Vraćam se tako s jedne svadbe u subotnje rano jutro. Nakon pjesme, glazbe i buke sjedam u auto. Vozač šuti, ostali suputnici su preumorni za razgovor, a samo se tiho čuju prve vijesti s radija. Prvo što čujem je vijest iz susjedne Srbije o dizanju spomenika majoru JNA Milanu Tepiću, posljednjem narodnom heroju bivše SFRJ. Prvo pomislim kako se radi o još jednoj tipičnoj hrvatskoj kuknjavi o tome što su Srbi Srbi i što se to nikad neće promijeniti. U tom trenutku jedan od suputnika koji je popio nešto više tiho opsuje i njih i spomenik. Na moje pitanje što ima psovat ako Srbi u Srbiji dižu spomenik srpskom vojniku koji je poginuo za srpske interese je nešto tiho promrmljao. Ali nekako u tom trenutku povučem paralelu s još jednim spomenikom koji je isto tako digao medijsku prašinu i u Hrvatskoj i u Srbiji stoga odlučim kroz idući dan malo bolje o svemu promisliti i nešto napisati.

Svaki bolji poznavatelj povijesti Domovinskog rata zna da se radi o majoru JNA koji je počinio samoubojstvo dizanjem u zrak skladišta eksploziva u okolici Bjelovara ubivši tako 11 hrvatskih gardista i dovodeći u opasnost stanovnike bjelovarskog kraja uzevši sebi mjesto na olimpu srpske i jugoslavenske mitomanije.

Sutra u medijima, naravno, čitam burne reakcije hrvatskog političkog vrha na otkrivanje spomenika čovjeku. Mnogo pristojnije nego li riječi mog suputnika ali podjednako burne. Naravno, ja kao Hrvat i hrvatski domoljub ga gledam kao čovjeka koji je možda hladnokrvno, a možda u stanju rastresenosti i očaja počinio zločin, prvenstveno tako što je doveo u opasnost živote civila. Ali s druge strane mislim da mu Srbija ima pravo dizati spomenike. Ako pogledamo objektivno radi se o čovjeku koji je poginuo za jugoslavenstvo i socijalizam i na samom kraju za Srbiju.  Čije spomenike mi očekujemo po Srbiji? Gardijskim brigadama i zengama? U Hrvatskoj politici i medijskom prostoru već dugo vlada fetiš cviljenja nad spomenicima koji niču po Srbiji. Je li riječ o majorima JNA ili četnicima hrvatska politika se ponaša kao da se radi o spomenicima koji se dižu na teritoriju RH, a ne susjedne samostalne i suverene Srbije. Srbija ima svoje junake, koji Hrvatu, Bošnjaku i Albancu predstavljaju ultimativno zlo ali Srbima predstavljaju nešto s čime se treba ponositi i to se neće nikada promijeniti. Srbija sebe doživljava kao čuvaricu prve i druge Jugoslavije, a ostale narode bivše države smatra onima koji su se prodali Zapadu. Hrvatska se, s druge strane, ponaša iznenađeno kao djevojka na prvom spoju nakon otkrivanja spomenik Tepiću, iako isti taj Tepić ima ulice, trgove, vojarne, odlikovanja i u Srbiji i Republici Srpskoj. Hrvatska se zadnjih 17 godina svaki put kad Srbija digne spomenik nekoj povijesnoj ličnosti koja je sudjelovala u četničkom pokretu Drugog svjetskog rata ili u agresiji na Hrvatsku i BiH jauče se i plače i proziva Srbiju za velikosrpstvo. Srbija se malo umili malo Zapadu, malo Istoku i sve završi sa zidom hrvatske šutnje i pričama o bujajućem fašizmu u Hrvata.

