Jednakost je riječ koja za većinu ljudi u našem društvu ima pozitivne konotacije. I svakako, pravna jednakost tj. jednakost pred zakonom je pozitivna pojava i jedno od obilježlja svakog razvijenog demokratskog društva.

Druge jednakosti, poput političke – koja omogućava svim punoljetnim građanima da sudjeluju u vlasti i socijalne – jednaka mogućnost za svakog pojedinca da postigne određeni položaj u društvu, također spadaju u pozitivne karakteristike modernog društva koje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Postoji još jedan tip jednakosti koji se zove ekonomska jednakost. Ovaj tip jednakosti zahtijeva jednakost prihoda svih članova društva. No koliko je ovaj zadnji tip jednakosti zapravo pravedan? Činjenica je da se ljudi po svojoj prirodi razlikuju u sposobnostima i motivaciji.

Sposobniji i motiviraniji ljudi donose društvu više koristi od slabije sposobnih i manje motiviranih ljudi. Također, oni su skloniji zarađivanju novca i  uspinjanju na društvenoj ljestvici. Ovo ne znači da su manje nadareni ljudi kao ljudska bića manje vrijedni i ne dovodi se u pitanje njihovo ljudsko dostojanstvo, već se prepoznaje uloga nadarenih pojedinaca kao pokretača društvenog napretka.

Ideja koju je Marx popularizirao, ona poznata „od svakog prema sposobnostima, svakom prema potrebama“ na prvu možda nekim zvuči pravedno, ali sa sobom nosi mnogo problema. Pitanje koje se nameće jest – tko određuje koliko je kome potrebno? Ono što je ljudima potrebno varira od pojedinca do pojedinca. Da bi se postigla opća jednakost bogatstva među milijunima ljudi u kompleksnim modernim društvima trebao bi postojati centar moći kojeg bi sačinjavali neki pojedinci i koje bi donosilo takve odluke. Taj centar bi definirao svačije potrebe i definirao bi pojam „pravednog društva“. Taj centar moći bi također trebao provoditi i određenu vrstu prisile nad pojedincima koji se ne bi složili s njegovim definicijama. Činjenica je da svaki čovjek ima svoju definiciju općeg dobra i teško je očekivati da bi se ljudi dragovoljno odrekli svog novca i posjeda za neku apstraktnu ideju općeg dobra koja bi im bila nametnuta izvana. Dakle, prisila je neizbježna. Iz ovoga proizlazi da bi svaki pojedinac koji bi izrazio svoje neslaganje s nametnutom vizijom „pravednog društva“ i „općeg dobra“ bio ili prisiljen da se pokori, ili zatvoren ili fizički eliminiran. I dosta, to se događalo u komunističkom sistemu, na što nas upozorava povijest 20. stoljeća. 

Komunizam kao primjer

Projekti apsolutne jednakosti poput komunizma ne mogu postojati na makro razini društva bez grubog kršenja slobode pojedinca u svakom smislu. Pojedinac koji želi živjeti u skladu sa komunističkim načelima potpune egalitarnosti ima izbor pronalaska istomišljenika i osnivanja zajednice u kojem će moći prakticirati navedena načela. Liberalno društvo mu omogućava da to ostvari. Komunističko društvo ne omogućava tu slobodu pojedincima koji imaju drugačije mišljenje. Nametanje komunističkih ideja svima nužno dovodi do totalitarizma. Većina ljudi koji su zagovornici takvih ideja imaju totalitarne ambicije, njihova ideologija zahtijeva totalnu prepobrazbu društva u skladu sa svojim apstraktnim ideološkim konstrukcijama. Zašto? Zato što njihova ideologija pojedince dijeli na dvije skupine koje su u stalnom konfliktu – eksploatatore i eksploatirane. Čovjek koji odbija ovakvo dvodimenzionalno shvaćanje društva zasigurno mora biti pripadnik zle eksploatatorske klase i s njim se u nadolazećoj revoluciji treba obračunati. Nasilnim ukidanjem ovih eksploatatorskih odnosa dovest će vremenom do savršenog društva u kojem će svi imati jednaku količinu bogatstva i u kojem će ljudi raditi samo zbog svog užitka i osobnog razvoja. Sam postupak prijelaza prema besklasnom društvu vrlo je mutan i neodređen, nije točno definirano u kojem bi se trenutku i na koji način prijelazni oblik države ukinuo i pretvorio u besklasno društvo. Zašto bi ljudi na čelu revolucionarne vlasti proveli tu ideju do kraja alltruistično se odričući svoje  moći? Na primjeru komunizma vidimo kako jedna sekularna ideologija ima gotovo religijske ambicije totalne preobrazbe društva. Sasvim je iracionalno i opasno očekivati da nesavršeno biće može stvoriti savršeni društveni sustav. Ili su možda zagovornici navedenih ideja savršena i dobronamjerna bića koja će za nas organizirati sasvim pravedno društvo samo ako se odreknemo svoje slobode? Ovakvo gledište ignorira zdrav razum i osnove čovjekove psihologije. Povijest nam je pokazala destruktivnost i uzaludnost ostvarivanja takvih društava u vidu komunističkih i nacističkih režima, nemojmo ponavljati istu pogrešku. Društvo ima svoje zakonitosti i svoj ritam. Svaki pokušaj organiziranja društva po nekim asptraktnim teorijskim načelima nosi u sebi opasnost od drastičnog kršenja slobode pojedinca. Zato bi trebali biti oprezni prema takvim ideologijama i konstantno dovoditi u pitanje njihove njihove osnovne postavke i njihove ideologe.