrijeme mira i slobode ju je izdalo. I njezinu dobru sestru, rijeku, pokušali su ubiti, zauzdati. Zemlja umire, rijeka je utihnula. Više se ne rađa, nema ni pjesme ni kola, ni ljudi. Poneki starac tek sjetno promatra sunce dok zalazi nad srušenim mlinovima. Nađe se pokoja obitelj i ponešto djece, za par klupa u gustiš zaraslih, odavno zatvorenih austrijskih škola. Imena praotaca više nitko ne pamti, niti imena livada, mlaka i potoka.

Kako? Kako je to moguće? Preživjela si ratove i španjolke, a mir će te ubiti, prvi put kada ne treba ginuti, kada ni poroka više nema, ni praznovjerja ni tifusa – prvi put se odlazi, a ne rađa.

Dišeš li još? Znam da dišeš – osjetim ti dah dok te proljetni mrazovi miluju, osjetim ti bilo kad Ilijini gromovi udaraju. Pozovi svoju djecu natrag, sada je prilika, djeca čekaju zarobljena u svojim krletkama, u strahu od novih španjolki. Neka se odazovu, ne trebaju sijati ni ječam ni zob, ni vjerovati u vile i vodenjake, ni svirati frule. Neka dođu, neka obnove pokoju kućicu, zasade pokoju tepku, neka pronađu sigurnost u tvojem naručju. Neka se sastanu vrline sela i vrline grada u jednom novom vremenu, poroci i mane neka se zaborave. Ne treba biti kao nekada, i bolje da ne bude – nije stvarnost prošlosti bila tako romantična, ali – neka se živi. Neka se sloboda konačno vjenča sa životom!