Autor: Dino Ljubić

Španjolska tvrtka „The Game Kitchen“ gotovo sigurno nije mogla ni zamisliti uspjeh koji danas uživa. Izdali su vrlo uspješnu „Metroidvania“ žanra videoigru zvanu „Blasphemous“, čiji je iznimno bogati, španjolskom gotikom te općenito kršćanskom teologijom nadahnuti svijet prožet užasom, patnjom i iskupljenjem, pokupio odlične kritike. Blasphemousov uspjeh postao je očit i prije same produkcije, tijekom „Kickstarter“ kampanje 2017. godine traženi iznos od 50 000 dolara probili su u nekoliko dana, na kraju prikupivši nevjerojatnih 333 000 dolara, čime su postali španjolska nacionalna senzacija. Kakav je samo kontrast s usporedbom incepcije njihovoga prvijenca „The Last Door“ deset godina unazad, kada su kroz mjesec dana Kickstarter kampanje, prikupili jedva 7000 dolara, nakon čega je izdana epizoda. Ja sam osobno bio jedan od 285 backera koji su donirali igru, te nastavio biti jedan od obožavatelja koji je sudjelovao s ekipom iz „The Game Kitchen“ u krojenju njihovoga remek-djela-u-nastajanju vlastitim doprinosima i sugestijama, te u dijeljenju stresne neizvjesnosti uzrokovane krpanjem s donacijama kako bi se na jedvite jade financirala sljedeća epizoda, što je postalo standardni obrazac sljedećih sedam epizoda izdanih u nešto više od šest godina.

Bilo bi nepošteno samo povezivati ime Lovecrafta i Lyncha uz mythos „The Last Doora“, s obzirom na to da prva epizoda sadržava jake poveznice uz još jednoga velikana užasa, Edgara Allana Poea, čiji se personalizirani motivi gavrana i slijepoga mačka koriste kao ključni kotači radnje prvoga poglavlja, sama srž mythosa uvelike je lovekraftijanska i mnogo suptilnije lynchevska. Odavanje počasti baštini Davida Lyncha najviše se očituje u uporabi prepoznatljivih crvenih zastora često viđenih u „Twin Peaksu“ i „Mulholland Driveu“ te stalne prisutnosti grozničave sanjivosti, gdje se kako radnja serijala odmiče, sve teže raspoznaje granica jave i onostranosti. Utjecaj Lyncha najavljen je i prije izdavanja poglavlja koji su njegove motive temeljitije razrađivali, s obzirom na to da je na internetskim forumima službene stranice glavi redatelj igre, Enrique Cabeza, u raznim filmskim raspravama nedvosmisleno hvalio Lyncha, navodeći kako je upravo „Mulholland Drive“ njegov najdraži film.

No u Last Dooru, kada se razgrnu crveni zastori, umjesto ekvivalenta „The Man from Another Place”, jednako ćemo često susresti i najodvratnije lovekraftijanske monstruoznosti, koje izazivaju pomor uma pri samom pogledu na njih, što je standardna sudbina svakog lovekraftijanskoga protagonista, a što je u konačnici uloga i sudbina protagonista „The Last Doora”, Jeremiah Devitta. Počevši od kriptičnoga pisma, ali i još kriptičnijega samoubojstva svojega prijatelja iz djetinjstva, nastavljajući kopanjem po vlastitim sjećanjima i podsvijesti kroz internate Abeerdena i favela Londona, konačno i on biva svjedokom ultimativnoga užasa koji ga kriomice prati od djetinjstva i koji ga u konačnici konzumira kao gambroziju, od čega ga ne uspijevaju spasiti ni kasniji nadprosječno sposobni protagonisti (ekvivaletni Sherlocka Holmesa i Jamesa Watsona). Iako započinje lovekraftijanski, zadnje epizode prevažu u lynchevskom stilu, gdje umjesto zadovoljavajućega raspleta imamo rasplinjavanje većine likova i podradnji, što je djelomično i uzrokovano manjkom donacija, a ne samo isključive namjere.

Bez obzira na prethodno spomenuto, „The Last Door” nudi pregršt kvalitetno skrojenoga užasa i misterija te je imperativ za svakoga horor-entuzijasta, pogotovo onoga koji i nema previše dodira s videoigrama, da se uvjeri u isto, čisto da sebi odgovori na potencijalno pitanje kako nešto što dijeli stil grafike sa „Super Marijem”, sadržava kvalitetniju atmosferu užasa nego velik broj filmova i knjiga, pa i samih drugih horor videoigara, koji s najnaprednijom i najrealističnijom grafikom jednostavno ne mogu kaptivirati atmosferu jednoga kadra iz trećega poglavlja, kada je protagonista potraga za nestalom časnom sestrom iz Abeerdenskoga internata u konačnici dovela do napuštene plaže, gdje se sunovratna purpurnost neba zlokobno spaja s prljavo sivim, uskovitlanim morem. Izgleda da sama mutnost i nejasnoća minimalističke 16-bitne grafike dodatno katalizira sveopću prisutnost tajanstvenosti i straha.

Za spomenutu atmosferu odgovorni su predivno skrojena estetika viktorijanske Velike Britanije 19. stoljeća, (okruženje sasvim strano lynchevskim motivima koje smo se naviknuli gledali u urbanim metropolama Kalifornije, koliko i zabačenim gradićima na granici s Kanadom), ali i majstorski, Chopinom nadahnuti, soundtrack koji se bez problema može i samostalno slušati.

Skladatelj Carlos Viola izravno referencira i razrađuje Chopinov preludij u e-molu u skladbi iz prve epizode zvane „Letter From a Friend” te mu nekako polazi za rukom učiniti glavnu melodiju još ljepšom, dok primjerice skladba iz četvrtoga poglavlja zvana „The Forgotten Streets” uopće ne bi odudarala kada bi ju se smjestilo kao zasebni stavak u nekim od Bachovih violinskih sonata ili preludija za violončelo.