Ovim tekstom započinje serija blogova u kojoj ću predstaviti lik i djelo Ante Starčevića. U ovom blogu prvenstveno ću govoriti o načinu na koji je Ante Starčević pristupao ideji stvaranja samostalne hrvatske države. Objasnit ću zašto stranka prava nosi upravo to ime i zašto se Ante Starčević pozivao na municipalna prava. Nakon toga govorit ću o načinu na koji je Ante Starčević promišljao vanjsku politiku te koje je zemlje i u kojem vremenu smatrao Hrvatskoj bliskima i potencijalnim hrvatskim saveznicima.

Ante Starčević, filozof, književnik, političar i utemeljitelj Stranke prava svojim intelektom, radom i hrabrošću prometnuo se u dominantne ličnosti političkog života u Hrvatskoj u drugoj polovini „vijeka narodnosti“, kako su hrvatski suvremenici nazivali 19. stoljeće.

Ante Starčević utjelovljuje slobodnog intelektualca koji od sredine 19. st. izražava intencije novog liberalnog građanstva prema demokratizaciji društva i ostvarenju punog nacionalnog suvereniteta. Svoju političku neovisnost osigurao je osobnim asketizmom, odricanjem od svih materijalnih dobara, svodeći sav luksuz na „čašu vina i lulu duhana“. Bio je tipičan primjer karizmatskog vođe u kojem je Stranka prava, izrasla na pravaškoj ideologiji koju je on formulirao, našla svoj puni izraz. Ostavljao je snažan dojam svojim znanjem (govorio je 6 jezika: njemački, mađarski, talijanski, francuski, grčki i latinski), ali i govorničkim sposobnostima i originalnim jezičnim kovanicama.

Osnutak Stranke prava

Stranka prava osnovana je 1861. godine. Tada se na hrvatskoj političkoj sceni trebalo odlučiti hoće li Hrvatska u svojoj političkoj budućnosti nastupati u snažnijoj vezi s Ugarskom ili  Austrijom. Takav izbor nije bio najsretnije rješenje za hrvatske nacionalne interese jer bi u oba slučaja Hrvatska gubila dobar dio svoga suvereniteta. Kao treća opcija pojavio se Ante Starčević i njegova Stranka prava. Ante Starčević zalagao se za hrvatsku samostalnost i političku neovisnost. Svoju poznatu sintagmu „Ni s Peštom ni s Bečom“ tada je predstavio hrvatskoj javnosti. Veličina Ante Starčevića skriva se u činjenici da je on jedina osoba koja je na političkoj sceni artikulirala ideju o hrvatskoj samostalnosti. U drugoj polovini devetnaestog stoljeća zagovaranje hrvatske samostalnosti smatralo se radikalnom i opasnom idejom, a ostvarivanje takve ideje potpadalo je pod sferu nemogućeg. Ante Starčević, kao vrhunski intelektualac i filozof, bio je toga itekako svjestan, ali njegovo domoljublje i liberalno-slobodarske ideje, kojima se zanosi, tjerali su ga da inzistira na hrvatskoj samostalnosti i da nacionalni suverenitet stavi na pijedestal svojega političkog djelovanja.

Sam naziv stranke nije slučajno odabran. Naziv Stranka prava ne odnosi se na nekakvo apstraktno traženje pravde za hrvatski narod koji sada živi u neslobodi i pod stranom okupacijom. Taj naziv odnosi se na nešto sasvim drugo. On govori o želji i potrebi Ante Starčevića, ali i skupine istomišljenika oko njega, da ponovno reafirmiraju hrvatsko državno pravo. Upravo to državno pravo, temelj je prošle, ali i buduće hrvatske samostalnosti i državnosti.

