Svi znaju za naše pomorce koji plove na brodovima pod stranim zastavama. Bilo je i slučajeva da hrvatski brodovi plove pod stranim zastavama. Imamo i slučajeve kad strane jahte plove pod hrvatskom zastavom. Međutim, puno je hrvatskih brodova koji su plovili pod stranim imenima pa zato uvodim pojam:

  Hrvatski brod pod stranim imenom.

Pogledajte, pročitajte i promislite jesu li ova imena prikladna za hrvatske brodove?

Kralj Aleksandar I., Prestolonasljednik Petar, Kraljica Marija, Carica Milica, Princeza Olga, Princ Andrej, Karađorđe, Nikola Pašić, Vojvoda Putnik, Srbin, Aleksandar, Vidovdan, Dušan Silni, Nemanja, Dedinje, Nevesinj, Kumanovo, Durmitor, Njegoš.

Svi ovi brodovi kupljeni su hrvatskim novcem, vođeni hrvatskim kapetanima i ekipirani hrvatskim posadama. Moguće je da se za vrijeme Kraljevine Jugoslavije među posadom našao i pokoji kapetan, časnik palube i stroja ili član posade neke druge nacionalnosti, ali to je bio izuzetak. Vjerojatno je i novac koji put došao iz Beograda, ali i on je prethodno bio hrvatski novac oduzet putem konverzije.

U novoj državi, kod promjene austrijskih kruna u dinare, država je najprije uzela 20 %, a onda je četiri krune mijenjala za jedan dinar. Prije rata vrijednost krune i srpskog dinara bila je jednaka. Dakle, peterostruko je umanjena imovina onih građana koji su do rata živjeli u Austro-ugarskoj državi, a moneta im je bila kruna. To je bila prva, ali ne i jedina, otimačina hrvatske imovine u novoj državi. Nismo bolje prošli ni u Socijalističkoj Jugoslaviji.

Najljepšim, elitnim, putničkim brodovima nadjenuše imena cijele kraljevske obitelji. Gdje su imena hrvatskih knezova i kraljeva, a gdje hrvatskih velikana? Bilo je tu oportunizma, ulagivanja i ulizivanja naših brodara u odnosu na jugoslavenske vlasti. Govore da je Federiko Glavić, glavni dioničar Dubrovačke parobrodarske plovidbe, jednom prilikom izrekao veleumnu misao:

  Sempre con governo - Uvijek uz vlast!

Računali su da će, ako budu laskali i ulizivali se vlasti, posebno dinastiji Karađorđevića, uspješnije poslovati. Nisu se libili ni davanja mita, tj. orijentalne institucije bakšiša, jer kola ne idu ako ih dobro ne podmažeš.

Ispričat ću vam anegdotu koju sam čuo od oca. Jednog dana mom ocu, inspektoru u Direkciji pošte u Splitu, došao je poziv iz Beograda da se javi resornom ministru. Kad je došao na kapiju ministarstva, portir ga nije pustio unutra jer ministra nije bilo. Sutradan je ponovno moj otac bio na kapiji i ponovno ministra nije bilo. Pa i treći dan portir ponavlja: Nema ministra. Dokono šeće moj otac po Beogradu, sretne poznanika i požali se da je došao iz Splita na poziv ministra, a portir na kapiji već treći dan ponavlja da ministra nema. Pita poznanik oca: Jesi li portiru dao banku (deset dinara)? Iščuđuje se moj otac i pita: Zašto? Smješka se poznanik i veli: Možeš ti na kapiju dolaziti cijelu vječnost, ali dok portiru ne dadneš banku, kapiju proći nećeš. Evo, to vam je orijentalna institucija – bakšiš.

Kralj Aleksandar I

Slika 1 - Kralj Aleksandar I

Za Dubrovačku parobrodarsku plovidbu (1880−1948) u Engleskoj (Glasgow) je izgrađen i porinut, 1932. godine, veliki (2463 brt), luksuzni, putnički brod nazvan Kralj Aleksandar I. Odabirom imena dioničari su računali da će im to biti dobar ulog za nove probitačnije poslove.

Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije brod preuzimaju Talijani, mobilizira ga ratna mornarica i daju mu novo ime - Re Alessandro. Po kapitulaciji Italije Nijemci ga uvrštavaju u svoju flotu. Uskoro je naletio na minu i nasukao se kod grčke luke Patras, na poluotoku Peloponezu. Izrezan je za staro željezo 1946. godine.

