U prethodnom tekstu pisao sam o geopolitičkim posljedicama po Rusiju i Ukrajinu nakon ruskog napada na Ukrajinu. U ovom tekstu govorit ću o geopolitičkim promjenama koje će se dogoditi u ostatku svijeta. 

Kina

Nakon napada Rusije na Ukrajinu postavilo se pitanje kakav će biti odgovor Kine. U veljači, za vrijeme olimpijskih igara u Pekingu, a prije napada Rusije na Ukrajinu, Putin i  Xi održali su susret u kojemu su zaključili da je partnerstvo Rusije i Kine partnerstvo „bez  granica“. Što to točno znači, zapravo nitko ne zna. Ono što je očito jest da Rusija i Kina nemaju savez koji bi bio nešto nalik na NATO i u kojemu bi se obvezale na međusobnu bezuvjetnu vojnu podršku u slučaju napada. Savezništvo, koje je okarakterizirano kao savezništvo „bez granica“, zapravo ima svoje poprilične limite. Tako je do početka izgradnje plinovoda Snaga Sibira, koji transportira plin iz Rusije za Kinu, došlo tek nakon što je 2014. godine Rusija osjetila što znače zapadne sankcije. Do tada se Rusi i Kinezi nisu mogli dogovoriti oko cijene plina, financiranja plinovoda i vlasničke strukture u istome. Nakon što je Rusija dobila zapadne sankcije, dogovor je postignut vrlo brzo. Rusija je popustila i Kina je dobila plin po povoljnijoj cijeni. 

Također, već se godinama govori o pokretanju trgovine između Rusije i Kine koja bi bila u juanima i rubljima. Osobno sam do sada desetak puta pročitao naslove koji su govorili kako je ostvarenje ovoga dogovora pred vratima, ali on do danas nije ostvaren. 

Iz prethodno navedenih tvrdnji vidimo da partnerstvo Kine i Rusije nije baš „bez  granica“. Štoviše, čini se da brojne granice postoje. 

No ključno je pitanje hoće li Kina ostaviti Rusiju na cjedilu kada je ukrajinski rat u pitanju? Odgovor na ovo pitanje poprilično je lagan, a on glasi: nema šanse da Kina okrene leđa Rusiji. Razlog za to posve je jasan, a temelji se na kineskoj svijesti da je nakon Rusije ona na redu. Pojednostavljeno, sve što Zapad danas radi Rusiji, već će sutra raditi Kini. Kina ima problema s Tajvanom. Sjedinjene Američke Države su 1970-ih pokrenule politiku jedne Kine u kojoj se Tajvan ne promatra kao zasebna država, ali Kina je svjesna da se to može preko noći promijeniti i da već sutra američke baze mogu biti postavljene na Tajvanu. 

Također, ako govorimo o sankcijama, Kina ni tu nije iznimka. U zadnjih nekoliko godina osjetila je što znači stisak američkih sankcija. To je najbolje vidljivo kada promotrimo situaciju sa Huaweijem. Svi koji su u zadnjih nekoliko godina kupili Huawei primijetili su da na njemu nemaju brojne aplikacije koje su imali prije i da Google više ne surađuje s tim mobilnim proizvođačem. 

Također, došlo je do zabrane korištenja 5G mobilne mreže koju je Huawei uspio tržištu predstaviti nekoliko godina prije zapadne konkurencije. Logično bi bilo da ovakvo tehnološko otkriće pohara tržište i da se Huawei postavi kao neosporni lider u novoj tehnologiji. Očekivalo se da će revolucija 5G mreže biti kao revolucija koju je izazvao prvi iPhone te da će Huawei ostvariti tržišnu i tehnološku dominaciju sličnu onoj koju je predstavljanjem iPhonea ostvario  Apple. No to se zahvaljujući bojkotu Huaweija i zabrani korištenja njihove 5G mreže u zapadnim zemljama nije dogodilo. Ako se prisjetimo da je u sporazumu između Srbije i Kosova, koji je prije dvije godine potpisan u Washingtonu, stajala odredba u kojoj se Srbija i Kosovo obvezuju da neće koristiti kinesku mobilnu tehnologiju, stvari postaju još jasnije. 

Kina vidi gdje to sve ide i ne pada joj na pamet uvesti sankcije Rusiji. Otkako je počeo rat u Ukrajini, Kina daje do znanja kako se protivi sankcijama koje je Zapad uveo Rusiji, naglašava kako je širenje NATO-a prema istoku nepotrebno i opasno te daje jasno do znanja da ona ne namjerava uvesti sankcije Rusiji. Na nedavno održanom mrežnom sastanku između SAD-a i Kine Biden i Xi složili su se kako treba raditi na prestanku sukoba i kako ove dvije zemlje imaju obvezu čuvati mir na svjetskoj razini. Ono oko čega se nisu složili je razlog trenutnog sukoba u Ukrajini. Biden je inzistirao na tome da je Rusija jedini krivac za rat, dok mu je,  kako se doznaje, Xi odgovorio da nitko ne može pljeskati samo s jednom rukom. To bi u zapadnoj verziji zvučalo kao zaključak da je za tango potrebno dvoje, odnosno da nije samo Rusija kriva za rat te da se krivica treba tražiti i na američkoj strani.  

