Kakvi intelektualci su nam potrebni?
Dva prijatelja, jedan sa sjevera, drugi s juga, našla su se podno planine kako bi pošli na njezin vrh, u visine. Nagli i strmi početak uspona nije ih obeshrabrio u njihovoj namjeri da vlastitim snagama svladaju težak put.
Mogli su do vrha doći autom ili nekim drugim prijevoznim sredstvom po cesti, no oni su po naravi bili slični, pomalo reakcionarni, tako da im takav način osvajanja vrhova nije bio drag. Lakši put do vrha loš je po karakter, govorili su često. Osim toga bili su peripatetično nastrojeni i shvatili su da njihovi dijalozi idu lakše u vis kako se oni penju u visine. Valjda je to bilo povezano sa svježim zrakom.
Ovaj sa sjevera počeo se prisjećati početka njihovog prijateljstva. Poznanstvo su počeli povodom prvog izdanja časopisa Obnova. Ovaj s juga javio se putem elektroničke pošte s željom da bi htio pisati u časopisu koji uređuje ovaj sa sjevera. U komunikaciji ubrzo su našli zajedničku temu: Oswald Spengler i ljubav prema domovini i svom narodu. I jedan i drugi imali su bogatu dokolicu koja nije imala veze s njihovim formalnim obrazovanjem. Obojica su se divili međusobnim interesima: visoka književnost, klasična glazba, pisanje, filmska umjetnost, sedma i deseta umjetnost, filozofija, povijest itd.
Ubrzo su se dogovorili za sastanak in vivo. Sjevernjak je prije samog trenutka sastanka s južnjakom shvatio da zapravo nije provjerio kako zapravo južnjak izgleda. Stvorio je o njemu predodžbu na temelju predrasude o intelektualcima iz američkih filmova – naočale s duplim ogledalima, mršav i fizički slab, visok pošto je s juga, karirana košulja uvučena u hlače. Međutim, poprilično se iznenadio kada je shvatio da je pogodio samo visinu kao njegovu karakteristiku. Mislio je da netko zbija šalu s njim kada je ugledao tamnog i nabijenog tipa (otprilike 100 kila mišića) u Thor Steinarovoj trenirci s dubokim i teškim glasom. Sjevernjak mu je to odmah priznao kada su sjeli popiti pivu, koju je južnjak u gotovo jednom gutljaju iskapio do kraja. Sada, dok se to prisjećao pri usponu, postavio je pitanje sebi i svom prijatelju: zašto se njemu stvorila kriva predodžba o južnjaku, to jest zašto je pretpostavio da je južnjak kao intelektualac ujedno i fizički inferioran, to jest s izgledom američkog šmokljana? Pitao se koja su zapravo obilježja jednog intelektualca, tko je i po čemu intelektualac? Mogu li se oni nazivati uopće intelektualcima ?
Etimologija je za sjevernjaka bio najbolji početak, posebica ako riječ ima latinske ili grčke korijene, pa je tako došao do prve karakteristike bitne za određenje značenja pojma intelektualac. Taj pojam dolazi od riječi lat. intellectus intellectualis: intelektualni - intellegere: razumjeti. Dakle, sposobnost razumijevanja je prema etimološkoj analizi sigurno ključna oznaka intelektualca. Nakon etimološke analize sjevernjak se prebacio na povijesnu analizu samog pojma. S obzirom na to da je bio pristalica teorije Spenglera, da je rođenje Zapada kojem oni pripadaju u srednjem vijeku, osvrnuo se na promišljanje pojma intelektualca od Jaques Le Gooffa u njegovoj knjizi Intelektualci u srednjem vijeku. On pojavu intelektualca smješta u 12. st. i njihov začetak nalazi u golijardima – lutalice koje podučavaju i idu od grada do grada u potrazi za novim znanjem, međutim razlikuju se od intelektuaca po tome što nisu kritični prema društvu.[1] U 13. st. su intelektualci vezani za pojavu sveučilišta, međutim još nema vrijednosnog razlikovanja manualnog rada i intelektualnog, vjerojatno zbog utjecaja samostana (ora et labora – benediktinci).[2] Međutim daljnjim razvojom i pojavom sveučilišta, intelektualci više vrednuju intelektualni rad od kojeg se sve više isključivo uzdržavaju, raste njihova ekonomska moć, prestaju biti otvoreni prema masama i zatvaraju se u kabinete i predavaonice.[3] Sve više to postaje elitna djelatnost.