Kraljica Marija i Princeza Olga

Slika 2 - Kraljica Marija

Najveće parobrodarsko društvo u Kraljevini Jugoslaviji bio je Jugoslavenski Lloyd. Nastao je 1929. godine spajanjem Atlantske plovidbe Iva Račića i Jugoslavensko-amerikanske plovidbe Bože Banca. Društvo je 1930. godine kupilo luksuzni turistički parobrod Araquaya, izgrađen 1906. u brodogradilištu Workman Clark u Belfastu. Kasnije, 1926. godine, preuređen je u brod za kružna putovanja. Pod jugoslavenskom zastavom plovi kao Kraljica Marija.

Evo što o njemu piše u Tehničkoj Enciklopediji:

Slika 3 - Princeza Olga

Bila je najveći parobrod društva (duga 156 m, široka 18,6 m, visoka 10 m) i jedina je bila namijenjena putničkomu prijevozu (365 putnika I. razreda). Na prvo dvotjedno kružno putovanje krenula je 1931. iz Sušaka; stajala je u lukama: Šibeniku, Splitu, Dubrovniku, Kotoru, Krfu, Nafplionu i Pireju te u povratku ponovno u Dubrovniku, Korčuli, Hvaru i Splitu. Plovila je svake godine od ožujka do listopada s polascima svakog 2. i 16. dana u mjesecu. Imala je više salona, brodsku ambulantu, frizerski salon, knjižnicu, fotografa, bar, kavanu, bazen i 40 kupaonica.

Jugoslavenski Lloyd kupuje 1935. godine i drugi veliki putnički parobrod koji će nazvati Princeza Olga. Iz Tehničke Enciklopedije:

Brod je plovio od travnja do studenoga jednom u dva tjedna na liniji Trst–Pirej–Haifa–Aleksandrija–Dubrovnik–Venecija, a katkada je s 'Kraljicom Marijom' poduzimao kružna putovanja po Sredozemlju (Grčka, Egipat, Palestina).

Karađorđe (Visegrád) i Prestolonasljednik Petar

Slika 4 - Karadjordje - Карађорђе

Ugarsko - Hrvatsko parobrodarsko društvo Rijeka naručilo je od brodogradilišta Swan Hunter & Wigham Richardson Ltd. Newcastle, Velika Britanija, putnički brod. Izgrađen je izuzetno kvalitetan brod koji je društvu predan 1913. godine. Ime Visegrád dobio je po mađarskom gradu i luci na Dunavu. Kako vidite, i Mađari su svojatali naše brodove.

Podaci o brodu: Dužina preko 80,75 m, širina 10,43 m, visina 4,42 m, tonaža: 1322 brt, 666 nrt, prevozi 1000 putnika, parni stroj trostruke ekspanzije i snage 2600 KS (Podatci s portala Bratovština Sv. Nikole).

Nije odmah stupio u službu jer su ga vlasnici uoči Prvog svjetskog rata sakrili u Prukljanskom jezeru, sjeverno od Šibenika, s čijom je lukom jezero povezano Prukljanskim kanalom. Od 1922. vlasništvo je Jadranske plovidbe d.d. u Sušaku. Mijenja ime u Karađorđe, koje se pisalo latinicom (Karadjordje) na desnom i ćirilicom (Карађорђе) na lijevom boku broda (Podatke i slike preuzeo sam s portala Šibenik News).

Od istog brodogradilišta naručen je i drugi brod koji je 1931. godine zaplovio pod imenom Prestolonasljednik Petar.

Slika 5 - Prestolonasljednik Petar - Престолонаслједник Петар

Podaci o brodu: Dužina preko svega 82,44 m, širina 11,04 m, visina 4,30 m, tonaža: 1726 brt, 793 nrt, nosivosti 1918 t, prevozi 1000 putnika, parni stroj: trostruke ekspanzije i snage 3850 KS, minimalna posada 23 člana, brzina: 18,5 čv. (Podatci s portala Bratovština Sv. Nikole).

