Proteklih božićnih blagdana sam pogledao Pureflixov serijal filmova “Bog nije mrtav” koji prate pastora Davea (David A.R. White) i njegovu sljedbu u suvremenoj Americi i poteškoće na koje nailaze u svakodnevnici, na fakultetu, u obitelji i na poslu zbog svojih kršćanskih uvjerenja. Serijal se sastoji od četiri filma, od kojih je najveći komercijalni uspjeh postigao prvi film, koji je ujedno i najbolji dio serijala te po kojem serijal nosi ime. Naime, radnja prvog filma u režiji Harolda Cronca se odvija oko intelektualnog sukoba između profesora filozofije a(nti)teista i njegovog studenta kršćanina na temu postojanja Boga.

Na prvom predavanju profesor zatraži od svih studenata da poznatu napišu i potpišu Nietzscheovu izjavu “Bog je mrtav” kao uvjet da prođu ispit. Drugi film istog redatelja prati srednjoškolsku profesoricu koja se nađe u sudskom postupku zbog spominjanja Isusa Krista kao povijesne osobe. U trećem i četvrtom dijelu se kao glavni lik ističe pastor Dave koji je u prethodnim filmovima glavni sporedni lik, a radnja filmova temelji se na sukobu sekularnih državnih i obrazovnih institucija i vjernika u SAD-u. U cameo ulogama se javljaju mnogi poznati američki TV i filmski glumci, kao i javne osobe koje su američkom javnom prostoru i svijetu showbussinesa predstavljaju konzervativne i kršćanske vrijednosti kao Judge Jeanine Pirro, obitelj Robertson iz Duck Dynasty, guverner Arizone Mike Huckabee itd. Film, odnosno serijal, je zbog svoje aktualne tematike u Americi izazvao niz reakcija i kritika, pozitivnih i negativnih, dok su veliki kršćanski mediji hvalili temu filma i odvažnost glavne poruke više nego sam film, ateistički i antiteistički mediji su film razvlačili i kritizirali kao najgori oblik propagande.

