Već neko vrijeme želio sam napisati nekoliko kartica teksta o memoarima Nikole Štedula koji su izašli 2020. pod naslovom “U službi savjesti”, no mnogo se toga na privatnom i poslovnom planu ispriječilo između ideje i realizacije. Danas, 15. ožujka 2022., zatekla me vijest da je Nikola Štedul, politički emigrant, borac za slobodnu Hrvatsku, dragovoljac Domovinskoga rata i političar napustio ovaj svijet nakon dugog, ispunjenog i svhrovitog života, ali isto tako tegobnoga i obilježenoga nepokolebljivim domoljubljem i ustrajnom borbom protiv jugokomunističkoga režima. Život Nikole Štedula tako je sličan životu mnogih hrvatskih domoljuba i njihovih obitelji, život u koji stane cijela hrvatska povijest 20. stoljeća i sve tragedije i trijumfi hrvatskoga naroda. Prigodom odlikovanja Štedul će u svojem govoru reći kako se on ne osjeća žrtvom, već pobjednikom. Sažeti životni put političkoga emigranta koji je radi preživljavanja radio teške fizičke poslove, trpio politički progon jugoslavenskih i zapadnih obavještajnih službi, preživio atentat i tri godine nakon atentata preuzeo odgovornost naoružavanja mlade hrvatske države u te dvije rečenice iskazuje ljudsku snagu i čvrstoću karaktera Nikole Štedula te se postavlja kao primjer moralnoga diva u sadašnjim vremenima, u kojima su glavni akteri predstavnici svega onoga što Štedul nije bio.

Štedul se rodio u predvečerje najvećega ratnog sukoba u povijesti ljudskoga roda, koji će prekinuti njegovo idilično seosko djetinjstvo u Rešetarevu, a pogibija, odnosno nestanak brata, pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, usmjerit će njegov život prema borbi za hrvatsku državu. Zbog političkih razloga napušta Jugoslaviju 1956. i odlazi u inozemstvo, preživljavajući uz najteže fizičke poslove na farmama Austrije, u rudnicima Njemačke te na kraju u pustopoljinama Australije gdje je također radio na velikim imanjima i rudnicima. Da su njegov hrvatski nacionalizam i domoljublje imali jednu humanističku i univerzalnu dimenziju osvjedočit će se u pokušaju da 1956. pristupi mađarskim borcima za slobodu. U Australiji će pristupiti Hrvatskom narodnom otporu, a 1981. Će godine osnovati Hrvatski državotvorni pokret, organizaciju koja će biti nositeljica Bušićevoga nauka i njegovih Lundskih teza. Jugoslavenske tajne službe prepoznale su ga kao Bušićevoga nasljednika i novoga čelnika maksimalističke struje u hrvatskoj političkoj emigraciji, zbog čega je i njegova egzekucija bila planirana 16. listopada 1988., simbolički na desetu obljetnicu Bušićeve smrti. No neuspjeli pokušaj ubojstva dogodio se četiri dana kasnije kada je ispred njegova doma u škotskom gradiću Kirkcaldyju Vinko Sindičić upucao Štedula šest puta. Iako su prošle tek tri godine od atentata, teških operacija kojima je bio podvrgnut, pozornosti britanske javnosti i medija, 1991. Štedul se stavio na raspolaganje hrvatskom vodstvu te je kao zaposlenik Ministarstva obrane bio zadužen za nabavu oružja. Zbog hrvatskih interesa i sudjelovanja u obrani Hrvatske Štedul se povukao iz aktivne politike, zamrznuo djelovanje HDP-a i na kraju unatoč svemu pružio ruku suradnje ljudima koji su ga htjeli ubiti i koji su ubili njegove suradnike i prijatelje. 

Svoja emigrantska iskustva i sudjelovanje u Domovinskom ratu, o povratku u politiku i svim uspjesima i propustima hrvatske države devedesetih je opisao opširno i temeljito u svojim memoarima koji su ujedno i njegova politička oporuka mladoj i nadolazećoj generaciji hrvatskih domoljuba. Njegova požrtvovnost, aktivnost, ljubav za domovinu i obitelj suprotnost su karijerizmu, kalkulaciji i kompromisima kojima svjedočimo u svakodnevnoj politici. Svakako, na snagu karaktera, ali i dalekovidnost u svojim promišljanjima ukazuje i njegov izbor da u petom desetljeću života upiše Filozofski fakultet na Sveučilištu u Dundeeju jer je bio svjestan da će Hrvatskoj trebati školovani ljudi te da samoprijegor i osobna žrtva neće biti dostatne da se u svojoj punini obnovi hrvatska država. Nažalost, s odmicanjem vremena bit će izvjesna i mogućnost da će karijeristi zauzeti puno više u redovima hrvatskih povjesnica nego moralni div i uzor poput Štedula. Međutim, borci poput Štedula rijetko kada zauzimaju mjesta u službenim udžbenicima, već ih zauzimaju u srcima i mislima onih koji vole Hrvatsku beskompromisno kao i on. Zauzet će svoje mjesto u onim obiteljima u kojima se hrvatska povijest uči u kući, kao dio obiteljskoga odgoja. I to je veća nagrada za njegov život nego ući u povjesnice onih koji su ubili njegova brata, koji su njega progonili i na kraju izvršili agersiju na našu i njegovu Domovinu. 

Naposljetku bih svima preporučio da pročitaju njegove memoare i svjedočanstvo o životu generacije hrvatskih domoljuba koja je svojim radom održala živom ideju o hrvatskoj državi nakon svibanjske katastrofe, generacije bez koje ne bi bilo nacionalnoga buđenja koje će devedesetih silom oružja i voljom hrvatskoga naroda izboriti samostalnu državu. Za završetak ovoga teksta možda je najbolje podijeliti upozorenje iz Štedulovoga već spomenutoga govora:

“Ja svjedočim da bez nacionalne slobode nema ljudske slobode, da bez slobode i ponosa svoga naroda nema osobne sreće i uspjeha. Mi smo danas pred velikim izazovima, želim zato i ovu prigodu iskoristiti da pozovem moj narod da se politički i na izborima opredijeli za slobodu, a ne za ropstvo, za istinu, a ne laž, za ponos, a ne sluganstvo, za hrabrost, a ne kukavičluk. Mi ništa ne možemo postići ako ne znamo tko smo, odakle smo, što smo. Jer bez toga ne možemo znati kamo idemo. Niti ćemo bez svijesti o sebi ikada doći k željenom cilju. U ovome trenutku želim poručiti mome narodu da su pred nama teški izazovi i danas. Gotovo jednako opasni kao i nekada. Opasni zbog udara na naš ponos, čast, na naš um. Smrt i posrnuće uma i duha daleko je opasnija od fizičke smrti čovjeka, jer ljudi i narodi koji se odreknu svoje slobode i ponosa, nemaju budućnosti. A to našoj djeci ne smijemo učiniti.”

Nikola Štedul, počivaj u miru Božjem, zajedno sa svim svojim preminulim suborcima!