Između dva svjetska rata Karadjordje i Prestolonasljednik Petar elitni su jugoslavenski brodovi koji plove na liniji Venecija-Sušak-Dubrovnik- Kotor, a van sezone na kružnim putovanjima. Savez pomorskih brodovlasnika Kraljevine Jugoslavije, neposredno pred Drugi svjetski rat, od vlasti je dobio odobrenje da se brodovi koji nemaju vojnu namjenu mogu skloniti. Brodovi Jadranske plovidbe d.d. Sušak, 'Karadjordje' i 'Prestolonasljednik Petar' isplovili su 2. travnja 1942. iz Kraljevice za Grčku. U kanalu između otoka Prvića i Tijata naletjeli su na mine koje je tu par dana prije postavila jugoslavenska ratna mornarica. Oba broda potonula su vrlo brzo na dubinu od 50-ak metara.

Zapovjednici su bili Mate Tonković na Karadjordju i Toma Grdaković na Prestolonasljedniku Petru, obojica iz Kostrene.

Na Prestolonasljednika Petra ukrcao se i direktor Jadranske plovidbe, Antun Rismondo sa suprugom i deset zapečaćenih sanduka sa zlatom i vrijednostima poduzeća te svojom imovinom i skupocjenim namještajem.

Lokalno stanovništvo Zlarina, Prvića, Šibenika i Vodica odmah je priskočilo u pomoć pa ljudskih žrtava nije bilo. Nitko nije poginuo pri brodolomu, ali jest kasnije. Komanda ratne mornarice uhitila je kapetane, odvela ih u Split i pritvorila u hotel Ambasador. Na dan napada na Jugoslaviju, 6. travnja 1941. godine, leševi kapetana plutali su u uvali Poljud. Službeno je to bilo samoubojstvo, a stvarno ubojstvo.

Evo što o tome piše portal Bratovština Sv. Nikole:

Danas se zna da postavljanje minskog polja ispred Zlarina od strane Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije nije bilo objavljeno trgovačkoj mornarici Jugoslavije, da je patrolni brod Ratne mornarice koji je nadzirao minsko polje i plovidbu kroz njega napustio prolaz i područje između otoka Prvića, Tijata i Šibenskih vrata neposredno prije dolaska parobroda u miniranu zonu. Zbog neobjašnjivih i grubih propusta ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije i zbog odgovornosti koja je sezala do generalštaba u Beogradu, ubijeni su kostrenjski zapovjednici kao jedini odgovorni za potonuće brodova. Tako je izbjegnuta odgovornost nadležnih vojnih lica i njihova blamaža.

Ovo je još jedan od brojnih gnjusnih zločina nad hrvatskim pukom za vrijeme velikosrpskog karađorđevićevskog režima. Rudolf Horvat u svojoj knjizi Hrvatska na mučilištu pobrojio je dio tih zločina, ne sve jer su oni višeznačni i mnogobrojni. Knjigu možete besplatno preuzeti u pdf formatu s portala: INTERNET ARCHIVE (https://archive.org/).

Par dana kasnije ubila se i žena kapetana Grdakovića. Samoubojstvo je počinio i direktor Rismondo, a uskoro mu umire i supruga, kažu od grižnje savjesti. Naime, brodovi su skrenuli s puta i htjeli se zakloniti u luku Zlarin, jer je ženi direktora Rismonda naškodilo more, dobila je morsku bolest.

Kad bi se naljutio moj bi otac govorio:

  Zbog žene je propala Troja, a guske su spasile Rim.

Svašta je moj tata govorio. Istina je da je Troja u ratu poražena i razrušena, ali nije za to kriva samo lijepa Helena. Još više je kriv zavodnik i preljubnik Paris koji je drsko Menelaju oteo ženu. Na koncu se još uspio i spasiti, iz porušene Troje kroz tunel pobjeći, ali ne zadugo. Valjda mu je pomogao grčki bog Apolon koji nije bio ništa bolji od njega.

Istina je i da su guske svojim gakanjem probudile i upozorile Rimljane na napad Gala, 390. pr. Kr. Probuđeni i upozoreni Rimljani napad su odbili i tako Rim spasili.

Nije moj tata samo svašta govorio, svašta je on i znao. Meni se, kao djetetu, činilo da moj tata zna sve, da je popio svu pamet svijeta. Danas, pak, vidim da je katkad i griješio.

