Femicid, riječ koja je u posljednjih nekoliko godina ovlada svaki put medijskim prostorom nakon što se dogodi ubojstvo žene, a iz medija je našla svoj put i do saborskih klupa gdje lijeva oporba predlaže uvrštavanje femicida kao zasebno kazneno djelo u Kazneni zakon. Što je u biti femicid? Cambridgeov rječnik navodi kako je femicid ubojstvo žene, dok oksfordski rječnik isti pojam definira kao ubojstvo žene ili djevojke motivirano činjenicom da je žrtva ženskog roda, odnosno mržnjom prema ženama. Pojam se prvi put javlja u Engleskoj početkom 19. stoljeća gdje se koristi kao naziv za svako ubojstvo u kojem je žrtva žena, ali u današnjem kontekstu femicid je kao pojam zaživio sedamdesetih unutar feministčkog pokreta i to kao umotvorina Diane E.H. Russell, koja ga sužava na isključivo slučajeve kaznenih djela ubojstva u kojima je žrtva žena, a počinitelj muškarac motiviran mržnjom prema ženama. Svakako je točno da su ubojstva u kojima su žrtve žene u posljednjih nekoliko godina potresla hrvatsku javnost, no činjenica je da se nikad do sada nije koristio pojam femicida, barem ne u tolikoj mjeri u javnom i političkom životu, niti kao ideološki pojam, a još manje kao ideološki pojam koji želi penetrirat u terminologiju kaznenog prava.

Ideologiziranje prava općenito, pa i kaznenog prava nije ništa novo u ljudskom iskustvu, no to iskustvo isto tako upućuje da ideologizacija pravne znanosti nije dugog vijeka. U trenutno važećem Kaznenom zakonu iz 2011. postoji kazneno djelo ubojstva opisano u čl. 110. i kazneno djelo teškog ubojstva opisano u članku 111. Dakle, naše kazneno zakonodavstvo prepoznaje temeljni oblik ubojstva i ubojstvo počinjeno uz kvalifikatorne okolnosti koje su nabrojane u članku, a čije je postojanje potrebno dokazati u toku postupka. Zbog posljednjih ubojstava u Splitu i Rijeci, a radi zaštite žena od nasilja traži se uvođenje zasebnog kaznenog djela mržnje; femicida. Ubojstva žene zbog same činjenice da je žena. Nejasno je iz prijedloga oporbenih zastupnika, traži li se uvođenje posebnog kaznenog djela ili nove kvalifikatorne okolnosti, no prijedlog je svakako suvišan, a da ne kažemo poteškoće koje bih mogao izazvati u kaznenom postupku.

