U današnjem još uvijek (post)modernističkom razdoblju, koje je na svom izmaku, sekularizam i racionalizam te naivni scijentizam uzdižu na pijedestal znanost kao nešto što je  suprotstavljeno religiji. Pritom scijentisti zanemaruju u takvom načinu razmišljanja da je načelo istine zapravo načelo usvojeno kao najviša vrijednost iz kršćanske metafizike („Ja sam put, istina i život”; Isus Krist utjelovljuje istinu i njegovo kazivanje je istinito). Koliko je snažno to načelo inkorporirano u naš način mišljenja, možda bolje od znanosti oslikava pravni sustav gdje je načelo istinitosti propisano u parničnom i kaznenom postupku kao načelo kojime se mora voditi sud. Ukoliko presuda u svom činjeničnom supstratu nema kvalitetu istinitosti onda je nevaljana, i načelo pravednosti time biva povrijeđeno. Sudac mora jednako kao povjesničar utvrditi u dokaznom postupku koje su se činjenice zbilja dogodile.

Vjerojatno ste u zadnje vrijeme primijetili sve češće rasprave na desnim i konzervativnim forumima i grupama o kršćanstvu i paganizmu. Ako jeste, onda ste zasigurno primijetili i rastući broj desnih simpatizera čiju profilnu ili naslovnu sliku krase prikazi kolovrata, Odina, Thora, Zeusa ili Peruna. Bez obzira koje im božanstvo viri s profilne slike, veže ih uvjerenje da će Zapad procvasti pod uvjetom odbacivanja kršćanstva i prihvata barbarskoga politeizma ili racionalnoga ateizma. Dakle, poraz lijevoga liberalizma, islamizma, rodnih i svih drugih ideologija koje se otvoreno suprostavljaju Zapadnoj civilizaciji se krije u povratku religijama naših dalekih predaka. Možda bi najprimjereniji naziv za nove simpatizere politeizma bio „politički poganin” jer osobno ne vjerujem da itko od njih prakticira predačku duhovnost kao takvu.

Moje nadolazeće djelo u pet svezaka Zapostavljenost sira u europskoj literaturi je toliko opširno i zasićeno da je upitno hoću li ikada poživjeti dovoljno dugo da ga završim. Možemo stoga dopustiti da pokoji izljev iz te fontane informacija orosi ove stranice. Još uvijek ne mogu u potpunosti objasniti tu zapostavljenost. Pjesnici su bili misteriozno šutljivi na temu sira. Vergilije ga, ako me sjećanje dobro služi, spominje nekoliko puta, ali s previše rimske suzdržanosti. On sebi ne dopušta da se razveže o siru.

Dva studenta prava nervozno su se u sivi i tmurni jesenski dan premiještali iz kafića u kafić. Čas su pili kavu, čas čaj. Od rasprave koju su vodili bilo im je vruće kao da je sredina ljeta. Onaj niži iznio je tezu sociobiološke determiniranosti čovjeka. Naime, on je na seminaru iz kaznenog prava u raspravi o krivnji kao bitnom elementu kaznenog dijela došao do zanimljive ideje. Što ako su svi čovjekovi postupci determinirani njegovim biološkim-genetičkim i sociološkim-društvenim faktorima?

Ili kako bjelosvjetski emisari ljudskih prava ne znaju pomesti pred vlastitim pragom!

Belfast me uistinu fascinirao, moderan i uspješan grad prepun tragova o slavnoj industrijskoj prošlosti, a u zraku osjećaj neke neugodne napetosti - na prvi pogled nespojivo. Jedan tračak te nelagode smo Mateja i ja upravo sada osjećali. Sjedili smo u crnom taksiju i čekali našeg vozača da se vrati iz kladionice. Onaj njegov potez prstom ispod nosa i dalje nam nije bio jasan: “Pa nije valjda otišao povući? U što se mi uvalismo!“

O političkim idejama osnivača i prvaka Hrvatske stranke prava doktora Ante Starčevića, tog velikog poklonika Francuske i Francuske revolucije od 1789 g., prevladavaju paradoksalno u pojedinim znanstvenim publikacijama objavljenim na francuskom ili potpuno nepoznavanje (ugledna enciklopedija Encyclopaedia Universalis izostavlja ga, ali posvećuje jedan članak Vuku Karadžiću), ili negativne, krive i površne predodžbe, bez ikakvog obzira na povijesne razloge i okolnosti, najviše zbog manjkavosti u poznavanju tekstova Ante Starčevića i relevantne bibliografije (za one koji znaju hrvatski), ali zasigurno i zbog vrlo rijetkih prevedenih Starčevićevih tekstova na francuskom, i gotovo nikakvih ozbiljnih objavljenih studija o njegovim političkim idejama na francuskom; takva su iskrivljena gledišta pogoršana velikim nedostatkom hrvatske literature na francuskom o hrvatskoj političkoj povijesti, tako da se o njoj piše u posve tendencioznim raspravama (osim za neupućene) posebno u djelima o povijesti Srba i Jugoslavije objavljenim na francuskom, u svrhu opravdavanja određenih nacionalno-ideoloških sasvim jasnih stajališta autora, dotle da prikazuju Antu Starčevića kao preteču i inspiratora ustaškog režima (Dušan T.Bataković, Yougoslavie - nations religions idéologies, L'Age d'homme, Lausanne 1994, str.29-30, 185-186).