Proleterka i Partizanka

Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća Karadjordja je iz morskih dubina izvadio Brodospas, splitska specijalizirana tvrtka koja i danas uspješno posluje. Vrijedni i sposobni splitski škverani brod su obnovili. Karađorđe je ponovno zaplovio pod imenom Proleterka.

Slika 7 - P/b Proleterka, renovirani Karadjordje

Izvadiše naši vrijedni i sposobni brodospasioci i drugi brod - Prestolonasljednika Petra. I njega obnoviše i još jedno lijepo ime iz šume izvukoše, Partizankom brod nazvaše. Prije su Karađorđevići častili naše brodove svojim imenima, a sad im komunisti nadjenuše svoja. Goluzni su bili naši brodovi i jednima i drugima.

Slika 8 - P/b Partizanka nekadašnji Prestolonasljednik Petar

Prisjetimo se ovom prilikom domoljubne pjesme Zrinjski-Frankopanka našeg, u ono doba, najpopularnijeg domoljubnog pjesnika, Augusta Harambašića. Citirat ću samo drugu kiticu pjesme, a cijelu pjesmu naći ćete na mrežnim stranicama Portala hrvatskog kulturnog vijeća (https://www.hkv.hr/ ):

Gdje slobode sad su dani

Što ih Hrvat cijenit zna?

Gdje su Zrinjski, Frankopani,

Gdje su ona lava dva?

O, tko svoju zemlju ljubi

I tko ne će biti rob,

Tomu krvnik glavu rubi,

Taj u hladan pada grob!

Partizanka i Radnik

Završio je Drugi svjetski rat. Tito se našao među pobjednicima. Nije se samo našao već se dobro i snašao.  Sa Subašićem pakt je učinio. Churchillu se tako dodvorio. Silnu propagandu u svijet poslao. U novoj demokratskoj federativnoj jugoslaviji poteći će med i mlijeko, svatko će dobro živjeti od svoga rada. Svi narodi i narodnosti u vlastitim federalnim jedinicama. Radni narod više nitko neće izrabljivati. Doduše, nije rekao da ih nitko ne sme da bije. Zato, neka se svi vrate iz kapitalističkih zemalja u svoju socijalističku domovinu, donesu svoju imovinu i svoje znanje toliko potrebno za obnovu porušene zemlje.

Da bi naše iseljenike doveli natrag u zemlju, kupili su dva broda, nazvaše ih Radnik i Partizanka. Jugoslavija je 1947. godine kupila putničko-teretni brod imena Chirikof i preimenovala ga u Radnik.

     Slika 9 - P/b Radnik

Podaci o brodu: Izgrađen je 1908. godine u brodogradilištu Newport News u SAD pod imenom Lurline. Ime Chirikof dobio je kasnije, 1928. godine. Prodan je i izrezan za staro željezo 1952. godine. Dužina 126 m, širina 18 metara, tonaža 6662 brt. Nosivost oko 10000 dwt. Brod je pogonjen parnim stapnim strojem i postizao je brzinu od 13,5 čv.

Brod nije imao putničke kabine već velike spavaonice, jednu žensku, drugu mušku, svaka je imala po 80 ležajeva. Putničke kupaonice sastojale su se od četiri tuša i četrdeset kada. Brod je imao putnički salon i knjižnicu.

Bio je to veliki brod i mogao je ukrcati desetak tisuća tona tereta. Prevozio je pomoć koju su slali naši iseljenici iz SAD-a, Kanade i Australije. Pomoć se sastojala od hrane, odjeće, lijekova, rezervnih dijelova i razne druge tehničke robe.

Izdaleka je bio uočljiv po velikoj crvenoj zvijezdi i istaknuto ispisanim stihovima pjesme Ostajte ovdje bosansko-hercegovačkog pjesnika Alekse Šantića:

  Bolji su svoji krševi goli

  No cvjetna polja gdje se tuđin kreće.

Mislim da sam pohađao četvrti razred niže gimnazije, 1948. godine, kad je P/b Radnik uplovio u grušku luku. Odveli su nas da posjetimo brod. Mene se najviše dojmila ogromna kuhinja. Kuhari su baš vadili iz pećnice štruce bijelog kruha. Oči su mi iz duplja htjele iskočiti kad sam ugledao tu ljepotu - bijeli kruh reš pečen. Glad i mizerija vladali su tada. Od početka rata nisam vidio bijeloga kruha. Gadna je ona kletva:

  Imao pa ne imao!

