Kompleks jugoslavenstva
U ovom tekstu obradit ću temu pod nazivom „Kompleks jugoslavenstva“. Budući da je tema potencijalno neograničeno velika, u ovom ću se blogu prvenstveno baviti kulturno-političkim aspektima formiranja jugoslavenskog identiteta. Ekonomske, društvene i realpolitičke teme ostavit ću za neku drugu priliku i za neki drugi blog.
Odmah na početku treba navesti kako je jugoslavenstvo izvorno hrvatska ideja. Jugoslavenska ideja nastaje u devetnaestom stoljeću s ciljem povezivanja Hrvatske i ostalih južnoslavenskih zemalja u jednu državnu cjelinu. Zanimljivo je da jugoslavenstvo inicijalno nije nastalo pod tim imenom. Prve ideje južnoslavenskog povezivanja možemo prepoznati unutar ilirskog pokreta.
Unutar Ilirskog pokreta smatralo se kako su Hrvati i ostali narodi u njegovu okruženju zapravo starosjedioci na ovom teritoriju. Ilirci su stoga odbacivali slavenski identitet, identitet koji bi pretpostavio doseljavanje, te su naglašavali kako Hrvati ovdje žive još od antičkih vremena.
Krajnji cilj Ilirskog pokreta bio je ujediniti ilirske narode u zajedničku kulturno-političku asocijaciju isticanjem zajedničkog ilirskog identiteta i zajedničke povijesti. Ideja ilirizma nastaje u trenutcima kad Mađari i Austrijanci (Nijemci) snažno politički pritišću Hrvatsku i pokušavaju derogirati njezine institucije i autonomiju. Upravo u tim trenutcima nastaje ideja u kojoj se smatra da Hrvati, zbog svoje slabosti i malobrojnosti, ne mogu samostalno obraniti svoj identitet. Kako bi se uspješno oduprla mađarsko-austrijskom hegemonizmu, Hrvatska se mora udružiti s ostalim ilirskim zemljama jer jedino udruženi možemo parirati našim protivnicima. Ova politička ideja pretpostavljala je formiranje potpuno novog ilirskog identiteta koji bi bio zajednički svim zemljama te udruživanje tih zemalja u novu državu. No, ilirizam kao ideja nikad nije zaživio izvan Hrvatske. Druge zemlje već su krenule putem svoje nacionalne stratifikacije i ideja o nekom zajedničkom identitetu i posredno tome formiranju zajedničke nacije nije pala na plodno tlo. Kod Slovenaca ideji se pridružio samo Stanko Vraz, dok su drugi odlučili ideju ignorirati. S druge strane Srbija, koja je bila dijelom Turskog carstva, uspjela je početkom devetnaestoga stoljeća ustancima izboriti izuzetno široku autonomiju.
Neovisnost je bila samo pitanje vremena te Srbiji nije bilo zanimljivo svoju samostalnost pretakati u neke nove političke asocijacije koje bi joj tu samostalnost ograničavale.
No, propašću ilirske ideje nije došlo do propasti ideje o ujedinjenju. Biskup Josip Juraj Strossmayer bit će veliki poklonik ideje ujedinjenja. Ujedinjenje sada neće biti na ilirskim, nego na jugoslavenskim osnovama, ali imat će sličnu ideju kao što su je imali Ilirci. Bitna razlika je u koncepciji ujedinjenja. Strossmayer shvaća kako su nacionalni identiteti već izgrađeni i kako je nemoguće stvarati novu naciju. On predlaže svojevrsni oblik konfederalne države u kojoj će svaka država zadržati svoj nacionalni identitet i svoju političku posebnost. Kako bi došlo do ostvarenja tog koncepta on formira JAZU koja treba služiti za kulturno približavanje jugoslavenskih zemalja. Otprilike u to doba i Srbija počinje stvarati svoje planove koji predviđaju ujedinjenje s ostalim slavenskim susjedima i stvaranje zajedničke države. No, ono što Srbi nude nije zajednički projekt u kojemu bi svi imali mogućnost zajedno participirati, nego ideja srpskog predvodništva koju su svi drugi obvezatni slijediti. Vuk Karadžić prvi je razradio takav plan. U svojem programu on tvrdi da su svi ljudi koji žive na prostoru južnih Slavena i pričaju štokavskim narječjem etnički Srbi. Takav snažan napad na hrvatski identitet nije ostao bez odgovora. Ante Starčević jasno se suprotstavio ovoj tezi. Otprilike u isto vrijeme na scenu stupa i Ilija Garašanin. U svojemu djelu Načertanije on navodi kako Srbija ima pravo formirati državu koja će obuhvaćati etničke prostore drugih naroda te kako Srbi imaju pravo tom državom autoritarno upravljati. Načertanije su nastale na ideji Františeka Zacha koji je za Srbiju predvidio ulogu balkanskog Pijemonta. Zach je smatrao kako Srbija treba pomoći ostalim slavenskim narodima da ostvare svoju samostalnost. Nakon oslobođenja od austrijske i turske vlasti zemlje bi trebale biti na jednakopravnim osnovama ujedinjene u Jugoslaviju u kojoj neće postojati dominacija jednoga naroda, nego će se na zajedničkim osnovama upravljati zemljom. No, Garašaninov plan nije predviđao stvaranje Jugoslavije u kojoj bi svi narodi bili ravnopravni, nego se zalagao za stvaranje velike Srbije u kojoj bi Srbi bili politički dominantan narod.