Film, uistinu nema veliku umjetničku vrijednost, no sasvim je jasno da film nije sniman radi umjetničke vrijednosti. Osim toga, većina blockbustera nema neku posebnu umjetničku vrijednost, no svakako se to ne dovodi u središte pozornosti kritičara. Ako film gledate kao kršćanin, nećete naći neku duboku teologiju, posebno ako gledate iz katoličke perspektive s obzirom da se radi o protestantskoj crkvi, tipičnim za američki Bible belt, gdje praktički svatko može izgraditi crkvu i svaki pastor može dati svoje tumačenje biblijskim redcima. O kršćanskom nauku nećete pak čuti ništa izuzev da je kompatibilan s demokratskim temeljima američkog društva, isto kao što nećete ni čuti kritiku radikalnog ateizma, osim činjenice da je suprotstavljen kršćanstvu i uskogrudan. Zapleti su vrlo jednostavni kao i površna karakterizacija likova koje možemo svrstati u četiri grupe: pobožni kršćani, kršćani u iskušenju, obraćenici u potrazi za istinom i radikalni ateisti koji su najčešće utjelovljeni u sveučilišnom osoblju, novinarima i u predstavnicima izvršne, zakonodavne ili pravosudne vlasti. Kako su površni likovi i teologija tako su površni i dijalozi filma, a rasprave se manje više svode na citiranje poznatih kršćanskih i ateističkih mislilaca. Svakako, u korist filma se treba istaknuti da je budžet filma ipak ograničen te samim time utječe na kvalitetu te da su filmovi s puno većim ulaganjima dali umjetnički i komercijalno gore rezultate nego ovaj serijal. Svakako, postoji dobar segment filma o progonu kršćana u suvremenoj Americi. Naime, većina sudskih i represivnih postupaka protiv kršćana prikazanih u filmovima nadahnuti su stvarnim događajima u potpunosti ili djelomično. Progon kršćana u liberalnim demokracijama neće izgledati kao u komunizmu ili kao u nacizmu; neće biti logora, masovnih grobnica i vlažnih tamnica gdje će pripadnik tajne službe mlatiti žrtvu do iznemoglosti. Progon će biti perfidan. Prvo će se demonizirati vjernike, a potom ih kroz sudske postupke i kazne, i to prije svega novčane, dovesti do ruba ludila jer kako je Trocki rekao najlakši način za ušutkati oporbu jest da ih izgladnite. I to je u filmovima prikazano uvjerljivo, bez pretjerivanja ili bespotrebnog izmišljanja činjenica ili demoniziranja suprotne strane. S druge strane, kritičari su upravo film napali zbog poruke, nego li zbog nedostatka u radnji i kvaliteti priče i glume te su otvoreno rekli da potiče “kršćanski kompleks progona”. Iako zvuči kao medicinski izraz, što nije slučajno, riječ je o političkom pojmu prema kojem konzervativni kršćani lažno prikazuju postojanje progona kršćana na zapadu, posebno u SAD-u. No, iz medija svakodnevno svjedočimo da progon nije izmišljen, već da mnogi kršćani na zapadu trpe zbog svojih uvjerenja, bez obzira radi li se o katolicima ili protestantima i to najčešće ih se kažnjava otkazima ili izbacivanjem sa slobodnog tržišta koje i nije toliko slobodno u nekim slučajevima kad dolazi u pitanje kažnjavanja onih koji vjeruju u istinu. No, i sama prošlost svjedoči da progon kršćana na zapadu nije ništa novo još od vremena francuske revolucije. Čak je i veliki Gilberth Keith Chesterton napisao za svoje vrijeme da je to vrijeme u kojem se od katolika očekuje da vjeruje u sva uvjerenja, osim u svoje uvjerenje. No, čak i da poanta filma jest poruka da je kršćanstvo napadnuto, što je sporno u tome? Zar svaki film ne šalje neku poruku, štoviše danas je lakše dobiti Oscara, ako film ima woke političku poruku vrlog novog svijeta. Pravo redatelja, scenarista i cijele filmske ekipe je pravo odašiljanja poruke putem filma, bila ona politička, životna ili vjerska ili sve zajedno. 

U ovom serijalu, kao što je rečeno poruka je poslana; kršćanski način života u Americi je ugrožen. Film postavlja pitanje i kako ga obraniti i naposljetku u trećem i četvrtom filmu daje odgovor; kroz promoviranje američkih ustavnih sloboda i podržavanje istinske raznolikosti. Upravo promoviranje američkih sloboda daje filmu jednu političku notu. Posebno u četvrtom filmu franšize u kojem pastor Dave i njegovi sljedbenici bivaju pozvani pred odbor američkog Kongresa kao zastupnici prava na školovanje djece kod kuće, “homeschooling-a”. Film daje otvorenu instrukciju kršćanima da se pozivaju na ispovijedanje vjerskih sloboda zajamčenih ustavom. U trećem dijelu čak poziva na popuštanje i kompromis s drugom stranom pa čak i na svoju štetu ako je to nužno za jedinstvo zajednice. S tim film dobiva jednu dimenziju američkog domoljublja i nudi svoju viziju rješenja ideološkog sukoba koji u Americi poprima sve veće razmjere, posebno se pozivajući na slavnu prošlost.

Unatoč razlikama katolicizma i protestantizma, mogu se poistovjetiti sa sukobom koji tinja u Hrvatskoj i Europi, a aktualan je u SAD-u i vrlo vjerojatno će prerasti u veće razmjere. Unatoč navedenim nedostacima filmova, preporučam pogledati serijal. Politički je zanimljiv i aktualan, ali unatoč lošoj obradi zanimljive teme, može vas potaknuti na zanimljive i kvalitetne rasprave. Štoviše, možda zbog toga filmovi nisu zahtjevni za gledanje posebno u vrijeme blagdana, što je možda utjecalo na ogromni komercijalni uspjeh serijala. Osim toga, što drugo gledati u vrijeme blagdana, besmislene komedije o uredskim zabavama, porocima i božićnom stresu?