Naime, prije rata mi smo dobro živjeli. Tata je imao dobro plaćen posao, bio je inspektor u Direkciji pošta u Splitu. Živjeli smo u peterosobnom stanu. Imali smo kupaonicu s plinskim bojlerom, pa čak i telefon. Naravno, i bijeloga kruha u izobilju. Jeli smo ga sa šniclama i drugim goluzarijama, a onda je došao rat i trebalo je, kako se tada govorilo, staviti zube na policu, ograničiti izbor i smanjiti panatiku.

U sastav jugolinijine flote, 2. srpnja 1947. godine, došao je i prekrasni putnički brod sagrađena kao Shawnee, 1927. godine, u Newport News-u, Virginia. Prodan je Portugalcima, pa je plovio pod imenom City of Lisbon. Posredstvom kapetana Teodora Tijana brod kupuje jugoslavenska vlada za 2,2 milijuna dolara. Brod dobiva ime Partizanka.

Podaci o brodu: Dužina 120 metara, tonaža 6209 brt. Mogao je prihvatiti 70 putnika u luksuznom, 380 u prvom, 50 u turističkom te 170 u trećem razredu. O putnicima se brinulo oko 200 članova posade. Osim putnika brod je mogao prevoziti i 600 tona tereta. Pogonjen je s četiri parne turbine jačine 8500 KS što je omogućavalo brzinu od 20 čv. Dnevni je utrošak nafte bio 106 tona, a u tankovima je nosio ukupno 1356 tona.

Prvi kapetan bio je Dubrovčanin Andro Račić. Prvo putovanje bilo je prijevoz naših iseljenika iz Australije. Na povratku stigao je u Dubrovnik, 18. veljače 1948. godine, s preko 700 iseljenika, sav okićen revolucionarnim parolama i slikama maršala Tita. Gruška luka napunila se znatiželjnim narodom. Odveli su i nas đake da se divimo dičnoj Partizanki koja svijetom slavu naše revolucionarne borbe pronosi. Vlast se hvalila da je Partizanka bolja, ljepša i luksuznija i od razvikane Karađorđićeve Kraljice Marije. Svi smo došli pozdraviti braću i sestre koji su iz tuđine došli da svojim radom, znanjem i imovinom pomognu obnoviti i izgraditi u ratu porušenu domovinu. Tako se onda govorilo.

Putnike je tijekom putovanja indoktriniralo i pripremalo ništa manje nego 15 političkih komesara. Držali su im predavanja i prikazivali propagandne filmove. Na brodu su se provodile i razne druge aktivnosti.

Evo što piše na portalu Dubrovnik turist info u članku Brod iseljeničke radosti i tuge od 8. studenog 2017. S ovog portala preuzeo sam i sliku 10.

Za vrijeme putovanja postavljeno je nekoliko normi, poboljšan je radni efekat tako da je predloženo 7 za udarnike, 29 za pohvaljene a 14 za nagrade. Održana su radna savjetovanja, 9 kružoka i 5 stručnih tečajeva. Formiran je pjevački zbor od 25 članova a dramski zbor je dao 2 priredbe. Postoji folklorna grupa drugarica. Šahovska sekcija je priredila turnir sa 30 igrača gdje je posada pobijedila putnike. U dobrovoljnom radu iseljenici su dali 9635 radnih sati, organizirali 9 čitalačkih grupa, 3 pjevačka zbora, tamburaški zbor, dramsku skupinu, analfabetski tečaj, pionirsku grupu, fiskulturni aktiv i 25 predavanja.

Slika 10 - P/b Partizanka u gruškoj luci 1948. godine

Tijekom 1948. godine Partizanka je dovela u luke Split, Rijeka i Trst oko 3000 putnika, 70% bili su Hrvati, 15% Srbi, 5% Slovenci i 5% ljudi koji su iz Trsta otišli za zapadnoeuropske zemlje. Partizankom su dolazili i povratnici za Mađarsku, Rumunjsku Bugarsku i Rusiju.