Južnjak je iz eseja Živana Bezića našao korisnu definiciju intelektualca:[4] On je krenuo od negativne definicije i ustvrdio da intelektualca ne čini školovanost iliti pripadnost akademskoj zajednici jer postoji mogućnost neformalnog obrazovanja; profesija (npr. odvjetnici, liječnici, ministri itd) također ne čini intelektualca jer postoje tzv. fah idioti koji posjeduju samo uže i isključivo specijalizirano znanje u vezi njihove struke; naposljetku niti društveni položaj nije specifičnost koja apsolutno određuje bit intelektualca.[5] Zatim je, pošavši od epistemološkog pravila, da svaka definicija mora imati genus proximum i differentia specificum postavio sljedeću definiciju: intelektualac je visoko (ne može biti prosječan) i duboko (intus-legere; kvalitet znanja prije kvantitete znanja) obrazovan (formalno ili neformalno) čovjek koji stvara i/ili unaprijeđuje intelektualna dobra.[6] Intelektualnost kao misaonost je intelektualcu poziv – način života. «Njemu je intelekt glavni kriterij vrednovanja i glavno oruđe rada.» [7]On je svojevrsni aristokrat duha.[8]
Sjevernjak je kao alternativu toj aktivnoj definiciji ponudio pomalo pasivniju definiciju intelektualca iz rada o likovima intelektualaca u hrvatskoj književnosti: «Analizom značajki tih likova može se doći do odrednica intelektualca: natprosječna inteligencija, natprosječna sposobnost pamćenja činjenica, želja za znanjem, erudicija i kritičko razmišljanje prema sebi ili svijetu.»[9] Uz to je primjetio da su svi oni stavljeni od svojih pisaca u bitan odnos prema ženi i to prema ženi s dva idealtipa kao njeno lice i naličje (Marije i Eve). Ovisno o odnosu s tim ženama on može ispuniti svoj potencijal ili isti upropastiti. Ako zajednicu zasnuje s ženom u kojoj prevladava majčinski idealtip on će se lakše i više moći posvetiti svom potencijalu.
Južnjak se nije složio s tim, štoviše mislio je sasvim suprotno. Smatrao je da je pojam intelektualca u bitnom odnosu prema pojmu genija kao idealtipu i kao takav ne može biti određen bitno idealtipom Žene već samo idealtipom Muškarca jer što se više ostvari kao idealtipski Muškarac, tim mu je mogućnost veća da se približi idealtipu Genija. Intelektualac koji ne teži biti idealtipu Genija zapravo nije intelektualac. U obrazlaganju svojih teza pozvao se na argumente iz knjige Spol i karakter napisane od Otto Weiningera. Iz tog djela je izvukao osnovna obilježja idealtipa Genija kojemu mora težiti svaki intelektualac:
- Što više sadržava raznih tipova ljudi u sebi odnosno što više razumije različitih tipova ljudi to je veći genij;
- Što je netko više sklon univerzalnoj i općenitoj perspektivi promišljanja ideja i stvarnosti to je veći genij;
- Što bolje pamćenje važnih životnih doživljaja ima to je veći genij;
- Što je veća indvidualnost njegove vlastite osobnosti, njegovog «Ja», to je veći genij;
- Što je netko više idealtipski Muškarac sukladno njemu svojstvenim karakteristikama (individualnost, pamćenje, vrijednost, ljubav, pažnja, volja) to je veći genij.
Sjevernjaku se svidjela idealtipska konstrukcija Genija kao cilj kojem intelektualac mora težiti jer je i sam sebi već u srednjoj školi postavio tri bitna cilja u životu, usmjerena na to da bude bolji nego što jest: 1. intelektualno usvršavanje 2. duhovno usavršavanje 3. fizičko usavršavanje.
Južnjaku je odjednom, nakon što je duže vremena šutio, vjerojatno zbog toga jer su bili blizu vrha pa je napor bio sve veći i veći, dobro istaknuo da je do sada u njihovoj raspravi prisutna suviše apstraktna perspektiva intelektualca. Toj perspektivi je nužno pridodati i onu konkretniju jer svi smo mi bez obzira na naše htjenje uvjetovani našim identitetom – nacionalnim, spolnim, rasnim, religijskim itd. Tome u prilog govori teorija kulturne hegemonije o organskim intelektualacima: „Svaka društvena skupina organski oblikuje svoje intelektualce koji zatim izgrađuju i usmjeruju njezinu zajedničku svijest.”[10]
Gotovo neprimjetno sjevernjak i južnjak uz razgovor su došli do vrha planine. Pitanje koje se obojici samo od sebe kroz raspravu na kraju nametnulo jest sljedeće: Kakve intelektualce treba Hrvatska?
[1] Ivo Goldstein, Jaques Le Gooff, Intelektualci u srednjem vijeku - pristupljeno 7.7.2107
[2] Ibidem.
[3] Ibidem.
[4] Živan Bezić, Tko i što je intelektualac? http://hrcak.srce.hr/85823 - pristupljeno 1.7.2017.
[5] Ibidem.
[6] Ibidem.
[7] Ibidem.
[8] Ibidem.
[9] Marko Paradžik, «Likovi intelektualaca u hrvatskoj književnosti: Od Šeoninog Lovre do Marinkovićevog Melkiora» Časopis za kulturu, društvo i politiku Obnova: Identitet, br.2, rujan, 2014. godine, str. 154
[10] Leo Marić, Europska nova desnica i teorija kulturne hegemonije, Časopis za kulturu, društvo i politiku Obnova: Kulturna hegemonija, br.1, rujan, 2013. godine str. 31.