Pozivanje na državno pravo ono je što hrvatskom narodu daje pravo i mogućnost da traži formiranje samostalne hrvatske države i njezine političke suverenosti. To državno pravo očituje se u skupu svih municipalnih prava i privilegija koje su Hrvati kao narod, odnosno hrvatsko plemstvo kao politički predstavnici hrvatskog naroda, kroz povijest prikupili. Pod to državno pravo na koje se poziva Ante Starčević spada činjenica da je Hrvatska u periodu od osmog do jedanaestog stoljeća imala svoju političku autonomiju u vidu kneževina, a od kralja Tomislava i kralja Stjepana Držislava i u vidu kraljevstva. To državno pravo temelji se na „Pacta Conventi“ koju je 1102. Koloman sklopio s predstavnicima dvanaest hrvatskih plemena (predstavnici plemićkih obitelji) i na temelju koje se hrvatskim plemićima garantira pravo samostalnosti u odnosu na mađarske političke institucije, a povezuje ih samo osoba kralja.

To se pravo odnosi i na municipalna prava koje je hrvatsko plemstvo kroz razvijeni srednji vijek dobilo i koje im je osiguralo veliku samostalnost. Ovdje treba naglasiti da svi zakoni koji su bili doneseni u ugarskom saboru nisu bili primijenjeni u Hrvatskoj dok hrvatski sabor nije te zakone sankcionirao. Sastanak predstavnika hrvatskog plemstva na saboru u Cetingradu i donošenje samostalne odluke, bez sudjelovanja ugarskog plemstva, da se za novoga vladara izabere vladar iz kuće Habsburg, svjedoči o visokoj razini suverenosti koju je Hrvatska imala u uniji s Ugarskom.

Također, primjer pragmatičke sankcije koji je omogućio da se ženska linija naslijedi na habsburškom tronu, a koju su hrvatski plemići opet donijeli samostalno i bez konzultacija s ugarskim plemstvom, još je jednom potvrdila hrvatsku političku samostalnost.

Upravo su ovakvi događaji bili temelj na kojima je nastala Stranka prava. Ante Starčević vjerovao je da se samo pozivanjem na stara državna prava može osigurati hrvatska samostalnost. Upravo pozivanjem na stara državna prava Hrvati postaju političkim narodom. Činjenica da su Hrvati imali argumente nazvati se političkim narodom Starčeviću je bitna zbog dva razloga.

Prvi razlog je taj što svaki politički narod ima prirodno pravo formirati suverenu  državu unutar njezinih  povijesno utemeljenih granica. Političkom narodu nitko ne može i ne smije opovrgnuti njegovu državnost.

Drugi razlog je taj što samo politički narod na nekom teritoriju ima prirodno pravo stvoriti državu, dok svi drugi narodi koji na tom teritoriju žive moraju postojanje te države priznati i pokoriti se njezinim zakonima. Ta ideja izuzetno je bitna u kontekstu srpskih aspiracija na hrvatske teritorije. Ante Starčević tvrdi kako Srbi nikada nisu bili politički narod na području Hrvatske i nikada na njezinom teritoriju nisu ostvarili svoju državnost. Zbog te činjenice oni nemaju prava ostvarivati svoje velikodržavne aspiracije na hrvatskom teritoriju, unatoč tome što u Hrvatskoj živi značajan broj Srba. Starčević smatra da se Srbi moraju pomiriti s činjenicom da će biti ravnopravni građani unutar političke zajednice, odnosno države, koju imaju pravo formirati samo Hrvati.

Vanjskopolitički afiniteti Ante Starčevića.

Ante Starčević odrastao je na idejama Francuske revolucije. Ideje suvereniteta naroda te bratstva, jednakosti i slobode bile su mu izuzetno bliske. Za takvu snažnu potporu  Francuskoj revoluciji postoje dva razloga. Prvi razlog je Šime Starčević, njegov stric koji mu je utisnuo ljubav prema filozofiji i liberalnim idejama. Šime Starčević bio je  obrazovana i cijenjena osoba koja je na mladog Antu ostavila izuzetno snažan dojam. Šime Starčević, zbog svojih liberalnih afiniteta, bio je veliki podupiratelj Francuske revolucije te je samim time i Ante Starčević zauzeo pozitivan stav prema događajima koji su se zbili krajem osamnaestog stoljeća u Francuskoj.