Povratnici su bili prepuni vjere i nade u svijetlu budućnost. Međutim, entuzijazam im je brzo splasnuo kad su po dolasku morali svu svoju ušteđevinu zamijeniti u dinare i to po kursu od pedeset dinara za jedan američki dolar. Dinar je bio skoro pa bezvrijedan. Još se je sve kupovalo na tzv. tačkice R1, 2 i 3 za radnike i G za građanstvo. Povratnici, koji su se u domovinu vratili puni vjere i nade, ostadoše u hipu bez svoje imovine. Nasjedoše propagandi jugoslavenskih vlasti, koju ovi odaslaše širom svijeta, o svijetloj budućnosti u dragoj im domovini. Ubaciše komunisti trojanca među naivne iseljenike u vidu lažnih informacija.

Danas se barata pojmom lažna vijest - fake news. Komunistička propaganda mogla bi se danas nazvati lažna informacija - fake information. Kao što su Grci u vidu lažnog dara Trojancima ubacili konja, tako su i jugoslavenske vlasti licemjerno, podlo i zlonamjerno svijetom odaslale lažne informacije o boljem životu u domovini.

Nakon što su pobili brojno stanovništvo, neki izvori govore o nekoliko stotina tisuća, a po mom uvjerenju najmanje stotinjak tisuća, trebalo im je radno sposobno i stručno stanovništvo kao i dolari na koje su računali da će od iseljenika dobiti.

Zato ću ovdje parafrazirati onu izreku iz grčke mitologije:

  Ne vjeruj komunistima ni kad darove nose.

Mnogi razočarani htjeli su se odmah vratiti, ali australske i argentinske vlasti više ih nisu htjele natrag primiti. Neki su ipak uspjeli. Informirali su one, koji su u tim zemljama ostali, o komunističkom raju i opomenuli ih da se ne vraćaju, da je sva ta propaganda jedna velika prijevara.

Putnika je bilo sve manje, a operativni troškovi brodova Partizanke i Radnika postajali su ogromni, pretežak i prevelik napor za siromašnu zemlju.

Evo što piše na portalu Sušačka revija broj 60:

Na zadnjem putovanju Partizanka se vraća iz Australije u riječku luku 5. svibnja 1949. godine te iskrcava 5 putnika i četrdeset ovaca. Od ukupno šest putovanja Partizanka je dva puta posjetila Australiju i četiri puta Južnu Ameriku i dovezla u zemlju 2858 putnika.

Velik je problem sad pred gramzljivim i beskrupuloznim drugovima, a usto još primitivnim, neukim i nestručnim. Ministar pomorstva je neuki brodograđevni radnik Vicko Krstulović. Što on zna o pomorstvu, pomorskom osiguranju, a što o procedurama i pravnim posljedicama?

  Kako se riješiti brodova koji stvaraju velike gubitke i doći do dolara?

Mislili drugovi i smislili. Zapalit će brod i podignuti veliko osiguranje. Što smisliše, to i učiniše.

Privezali su brod u zaklonjeni dio riječke luke. Skinuli s broda sve što se dalo skinuti, rastavili sve što se moglo rastaviti i odnijeli to u posebno čuvano skladište. Sve su to nadzirali mračni ljudi u dugim, crnim, kožnatim kaputima. To su bili svjesni i savjesni drugovi zaduženi za bezbednost radnog naroda, tj. notorno-zloglasna UDBA.

Tako ogoljeli brod doplovio je u splitski škver navodno na remont. Kapetan je bio splićanin Filip Vranković. Po dolasku posadu su iskrcali. Ostao je samo kapetan i nekoliko članova posade kao čuvari. Na scenu opet izlaze glavni glumci, mračni ljudi u kožnatim kaputima. U noći 12. listopada 1949. godine planula je ponosna Partizanka. Planula je istovremeno na više mjesta. Plamen se širio velikom brzinom i oslobađao silnu toplinsku energiju pa vatrogasci, koji su veoma brzo na poprište stigli, nisu mogli brodu ni pristupiti. Piromani su vjerojatno za potpalu upotrijebili neki brzo-goreći agens koji pri gorenju stvara veoma visoku temperaturu.

Cijelu je noć brod gorio. Cijelu je noć Split i okolicu svojim plamenom osvjetljavao. Brod je izgorio, a kapetana Vrankovića i čuvare odvedoše ljudi u kožnatim kaputima i strpaše u zatvor ili, kako to narod zna reći, u prdekanu.