Hrvatska politika se ne bi trebala baviti spomenicima po Srbiji, nego prvenstveno, spomenicima po Hrvatskoj. Kad bi 11 hosovaca i njihova spomen-ploča imali tretman od strane hrvatske politike kao što Milan Tepić i njegov kolosalni spomenik ima tretman od strane srbijanske politike to bi bio pozitivan pomak za našu politiku i odnos prema vlastitoj povijesti i spomenicima. Lako je iskazivati negativan odnos prema srpskoj verziji povijesti devedesetih godina i Domovinskog rata. Ali, nažalost, hrvatskoj politici je postalo vrlo teško i izazovno održavati pozitivan odnos prema povijesti Domovinskog rata. Gotovo je nemoguće podignuti spomenik u Hrvatskoj postrojbama iz Domovinskog rata da to ne završi nekom kontroverzom i posipanjem pepelom. HOS, ZNG, Vojna policija ili bilo koja druga postrojba ne može u atmosferi dostojanstva i pijeteta podignuti spomenik palim suborcima da se na tu priču ne nakači srbijanski ministar i neka ljevičarska udruga naslonjena na državni proračun. Zbog pritisaka koji se vrši iz takvih udruga i iz susjedne Srbije koja je od agresora postala moralna vertikala Hrvatska nije u miru proslavila obljetnicu Oluje zadnjih 17 godina. U Hrvatskoj se vodi ono što je Pat Buchanan nazvao ratom protiv povijesti. Uništiti jedan narod može se samo tako da uništite njegove junake, one ljude koji će svakom pripadniku naroda biti uzor bez obzira na političku orijetnaciju. Naši vladari narodne krvi su prekriveni maglama prošlosti, zrinskofrankopanski kult je isto prekriven prašinom zadnjih dvadesetak godina, a bana Jelačića se više nitko i ne sjeti otkad je pjesma „Ustani bane“ postala legalna, a samim time iščezla iz javnog prostora. Hrvatski vojnici iz Prvog svjetskog rata i njihovi junački podvizi u obrani Hrvatske od talijanskih i srpskih težnji su, također, tabu tema. Još jedino što je ostalo je Domovinski rat koji je postao nova meta rata protiv povijesti koji se vodi iz lijevih udruga ali kojeg svesrdno pomažu i srpski nacionalisti, a na kojeg RH nema dostojan odgovor nego se miču ploče i natpisi i šuti se na sve moguće prozivke. Isto tako je nemoguće bez pozitivnog odnosa prema povijesti Domovinskog rata očekivati da će itko u Srbiji i svijetu shvatiti ozbiljno kritike srbijanske vlade? Ako je taj Tepić jugosrpski zlikovac zašto uklanjate spomenike mladićima koji su poginuli u borbi protiv raznoraznih tepića?

Znam da mladost koja je odlazila braniti Hrvatsku nije sanjala o spomenicima, ali zamislite da se možete vratiti u vrijeme i kažete im da će Srbi svojim majorima dizat spomenik u centru glavnog grada, a da oni u samostalnoj Hrvatskoj neće imati spomenik bez premještanja ili oštećivanja u noćnim operacijama mladih antifašista. I to spomen-ploče u provincijskim mjestašcima, a ne u metropoli. Bi li Vam vjerovali da takva skidanja politički organizira hrvatska ljevica i predstavnici hrvatskih Srba koji otvoreno priznaju da idu kod premijera Vučića na redovne konzultacije? Bi li Vam vjerovali da im kažete da se Hrvatska mora uvijek posipati pepelom kad pričamo o njima i njihovim stradanjima? Bi li vam vjerovali da ikone slobodne misli u Hrvata njihovu smrt dovode u vezu s ubijanjem nevinih žrtava ustaškog režima? Bi li Vam itko vjerovao da bi Hrvati ušli u takvu zonu sumraka?

I tako na kraju priče imamo jednu poniženu žrtvu čija se politika nikako ne može otarasiti kompleksa nametnutih u bivšoj Jugoslaviji, koja se doslovno srami mladosti koja je položila život u obrani vlastite zemlje, koja se srami svojih junaka i to junaka koji su doživjeli grozne smrti. I imamo zemlju agresora koja drži do svojih vojnika koji su pali u napadu na tuđi grad, na tuđe domove i ne diraju ih puno kritike iz slabašnog Zagreba. Štoviše, mislim da im izvuku jedan podsmijeh samodopadnosti na lice. Što je i normalno kad pogledate zadnjih sto godina iz njihove prespektive. Tlačite i uništavate jedan narod, biološki, ekonomski i kulturološki. Jašite ga ko staru mazgu do iznemoglosti u Kraljevini Jugoslaviji, zatim u socijalističkoj Jugoslaviji i na kraju izgubite rat od od tog izmučenog naroda u kojem se prolilo toliko nevine krvi od vaše strane i na kraju pred cijelim civiliziranim svijetom docirate tom narodu o fašizmu, nacizmu, ratnim zločinima i „pravoj“ istini. Onda se čudimo iživljavanjima srbijanskih ministara po Hrvatskoj? Pa naravno da to rade kad im se dopušta. To je možda jedna od najvećih diplomatskih pobjeda u novijoj povijesti i to gledajući globalnu sliku. Bez pretjerivanja.

Evan M.