No situacija još uvijek nije potpuno jasna. Odluka Južne Koreje da se povuče s ruskog tržišta i da obustavi prodaju Samsung mobitela činila se kao idealna prilika za Kinu i njezine telefonske kompanije. No prve informacije govore kako se Kina nećka te kako njezini proizvođači telefona nisu ušli punom snagom na rusko tržište. Slične informacije pojavljuju se kada su u pitanju kineska ulaganja u naftnu i kemijsku industriju koja se nalazi u Rusiji. Izgleda da se  Kina trenutno boji potpuno stati na rusku stranu te traži način kako barem donekle ne spaliti sve mostove sa Zapadom. Da ovakva politika balansiranja može biti pogubna, pokazuje nam primjer Irana. Nakon što su Sjedinjene Američke Države izašle iz Nuklearnog sporazuma, pod američkim pritiskom sve su se europske investicije povukle iz Irana. Kina i Rusija tvrdile su kako će one uskočiti umjesto europskih država i investirati u iransku industriju. Godine prolaze, a do tih najavljivanih investicija ne dolazi u onoj mjeri koja se najavljivala. Taj primjer Irana sada se može dogoditi i Rusiji. Takav scenarij je moguć, ali osobno bih rekao da je malo vjerojatan jer Kina treba Rusiju kao zemlju koja će joj pomoći u njezinoj konfrontaciji sa Zapadom. Stoga, nakon kratkog nećkanja, očekujem snažnu i bezrezervnu podršku Kine Rusiji. 

Indija

 Tko je u posljednjih mjesec dana pratio medije, mogao je primijetiti da je zapad ostao zatečen potezima Indije. Indija nije u UN-u osudila napad Rusije na Ukrajinu. Ne samo da nije osudila napad, nego se nije ni priključila zapadnim sankcijama protiv Rusije, a špekulira se da upravo sada Indija planira povećati kupovinu ruske nafte koja se prodaje po cijenama koje su manje od tržišnih. 

Indija je u posljednjih nekoliko godina počela snažno surađivati sa Zapadom, a indijski premijer Modi imao je auru zapadnog čovjeka koji Indiju sporo, ali sigurno približava Americi. Štoviše, u posljednje vrijeme pričalo se o stvaranju azijskog NATO-a koji bi bio usmjeren protiv Kine, a Indija je trebala biti jedna od stožernih zemalja u toj organizaciji. Nedavni sukob na indijsko-kineskoj granici, koji je odnio više desetaka života i koji se izgleda odvijao hladnim oružjem (letvama, palicama i noževima), poslužio je kao dodatni argument koji je trebao osigurati indijsku potporu zapadnoj politici usmjerenoj protiv Kine i Rusije. 

No čini se da od toga neće biti ništa. Indija je, izgleda, shvatila da su Sjedinjene Američke Države njoj namijenile ulogu azijske Ukrajine. Naime, Kina i Indija, baš kao Rusija i Ukrajina, imaju neriješene granične sporove. Zapad, a dominantno SAD, ohrabrivao je Ukrajinu da u tim graničnim sporovima traži svoju zadovoljštinu i da ne pristaje na kompromise. Ruku na srce, Ukrajina je na to i imala pravo jer je njoj oduzet teritorij. No, kada je došlo do vojnog sukoba, Zapad se povukao te na opetovane molbe Ukrajinaca za direktnom vojnom pomoći sliježe ramenima i govori kako ne želi riskirati nuklearni rat s Rusijom. Ukrajinci su zbog ovoga izuzetno razočarani i smatraju da ih  Zapad ne  podupire dovoljno, a te poruke Zelenski često javno komunicira. Indija je u ovom trenutku očito zaključila kako će u slučaju rata između nje i Kine Zapad prema njoj imati isti odnos kao što ga sad ima prema Ukrajini. Davat će joj svesrdnu podršku, uvjeravati kako je na pravoj strani povijesti, slati vojnu i ekonomsku pomoć, ali će na kraju Indijci i Kinezi krvariti baš kao što sada krvare Ukrajinci i Rusi. I zbog toga Indija odlučuje ostati izvan zapadne sfere kada je u pitanju rat u Ukrajini i ne uvodi sankcije Rusiji. Da je velika promjena na vidiku, svjedoči i nedavna posjeta kineskog ministra vanjskih poslova Indiji. Ovakva politička posjeta svjedoči kako su zemlje svjesne da postoje problemi u međusobnim odnosima te da ih, očito, pokušavaju riješiti za diplomatskim stolom.  Uzimajući sve ovo u obzir, spreman sam zaključiti kako Indija neće zauzimati stranu, neće ulaziti u daljnje sukobe s Kinom riskirajući da postane azijska Ukrajina, te da će pokušati graditi politiku neutralnosti i slijeđenja prije svega indijskih interesa. 