Planovi o ujedinjenju Hrvatske s ostalim jugoslavenskim narodima nisu imali podršku svih aktera na hrvatskoj političkoj sceni. Ante Starčević snažno se protivio ideji o ujedinjenju s ostalim slavenskim narodima. On se snažno zalagao za hrvatsku samostalnost, vjerujući da Hrvati kao povijesni narod imaju pravo na formiranje samostalne države. Svoju stranku nazvao je „Strankom prava“ upravo zato što je ideja hrvatske samostalnosti počivala na oživljavanju njezinih državnopravnih institucija koje su formirane u vrijeme hrvatskih kraljeva. Državno pravo je ono što Hrvatsku izdvaja od ostalih zemalja koje je okružuju. Upravo to državno pravo bilo je temelj na kojem je Starčević gradio ideju o hrvatskoj samostalnosti i neovisnosti.
Polazeći od uvjerenja da su svi Južni Slaveni, osim Bugara, Hrvati, Starčević je tada formulirao svoje osnovne teze o Srbima i Slavenima, o islamu, Turskoj, a napose muslimanskom plemstvu Bosne i Hercegovine, da bi ih kasnije razrađivao i tumačio u političkim raspravama i novinskim člancima. Nasuprot povijesti slavnog i državotvornog hrvatskog naroda, Srbe je proglasio prosjačkim i ropskim pukom. Obračunavajući se sa slavističkim inerpretacijama tvrdio je da oba imena, slavensko i srpsko (Slav i Serb), označavaju sužnja (roba) i da to nisu vlastita imena, nego općenite riječi. Negaciju srpskog naroda tada nije zastupao nitko osim Starčevića.
Nazivajući svoje protivnike slavoserbima, Starčević je sugerirao kako su oni dupli sužnji, odnosno dupli robovi koji nemaju ni snagu ni poriv izboriti se za svoju samostalnost. Treba naglasiti kako pojam slavoserb nije isključivo uperen protiv Srba (iako bi bilo bespredmetno uvjeravati kako on dijelom nije pejorativno upućen upravo njima), nego protiv svih ljudi u svim narodima ovog svijeta koji bi radili protiv narodnih interesa i protiv narodne samostalnosti.
Kao što sam na početku napomenuo, u ovom ću se blogu baviti kulturno-političkom dimenzijom jugoslavenskog identiteta. Spominjanjem Ante Starčevića završava se politički dio i prelazi na kulturni. Kulturni dio jugoslavenskog identiteta proći ću kroz pisanja dvojice istaknutih hrvatskih umjetnika i njihovim dojmom jugoslavenstva. Ti umjetnici su Ivan Meštrović i Josip Kljaković. Obojica su imala izuzetno snažno izraženu projugoslavensku crtu u svojemu stvaranju koja je s vremenom sve više tonula da bi na kraju i potpuno nestala.
Počnimo s Meštrovićem. Iz njegove autobiografije saznajemo kako je još od svoje mladosti bio pobornik jugoslavenske ideje. Razlog tomu jest taj što je Dalmacija bila politički odvojena od Hrvatske i jako je dobro osjećala što je značilo biti pod austrijskom čizmom. Tome najbolje svjedoči izjava Ante Trumbića koji je u osvit Prvog svjetskog rata rekao: „Dao Bog Austriji sve ono što Austrija želi Hrvatskoj“. Upravo zbog razočaranosti austrijskom vlašću Meštrović se snažno angažirao u Jugoslavenskom odboru i agitirao za stvaranje zajedničke države sa Srbijom. U svojoj autobiografiji Meštrović navodi kako je Srbe smatrao puno bližim i prisnijim narodom Hrvatima, od primjerice Austrijanaca. Kad je odlazio u Srbiju i portretirao tada već ostarjelog kralja Petra, Meštrović navodi kako se u njegovim crtama lica vide iste one crte koje se mogu pronaći kod dalmatinskog seljaka. Time Meštrović, na pomalo romantičarski način, tvrdi kako Hrvati napokon ulaze u zajednicu s ljudima koji su im u svemu istovjetni. Osim političkog agitiranja, Meštrović je i na kulturnom polju radio na ujedinjenju dvaju naroda. Njegove brojne skulpture koje se danas nalaze po Srbiji imale su funkciju naglašavanja zajedničke prošlosti, ali i formiranja zajedničke budućnosti. No vrlo brzo uslijedilo je razočaranje. Bilo je iluzorno očekivati kako će Srbija, kao pobjednica u ratu, imati obzira prema Hrvatima i njihovim političkim zahtjevima za što većom političkom autonomijom. Meštrović, kao osoba koja je bila izuzetno bliska srpskom kraljevskom dvoru, pokušavao je uvjeriti Aleksandra kako politika ugnjetavanja nije dobra i kako se na kraju mora loše završiti. Aleksandar je za te Meštrovićeve vapaje imao malo sluha. Štoviše, rekao mu je da je stvaranje Države SHS vrhunac političkih ustupaka jer su gotovo svi u Srbiji vjerovali kako će nakon rata biti stvorena Velika Srbija. Razmimoilaženja u stavovima između dvora i Meštrovića, ali i između Hrvata i Srba, bivala su sve veća, a politička situacija bila je na rubu usijanja i samo se čekao trenutak kada će sukobi započeti. Kako se Drugi svjetski rat približavao, Meštrović se sve više udaljavao od jugoslavenske ideje, da bi na kraju indirektno priznao da je s tom idejom pogriješio.
