Dva studenta prava nervozno su se u sivi i tmurni jesenski dan premiještali iz kafića u kafić. Čas su pili kavu, čas čaj. Od rasprave koju su vodili bilo im je vruće kao da je sredina ljeta. Onaj niži iznio je tezu sociobiološke determiniranosti čovjeka. Naime, on je na seminaru iz kaznenog prava u raspravi o krivnji kao bitnom elementu kaznenog dijela došao do zanimljive ideje. Što ako su svi čovjekovi postupci determinirani njegovim biološkim-genetičkim i sociološkim-društvenim faktorima?

Primjerice čovjek može narasti toliko ili toliko i to ovisi o tome živi li tu ili negdje drugdje ili hrani li ga njegova obitelj s ovim ili onim. Nadalje, čovjek sa sindromom dvostrukog y kromosoma će postati dobar sportaš u borilačkim sportovima, ako ne upadne u loše društvo gdje bi mogao postati razbojnik. I tako dalje. Gdje je tu između interakcije bioloških i socioloških faktora slobodna volja? Imamo li mi uopće izbor između dobra i zla ili su naši izbori determinirani navedenim faktorima?                                                                                                                                                                                            

To promišljanje i razgovor ih je toliko mučio da su se čitav dan u centru grada kretali iz kafića u kafić kao u nekom labirintu sve do večeri. Naime, sve ih je navodilo na zaključak da slobodne volje nema i to ih je jako uznemiravalo. Ako nema slobodne volje onda nema niti krivnje. Ako nema krivnje nema ni smisla kazna. Ovaj drugi prosječno visoki momak s naočalama, Hercegovac iz Gruda, nedavno je pročitao Nietzscheovu „Uz genologiju morala“ gdje autor postavlja tezu da odnos kazne, grijeha i krivnje ima svoj temelj u odnosu dužnika i vjerovnika („...Oprosti nam duge naše kao što i mi otpuštamo dužnicima našim.“). U jednom trenutku Hercegovac je ugledao svog prijatelja iz Dalmacije kako šeće ulicom noseći u ruci „Le monde diplomatique“ i pozvao ga da se pridruži raspravi. Učinio je to jer je znao da će rasprava biti zanimljiva, budući da taj njegov prijatelj ima sasvim suprotan svjetonazor nego oni. Osim toga, bilo mu je stalo do druženja s njim jer se ovaj nedavno prebacio sa studija prava na studij politologije pa se nisu imali priliku često vidjeti. On se smatrao neokomunistom i osnova njegovog neokomunizma bila je ta da više nije vjerovao da će proleterijat, to jest, radnici biti ti koji će dovesti do preobražaja društva u komunizam („raj na zemlji“), već da ta uloga pripada siromašnim ljudima iz Trećeg svijeta, poglavito crncima i Arapima. Ovaj je niži momak, nakon što mu je student iz Dalmacije iznio na njegov upit svoj svjetonazor, započeo s njim odmah žestoku polemiku u okviru prethodne rasprave o problemu determinizma. Predmet rasprave je bio nacionalni determinizam.