Turska 

Jako je zanimljiv položaj Turske. Turska je članica NATO-a i deklaratorno američki saveznik.  No unatoč tome, Turska nije uvela sankcije Rusiji i, kako sada stvari stoje, neće ih ni uvesti. Da bismo razumjeli ovakvo ponašanje Turske, moramo se vratiti minimalno u 2013. i prosvjede na Trgu Taksim. Naime, 2013. godine u jeku Arapskog proljeća u Istanbulu su izbili prosvjedi na Trgu Taksim. Prosvjedi su izbili zbog odluke gradskih vlasti da se na trgu izgradi trgovački centar i sruši određena količina drveća. Kao što sam već rekao, prosvjedi su izbili u jeku Arapskog proljeća i imali su auru nečega što bi moglo dovesti do Erdoganovog pada. Također, simptomatično je to da su prosvjedi izbili u trenutku kada je Erdogan bio izvan Turske te činjenica da su se vrlo brzo po svim zapadnim medijima počeli prikazivati videozapisi nasilja policije nad prosvjednicima koji su slali poruku da Zapad na ovakvo nasilje mora reagirati. Prosvjedi su prekinuti kada se Erdogan naglo i neplanirano  vratio sa svojeg puta te organizirao masovni kontraprosvjed.  Već tada mogle su se čuti informacije da Erdogan za ove prosvjede okrivljuje Mossad i CIA-ju. 

Nakon toga uslijedila je Sirijska kriza i rušenje ruskog vojnog zrakoplova. Turska je tada reagirala na prešutno odobrenje Amerike i u koordinaciji sa SAD-om tvrdo nastupila prema Rusiji. Ono što se nakon toga dogodilo bilo je veoma razočaravajuće za Tursku. Sjedinjene Američke Države odlučile su da NATO neće reagirati te da se sukob Rusije i Turske na sirijskom tlu ili nebom nad Sirijom neće smatrati napadom Rusije na Tursku. Pojednostavljeno, Turcima je rečeno da su u ovom sukobu sami. 

Nakon toga dolazi do pokušaja državnog udara u Turskoj. Taj državni udar propao je nakon što se Erdogan na čudan način uključio u TV emisiju i pozvao Turke da izađu na ulicu i suprotstave se vojsci. Već tada u kuloarima pričalo se kako je državni vrh Rusije nazvao Erdogana i konstatirao kako se u avione i tenkove ulijeva gorivo, kako se vojska sprema za pokret, a avijacija uzlijeće. Nakon što je to konstatirano, pitali su ga sprema li on napad na Rusiju. Nakon što je turska strana ponudila negativan odgovor, Rusi su Erdoganu zaprijetili državnim udarom i poklopili slušalicu. 

Je li se to ovako odigralo, ne možemo sa sigurnošću znati, ali činjenica je da Turska od tada nije u sukobu s Rusijom. Štoviše, izgrađen je plinovod Turski tok, a Turska je od Rusije kupila PZO sustav S400. Nakon te kupovine Sjedinjene Američke Države napale su tursku ekonomiju, uvele sankcije na aluminij i čelik iz Turske te izazvale veliku devalvaciju lire. 

Kao konačni razlaz Turske i Zapada poslužila je situacija povezana sa sirijskim Kurdima. Kurdi su u Siriji dobili neskrivenu američku pomoć i u bitkama protiv ISIL-a oslobodili su prostor uz granicu Sirije s Turskom. Problem je nastao nakon što su Turci shvatili da se kreće u formiranje kurdske autonomije u Siriji te da je time ugrožena i sama Turska jer u njoj živi oko 30 milijuna Kurda, koji su spremni odcijepiti se od Turske. Ovakvo ponašanje Amerike Turska je okarakterizirala kao nož u leđa i čak se govorilo o turskom napuštanju NATO-a. Do toga poteza nije došlo, ali Turci su se jako naljutili na Amerikance i povjerenje je možda i trajno izgubljeno. Imajući sve navedeno na umu, možemo zaključiti kako Turska neće slijediti zapadne sankcije. Turska će Rusiji uvesti sankcije jedino ako Rusija izađe kao poražena i osramoćena strana iz  rata u Ukrajini ili ako joj Zapad osigura nekakve povlastice. Te povlastice trebale bi ići u smjeru ukidanja sankcija, omogućavanja nabavke najmodernijeg zapadnog oružja i osiguravanja turske strateške dubine na Balkanu ili Kavkazu.