Ovdje je zanimljivo vidjeti kakva je stav prema jugoslavenstvu imao Kljaković. Budući da dolazi iz istog podneblja kao i Meštrović, imao je isti doživljaj Austrije. Nije se slagao s njezinom vlasti u Dalmaciji te se zalagao za ujedinjenje sa Srbijom. Dok je Meštrović politički sa Zapada agitirao za ujedinjenje, Kljakovića je put već pred Prvi svjetski rat odveo u Srbiju. Dolaskom u Srbiju snažno se razočarao. Srbija je bila sve ono što Kljaković nije zamišljao. Infrastruktura i državno uređenje bili su desetljećima iza razvijenih europskih zemalja. Kultura je bila na još nižim granama. Kljakovića je šokirala nesofisticiranost srpske kulturne i političke elite u usporedbi s europskom. Posebno ga je šokirao razgovor s Dragutinom Dimitrijevićem Apisom koji mu je otvoreno priznao da se Srbi ne bore za zajedničku državu, nego za proširenje srpskih etničkih granica. Otriježnjenje od jugoslavenstva kod Kljakovića bilo je puno brže i snažnije nego kod Meštrovića. Dva su razloga za to. Kljaković je imao priliku ranije i bolje upoznati se s realnim političkim stanjem u Srbiji, nego što je to imao Meštrović. Meštrović je bio na Zapadu, dok je Kljaković puno dulji period prije ujedinjenja proveo u Srbiji. Drugi razlog za Kljakovićevo brzo otriježnjenje krije se u činjenici da Kljaković nije bio podržan u umjetničkom smislu ni približno u onoj mjeri u kojoj je to bio Meštrović. Meštrović je bio dvorski umjetnik, dok ta čast Kljakoviću nije iskazana. Da je i Kljaković uživao sve one pogodnosti koje je Meštrović uživao, možda bi i njegovo otriježnjenje trajalo dulje.
Zaključit ću s jednim promišljanjem Ante Starčevića koje je uputio Mađarskoj u kontekstu mađarskog hegemonizma. Radi se o njegovom stavu koji je izrekao u kontekstu slučaja Eszter Solymosi, djevojčice koja je umrla pod nepoznatim okolnostima, a za čije su ubojstvo bili okrivljeni Mađari židovske vjeroispovijesti. Iako su dokazi upućivali na odgovornost Mađara židovske vjere za to ubojstvo, do osude nikada nije došlo. Naime, mađarske vlasti pokušale su ubojstvo prikazati kao ritualno ubojstvo povezano s judaističkom vjerskom praksom. Treba napomenuti kako Ante Starčević nije vjerovao u takve motive te je smatrao da ubojstvo, ako je počinjeno od strane ljudi koji ispovijedaju judaizam, sigurno nije učinjeno poradi vjerskih razloga. Iako su Mađari židovske vjeroispovijesti trebali biti osuđeni, naglo se dogodio preokret. Ostali Mađari židovske vjeroispovijesti, ali i drugi europski Židovi napali su mađarske financijske institucije i državu gurnuli gotovo pred bankrot. U tom trenutku država se povlači i osumnjičene oslobađa svake krivnje. Vidjevši to, Ante Starčević je zaključio kako Mađarska nije snažna i kako se to nikada ne bi moglo dogoditi u Austriji. Slijedom toga, on zaključuje kako Mađari kao narod nisu sposobni provoditi hegemoniju, dok Nijemci to jesu, te smatra da će uvođenjem hegemonizma Mađarska otjerati sve narode od sebe i da nitko više neće htjeti ostati s njima u političkoj zajednici.
Ako pogledamo ideju jugoslavenstva, upravo se to dogodilo i Srbima. Gotovo svi najistaknutiji politički, vjerski i kulturni prvaci bili su spremni ući sa Srbijom u državnu zajednicu. Nedugo nakon toga Srbija ih je svojom hegemonijom sve otjerala i više nitko nije htio ostati s njom u zajedništvu.