Ne mogu odoljeti porivu da vam ne dam objašnjenje za ovu slikovitu i osebujnu riječ - prdekana - i to onako kako sam to našao na portalu rječnik.com:

'Prdekana' doslovce znači mjesto gdje se masovno prdi. Jest, to je prihvaćeno kao sinonim za zatvor, pojednostavljeno zato jer se zatvorenici ne kreću nego izležavaju, pa prirodno dolazi do nadimanja crijeva. No, glavni razlog i povod za taj naziv seže u doba Austro-ugarske, kada se zatvorenicima davao za hranu nekvalitetan kiseo kruh, koji je u probavi poticao jaku proizvodnju plinova. Tako se eto u narodu uvriježio naziv 'prdekana'.

Nakon četiri dana torture i ispitivanja iz zatvora su pušteni kapetan i čuvari. Sve je zataškano. Tisak o tome nije izvještavao. Slučaj je gurnut pod tepih.

O pravnim posljedicama požara na brodu Partizanka informirao je nas, studente Više pomorske škole u Rijeci, klasa 1958. - 1960. profesor pomorskog prava dr. Ladislav Tambača. On i drugi pravni stručnjaci vladi su savjetovali da odmah iz zatvora puste kapetana i čuvare jer time ugrožavaju isplatu osigurnine. Naime, polica osiguranja nije pokrivala djela sabotaže i djela koja se mogu okarakterizirati kao dolus malus, tj. štete svjesno izazvane i dovođenje u zabludu druge stranke, jer tada prevarena stranka može pobijati valjanost ugovora o osiguranju i osigurninu ne isplatiti.

Drugovi su savjet poslušali, nisu bili toliko glupi da bi preporuku zanemarili, zatvorske ptičice na slobodu su pustili i osigurninu pokupili.

Kad smo već kod drugova, konkretno Vicka Krstulovića, našao sam dvije njegove kroato-fobne radnje iz tog mračnog vremena. Naravno, bilo je njih i više. Evo što piše na Wikipediji pod natuknicom Vicko Krstulović:

Krstulović je kao ministar unutarnjih poslova propisao Naredbu o zabrani ustaške i fašističke literature kojom je zabranio do daljnjega svaku prodaju i svako rasparčavanje literature koja je izašla nakon 6. travnja 1941.

Za vrijeme NDH tiskano je u Zagrebu i Sarajevu mnoštvo vrijednih knjiga, priručnika i školskih udžbenika, pa i pet tomova Hrvatske Enciklopedije. U te četiri godine tiskani su svi školski udžbenici. Kasnije je ta glupa naredba opozvana i školski udžbenici mogli su se koristiti. Trebalo je samo istrgnuti prvu stranicu na kojoj je pisalo Nezavisna Država Hrvatska. Završio sam srednju školu 1953. godine, a još ni traga nije bilo školskim udžbenicima. Malo ih je bilo i kad sam studirao od 1958. do 1960.

U istoj natuknici piše:

Dana 6. srpnja 1945. godine prenosi Uredbu saveznoga ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića naredivši i potpisavši naredbu da se prekopaju i unište groblja poginulih hrvatskih vojnika iz NDH.

Naredbu je zdušno provodio i uspješno proveo i tako posmrtno kaznio i osudio sve pale pripadnike hrvatske vojske, a većina njih bila je mobilizirana, kao što su i partizani mobilizirali gdje god su stigli i vlast uspostavili. Nije im bilo dovoljno što su nebrojene ljude pobili, u jame i masovne grobnice pokopali, već su i postojeća groblja oskvrnuli, osudili sjećanja - damnatio memoriae - reklo bi se na latinskom.

Prema podacima iz natuknice o Vicku Krstuloviću, a s obzirom na Rankovićevu naredbu, piše:

Tako je okupator sakupljao svoje poginule, prenosio ih na posebno uređena groblja, gdje ih je sahranjivao uz posebnu paradu i uz učešće domaćih izdajnika... Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takova groblja."[11] Tada su sravnani sa zemljom svi vanjski znakovi groblja.

Umro je Vicko, umrla je Jugoslavija, umrijet ćemo i svi mi pa i oni još nerođeni, ali sjećanja će živjeti, njih nisu uspjeli ubiti.

U prilogu je originalni dokument kopiran iz knjige Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946., nakladnik Hrvatski institut za povijest. Knjigu možete preuzeti na web adresi:

http://znaci.net/00003/677.htm.