Kolektivno sjećanje je skup uspomena što ga dijeli određena zajednica, a pamćenje je rad na tom sadržaju, kažu autorice članka Zašto pamćenje i sjećanje, Maja Brkljačić i Sandra Prlenda u knjizi Kultura pamćenja i sjećanja, koju su priredile, u Zagrebu 2016. godine. Zašto je važno njegovati tradicijsko, kulturno i povijesno nasljeđe i ne prepustiti ga zaboravu? Budući da se to često događa, pitamo se koji su razlozi tomu? 

Moderan načina života i nove životne navike utječu da se kulturne prakse neke zajednice gotovo potpuno mijenjaju ili su se posve promijenile. U novim civilizacijskim okolnostima dolaze nove prakse, a stare se vremenom gube i na kraju posve nestanu. Zaborave se. Svjedoci smo iz vlastitog iskustva i sjećanja, kako se samo prije dvadesetak godina živjelo drugačije, bez masovnih medija, osobito masovne primjene kompjutora i mobitela, a kamoli prije sto godina, kada su mediji bili prirodni materijali i tehnologije kojima se izražavala kultura i svjetonazor neke zajednice. 

Životi kakvima su živjeli naši stari gotovo da i ne postoje, a sve što je od toga ostalo, nalazi se još samo u sjećanjima živih ili je kulturna praksa, srećom, postala dio kolektivnog sjećanja. No, ako se to nije dogodilo, a praksa, koja je nekad bila dio zajednice, više se i ne spominje, a nema ni zapisa o njoj, nameće se pitanje kako u takvim slučajevima smanjiti rizik od njezinog  potpunog zaborava, jer mnoge prakse i običaji na raznim geografskim prostorima izloženi su tom apsolutnom zaboravu. Prenošeni su generacijama samo usmenom predajom i ako ih nikada nitko nije zapisao i interpretirao, ostaju trajno izgubljeni. Bez zapisanog traga lako se može trajno zakinuti povijest određenog geografskog prostora, ali time, nažalost, i povijest cijele zajednice.

U prilog tezi donosim primjer velebitskih mirila u sklopu pogrebnih običaja na Velebitu koji se nasljeđivao i mijenjao migracijom stočarskog stanovništva, a koji bi bio zaboravljen da nije bilo istraživanja tijekom 20. stoljeća, počevši od bilježenja predajnih narativa, nezaobilaznog Nikole Bonifačića Rožina, koji se kao rukopisi danas čuvaju u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Posebno bih izdvojila istraživače: Ivana Krajača, Antu Glavičića i Mirjanu Trošelj, koji su rođenjem vezani za velebitski kraj, zato ih i ističem, i koji su spasili od zaborava taj jedinstveni kulturni fenomen. Premda su mirila prisutna u kulturi i običajima na čitavom Dinarskom arealu, osvrnula bih se samo na suženi geografski prostor - južni Velebit.

Mirjana Trošelj, profesorica povijesti umjetnosti i književnosti, već je u osnovnoj školi otkrivala uz kozje putove ''neobične grobove,'' mirilišta na raskrižjima, brinama, kosama/prijevojima, docima i dragama (vododerinama). Prvi odgovor na pitanje koje je postavila davnih 60-ih: ''Kakvi su to kod nas toliko brojni i neobični grobovi,'' dobila je od svoje bake, Pere Jović (rođene 1880.-1977.): ''To nisu grobovi, to su sveta mista - mirila, tu su duše naši pokojnika. Duša se na njima odiljuje od tila i vezuje za sveti kamen!'' Odgovor kojim joj je baka ''definirala'' mirila, Mirjana Trošelj je šezdesetih, kada ona nisu više bila u funkciji, „otela zaboravu“ njihov religijsko-simbolički kontekst i prikazala ga u nizu stručnih i znanstvenih radova od 1980. do danas. U toj jednoj bakinoj rečenici, rečeno je sve, što mi je u jednom razgovoru osobno rekla Mirjana Trošelj. Mirila su bila mjesta na kojima se ''duša opraštala od svjetovnoga života i odlazila u svjetlost vječnu, a tijelo u grobu postat će zemlja i iz toga razloga biti posve nevažno.'' Na mirilima su se stočari južnog Velebita opraštali od pokojnikove duše koja će s njih otići u onostranost. Slične odgovore dobivala je i od ostalih mještana Starigrada-Paklenice, Selina, Modriča, Tribnja-Kruščice, Tribnja-Šibuljine, Tribnja-Mandaline i Barić Drage, a uvijek je od sedamdesetih u svojim istraživanjima, voljela slušati što su govorili kazivači, koji su se još uvijek živo sjećali vremena kada su mirila bila dio njihova života. Mirila su dio pogrebnog običaja podvelebitskog stanovništva, posebno onoga koje je zbog blaga/stada i njegove ispaše provodilo veći dio godine na velebitskim pasištima. Mirila postoje ''od kad postoji život na Velebitu,'' kazao je Mirjani Trošelj 1980. kazivač Mate Jusup, premda je za sada pouzdano potvrđeno od 16. stoljeća. Kulturna praksa mirila traje do pedesetih godina 20. stoljeća, nakon čega potpuno prestaje. Zanimljivo je da se prva istraživanja o mirililma pojavljuju već u prvoj polovici 20.stoljeća, a od sedamdesetih započinju na interdisciplinarnoj razini. Držim značajnim da su se za mirila posebno zainteresirali ljudi koji su, kao što je već rečeno, porijeklom vezani uz Velebit. To su Ivan Krajač, doktor prava (sjeverni Velebit), Ante Glavičić, arheolog (sjeverni Velebit) i već spomenuta Mirjana Trošelj (južni Velebit). Južnovelebitska mirila posebno su dobro očuvana u odnosu na mirila sjevernog i srednjeg Velebita, Bukovice i Ravnih kotara, a u Dalmatinskoj zagori gotovo da im se gubi materijalni trag.

U religijsko-simboličkom kontekstu vjerovalo se da je duša živa i besmrtna, pa su za stanovnike velebitskog kraja mirila bila važnija od groba u kome je tijelo samo zemlja. Nakon pokapanja grob pokojnika više se nije obilazio, već bi se na groblje došlo tek nakon nekog novog ukopa. Razlog je bio i u velikoj udaljenosti planinskih naselja od mjesnog groblja kao i svjetonazoru da je u grobu „samo tijelo bez duše, koja je ostala na mirilu“.

Ovakvi obredi su vrlo vjerojatno ostatak pretkršćanskih vjerovanja, tvrdi jedan od prvih autora o mirilima, Ivan Krajač . Vjerovalo se da su ova odmorišta za dušu, mjesta na kojim se duša oprašta od ovoga života, gdje se ona namiruje i mirno odlazi u svjetlost vječnu. Vrijedni istraživači Ivan Krajač i Ante Glavičić su iz Senja, a Mirjana Trošelj iz Starigrada-Paklenice, i zahvaljujući njihovoj znatiželji i ljubavi prema kraju iz kojeg potječu, zaštitili su od zaborava jedan važan kulturni fenomen. Tako je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske u prosincu 2007. godine donijelo rješenje kojim se utvrđuje da posmrtni običaji vezani uz mirila imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra. Danas su mirila bitan dio kulturne baštine podvelebitskog kraja i turistički lokaliteti koje turisti rado obilaze.