• Znači ti kao neokomunist odričeš bitnost nacionalnom identietu?
• Točno, nacionalni identitet je potpuno nebitan, postoje samo razlike u klasama.
• Dobro, onda predlažem jedan misaoni eksperiment. Uzmimo da si ti poslodavac kojem je potreban radnik. Raspišeš natječaj i na njega se jave dva radnika s potpuno jednakim sposobnostima i kvalifikacijama, no s jednom bitnom razlikom. Jedan je bijelac i Hrvat, drugi je crnac iz Nigerije. Koga bi zaposlio?
• Crnca iz Nigerije!
• Zašto?
• Zato što bi se on trudio više da u životu uspije, jer odakle on dolazi uvjeti života su teški.
• Dobro, onda znači da nacionalni identitet, ipak nije nebitan s obzirom na to da si na temelju njega učinio svoj izbor. Nego, reci mi dalje koje su nacionalnosti tvoj otac i majka?
• Ne kužim kakve to veze ima, ja sam iz Dalmacije.
• Samo radi rasprave.
• Majka Hrvatica, otac Srbin.
• Aha, sad mi je jasno.
• Što?
• Pa to da si odabrao biti neokomunist kojem nacionalnost nije bitna. Reci mi što misliš o jugoslavenstvu?
• Mislim da je to defintivno bolja ideja nego hrvatstvo.
• Nije li i jugoslavenstvo oblik nacionalizma?
• Nije, to je put prema komunizmu jer smanjuje razliku među nacionalizmima!
• A pa onda nije da su nacionalni identiteti nebitni kada je to nešto između čega potrebno smanjiti razliku. Mislim da bi se ti iznenadio kako bi ti nacionalnost bila bitna, ako bi se dogodili crni scenarij iz Houellbeqovog Pokorovanja ili Raspailovog Kampa svetaca koje ti željno kao neokomunist priželjkuješ.
• Sartre je u svojoj egzistencijalističkoj filozofiji jasno utvrdio da je čovjek slobodan od svega, od spola, od domovine, od obitelji. Tom nizu možemo pridružiti i nacionalni identitet.
• Jedino od čega je Sartreov čovjek slobodan jest sloboda sama. Čovjek oslobođen svega što si ti naveo je zbilja ništavna kreatura. Njegova filozofija je bila ravna njegovom fizičkom izgledu. U filozofiji egzistencijalizma on je čista anomalija.
• Sad ćeš mi još reći da je Sv. Toma Akvinski misaonim razdvajanjem egzistencije i esencije prije filozof egzistencijalizma nego on?
• Dobro, otkud smo sada zapeli na filozofiji egzistencijalizma?
• Zato što je pitanje slobodne volje zapravo pitanje slobode i filozofija egzistencijalizma ozbiljno problematizira problem slobode. Kant, od koga su filozofi egzistencijalizma uzeli etiku, ima mnogo toga za reći.
• Dobro, prihvaćam svođenje pitanje slobodne volje na pitanje slobode. Prihvaćam i filozofiju egzistencijalizma kao vodilju. No, ne prihvaćam Sartrea, već Gabriel Marcela i mi-bitak. Zapravo dobro si me uputio. Sada mi dolazi na pamet kip Krista, Boga i Duha Svetog ispred moje crkve gdje stoji natpis: „Slobodan je samo onaj koji Bogu služi“.
• Nije li to pomalo kontradiktorno da je sloboda u tome da budeš sluga. Gdje je tu slobodna volja, ako vršiš tuđu volju.
• Ne, nije kontradiktorno već paradoksalno. Služiti Bogu je istinska sloboda, jer samo je Bog apsolutno slobodan, to jest, njegova je volja apsolutno slobodna i ovisi samo o Njemu. Dakle, služeći aspolutno slobodnom Bogu postajemo posredno apsolutno slobodni. To je prava Kierkegadovska situacija ili-ili. Ili služba Bogu kao apsolutnoj slobodi ili sotoni kao negaciji slobode. I zato neka bude volja Njegova.
• Zapravo imam bolji dokaz slobodne volje od tvojeg utapanja u apsolutnoj slobodi Boga u kojeg kao ateist ne vjerujem.
• Koji?
• Čovjek je jedino biće apsolutno svjesno smrtnosti i dokaz njegove slobode je da može u svakom trenutku odabrati apsolutno slobodno smrt.

Odjednom su oboje neugodno ušutili. Tenzije su narasle, pa je Hercegovac iz Gruda zamolio da se rasprava okonča. Zatim je Jugoslaven nadalje pobjedonosno i veselo počeo pričati da u zadnje vrijeme proučava islam i da razmišlja o tome da se preobrati na islam. Ovoj dvojici više nije bilo jasno da li ih on samo provocira ili je potpuno poludio. Naposljetku ih je pozvao u svoj stan koji se nalazio blizu centra. Umorni od cjelodnevnog razmišljanja prihvatili su njegov poziv. Goste je ponudio s nekim alkoholnim pićem iz Sjeverne Koreje sa zmijom utopljenom u alkohol. Pohvalio se da mu je tamo put i smještaj platio njegov bogati stric koji posluje s Kinom. Taj mu je stric kupio stan i redovito mu uplaćuje novac za studiranje. Svi troje su oklijevali popiti piće, jer su se bojali da se u alkoholu ne nalazi otrov. Dogovorili su se da će zajedno iskapiti u isto vrijeme iz čašica na eks. Učinili su to nekoliko puta. Na stolu su bili otvoreni Bjesovi od Dostojevskog i to baš na stranici gdje je Kiril razmišljao o samoubojstvu, kao o načinu da postane Bog. Povela se rasprava o toj knjizi, o sudjelovanju Dostojevskog u revolucionarnim organizacijama, o proročanskom viđenju nadolazeće boljševičke revolucije, ubojstvu Šatova i slučaju Nehajevskog, samoubojstvu kao dokazu slobodne volje,  vjeri i razumu, starecu Tihonu i Stavroginu.                                                                               

Crkvena zvona s katedrale probudila su dvojicu prijatelja zaspalih za stolom uz praznu bocu alkohola u isto vrijeme. Niti zmija nije ostala unutra. Primjetili su da njihovog domaćina nema za stolom. Oboje su krenuli prema kupaonici gdje su bila otvorena vrata sa svijetlom. Šokirao ih je prizor koji su zatekli. Jugoslaven se objesio s tušem.