Drugi razlog zbog kojega se Ante Starčević snažno zalagao za tekovine Francuske revolucije jest ideja da se putem njih  Hrvati mogu izboriti za svoju nacionalnu suverenost.

Stare apsolutističke monarhije nisu bile spremne mijenjati svoje društveno-političke temelje te dozvoliti malim pokorenim narodima da na institucionalnoj razini afirmiraju svoju želju za slobodom. Za razliku od starih okoštalih monarhija, Francuska je imala potpuno drugačiji pristup svijetu. Ante Starčević uvidio je da Francuska svoju snagu i privlačnost pokušava izgraditi upravo kroz to što će na vanjskopolitičkoj sceni zahtijevati ravnopravnost jakih i slabih, odnosno velikih i malih naroda.

Upravo zato Ante Starčević je svesrdno podržavao Francusku, a pogotovo Napoleona III. Pouzdavao se u njega i smatrao kako upravo u njemu treba tražiti saveznika u borbi protiv Austrije. Jednako je razmišljao i njegov stranački sudrug Eugen Kvaternik, koji je 1870. godine, godinu dana prije podizanja Rakovačke bune, posjetio Francusku. Starčević je dugo imao pozitivan stav prema Francuskoj, ali on se rasplinuo 1871., a posebno 1879. godine.

Francuska je 1871. na bojnom polju poražena od Njemačke, a poniženje je bilo potpuno kad je njemački kancelar natjerao Francusku da mir potpiše u Dvorani ogledala te je upravo ondje proglašeno ujedinjenje Njemačke. Daljnje razočaranje i definitivno okretanje od Francuske dogodilo se 1879. godine kada je na Berlinskom kongresu Austrija dobila odobrenje da okupira BiH. Starčević tada shvaća da se Nijemci počinju širiti prema istoku i da se na Francusku u borbi protiv njemačke  hegemonije Hrvati više ne mogu osloniti.

Ante Starčević osjećao je gotovo paranoidan strah od Nijemaca. Smatrao ih je izuzetno vitalnim i opasnim narodom koji je u geopolitičkom smislu naumio zagospodariti slavenskim prostorom i potpuno ga sebi pokoriti. Nijemce je smatrao suštom suprotnošću od Francuza. Dok se Francuzi zalažu za ideje slobode i pravednosti i njihova je filozofija suverenistička, Nijemci su njihova potpuna suprotnost. Njemačko društvo strogo je vertikalno hijerarhizirano i svaka ideja jednakosti i pravednosti u njemu biva izgubljena. Promatrajući odnos prema Židovima i antijudaizam, Ante Starčević možda i najjasnije opisuje svoj odnos prema Nijemcima. Smatra da Nijemci uzimaju Židovima njihovu imovinu zato što su Židovi uspješni i bogati. Židovi ni na koji način ne ugrožavaju njemačko društvo, ali ipak bivaju podvrgnuti progonu. Za Starčevića to je bio ultimativni dokaz zla.

Zemlja u koju Ante Starčević polaže sve nade nakon što se razočarao u Francusku bila je Rusija. On smatra kako Rusija kao slavenska zemlja može pomoći svojim slavenskim narodima da se izbore za samostalnost i da postanu ravnopravni narodi s ostalima u Europi. Jasno mu je kako Rusija nije ni demokratska ni parlamentarna zemlja, ali smatra da se građanska ideja može probuditi u Rusiji. Kada se Rusija promijeni i probudi, bit će snažna potpora ostalim narodima. Njegova fascinacija Rusijom trajat će do 90-ih godina 19. stoljeća.

Ovom opservacijom o Starčevićevim vanjskopolitičkim afinitetima završavam prvi blog. U idućim tekstovima govorit ću o načinu na koji je Ante Starčević promišljao hrvatsko državno uređenje te načinu na koji je definirao hrvatski nacionalni identitet.