Prije svega suvišan je iz razloga što hrvatski kazneni zakon kvalificira kao teška ubojstva ona koja su počinjena iz posebno niskih pobuda, kao npr. ubojstva osoba koje je ubojica ranije zlostavljao. Dakle, u slučaju ako muškarac ubije ženu s kojom je u emotivnoj vezi, braku, izvanbračnoj zajednici ili su pak bivši partneri, isti može biti osuđen za teško ubojstvo. Baš kao i u slučaju da žena ubije muškarca koji je ranije bio žrtva obiteljskog nasilja. U tom smislu femicid je koristan sadašnjem kaznenom zakonu, baš kao i što je bila Istanbulska konvencija. Dakle, beskoristan. No, razlog uvođenja femicida nema nikakvog drugog smisla, osim da posluži kao ideološka toljaga woke ljevici. Drugi razlog zbog kojeg bi femicid naštetio hrvatskom kaznenom pravu i zakonodavstvu je problem koji bi nastao u dokaznom postupku. Obzirom da je femicid definiran kao ubojstvo žene zbog mržnje, postavlja se pitanje kako dokazati motivaciju u kaznenom postupku. Ne negiram postojanje takve motivacije, zasigurno je ima i postojala je, no u slučaju serijskih ubojica kada se ubojica zadovoljio činom ubojstva nasumično odabrane žene ili serijskih silovatelja. Muškarac koji vrši nasilje nad i počini ubojstvo svoje životne družice ili pak bivše životne družice nije ju ubio zbog mržnje prema njenom spolu, već zbog poremećenog i duševnog nezrelog patološkog odnosa prema njoj i njihovoj vezi kojeg manifestira nasilnim ponašanjem. Često u takvom nezdravom i složenom emocionalnom odnosu zlostavljača prema žrtvi pridonose zloporaba alkohola i droga ili drugih opijata. I obrnuto kad žena zlostavlja svog partnera i počini ubojstvo istoga, motiv je isti, ne iz mržnje prema njegovom spolu. No, nitko ne zahtjeva uvođenje androcida kao posebnog kaznenog djela ili zasebne kvalifikatorne okolnosti. Bez ideološke pozadine femicid je klasifikacija ubojstva obzirom na spol žrtve, baš kao što postoje razne druge klasifikacije obzirom na karakteristiku žrtve ili ubojice, ili čak oboje kao što su već spomenuti androcid, fratricid, patricid, matricid, regicid i drugi. Ako uspije, izvjesno je da će femicid doživjeti sudbinu kaznenog djela spolnog odnosa bez pristanka koji je bio uveden u katalog kaznenih djela zbog pritiska woke feminističke ljevice, koja nije bila zadovoljena brojem presuda koje se u Hrvatskoj donosile zbog kaznenog djela silovanja zbog složenosti dokazivanja tog kaznenog djela obzirom da zbog straha, osjećaja drama i posebno teških posljedica žrtve prijavljuju djelo kad biološki dokazi zbog protoka vremena nestanu. Nekoliko godina poslije iste woke feminističke i ljevičarske civilne udruge tražile su brisanje članka u kojem je opisano to kazneno djelo zbog omalovažavanja i relativizacije silovanja. Motivacija ubojice strahovitog ubojstva u Rijeci je još nepoznata, ali recimo motivacija ubojice koji je okrutno i svirepo ubio bivšu partnericu u splitskoj samoposluzi je patološki odnos prema njoj, ne mržnja prema ženama niti ju je mrzio jer je žena. Da obiteljski nasilnici(e) ubijaju zbog mržnje prema spolu, zadovoljili bi svoj izopačeni poriv ubojstvom bilo koje žene ili muškarca. Može se povući analogija sa zločinima koji su uistinu motivirani rasnom, nacionalnom ili političkom mržnjom, gdje ubojici bitno da potencijalna žrtva samo zadovoljava jedan uvjet bila to njegova rasna, nacionalna ili politička pripadnost. Ljevičarskom ekstremistu je dovoljno da je žrtva politički neprijatelj, pripadniku Ku Klux Klana je dovoljno da je žrtva njegovog zločina crnac, Židov ili katolik, no obiteljskom nasilniku je bitno da je žrtva njegova osoba s kojom je bio ili jest u obiteljskom emocionalnom odnosu te se neće i ne može zadovoljiti da je to nasumično odabrana osoba temeljem njenog spola. Čak i kad je mržnja motiv, riječ je o mržnji prema uzrokovanoj poremećenim odnosima i psihološkim čimbenicima, a ne mržnja prema biološkim karakteristikama žrtve. Feminizam s druge strane inzistira da je svaki zločin s karakteristikama obiteljskom nasilja okarakteriziran kao zločin motiviran mržnjom prema ženama. No, u istom tom pokretu nije ponuđeno odgovor na pitanje na kojem pada cijela političko-ideološka teza femicida. Što je uzrok nasilja i ubojstava u isto spolnim vezama i emocionalnim odnosima. Je li femicid kada lezbijka ubije svoju partnericu? Je li njen motiv mržnja prema ženama? Ili je njen motiv vezan uz emotivni odnos prema žrtvi? 

Posljednje pitanje na koje se traži odgovor, a često se postavlja u javnom prostoru nakon slučajeva nasilja i ubojstava, jest može li se nasilje i ubojstvo prevenirati. Ne može. Bit će ga uvijek, katkad manje, katkad više, ali krajnja prevencija ne postoji. Kamo sreće da se ubojstva počinjena iz bilo kojeg motiva mogu spriječiti. Ili još bolje rečeno kamo sreće da se mogu prevenirati sva kaznena djela. Naime, nedavno je u jednoj televizijskoj emisiji bilo postavljeno pitanje, je li se moglo spriječiti ubojstvo na riječkom Korzu. Isto tako je bilo pitanje, je li se moglo spriječiti ubojstvo počinjeno u kada je bivši partner u Splitu nožem ubio bivšu partnericu. Moglo se spriječiti jedino pravovremenoj reakciji okoline. Naime, pravosuđe ili policija ne mogu držati nekoga u trajnom pritvoru jer je agresivan. Isto tako, kad ubojstvo i nasilje počini osoba koja nije pokazivala sklonosti istome ne može se spriječiti jer organi reda i pravosuđa nisu vidoviti. Jedini način na koji se bespomoćni mogu braniti od nasilnih i okrutnih jest liberalizacija zakona kojima se dopušta nabava vatrenog oružja radi samoobrane. Jedino to ide ka izjednačavanju žene i muškaraca jer biološka snaga i sklonost agresivnom ponašanju će uvijek biti na strani muškaraca, nego li žene, odnosno na strani nasilnika, a ne žrtve. Što se tiče politike, ako uistinu želi pomoći žrtvama mora prestati ideologizirati njihov problem. Patnja žrtve obiteljskog nasilja, patnja obitelji koje su izgubile člana zbog ubojstva počinjenog od strane drugog člana obitelji, ne mogu biti poligon za ispuštanje nečijih ideoloških frustracija i vršenje društvenih eksperimenata u obitelji, organima represije i pravosuđu. Svaka ideološka izmjena pravnih instituta će otpasti na sudu, a krajnji rezultat može biti produbljivanje boli i patnje žrtve i oštećenika. Naposljetku, svakako treba spomenuti da određeni mediji nakon slučajeva nasilja nad ženama i ubojstava nastoje Hrvatsku prikazati kao državu slučaj, kao što su prije nekoliko godina pokušavali prikazati Zadar i Split kao gradove slučajeve, no statistike upućuju da je Hrvatska prema različitim izvorima među dvadesetak najsigurnijih država na svijetu za život.