S obzirom na središnju ideju pravaške ideologije jasno je da je fenomen države i njezina osnivanja, održanja, povijesnog razvoja, svrhe i organizacije bio Starčevićeva trajna  okupacija. Starčevićev model države kombinacija je dviju ideja. Prva ideja oslanja se na klasično Aristotelovo poimanje države u koju čovjek stupa da bi opstao, a u njoj ostaje da bi u obilju svega dobra sretno živio. Druga ideja promatra državu kao tvorevinu modernog doba u kojem su pojmovi suverenosti, društvenog ugovora i vlasništva osnovna obilježja države. 

Svoje stavove o  državi Ante Starčević u velikoj je mjeri definirao kroz tužnu sudbinu hrvatskog naroda, koji je u drugoj polovini devetnaestog stoljeća doživio velike nepravde. Nakon što su Hrvati spasili Habsburšku Monarhiju od mađarske pobune i osigurali Habsburzima da i dalje vladaju, uslijedio je težak šok. Kao zahvalu za svoju požrtvovnost Hrvati su izgubili i ono malo autonomije koju su imali unutar Habsburške Monarhije. Hrvatski političari tada su zaključili kako je Hrvatska za nagradu dobila ono što je Ugarska dobila za kaznu. Ta kazna, odnosno nagrada, bio je Bachov apsolutizam. Za vrijeme Bachovog apsolutizma Sabor je ukinut, županije su izgubile svoju samoupravu, a njemački je nametnut kao službeni jezik.

Spoznavši kako hrvatski narod može očekivati pravdu jedino unutar granica vlastite države, Ante Starčević zaključuje da Hrvati mogu osigurati svoj opstanak jedino razvojem svoje nacionalne svijesti koja na kraju mora rezultirati stvaranjem vlastite države. Starčević  smatra da bez vlastite države hrvatski narod nema budućnost.

Budući da je Hrvatska u devetnaestom stoljeću svoju sudbinu vezivala uz Habsburšku Monarhiju, a Habsburška Monarhija bila je multinacionalna država, mnogi su smatrali kako Hrvatska svoju samostalnost treba pokušati izboriti kroz federalizaciju monarhije. U takvoj reformiranoj Monarhiji Hrvatska bi bila jedna od federalnih jedinica te bi uz veću ili manju razinu autonomije pokušavala zaštititi vlastite nacionalne interese. Ante Starčević snažno se protivio ovoj ideji navodeći kako je razlika između austrijskog apsolutizma i austrijskog federalizma jednaka razlici između vraga i sotone. 

Budući da se pozivao na povijesno pravo hrvatskoga naroda da stvori vlastitu državu, ne treba čuditi što je Ante Starčević predvidio kako granice moderne hrvatske države trebaju obuhvatiti cjelokupni povijesni, ali i moderni etnički prostor na kojemu živi hrvatski narod.

Kao jedno od najsnažnijih oružja u borbi za hrvatsku samostalnost Starčević je isticao hrvatsko državno pravo i činjenicu da su Hrvati jedini politički i državotvoran narod na južnoslavenskom prostoru.

U svojim razmišljanjima o državi Starčević se slaže s Hegelovom idejom o državi kao najuzvišenijem obliku nacionalnog stvaranja. U svojim razmišljanjima Hegel je iznio tezu da pojedini narod svoje najslavnije trenutke može doživjeti tek onda kad stvori vlastitu državu. Starčević se slaže s Hegelom i u tvrdnji da narod koji dugo vremena izbiva izvan vlastite zemlje nestaje s povijesne scene. Ove Hegelove misli savršeno se nadovezuju na Starčevićevu ideju  o Hrvatima kao povijesnom narodu. Hrvati se razlikuju od ostalih porobljenih narodu unutar Habsburške Monarhije upravo po tome što su kroz povijest bili kadri i sposobni stvoriti vlastitu državu. Samom činjenicom da je postojala hrvatska država, Hrvati postaju političkim i državotvornim narodom te imaju pravo ponovno obnoviti svoje državne institucije i tražiti svoju samostalnost izvan granica Monarhije.

Hrvatsko državno pravo izražavalo se u svijesti o kontinuitetu hrvatske državnosti kroz povijest od doseljenja Hrvata do 19. st. Kao temeljne ustanove kojima se izražavao  taj kontinuitet isticani su prvenstveno Hrvatski sabor i ban. Te su ustanove anakronično tumačene kao nacionalne ustanove, a prijašnja hrvatska država u srednjem vijeku kao moderna nacionalna država s “demokratskim ustrojem”.

U Saboru 1861. sve su se političke struje slagale oko toga da je postojao neprekinuti kontinuitet hrvatskog državnog prava od vremena narodnih kraljeva do suvremenosti. Hrvatska državnost i teritorijalna cjelokupnost mogla je s vremenom biti umanjena ili osakaćena, ali de iure Hrvatska je zadržala svoju unutarnju nezavisnost. Premda su se sve političke struje pozivale na hrvatsko državno pravo, one ga nisu jednako shvaćale i tumačile. Jedini je Starčević na tom temelju postavio zahtjev za potpuno samostalnom hrvatskom državom na ruševinama Habsburške Monarhije. Hrvati su, smatrao je Starčević, kroz cijelu svoju povijest sačuvali slobodu i potpunu samostalnost, a temeljna ustanova kojom se iskazuje kontinuitet hrvatske državnosti je Hrvatski sabor, u kojem je narod suverenom voljom uz svoga vladara odlučivao o svim državnim pitanjima. Hrvatski narod nikada se nije odrekao toga suvereniteta. 

Primjenjujući na hrvatsku naciju temeljno načelo 19. stoljeća, odnosno načelo suverenosti i stvaranja nacionalnih država, Starčević je u stvaranju  nacionalne države vidio jedini legitimni oblik političke organizacije, izvor svake zakonitosti i etike. Država je po njegovu uvjerenju uvjet opstanka hrvatskog naroda.

 Jasno da država, po Starčevićevu shvaćanju, nije sama sebi cilj, nego joj je svrha da svojim djelovanjem i težnjama radi za dobrobit, sreću naroda, pravednost i slobodu. Upravo u ovim posljednjim riječima možemo vidjeti temeljno ideološko usmjerenje koje promovira i zastupa Ante Starčević. Starčević je po političkom opredjeljenju liberal i za njega pojam  nacionalne države ima identično značenje kao i pojam slobode. Starčević stavlja znak jednakosti između slobode i države te smatra kako svaka država treba služiti na sreću pojedincu. Stoga i nije čudno kada tvrdi da se samostalna hrvatska država ne može održati silom, laži, prijevarom i obećanjima, nego samo ljubavlju i srećom. Izrijekom odbacuje silu kao instrument održanja države. Nacionalna država ne smije se ponovo pretvoriti u tamnicu naroda i služiti sama sebi. Kad hrvatska država prestane služiti sreći i slobodi Hrvata, oni je imaju pravo raspustiti.

Bitno je naglasiti kako Starčević nije doživljavao Hrvatsku kao zemlju u kojoj trebaju živjeti samo biološki Hrvati, nego ju je vidio kao zemlju u kojoj će živjeti svi građani pod istim pravima, ali će samo hrvatski narod biti politički narod. Također je smatrao kako ne postoje biološki Hrvati. Oni su za njega možda prije i postojali, ali danas ne postoje. Postoji jedino hrvatsko ime i ideja da se hrvatski kulturni identitet prenese na skupinu ljudi koja je spremna taj identitet prihvatiti.